Sinj: Blagoslov oltara bl. Alojzija Stepinca
U manjoj bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske u nedjelju 9. veljače 2025. šibenski biskup u miru mons. Ante Ivas predvodio je euharistijsko slavlje za vrijeme kojeg je blagoslovljen oltar bl. Alojzija Stepinca s oltarnom slikom i relikvijar sa Stepinčevim moćima. Na početku slavlja o. biskup i svećenici okupili su se ispred oltara u molitvi blagoslova koju je predvodio o. biskup. Nakon blagoslovne molitve o. biskup je poškropio i okadio oltar, oltarnu sliku i relikvijar s moćima. Potom su poslužitelji oltara, svećenici i biskup u procesiji krenuli prema glavnom oltaru gdje je nastavljeno euharistijsko slavlje. Uz biskupa Antu Ivasa, koncelebrirali su provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, rektor bazilike, gvardijan i upravitelj Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Marinko Vukman, župnik fra Antonio Mravak, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije i sjemeništa u Sinju fra Joško Kodžoman, umirovljeni svećenici fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, fra Eugen Poljak i fra Pavao Vučković.
Na slavlju se okupilo mnoštvo vjernika iz sinjske župe i okolnih mjesta. Među nazočnima bili su i gradonačelnik Sinja te saborski zastupnik Miro Bulj, akademska slikarica i autorica Stepinčeve slike Iris Mihatov Miočić te brojne osobe iz kulturnog i društvenog života Sinja i Cetinske krajine.
Tijekom misnog slavlja liturgijsko pjevanje predvodili su članovi Mješovitog zbora Svetišta Gospe Sinjske pod ravnanjem mo. fra Jure Župića i s. Jelene Mijić. Na misnom slavlju ministrirali su franjevački bogoslovi i sjemeništarci.
Predvoditelj slavlja biskup Ante Ivas podsjetio je u propovijedi da je bl. Alojzije Stepinac dva puta hodočastio u Gospino svetište u Sinju: „Stepinac je opet kod Čudotvorne Gospe Sinjske, treći put i ostaje u Sinju. Prvi put 17. ožujka 1934. godine: ‘Dugo i žarko molio je pred Gospinim oltarom!’ Drugi put 19. siječnja 1938. kao nadbiskup zagrebački: ‘Svečano dočekan od puka. Pred Gospom se dugo zadržao u molitvi!”
Tumačeći evanđeoski ulomak o čudesnom ribolovu (Lk 5,1-11), biskup je usporedio vjeru Šimuna Petra i ostalih učenika s odazivom mladog Alojzija Stepinca na Isusov poziv da postane svećenik i hrabri pastir svog naroda u teškim i mračnim vremenima u kojima se nalazio svijet i Hrvatska. „U ono vrijeme reče Isus mladom svećeniku Stepincu: ‘Alojzije, izvezi, zaveslaj na pučinu Crkve moje u Hrvatskoj, baci mreže moje Riječi, moje poruke, moga djela za spasenje svijeta. ‘A bila su tada olujna vremena na pučini svijeta i na pučini njegove Crkve u našem hrvatskom narodu i domovini, vremena opasna, prijeteća, vremena puna noći, mraka, koji se sve stravičnije spuštao nad čitavi svijet. Malo je bilo hrabrih koji su se u toj ‘noći svijeta’ usudili zaveslati na pučinu, baciti ‘mrežu Božje riječi’, paliti Božja svjetla, zastupati Božju istinu i ljubav, buditi nadu da jedino Bog može spasiti čovječanstvo od propasti.“
Govoreći o blaženikovu životu u tim teškim vremenima, o. biskup je istaknuo da je Stepinac i danas blagoslov svom narodu i budi u vjerniku utemeljenu nadu u Boga koji je jedina snaga i uzdanje u nevoljama života: „Mi danas blagoslivljamo Gospodina jer nam je u onim vremenima, u danima ‘nevolje velike’ koja je zadesila Europu i čitavi svijet, u vremenima koja je kalvarijski bolno i mučno proživljavao i naš narod hrvatski, poslao svećenika i biskupa, čovjeka čvrste, stamene vjere, neustrašiva pogleda, uspravna koraka, biskupa jasnih i čvrstih kršćanskih moralnih stavova, čovjeka čiste savjesti, odrješita svjedoka velike i široke Božje ljubavi. Čovjeka neslomljive duhovne snage, biskupa koji je svojim uzdanjem u Gospodina, snagom Njegove Riječi, tješio i hrabrio svoj narod, svoju Crkvu Katoličku. ‘Na tvoju Riječ bacit ću mreže’, govorio je vjernički hrabro i neustrašivo i ustrajno svome narodu budio utemeljenu nadu da jedino Bog može napuniti mreže ‘života u izobilju’. Govorio je to cijelim svojim životom, sve do osporavanja, do progona, do sramotne osude, do uzništva u Lepoglavi i Krašiću, do podmuklog trovanja, do mučeništva, do smrti, ali i do danas i za sve dane i godine buduće. ‘Stepinac mu je ime!’“
