Presveto Srce Isusovo

O Isusovoj plemenitosti srca

Jedan od najljepših komplimenata za neku osobu je tvrdnja da su  on ili ona čovjek velikoga srca. Ljudi velikoga srca čine dobro.

Svetkovina Srca Isusova časti i slavi Isusovu velikodušnost, plemenitost njega srca. Kad mu vjeruješ, kad stupiš u vezu s njim, kad ga slušaš, tada čuješ ne samo vijest, uputu, zapovijed. Ti slušaš njegovo srce. Ostani uz njega  dok ne otkriješ to njegovo srce.

Ostati uz Isusa i otkriti njegovo srce kako bismo shvatili  što evanđelje stvarno u sebi ima, to je više nego vijest, uputa ili zapovijed, ono naime za slomljenog čovjeka treba postati ljubav i strast za život u punini (Iv 10,10).

U evanđelju današnje svetkovine Isus na dirljiv način  poziva  da k njemu dođemo i rado ostanemo uz njega. Dođite k meni, kaže on, svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.  Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,28-30). Tom pozivu prethodi hvala i pohvala u kojoj Isus izražava svoj povjerljiv odnos prema Bogu, svome Ocu. To poznavanje Sina po Ocu kao i poznavanje Oca po Sinu (Mt 11,27)  bit će već u prvoj Crkvi označeno mističnim činom,   činom s mnogo ljubavi a to znači uvijek ljubiti i biti jedno. Isus to ne traži isključivo za sebe nego za  ljude koje poziva da k njemu dođu kako bi ih uveo u unutarnji odnos prema Ocu.

U jednoj pokrajnjoj kapeli crkve Il Gesu u Rimu jako je izražena ta Isusova  bratsko sestrinska gesta na jednoj umjetničkoj slici. Tu Isus drži svoje srce u rukama i pruža ga promatraču ili promatračici kao dar. Taj Isus koji u rukama drži svoje srce, formalno poziva svoga promatrača da uđe s njim u dinamiku njegova poslanja i da ljudima donese radosnu vijest o Bogu. Pritom Isus ne želi ništa zadržati za sebe što je primio od Boga, svoga Oca. Puno više bi htio da naš život bude označen od Božje mudrosti i unutarnjeg mira.

Društvena klima odnosno religiozna kultura u kojoj Isus izgovara svoje riječi, bile su obilježene točnim pogledom na ispunjavanje religioznih zakona i zapovijedi. Vanjska blistava pojava često se činila važnijom nego nutarnje pobude. Evanđelja nam često puta govore o tome kako je Isus zbog toga dolazio u sukob s farizejima i pismoznancima, s dijelom naroda i katkad sa svojim učenicima. Prava pobožnost je predanje srca. Pobožni svih vremena trebaju puno više učiti da se prepuste Bogu i vjeruju da nam on  uvijek ide ususret sa svojom ljubavlju. Kršćanstvo se temelji na vjeri, da se Bog u Isusu iz Nazareta na osobit način saopćava. Taj Isus nam pruža svoje srce i ujedno nas poziva da jačamo naše srce kada je u pitanju nasljedovanje: da nađemo mir dušama našim i dušama rastrganog svijeta. Isus ne samo da obećaje taj mir, on nam pokazuje i put. Preporučuje nam da od njega naučimo dva stava: dobrotu i poniznost (usp. 29 b), to znači ljubaznost prema nama samima i prema drugima kao i hrabru spremnost da siđemo u našu vlastitu ograničenu ljudskost.

Isusovo srce koje ljubi budi u našemu srcu ljubav. U ljubavi ljudi mogu bez straha susresti jedni druge i Boga. Tko ispovijeda da je Isusov i da se zove kršćanin, u njegovom životu i djelovanju morala bi djelovati oslobađajuća Božja ljubav. Oblikovati svakodnevicu u ljubavi, to je životna zadaća i prije svega dar. Ljubav o kojoj slušamo u prvoj Ivanovoj poslanici i na koju nas on poziva je oslobađajuća, potvrdna snaga koja omogućava život.

Fra Jozo Župić

********

Izgubljena ovca

(Lk 15,3-7)

Pokušajmo plastično predočiti kako se je izgubila ovca. Najednom je okrenulo nevrijeme. Svjedoci smo u zadnje vrijeme kako nas to nevrijeme iznenađuje: poplave, pustoš, stradavaju ljudski životi. Jutros pročitah naslov u jednome Portalu: Kataklizmični izvještaj UN-a o klimi `Stovehenge će nestati, Venecija potopiti i New York također`. Gromovi, munje i ovce se razbježaše. Jedna za drugom obezglavljeno trče, a pastir ih pokušava usmjeriti prema štali, da ih zaštiti. Jedna ovca trči, zasljepljena od straha, gubi se u klancu, i ne nalazi izlaza. Ostaje u šikarju. Noć je. U daljini zavijaju vukovi. Ovca je u smrtnom strahu.

