Samostan OMIŠ

Samostan Gospe od Karmela u Omišu

U Franjevačkom samostanu na Skalicama u Omišu s posebnom se pažnjom čuva Arkivialna (arhivna) knjiga uvezana u janjeću kožu, napisana bosančicom na 416 listova koja predstavlja kroniku bijega fratara iz Prološkog blata (Imotski) prema Omišu. Tadašnji prološki gvardijan o. fra Stjepan Vrljić spominje razlog zbog kojeg su se 11. siječnja 1715. godine dali u bijeg: “Primio sam poziv od Imockog kadije, da dođem u Imocki na dogovor. Bijesni su Turci na nas fratre jer smatraju da smo mi krivi što je tri stotine kuća iz Imote uskočilo pod Zadvarje.”

Zatražena je suglasnost tadašnjeg provincijala Bosne Srebrene, fra Petra iz Lašve, da bježe prema moru. Poslije toga su se petnaestorica prognanih, devet fratara, brat laik, četiri dječaka na nauku i remeta, upute k Omišu. Najprije je na konjima prebačeno crkveno posuđe i roba, a kasnije i ostale samostanske potrepštine, sve uz oružanu pratnju od pedesetak ljudi. Fra Stjepan Vrljić spominje da su ih vlasti i građani Omiša srdačno primili. Prije nego što su došli u Omiš, nastanili su se u Rogoznici, u Dobrču, predjelu uz Pisak. Nakon  toga smjestili su se u Omišu izvan grada u kuću između istočnih gradskih vrata i groblja, gdje ostaju pune dvije godine. Već od samog dolaska fratri su se koristili crkvicom Gospe od Karmela na Skalicama i tu   su sagradili samostan. Pavao Despotović (Caralipeo) i Jakov Mariani bili su vlasnici zemlje oko crkvice na Skalicama i dok se prvi bez uvjeta odrekao terena u korist franjevaca, Mariani je uvjetovao da redovnici in perpetuum svake godine održe dvije svete mise za njegove mrtve.

Na Provincijskom kapitulu u Našicama 26. VI. 1716. godine i uz određene uvjete izdana je dozvola za gradnju i prava starog samostana u Prološcu prešla su na ovo novo boravište tako da je ono odmah od početka bilo samostan. Splitski nadbiskup Stjepan Cupilli u Splitu 12. IV. 1717. godine daje suglasnost za gradnju samostana na Skalicama. Franjevci su temelje samostana na Skalicama udarili 13. VII. 1716. godine, a gradnja je samostana vrlo brzo napredovala pa je 29. X. 1718. godine blagoslovljen novi Franjevački samostan na Skalicama. On je kasnije kroz povijest proširivan i uređivan. God. 1902. samostan je s potpuno obnovljenim oblikom ostao do današnjih dana.

Samostan se u početku zvao samostan svetoga Franje. Kad je pod tim imenom osnovan samostan u Imotskom, Provincijska je uprava 1742. godine odredila da se omiški samostan zove samostan sv. Kaja da bi se očuvala uspomena na prvog zaštitnika Provincije. Međutim, narod je samostan zvao po crkvi ci Gospe od Karmela i taj je naziv ustaljen od 1757.
godine do danas.

Uz samostan je sagrađena crkva Gospe od Karmela. Postojeća stara crkva bila je malena, a njom je upravljala Bratovština Gospe od Karmela. Ona je 1716. godine franjevcima predala crkvicu da se njome služe, a franjevci su 1741. godine započeli zidati novu crkvu. Nacrte je napravio i radove vodio majstor Petar Bilinić iz Splita, a kasnije Petar Licini iz Bola. Gradnja je sporo
napredovala. God. 1762. sagrađena je glavna kapela – prezbiterij i srušena stara crkvica, a 1766. godine postavljen je gotički prelomljen svod. Gradnja je dovršena 1770. godine. U crkvi su 1792. godine postavljene orgulje majstora Gaetana Moscatellija.

Crkva se popravljala 1822. godine. Unutrašnjost je crkve u potpunosti obnovljena 1907. – 1909., podicrkvignuti novi oltari, izrađen novi strop koji je dekorirao Fioravante Ravalico. Godine 2013. obojen je veliki dio crkve, zamijenjena je zatega (koja je pukla) iznad glavnog oltara i opjeskaren je trijumfalni luk kod glavnog oltara, a 2014. godine obnovljen je zvonik i zamijenjeni oluci na crkvi i na samostanu.

Veliki je oltar od mramora, a sastoji se od antependija i tabernakula iznad kojega je klasicistički zaokružen prostor u kojem je prije stajao Gospin kip. Mramor na pregrada ispred oltara postavljena je 1907. godine. Tu je i mramorni oltar Gospe od Karmela na kojem je mali gotički kip Gospin (15. st.) koji se častio još prije dolaska franjevaca. Na njemu je bio kip sv. Paškala gdje se danas nalazi kip sv. Leopolda Bogdana Mandića. Oltar sv. Ante podigao je Pavao Bilinić (1907.), a ujedno uredio stari oltar sv. Franje. Kasnije su u crkvi napravljene niše i u njima špilja Gospe Lurdske i Gospe Fatimske.