Govoreći o Stepincu, biskup Ivas istaknuo je kako je on bio glas Crkve u vremenima kada su se mnogi bojali govoriti: „Bio je glas Crkve i jasno je zastupao onaj poredak koji je Bog zapisao u ljudskoj savjesti. U vremenima kad se uz stravičan teror, uz nebrojene materijalne i nevine ljudske žrtve i u našem narodu, nasilno propagirao i krvavo provodio tzv. novi poredak, suprotan volji Božjoj upisanoj duboko u narav, u srca i u savjest ljudsku, nadbiskup Stepinac je 1943., u jeku neviđenog genocida i strašnih zločina koji su se provodili uime fašističkog i komunističkog ‘novog poretka’, govorio jasno, kad se rijetko tko u Europi to usudio:
‘Osuđujemo sve nepravde. Osuđujemo sva ubijanja nevinih, paleže i zatiranja. Žaleći nevolje i boli sviju koji danas nepravedno pate, mi odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je upisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga!’“
Biskup je naglasio da je Stepinac radikalno živio svoje geslo ‘U Tebe se, Gospodine, uzdam’: „Pred takvim ‘silama smrtnim’, Crkva i narod hrvatski, nadbiskup Stepinac je čvrsto vjerovao i svjedočio da nema drugog puta doli ‘uzdati se u Gospodina!’ ‘U tebe se, Gospodine, uzdam’ bilo je njegovo biskupsko geslo. Uzdati se radikalno, nepopustljivo, bez kompromisa, do kraja, do Getsemanija i Golgote, do smrti, do uskrsnuća.
Prikloniti se Kristovoj logici života, koja je, kako reče sv. Pavao, za ljude logika ‘ludosti križa’, ali to je logika evanđeoskog zrna, koje tek onda kad padne i predade se zemlji, umire, donosi rod i plod – i to ‘u izobilju’, kako je govorio Isus. To je logika ljubavi koju je naviještao i živio Isus. Tek u ljubavi Božjoj svijet i sve u njemu, napose čovjek i narod, nalazi i ima pravi smisao života, ispravan poredak i put, cjelovitu istinu i konačnu svrhu.“
Biskup je zatim naglasio Stepinčevu snagu i postojanost u vjeri te dodao: „Crkva katolička nije ni u tom presudnom vremenu povijesti pokleknula – ni pred prijetnjama, ni pred progonima, ni pred propagandom, ni pred obespravljenostima svake vrste, ni pred mučeništvom. Ostala je vjerna Kristu, Petru i narodu, uvelike zahvaljujući upravo našem blaženiku: ‘Stepinac mu je ime!’“
Opisujući Stepinčevo hrabro držanje, biskup je kazao da je blaženik izvršio volju Božju: „Pred Okružnim sudom blaženi kardinal Stepinac jasno je izjavio: ‘Ja znam što je moja dužnost. Milošću Božjom ja ću je izvršiti do kraja, bez mržnje prema bilo kome, ali i bez straha od bilo koga.’
‘Budi volja Tvoja’, bile su njegove posljednje riječi na samrtnom krevetu u Krašiću, na današnji dan 1960. godine, dok je u ruci držao upaljenu svijeću – kandeloru.
Vjerujemo da je to bila njegova posljednja molitva, želja, poruka i oporuka svome narodu i Crkvi – ne samo za ona vremena, već i za danas i za sva buduća vremena. Poruka upućena svima, vjernicima laicima, redovnicima i redovnicama, svećenstvu, biskupima. Nije to bila riječ izdahnuća, nego poruka velike vjere, nade, utjehe i usklik radosti, jer Božja ljubav uvijek pobjeđuje.“
Biskup je zatim postavio važno pitanje: „Koja je to kršćanska dužnost današnjih vjernika u Hrvatskoj?“ Nastavio je: „Čini mi se, sestre i braćo, kako nas blaženik i danas pita: ‘Znamo li mi, današnji kršćani – mi Crkva u Hrvatskoj, ovdje u Sinju, u ovim okolnostima i izazovima, osobnim, društvenim, crkvenim i narodnim – koja je naša kršćanska dužnost?
‘Budi volja Tvoja’, kaže Krist. ‘Neka mi bude po Tvojoj riječi!’, govori Gospa. Jesmo li mi spremni vršiti Božju volju, dosljedno i do kraja? Toliko nam je to upravo danas krvavo potrebno!