“Izgubljenih ovaca” ima puno u našemu društvu. To nisu samo oni – kako ih se često tumači paralelom o “izgubljenom sinu” -, koji bježe vlastitom krivnjom i namjerom. Ne, svaki, koji se osjeća osamljen i napušten, može se prepoznati u slici “izgubljene ovce”:

– Budući da je sudbina udarila poput munje i grmljavine, i sada je netko razočaran od života, bez hrabrosti, bez povjerenja, bez prijatelja.

– Budući da je netko učinio glupost i još uvijek nosi posljedice i osjeća se odbačen i osuđen od sviju.

– Budući da je netko potisnut na rub, možda radi neke zapreke ili svoga nazora, ili je došao iz tuđine i ovdje se nije mogao udomaćiti.

A pastir? “On ostavlja devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom ovcom.” Ona jedna njemu je vrijedna muke i rizika, a čitavo stado ostavlja neko vrijeme samo. Tako misli Isus. Svaki pojedinac njemu je vrijedan, tako da ga on osobno traži. Za Boga svatko ima beskonačnu vrijednost. Pojedinac, koji je stvarno spašen od izgubljenosti i smrtne opasnosti, budi u nebu više radosti nego mnoštvo kojemu je još uvijek lijepo  “u štali”!

Svima, koji se na bilo koji način osjećaju kao “izgubljene ovce”, treba doviknuti: postoji pastir koji vas traži. Trebate se nadati. Vi niste napušteni od Boga i svijeta – Isus vas traži. Za njega ste svi vrijedni muke. Ima ljudi koji su učili od Isusa i sada u njegovo ime traže “izgubljene ovce”.
Ponovno se vraćam plastičnom predočavanju pastira koji ide kroz noć i traži svoju izgubljenu ovcu. Gdje treba početi?  On ide amo i tamo i zove je po imenu.

Sada je red na samoj ovci! Što ona mora činiti da je pastir može naći? Ona mora blejati. Ona mora biti uočljiva, inače je pastir ne nalazi, ili tek nekim slučajem. Još jednom pozivam sve koji se osjećaju kao “izgubljene ovce”: Ako čujete da vas pastir zove – ako susretnete nekoga u koga možete imati povjerenje-, učinite se uočljivim! Odvažite se, osloviti ga! Ne može se gledati u čovjekovu nutrinu. Ne može se primjetiti kod svakoga da se osjeća izgubljenim, ako on o tome ne govori…Nije lako moliti za pomoć, pa i tada kad je netko na kraju. To se mora priznati. Potrebno je puno poniznosti. Neke ovce koprcaju se radije same i pokušavaju vlastitom snagom osloboditi se trnovitog šikarja svojih problema. Pritom se još dublje zapletu. Teško im pada zastati, i dopustiti da ih drugi oslobodi, previje im rane i ponese ih kući. Tko rado priznaje svoje slabosti? U odnosu prema ljudima pada im teško, ali i prema Bogu. Dok konačno ne uvidim da trebam otkupitelja i da na kraju kriknem: ” Gospodine, spasi me!”, moram se primjereno učiti poniznosti.

Odvažimo se priznati, da smo kao “izgubljena ovca” i dopustimo da nam Isus pomogne! Nakon toga slijedi obećanje: oslobođenje iz trnovitog šikarja i put do kuće može još biti mučan i težak, ali je na kraju slavlje. Slavlje za pastira, za ovcu i za stado. Isus proziva tako reći “devedeset devet pravednika”: “Radujte se sa mnom!” Treba se radovati i veseliti ako je netko izvučen iz jame, ako je opet obuhvaćen nadom, ako se ponovno nalazi u zajednici.

To je obećanje za sve: ako dopustite da vas Isus nađe, ima razloga za slavlje. Opet ćete doživjeti radost. Steći  ćete novo prijateljstvo, novu zajednicu, nov dom.

Još se nešto događa: ponovno nađene “izgubljene ovce” mogu same postati “dobri pastiri”. Često puta oni su najbolji pomoćnici, jer su upoznali bijedu izgubljenosti iz vlastitog iskustva i mogu se uživjeti u situaciju drugih izgubljenih. Oni njih ne susreću “odozgor”, nego ih drže sebi “ravnima” i ljudi se osjećaju shvaćenima. Budući da su oni iz iskustva upoznali moć Spasitelja Isusa, oni mogu vjerodostojno posvjedočiti nadu izgubljenima.

Fra Jozo Župić