Proložac: Slavlje Velike Gospe u drevnom svetištu na Vrljici

Unatoč neredovitim prilikama izazvanim prijetnjom virusne bolesti ovogodišnja svetko-vina Velike Gospe u Prološcu na Vrljici proslavljena je svečano i uz sudjelovanje velikog broja vjernika.

Veliku Gospu na Vrljici već stoljećima slavi čitava Imotska krajina i susjedni dio Hercegovine. Zato je to najmnogoljudnije okupljanje vjernika ovoga kraja. Tisuće njih izmijene se tijekom dana na tom mjestu pobožnosti na sv. misama, od najranije u 5 do večernje u 19 sati. Sasta-vni dio slavlja je i onaj svjetovni: još uvijek dobro sačuvani i suvremenijim sadržajima upot-punjavani tradicijski dernek. Sv. mise redovito se slave na tri mjesta: kod stare zavjetne crkve uz Vrljikin izvor Opačac (koja je podignuta na temeljima starije crkve iz daleke slabo poznate prošlosti, možda iz doba benediktinske opatije, prema kojoj bi vjerojatno i lokalitet dobio ime), u Gospinoj crkvi na Durmiševcu (iz druge polovice 19. st.) i na prelijepom prostoru u hladovini, slikovito nazvanom Zelena katedrala na livadi Lučici koju obgrljuju tijekovi bistre hladne vode iz druga dva izvora Vrljike: Dva oka i Utopišća. Sve to na udaljenosti od nekoliko stotina metara na ovaj dan postaje Gospino svetište.

Na vjeri i običajima pređa
U ranu zoru posebno hodočasničko ozračje vlada na misi na Opačcu. Ona se neslužbeno drži i misom za vjernike iz grada Imotskog, ali na njoj sudjeluju i mnogi drugi, osobito mladi, od kojih mnogi stižu bosonogi. Prije je to bila najranija misa u svetištu, ali je u novije vrijeme pomaknuta na 5:30 sati. Prema predaji slavljenje mise u dubokoj noći puno prije zore potječe još iz turskih vremena. Tada bi fratri iz Manastira na otočiću u Prološkom blatu s vjernim narodom na tim samotnim ruševinama ˗ gdje je nakon benediktinskoga u predtursko vrijeme možda bio i najraniji imotski franjevački samostan ˗ pod okriljem noći slavili Gospinu svetko-vinu kako bi izbjegli nasilje turskih zulumćara. Taj se običaj nastavio i nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1718. godine. Međutim, tada su venecijanske vlasti zemljište i ruševine samostana i crkve darovali omiškoj obitelji Franceschi za zasluge u ratu protiv Tura-ka. Ubrzo su nastali stalni prijepori između te obitelji na jednoj i franjevaca sa župljanima Prološca na drugoj strani glede mjerodavnosti oko crkve, a osobito milostinje. Zato su župnici s narodom, uz dopuštenje crkvenih vlasti, 70-ih i 80-ih godina 19. st. pomalo izgradili i uredili novu Gospinu crkvu na Durmiševcu, kojih 600 metara zračne udaljenosti prema sjeverozapa-du. Ni nakon toga nisu zapostavljena zavjetna slavlja na starom mjestu, iako je crkva bila zapuštena i propadala. Posljednjih desetljeća obavljena su arheološka istraživanja, ostaci zidina konzervirani su, a crkva obnovljena. Misno zavjetno slavlje zbog mnoštva vjernika slavi se ispred nje na prostranoj livadi uza sam glavni izvor Vrljike.

U naše vrijeme
Ostali dio slavlja podijeljen je na onaj koji je uglavnom župni (trodnevnica) i onaj koji je pre-težito hodočasnički (svetkovina). U trodnevnici ˗ osim prigode župljanima za ispovijed, kruni-ce i zavjetnih molitava ˗ sv. misu predvode i propovijedaju svećenici koji ne služe u župi.
Na svetkovinu sve mise u svetištu (jutarnje svaki puni sat od 5 do 9 sati i večernja u 19 sati), osim one na Opačcu i glavne u 11 sati u Zelenoj katedrali, po običaju se slave u Gospinoj crkvi, u kojoj vjernici mogu obaviti i svoje osobne pobožnosti i molitve te častiti Gospinu sliku, a u obližnjem prostoru i ispovjediti se. Prvoj misi u 5 sati pribiva osobito velik broj vjernika. Njima, i onima koji prispiju kasnije, od 4 pa do 11 sati na raspolaganju je redovito desetak i više ispovjednika. Glavno slavlje započinje svečanom procesijom s Gospinom slikom i župnim barjacima. Procesija donosi sliku u Zelenu katedralu na Lučici gdje se slavi svečana misa. Pjevanje predvodi veliki zbor koji nastaje združivanjem desetak zborova imotskih župa. Obi-čaj je da se on formira za dvije prigode: za večernje misno slavlje Gospe od Anđela 2. kolo-voza na imotskoj tvrđavi Topani i za Veliku Gospu u Zelenoj katedrali. Na prostor Lučice s lakoćom može stati više od 15 tisuća duša. Zelena katedrala zapravo je arhitektonskim zah-vatom naznačena crkva na otvorenome. Izgrađen je oltar na prostranu kamenom postolju s kamenom kulisom kojoj je u sredini oblikovana mala polukružna apsida i u njoj usađen velik metalni križ. Središnju lađu naznačuje dvored od 14 kamenih četvrtastih stupova od kojih prednja četiri u svakom redu postupno „rastu“ do visine od 3,5 metra. Broj stupova simboli-zira 14 stoljeća kršćanstva u Hrvata. U dnu „katedrale“ veliki je kameni portal sa središnjim ulazom na luk, rozetom i preslicom s jednim zvonom. Pokrajnje lađe do prošle godine bile su omeđene dvoredom orijaških topola koje su svojim visokim krošnjama stvarale gotovo gotič-ki svod „katedrale“. Nažalost, zbog dotrajalosti stabala i opasnosti od odlamanja pojedinih golemih grana topole su morale biti uklonjene. Na čitavu prostoru sačuvana su brojna stara stabla poljskog jasena, a planski je posađeno 70-ak mladih jasenovih stabala koja bi u bu-dućnosti trebala davati ugodnu hladovinu i vratiti izgled u skladu s imenom Zelene katedrale.

