Samostan KARIN
23252 Karin
Tel.: 023/687-613
Gvardijan i župnik: Fra Petar Klarić
Samostan sv. Marije u Karinu
Nedaleko od ušća potoka Karišnice, u nizini gdje se cesta s Benkovačke visoravni naglo spušta prema morskom zaljevu, koji se zbog veličine zove Karinsko more, stoji dom osame i molitve, gostoljubivo sklonište umornih putnika, otvorena kuća svakome tko zakuca na dvorišna vrata… Samostan u Karinu danas stoji nekako postrance od vikendica koje niču i oživljuju kraj. Novi sadržaji kao da ne utječu na to staro zdanje ispred kojega, pred dvorišnim vratima, čuva stražu liburnski cippus, jer je sačuvalo svoje pravo značenje.
Ovo je zasigurno jedan od najstarijih samostana Provincije, a u njemu su se nastanili fratri iz Bosne 1429. god. Samostan je 1514. pripojen provinciji Bosni Hrvatskoj, Trsatskoj kustodiji, dok su svi ostali samostani ostali unutar Bosanske vikarije. Franjevci su ostali u Karinu i kad je taj kraj pao pod tursku vlast godine 1560., fra Blaž je dobio dozvolu od kliškog sandžak-
bega da popravi “kloštar” sv. Marije kod tvrđave Karina. Na početku Kandijskog rata (1645. – 1669.) samostan je razoren i napušten. Tek oko godine 1720. počelo se ozbiljnije misliti na njegovu obnovu. Poslije obnove 1730. i Karin je 1732. bio proglašen samostanom, a bio mu je nadograđen i drugi kat, a oko klaustra su bile podignute sobice za redovnike. Takav oblik samostan je imao sve do Domovinskog rata.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio mu je oštećen sjeverni dio, a čitav samostan je bio detaljno obnovljen 1977. – 78. godine, a potpuno uređen 1989. – 1990. godine. Taj samostan i crkva bili su pod državnom zaštitom (24/101/-69., br. 190.). Ispred samostanskog dvorišta uz cestu je i samostansko groblje.
Franjevci su pod turskom vlašću pastorizirali okolni kraj, a to su nastavili i kasnije. Širili su pobožnost prema Mariji i prema sv. Paškalu, zaštitniku stoke. U samostanu su u prošlosti djelovale škole, te je postojala mala, ali vrijedna knjižnica s oko 400 knjiga, 5 inkunabula i nešto rukopisa, te arhiv.
Taj samostan su već u kolovozu 1991. godine okupirale jedinice tzv. SAO Krajine, iz njega protjerali redovnike, te ga zajedno s crkvom i zvonikom razrušili 13. veljače u znak odmazde. Zanimljivo je da je barbarski uništena i zajednička fratarska grobnica na groblju, sve su gospodarske zgrade bile spaljene. Obnova samostana započela je u proljeće 1997. godine pod vodstvom Ministarstva kulture RH tako da su u obnovi u samostan ugrađivani izvorni materijali uz dodatak istovrsnoga novog. Tako je u Karin ponovno vraćena polumilenijska duhovnost i franjevačka i nacionalna memorija.
Obnovljeni samostan svečano je otvoren na blagdan Gospe od Anđela 2. VIII. 2006. godine. Samostanska crkva u Karinu pripadala je izvornom tipu tzv. Franjevačke propovjedničke crkve što i odgovara vremenu njezine gradnje potkraj trećeg desetljeća XV. stoljeća. Istovremeno sa samostanom obnovljena je i crkva u izvornom obliku. Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja 2006. godine, u dogovoru sa zadarskom nadbi skupijom, preuzeli su župu Karin, a nadbiskupiji ustupili župu Perušić.
Taj je samostan tradicionalno bio povezan s Likom jer su franjevci imali dozvolu ličkog i krbavsko-turskog zapovjednika Ali-bega da mogu s mirom poći po Lici i Krbavi … po svom poslanju i tako im dopustio da opslužuju široko područje od Cetine do Senja. I to je bio jedan od glavnih motiva da su u jesen 1985. godine s Riječkom nadbiskupijom kojoj je tada Lika pastoralno pripadala, franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja preuzeli pastoralnu skrb u ličkim župama Boričevac, Gračac, Lovinac, Palanka, Ričice, Rudopolje i Sv. Rok.
Izvor: Monografija – Gospodin vam dao mir, Split 2017.