Pismo Generalnoga ministra za Uskrs 2014.

Vidio sam Gospodina!

Predraga braćo,

Aleluja! Krist je uskrsnuo!

Sveti Bonaventura, u 20. poglavlju svoga Komentara o Evanđelju svetoga Ivana, predstavlja nam sliku jutra Uskrsnuća. Ključni lik toga pripovijedanja je Marija Magdalena koju sv. Bonaventura pokazuje kao uzor “bilo u budnosti traženja bilo u hitnji i revnosti naviještanja” (20,2). Magdalena je budna tražiteljica koja dolazi na grob u praskozorje, “još za mraka” (Iv 20,1). Po Bonaventuri, kao da je Isus izgovorio riječi “Izreka 8,17: Oni koji budu bdjeli uz mene ujutro, naći će me” (Ibidem). Nastavlja, zatim, s portretom Marije Magdalene, tumačeći da ona, nakon svoga susreta s uskrslim Gospodinom, postaje revna navjestiteljica, jer ide navijestiti učenicima: “Vidjela sam Gospodina i rekao mi je ove stvari” (o.c., 20,27).

Dok slavimo veliku svetkovinu Uskrsa, potičem vas, braćo, da u toj dvostrukoj slici Marije Magdalene, budne tražiteljice i revne navjestiteljice, pronađete primjer kako se može svjedočiti život uskrsloga Gospodina Isusa. I mi smo pozvani biti budni u traženju Krista na svim područjima svoga života, u svakidašnjim situacijama u kojima se nalazimo, u raznolikim kulturama koje nas okružuju zbog motiva globalizacije i u upotrebi interneta i drugih sredstva društvenoga priopćavanja. Kao Marija Magdalena, pozvani samo također i mi biti revni u naviještanju onoga što smo vidjeli i iskusili u svome životu, uskrsloga Gospodina Isusa, i u uzajamnom dijeljenju te Dobre vijesti sa svima onima koje susrećemo.

Budno traženje

Poput Marije Magdalene, pozvani smo biti budni u svom traženju. Naš Serafski Otac Franjo pruža nam se kao izvrstan primjer onoga koji, posve budan, traži uskrsloga Gospodina. Toma Čelanski nam kaže da “njegova najveća pozornost, posebna želja i vrhovna nakana bijaše: uvijek i u svemu opsluživati sveto evanđelje i sa svom budnošću, svim nastojanjem, najvećom željom duha i svim žarom srca provoditi nauk Gospodina našega Isusa Krista i slijediti njegove stope” (1Čel 84).

Ali gdje ćemo ići tražiti uskrsloga Isusa? Što uključuje to budno traženje? Ako si ozbiljno postavimo to pitanje spoznat ćemo da se to traženje ni na koji način ne može ograničiti. Prije otprilike 50 godina, Drugi vatikanski sabor nas je izazvao da “ispitujemo znakove vremena” (GS 4), podsjećajući nas da našem traženju uskrsloga Krista nije zatvoreno nijedno mjesto. U mnogim našim kulturama čitanje znakova će nas potaknuti da susrećemo druge velike vjerske ili kulturalne tradicije, zahvaljujući pomagalu međureligijskog ili međukulturalnoga dijaloga. U drugim kontekstima, traganje bi nas moglo dovesti da obnovimo dijalog sa znanošću u pogledu mnogih pitanja za naše vrijeme. U drugim situacijama, traženje će nas pozvati da uđemo u dijalog s novim kulturalnim pokretima i pokretima koji se pojavljuju. U svakom slučaju, traganje će nas obvezati da nadilazimo ono što nam je komotno i udobno: vodit će nas u egzistencijalne periferije, kako se dogodilo svetomu Franji. U Apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium (= EG) papa Franjo nas ohrabruje da “izađemo iz vlastite udobnosti i da imamo odvažnosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo Evanđelja” (EG 20). Kao žene na grobu, nastavimo slušati anđelove riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (Lk 24,5-6). Naše željno i pozorno traženje uskrsloga Krista dovest će nas prema novim i neočekivanim obzorjima, ako otvorimo naše srce i naš um tom izazovu tako velikom i u isto vrijeme tako zahtjevnom.