Ove godine drukčije
Da, ove godine iz poznatih razloga moralo je biti ponešto drukčije. Župnik fra Vinko Gudelj, njegov pastoralni pomoćnik fra Nedjeljko Jukić i pastoralna suradnica i voditeljica župnih zborova s. Terezina Bašić, uz pomoć predanih članova župnih vijeća i drugih zauzetih vjerni-ka, osmislili su i organizirali slavlje u skladu sa zahtjevima izvanrednih epidemioloških prepo-ruka.
Mise u trodnevnici umjesto u crkvi slavljene su na otvorenome u Zelenoj katedrali. Predvodili su ih i propovijedali redom: župnik Poljica don Petar Čondić, župni vikar Vinjana fra Jakov Udovičić i župnik Vinjana Posuških don Joko Blažević.
Na svetkovinu i mise koje se inače slave u crkvi služene su također u Zelenoj katedrali. Gos-pina slika bila je izložena pred crkvom na postolju za osobno čašćenje vjernika. Bogoslužje na Opačcu predvodio je i propovijedao pastoralni pomoćnik u Župi Proložac fra Nedjeljko. Oso-bito je bila posjećena misa u 5 sati koju je slavio i propovijedao imotski gvardijan fra Kristijan Stipanović. Glavnu misu u 11 sati, kojoj je nazočilo nešto manje vjernika od uobičajenog mnoštva, predslavio je i propovijedao provincijski vikar fra Zoran Kutleša. Upravo je on prije 25 godina kao župnik pokrenuo i ostvario uređenje Zelene katedrale u sadašnjem obliku. Večernju sv. misu predvodio je i propovijedao urednik lista Marija fra Petar Lubina. Hodoča-snicima je za ispovijed bilo na raspolaganju više do deset svećenika.
Sve je proteklo u primjerenu redu. Hodočasnici su poštovali propisane i preporučene epide-miološke mjere, mnogi noseći maske, a svi držeći se potrebnog razmaka, što prostor svetišta omogućuje. Može se reći da je vjernika bilo manje nego prethodnih godina, ponajprije stari-jih, i bili su ravnomjernije raspoređeni na svim misama pa je ozračje svetkovine i smirene pobožnosti bilo možda i izraženije. Uz to onaj svjetovni prateći dio slavlja, koji sa sobom nosi i rastresenost, bio je prigušen i slabijeg intenziteta. Ugođaj nije pokvario ni olujni vjetar koji je po završetku pričesti naglo i jako zapuhao oborivši Gospinu sliku, prijeteći da će odnijeti nad-strešnicu nad oltarom. Prisebnom reakcijom nekolicine vjernika sve je prošlo s minimumom štete, a nakon blagoslova vjerničko je mnoštvo žurno i bez panike pohitalo u zaklon i u auto-mobile, preduhitrivši jaki pljusak koji je domalo uslijedio.
Iako su zbog prisile izvanrednih prilika neki ustaljeni i uobičajeni postupci morali biti izostav-ljeni ili izmijenjeni, iskristalizirala su se i neka dobra iskustva pa se čini razboritim njima u-potpuniti buduća slavlja Velike Gospe na Vrljici. U organizaciji i provedbi uspjelog slavlja kao i obično pridonijeli su i obnašatelji mjesnih vlasti i javnih službi. Posebno treba istaći veliko-dušan doprinos obitelji člana crkvenog vijeća Zdenka Grbavca koji je kao svojevrstan čuvar svetišta bio raspoloživ danima i u svako doba i čija je kuća uz Lučicu bila mjesto okrjepe i osvježenja za svećenike i bogoslove.

Fra Nedjeljko Jukić