Dopuštamo li, ili se možda lako mirimo, da se u nama i među nama zatire ime Božje, njegova nazočnost – osobito u Euharistiji – i njegova volja u nama? Njegovi zakoni, njegova ljubav, njegova Crkva?
Pristajemo li na to da se među nama olako briše, čupa i ruši naš kršćanski i nacionalni identitet i iskon? Znamo li i imamo li hrabrosti odgovoriti na ta pitanja – ovdje, pred likom Čudotvorne Gospe Sinjske, i od danas pred slikom blaženog Alojzija?“
Govoreći o Stepinčevu srcu, biskup je kazao: „Njegovo srce moli za nas da ostanemo na Božjem putu. I zapitajmo se – gdje je danas srce hrvatskog čovjeka, vjernika?“
„Komunisti nisu dopustili da se poslije smrti sačuva njegovo srce. Kada su to saznali, bacili su ga u peć, u vatru, a pepeo su rasuli. Gdje? Ne zna se ni danas. Ali mi osjećamo, znamo i vjerujemo da je njegovo srce živo među nama i u nama, da njegovo srce u vatri Božje ljubavi gori i moli se za nas, za naš narod, za našu domovinu, za našu Crkvu.
Vjerujemo da On moli za sve nas upravo zato da nam srce ne ukradu, ne otruju, da ga nikome ne prodamo ni za kakvo blago i interes ovoga svijeta. Da naše srce bude užeženo u ljubavi Srca Isusova i Srca Gospina.
On za nas moli da živimo i radosnim srcem iskreno volimo jedni druge i ovu našu lijepu zemlju, da je s ljubavlju i slogom branimo, čuvamo, gradimo i obrađujemo. Da njome upravljamo, ali ne bez srca – ne sebično i gramzljivo, pohlepno i bešćutno. Da imamo srca za život koji nam Bog u ovoj zemlji daruje – za život od začeća do smrti.
Da imamo ljubavi jedni za druge, za naše obitelji, za djecu i mlade, za slabe i bolesne, za one prikraćene i potrebne naše ljubavi. Da nikoga iz te ljubavi ne isključimo, ne odbacimo ili, Bože, sačuvaj, mrzimo.
Tek tada će se ispuniti ona poznata misao našeg pjesnika: ‘Dok je srca, bit će i Croatiae!’
‘Gdje je tvoje blago i gdje je tvoje srce?’ pita nas Gospodin, pita nas naša Majka, Gospa Marija, pita nas naš blaženik Alojzije. Nemojmo prečuti ovo sudbonosno pitanje, nemojmo ostati bez odgovora.
Gospa nas stalno moli: ‘Što god vam On reče, učinite!’ Bog i danas čini čuda velika. S blaženim Alojzijem molimo neprestano i iskreno: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam, neću se smesti ni danas ni dovijeka!’
Jer na ovom svijetu sve prolazi i umire, samo ljubav ostaje i pobjeđuje. ‘Stepinac mu je ime!’“, zaključio je biskup Ante Ivas.
Na završetku misnog slavlja vjernicima se obratio provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše naglasivši važnost ovog slavlja, koje će trajno ostati upisano u povijesti Svetišta i Samostana Gospe Sinjske: „Ovo slavlje ostaje u srcu naroda Božjega – naraštajima koji su danas svjedoci ovoga povijesnog trenutka, ali i onima koji će doći. Neka ovaj oltar bude mjesto sabranosti i molitve, mjesto s kojeg će Bog uslišavati molitve vjernika da što prije Alojzije Stepinac bude proglašen svetim.“ Provincijal je zahvalio biskupu Anti Ivasu što je predvodio slavlje, kao i fratrima Samostana Gospe Sinjske, koji već desetljećima šire pobožnost prema blaženom Alojziju Stepincu.
Potom se vjernicima obratio i rektor bazilike, gvardijan i upravitelj Svetišta Gospe Sinjske, fra Marinko Vukman, istaknuvši kako je ovo veliki dan za Svetište, jer je blaženi Stepinac dobio svoj oltar u manjoj bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske. Fra Marinko Vukman posebno je zahvalio zaslužnim pojedincima koji su pridonijeli ostvarenju ovoga povijesnog dana: splitsko-makarskom nadbiskupu Zdenku Križiću, zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši koji je Gospinom svetištu i bazilici darovao relikvije blaženog Alojzija Stepinca, akademskom kiparu Hrvoju Ljubiću, autoru relikvijara, akademskoj slikarici i autorici oltarne slike Iris Mihatov Miočić, Mješovitom zboru Gospe Sinjske, časnim sestrama, franjevačkim bogoslovima i sjemeništarcima, kao i brojnim dobročiniteljima Svetišta Gospe Sinjske.
