Sinj: Predstavljanje knjige o fra Ivanu Markoviću

Moj je zadatak (koji sam sam sebi zadao i odredio!) bio prikazati prvih 120 str. knjige fra Anđelka Domazeta koja je pred vama.   

Radi se o prva dva poglavlja koja sačinjavaju i opisuju ozračje u Markovićevo doba u Dalmaciji, njegovome životnom putu i njegovoj zauzetosti da objasni, protumači svojim suvremenicima problem velikoga crkvenog raskola između Istoka i Zapada koji se konačno ostvario 1054. g., kao i njegove posljedice među kršćanima, posebice slavenskim narodima.

Ali da bismo razumjeli i uživjeli se u cjelokupnu problematiku tog doba, potrebno je sve to sagledati u svjetlu povijesti Katoličke Crkve; zatim Prvog vatikanskog sabora (1869. – 70.) i njegovih dogmi – o papinom primatu (prvenstvu) i nezabludivosti u učenju u pitanjima vjere i morala; događaja koji su se zbili u Dalmaciji; temu Katoličke Crkve u Hrvata, od tog vremena (1870. do kraja 80-ih g.) u 19. st.; te stav Srpske pravoslavne Crkve i njezinih predstavnika u Dalmaciji, pa i do dan-danas (Vidi „slučaj Stepinac“).

Naravno, tu treba ubrojiti i crkvene, društveno-političke ideje crkvenog ujedinjenja koje su dominirale u Dalmaciji, ali i šire u slavenskom svijetu, stavove visokih predstavnika dviju crkava i neumjerenih optimista, kao što su A. Franki, braća Vannutelli, V. Solovjov i drugi.

Povod je enciklika Pape Leona XIII. „Grande munus“ ( Veliki zadatak) od 30. 9. 1880., o slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu. U toj enciklici papa osnažuje ideju sjedinjenja kršćanskih crkava, osobito onih među slavenskim narodima. On ističe primjer Svete braće, Ćirila i Metoda, rođenih u Solunu, u krilu bizantske crkve, ali su Radosnu vijest propovijedali i krštavali narode na Zapadu, pod pokroviteljstvom  i priznajući autoritet rimskog biskupa.

U tom vidu stigli su do Češke, moravske Panonije i dijelova Hrvatske, a njihovi učenici i do Makedonije i Bugarske. To je tzv. „ćirilometodska ideja“, koja bi mogla biti novi početak na radu sjedinjenja i ujedinjenja Katoličke Crkve i ostalih pravoslavnih crkava među slavenskim narodima.

U tom smislu, oživljavanje kulta Sv. braće Ćirila i Metoda trebalo je biti sredstvo i put približavanja i ujedinjenja.

Nažalost, trojica episkopa Pravoslavne Crkve u Dalmaciji i Boki nisu to dočekali dobronamjerno i reagirali su svojim poslanicama, punim gnjeva i odbijanja. N. Milaš je čak napisao i knjigu „Slavenski apostoli Kiril i Metodije i istina pravoslavlja“ (Zadar 1881., pisana na ćirilici, a prevedena na talijanski, Trst 1886.).

Svi ti događaji i spisi bili su izazov sinjskom franjevcu Ivanu Markoviću (1839. – +1910.) da se ozbiljnije pozabavi pitanjima iz crkvene povijesti, posebice prvog tisućljeća i odnosa Slavena i papa te iznese i prave uzroke velikog crkvenog raskola iz 1054. g.

On detaljno obrazlaže da su dogme Prvog vatikanskog sabora (1869. – 70.) i crkveni nauk o tome u potpunosti sukladni s objavom iz Sv. pisma i tradicije, spisima otaca i samog djelovanja papa. To je jurisdikcijsko i učiteljsko djelovanje i uloga rimskog biskupa u univerzalnoj Crkvi!

Rezultat toga dvodesetljetnog rada brojne su knjige koje će objaviti i za koje će od samog pape Leona XIII. dobiti počasni doktorat iz teologije i crkvene povijesti.