U ovom samostanu pohranjene su knjige i rukopisi što su preneseni iz Prološkog blata. S vremenom su nabavljane knjige iz područja Svetog pisma, različiti komentari Božje objave, prvorazredna teološka i filozofska djela, mnogi autori grčke i rimske književnosti, te talijanski klasici. Mnoge knjige sadržavaju razne propovijedi i djela iz kršćanske askeze. Fond knjižnice značajno je obogaćen darom Franka Radmana iz Omiša koji je dao samostanu krajem 1985. godine 750 bibliotečnih jedinica. U Knjižnici se nalazi 4780 svezaka pisanih na stranim jezicima i 5500 jedinica pisanih hrvatskim jezikom. Tu su i časopisi, razni listovi, glasnici i slično.

Samostanski arhiv obuhvaća spise pisane bosančicom (18. i 19. stoljeće). Ima 67 listina i sadržaj im je uglavnom u vezi sa životom samostana ili okolnih župa. U arhivu su i dvije knjige pisane bosančicom. Jedna, smatra se iz 16. stoljeća, pisana je na čakavskom narječju, a opisuje život Isusa i njegove Majke. Mnoge su rukopisne knjige na latinskom jeziku iz područja fi lozofi je i teologije. Sačuvane su knjige izgovorenih misa, knjige ekonomije, administracije samostana i crkve.

Dio arhiva čuva glazbeni fond: dva psaltira velikog formata iz 18. stoljeća, antifonar velikog formata iz 18. stoljeća, jedan gradual iz istog vremena. U osam fascikla pohranjeno je 397 glazbenih partitura različita sadržaja koje potječu iz 18. i 19. stoljeća. Svi su ti glazbeni zapisi stručno obrađeni 1986. godine. U devetom fasciklu pohranjeni su notni zapisi iz 20. stoljeća.

U posebnom odjeljku arhiva čuvaju se ducale tj. originalna pisma koja su izdavali duždevi u Veneciji. Sva su u vezi sa životom franjevaca i uglavnom se odnose na gradnju samostana i crkve. Sačuvano je 11 dukala. Naročitu vrijednost arhiva u samostanu predstavlja 46 turskih dokumenata pisanih bosančicom (5) i arapskim pismom (41). Najstariji original datiran je 17. IX. 1574., a najmlađi 1714. godine.
Među turskim dokumentima jedan se izdvaja svojom veličinom (58 x 42,5 cm) u zlatnom okviru s 20 potpisa u zlatnim krugovima. Stručnjaci kažu da su to potpisi 20 kalifata iz tog vremena (27. IX. 1634.), a da dokument sadržava molitvu samog Muhameda.

Preuređenjem dijela prizemlja samostanske zgrade 1985. godine uspostavljena je Pinakoteka na Skalicama u kojoj posjetitelji danas mogu razgledati mnoge vrijedne predmete koji su još pri dolasku 1715. godine franjevci iz Prološkog blata donijeli u Omiš, ali i neke druge eksponate kasnije skupljene. Ti muzejski prostori otvoreni su javnosti u okviru obilježavanja Dana oslobođenja općine Omiša 18. X. 1986. godine.

Do sada su sačuvana dva srebrna kaleža barokne izrade, nekada vlasništvo utemeljitelja i gvardijana fra Stipana Vrljića. Na kaležima je ugravirano njegovo ime, a sačuvan je i njegov misal srebrom okovan. Vrlo su vrijedni izlošci u ovom prostoru i neke bibliotečne jedinice kao Pistule i Evanyelya po sfe godischie harvatschim yezichom Stumacena, knjiga izdana u Veneciji 1586. godine, što bi moglo biti treće izdanje Bernardinova Lekcionara, a redaktor ove knjige nepoznatog autora, pretpostavlja se da je Marko Andriolić Trogiranin, koji je u to vrijeme u Veneciji izdao nekoliko knjiga na hrvatskom jeziku. U vitrinama su priručnici za crkveno pjevanje iz 18. stoljeća, zavjetni darovi iz 18. i 19. stoljeća, kanonske ploče (barok, srebrne iz istog vremena), jeruzalemski križevi iz 18. st., procesijski križ iz 18. stoljeća (donio sa sobom fra Stipan Vrljić), četiri srebrna svijećnjaka iz 17. stoljeća (donio sa sobom fra Stipan Vrljić) i pokaznica iz 19 stoljeća. Na zidovima su slike Krista (18. st.), dar pastira, Gospa od Rožarija, Uznesenje Marijino i sveti Jeronim, Navještenje Marijino, sveti Ivan Nepomuk, sveti Karlo Boromejski, Golgota, Gospa s Djetetom (sve iz 18. stoljeća). Rješenjem Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju iz 1962. godine Franjevački samostan na Skalicama u Omišu unesen je u Registar nepokretnih spomenika kulture kotara Split. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Splita 1986. godine obnovio je sve slike postavljene u zbirci i pod njegovim nadzorom postavljena je izložba. Franjevci su omiškog samostana bili poznati zbog gostinjca što su ga držali, a bio je u posebnoj zgradi blizu samostana. U njemu su primali putnike i siromašne, davali im konačište i hranu. Kroz dugo vrijeme bio je namijenjen za bolesnu i nemoćnu braću. U samostanu i crkvi pomažu od 1978. godine Školske sestre franjevke s Lovreta u Splitu.

Izvor: Monografija – Gospodin vam dao mir, Split 2017.