Pojavljuje se i drugo pitanje: kako tražiti uskrsloga Krista? Možda najjednostavniji odgovor jest ovaj: “slušanje puno poštovanja”. Izvanredni Generalni kapitul 2006. godine svima je predložio takozvanu metodologiju Emausa, ocrtanu kao susret koji se temelji na susretu učenika s uskrslim Kristom. Ta metodologija, podsjetio nas je Kapitul, sastoji se u ovome: “susretati se; razgovarati o onome što nam se dogodilo; uzajamno dijeliti Evanđelje; iznova iščitavati Pravilo; moliti i hvaliti Boga ´zbog svih njegovih darova´; slaviti bratsko zajedništvo; vratiti se braći u svojim bratstvima kao i braći i sestrama cijeloga svijeta s Radosnom viješću koja je preobrazila naše živote” (Ggp 45). Stoga, to je bitno metoda slušanja: slušanja braće u zajednici; slušanja onih koje poslužujemo, osobito siromašnih i isključenih; to je osobito slušanje Božjega glasa koji nam govori, Boga koji stalno izlazi iz samoga sebe da dođe da nas nađe i poziva da uđemo u odnos s njim. I kad slušamo Božji glas, izabiremo ponovno put obraćenja, obraćenja u mislima, u stavovima i u ponašanjima. Tada naš život biva preobražen zahvaljujući budnom traženju i pozornom slušanju. Samo nakon što smo susreli Gospodina Isusa uskrsloga u molitvenom slušanju, postajemo revni i odvažni svjedoci i evangelizatori.

Dobro znamo da će put biti označen zaprekama koje će nastojati spriječiti nas da tražimo uskrsloga Krista. Neke od tih zapreka rađaju se iz naših osobnih ograničenja. Sam sveti Franjo nas je upozorio “da se čuvamo svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja” (PPr 10,7). Druge zapreke dolaze od našeg prebivanja u starim i udobnim mjestima, dok tražimo nove odgovore. Papa Franjo ponovno nas izaziva: “Pastoral u misijskom ključu traži da se napusti lagodni pastoralni kriterij koji se vodi onim ´uvijek se radilo tako´” (EG 33). Poziv Krista uskrsloga je poziv na svetu novost, da prigrlimo radikalno novu i različitu viziju našega života, dostojanstva i dobrote onih koji nas okružuju, koji su – kako nas podsjeća sveti Franjo – svi naša braća i naše sestre, i različitu viziju ljepote i dostojanstva svega stvorenoga s kojim smo pozvani slaviti Boga. Naša bratstva trebaju uvijek gledati prema van, ne biti skupine zatvorene u same sebe. Naše poslanje sastoji se u tome da svima obznanjujemo Božje kraljevstvo (usp. AsZb 37; Pr 03 p. 33), to jest snagu uskrsloga Krista. I to poslanje možemo ostvariti prije svega svakidašnjim svjedočenjem života življena u milosti i u ljubavi i, samo nakon toga, po svjedočenju naše riječi.

Revan navještaj

Ono što počinje traženjem i slušanjem završava navještajem stvarnosti uskrsloga Krista. Kao Marija Magdalena postajemo revni navjestitelji koji proglašavaju: “Vidjeli smo Gospodina i rekao nam je ove stvari”.

Već od nekog vremena puno se govori o “novoj evangelizaciji”. Papa Franjo je nedavno razjasnio taj pojam govoreći o misijskoj evangelizaciji i podsjećajući svu Crkvu da je svaki krštenik pozvan biti misionar, da daje svjedočanstvo snage uskrsnuća u svom životu. Za nas franjevce, to nije novost. Generalne konstitucije definiraju sveobuhvatnu narav takve evangelizacije: “Gdje god braća bila i što god radila neka se nastoje posvetiti zadaći evangelizacije: kako u bratskoj zajednici kontemplativnim i pokorničkim životom te obavljanjem raznovrsnih poslova za bratstvo, tako i u ljudskom društvu intelektualnim i materijalnim djelatnostima, vršenjem dušobrižničke službe u župama i u drugim crkvenim ustanovama; te, konačno, naviještajući dolazak Božjega kraljevstva, svjedočanstvom jednostavne franjevačke nazočnosti” (CCGG 84).