Uzroke i genezu raskola vidi u cezaropapizmu bizantskih imperatora, koji on naziva i „bizantinizmom“, koji se uvukao u crkve istoka pa sve do današnje Ruske pravoslavne Crkve te u karakteristici „grčkog duha“ koji je zavladao u teologiji te u progresivnom udaljavanju Istoka i Zapada. ( Zanimljivo, to će i sam veliki Yves Congar naglasiti i nazvati to „estrangement“ sredinom 20. st. pišući o problemu raskola i ekumenizma).To je, u biti, različiti i oprečni teološki razvoj i poimanje Crkve!

Fra Ivan Marković naglašava da je pitanje raskola, tj. nejedinstva, primarno teološko pitanje i da ga, kao takvog, treba rješavati, proučavanjem, dijalogom, dobronamjerno i u najboljoj vjeri, te u „povratku istini izvora“, tj. temeljima ekleziologije.

Na kraju, čestitka i zahvalnost fra Anđelku za vrlo uspješnu sintezu cjelokupnog Markovićeva opusa, o kojemu će, dalje, govoriti moji kolege recenzenti i dobri poznavatelji Markovića u ostalim djelima. Hvala na pozornosti!

Pozdravljam organizatore ovog susreta, predavače i cijelo slušateljstvo.

Dr. fra Dušan Moro, veliki poznavatelj Markovićeve misli, večeras nas je uveo u prijepore oko ekumenizma, s posebnim naglaskom na odnos fra Ivana Markovića s pravoslavnim episkopom dr. Nikodimom Milašem. Ja ću vas pokušati upozoriti na Markovićevu teološku misao koja je nastala i razvijala se u kontekstu teoloških razlika u učenju istočne i zapadne Crkve. Marković kao teolog intelektualac kritički pristupa crkvenoj i društvenoj stvarnosti u općim prostorima Crkve i tako naznačuje da je moguće u životu i javnom radu teologa intelektualca spojiti slobodu i vjernost. Budući da je njegova teološka misao nastala i razvijala se u kontekstu razlika u učenju grko-istočne i zapadne-katoličke Crkve, on je posegnuo za izvorima na kojima postavlja svoje tvrdnje a to su Sv. pismo i Sveta predaja, simboli vjere, opći sabori i sveti oci, kako istočni, tako i zapadni.

Njegov otvoren pristup teološkim problemima pobudio je veliko zanimanje jer se kod nas do tada o njima nije otvoreno raspravljalo, ni kod katolika ni kod grko-istočnih kršćana. Kad čitamo Markovića, zapažamo da je on vrsni teolog, apologetičar i dogmatičar, svećenik i intelektualac, jedan od naših najvećih pisaca-teologa svoga doba. Teško je ukratko iznijeti što nalazimo u njegovim teološkim djelima, što je primjereno iznio dr. fra Anđelko Domazet u knjizi Ivan Marković koju predstavljamo. Sažeto kazano: knjiga sadrži dogmatsko-apologetske rasprave o primatu rimskog biskupa, o izlaženju Duha Svetoga, o euharistiji, o čistilištu, kao i o drugim teološkim pitanjima. Marković je tako ušao u prazan prostor onog vremena koji je bio oskudan teološkim knjigama o navedenim pitanjima. Kroz deset godina (1883. – 1993.) vrijeme je provodio u tihom i upornom radu, iskorištavao je darovane talente i višestruko ih umnožavao. Tada su nastala njegova velika povijesno-teološka djela u kojima raspravlja o ključnim razlikama katoličanstva i pravoslavlja, ali uvijek ostaje vjeran crkvenom naučiteljstvu, jer je svoja izlaganja temeljio na izvorima objave i tradicije i na njima donosio svoj konačni sud.

Njegovu plodnu radu pomoglo je i to što je dobro poznavao latinski, grčki, talijanski i njemački jezik, dok se služio francuskim i tim je znanjem ulazio u bogate riznice teološkog, duhovnog i kulturnog sadržaja strane literature kojom se neumorno i svakodnevno služio po dolasku u Sinj 1874. kad ga je bolest spriječila u profesorskoj službi. U tišini sinjskoga franjevačkog samostana rađala su se njegova pisana djela. Bogata samostanska biblioteka postala mu je rudnik iz kojeg je crpio veliko blago znanja i objavljivao divne istine koje su osvajale svijet. To ga je nadahnjivalo da stvara, piše, a kad je bilo potrebno i da ulazi u polemike, jer je neumorno nastojao da istina bude naglašena i obranjena držeći se riječi sv. Pavla: „Provodimo u život istinu u ljubavi“ (Ef 4,15). Plodovi nisu mogli izostati, što svjedoče njegove brojne knjige, a još više njihova vrijednost i sadržaj. One su mu donijele priznanje u domaćem i u stranom svijetu.

