Samostan SUMARTIN
Samostan sv. Martina u Sumartinu na Braču
Franjevci su za Kandijskog rata, 1646. godine, došli iz Makarske s grupom izbjeglica i smjestili se na Vrh Brača uz crkvicu sv. Martina. Kad se naselje povećalo, franjevci su odlučili ostati, počeli su dobivati zemlje, graditi kućice, a i pomišljali su na osnivanje samostana na otoku Braču. Odlukom kapitula u Sinju 1738. godine redovnička kuća proglašena je samostanom. Kako je zgrada bila malena i neugledna, počela se 1747. godine graditi nova. Završena je oko 1760. godine. U prizemlju je 1932. godine uređena dvorana, obnovljena 1978. Godine 1981. završena je potpuna obnova samostana, po nacrtima arhitekta Ante Lijića. Oko samostana je prostran vrt. Franjevci su, piše u ljetopisu, “sikući šumu našli zidne kapelice sv. Martina, koju su osposobili za službu Božju“. Kapelica je više puta dotjerivana i popravljana. Godine 1911. počela se graditi u neoromaničkom stilu nova, kamena, prema
nacrtu arhitekta Pressela. Završena je 1913. godine. Uz crkvu je zvonik.
Iznad Sumartina je crkvica sv. Nikole, jedna od ljepših predromaničkih, starohrvatskih crkvica na otoku Braču. U samom je mjestu kapela sv. Spiridiona iz polovice 19. stoljeća. Na groblju je kapela sv. Roka. Samostan je u Sumartinu bio kuća molitve i pokore u kojem su u 18. stoljeću živjeli redovnici posvećeni strogom redovničkom životu (ritir). U novije vrijeme stvorena je u samostanu zbirka vrijednih knjiga, materijal zanimljiv za razvoj Sumartina i pojedinih Sumartinjana, umjetničke slike i predmeti. Samostanski arhiv sređen je 1930. god., a novija građa 1969. godine. Samostan je pod državnom zaštitom.
Izvor: Monografija – Gospodin vam dao mir, Split 2017.