Ali sami egzistencijalni i kulturalni prostori koji nas dovode traženju uskrsloga Krista, često trebaju svjetla Evanđelja. Naše globalizirane i na “YouTubeu” prenošene kulture, kao zrak koji udišemo, prožimaju naš život na tako totalizirajući način da ih više ne uspijevamo identificirati. Jednostavno ih uzimamo kao nešto posve normalno. Kultura nas, doista, može dovesti Kristu, ali također spriječiti nas da slušamo njegovo Evanđelje. Ako Evanđelje nije naviještano na način sukladan našoj kulturi, ne može ga se čuti. U isto vrijeme, pak, svaki pokušaj naviještanja Evanđelja koji se ne usudi izazvati našu kulturu, izlaže se riziku da našoj braći i sestrama spriječi da potpuno prihvate Krista. Kao franjevci trebamo promicati ove kulturalne vidike koji otkrivaju nazočnost uskrsloga Krista među nama i, uz to, trebamo izazvati one vidike koji nam skrivaju njegovu nazočnost ili nam priječe da potpuno iskusimo njegovu nazočnost, darivateljicu života, i da je uzajamno dijelimo kroz revni navještaj. Kako taj navještaj možemo ostvariti s dužnom revnošću? Odgovor koji bi dao sveti Franjo jest ovaj: da naviještamo s poniznošću, svjesni svojih grijeha i svojih ograničenosti, kao donositelji Evanđelja. Papa Franjo je, na analogan način, sugerirao da je misionarsko srce svjesno vlastitih ograničenosti i “nikada se ne zatvara, nikada se ne povlači u vlastite sigurnosti, nikada se ne odlučuje na strogost i zauzimanje obrambenog stava. Zna da ono samo mora rasti u razumijevanju evanđelja i razlučivanju putova Duha, i čini ono dobro koje se dade učiniti, čak i ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice” (EG 45).

Očito je da takav navještaj počinje molitvenim razlučivanjem. Toma Čelanski navodi svetoga Franju koji tvrdi: “Propovjednik najprije mora u samotnoj molitvi crpsti ono što će poslije iznositi u govorima. Prije nego što će izgovarati hladne riječi izvana, mora biti topao iznutra” (2Čel 163). Ulazeći u to molitveno razlučivanje, poslušajmo anđela koji nam upućuje iste riječi koje je rekao ženama na grobu: “Ide pred vama” (Mk 16,7). I tako se zatvara krug. Ohrabreni da s revnošću naviještamo Evanđelje, ponovno otkrivamo da trebamo ostati budni u našem neprestanom traženju.

Draga braćo, dok još jednom uranjamo u pashalni misterij, želim da se svi možemo potpuno i bez ustezanja posvetiti da budni ispitujemo znakove vremena dok, kao Marija Magdalena, na svim područjima svoga života i kulture tražimo uskrsloga Krista. Izvršavajmo taj sveti zadatak kao braća u bratstvu, zajedno sa svim članovima Franjevačke obitelji, s Crkvom i sa svom ljudskom obitelji. Tražimo uskrsloga Gospodina Isusa ne u praznim grobovima, već u stvarnosti svoga svakidašnjega života. Neka nas to traženje vodi da produbljujemo svoje prijateljstvo s Gospodinom Isusom kroz molitvu i kontemplaciju. Dopustimo da nas to traženje tjera izvan naših udobnih kuća, iz naše uhodanosti, iz tradicionalnih načina življenja našega kršćanskoga i franjevačkoga zvanja. Uprljajmo si ruke i noge dok slijedimo uskrsloga Gospodina koji polazi u egzistencijalne periferije, gdje ćemo davati svjedočanstvo samilosti, milosrđa i ljubavi uskrsloga Gospodina Isusa, koga smo mi sami već iskusili!

“Aleluja! Gospodin je uistinu uskrsnuo!”.

Želim svima vama, braćo, miran i blagoslovima ispunjen Uskrs!

Rim, 5. ožujka 2014.

Čista srijeda – Pepelnica

Fra Michael Anthony Perry, OFM

generalni ministar