Teološka djela o. Markovića:

• Leon Veliki i Grgur Veliki o prvenstvu svoje Stolice s dodatkom, Vodička, Zadar, 1883., 241 stranica.
• Papino poglavarstvo u Crkvi za prvih osam viekova. Poviestno-kritična pouka, C. Albrechta, Zagreb, 1883., XVI+453 stranice.
• O Evkaristiji s osobitim obzirom na epiklezu, Dionička tiskara, I. izd. Zagreb, 1893., XVII+239 stranica; II. izd. Zagreb, 1894., XXXVII+326 stranica.
• Gli Slavi ed i Papi, Dionička tiskara, Zagabria, 1897., sv.I., XLIII+411 stranica; sv. II., 632 stranice.
• Slaveni i pape (preveo o. Petar Perković), Dionička tiskara. Zagreb 1903., XXXVIII+370 stranica; sv. II., Zagreb, 1904., 583 stranice.

Čitatelj u njegovim teološkim knjigama može pronaći simpatije, ne samo prema njemu, nego i društvu, jer argumentirano pristupa teologiji kao nezamjenjivoj ulozi u razvoju crkvenog i društvenog života. Kad je istina bila iskrivljena ili prešućena, vodio je polemike s više poznatih pisaca. Među njima su dr. Nikodim Milaš, dr. Anton Franki, dr. Frane Bulić, dr. Ante Milićević i Vladimir Solovjev, ruski obraćenik. Kako je imao izoštren smisao za istinu te ljubav prema Crkvi i poglavaru Crkve papi, sva je sredstva podložio tim sadržajima. Svestrano poznavanje izvora i velike literature na kojoj se nadahnjivao vješto je znao uklopiti u cjelinu koja je jasno upućivala čitatelja u njegovu argumentaciju i pobuđivala u njemu pristanak za iznesene dokaze. Svoja djela pisao je na hrvatskom i na talijanskom jeziku.

Knjigu Gli Slavi ed i Papi napisao je na talijanskom jeziku, a na hrvatski ju je preveo fra Petar Perković. Njom se pokazao kao ozbiljan teolog kojom je ušao u strani svijet i njom pobrao najveću cijenu među stranim teolozima. Prateći strani tisak, otkrivao je sadržaje teoloških polazišta i svjedočanstava na kojima je gradio mostove povezanosti s prošlošću i ulazio u tokove ondašnje teološke misli koja je preko njega postajala dio sveopćeg bogatstva. Njegov ustrajni i neumorni rad stvarao je od njega pisca s osjećajem za riječ i sadržaj. U takvu ritmu života i rada godinu za godinom pojavljivala su se njegova djela koja su se sve više afirmirala u našoj a i u stranoj sredini, posebno kad se radilo o odnosima između Istočne i Zapadne Crkve. Papa Leon XIII. priznavao je Markovićevo znanje i zasluge u obrani i učvršćenju vjere Crkve, Sv. Stolice i naroda. On mu preko kongregacije De Propaganda Fide izdaje doktorsku diplomu 11. studenog 1886. godine s običajnim prednostima, častima i povlasticama koje doktori bilo kojeg sveučilišta uživaju i postižu. On mu je dao naslov „doctor sanctae theologiae“ – „doktor svete teologije“ za knjigu Papino poglavarstvo u Crkvi za prvih osam viekova. Time je njegovo ime bilo stavljeno na listu cijenjenih teologa ondašnje domaće i svjetske javnosti, time je izišao iz ograničenih domaćih okvira i ušao u široki strani svijet. To ga je još više poticalo da upornije radi i gradi teološku misao koja je išla za obranu papinskog primata i Katoličke Crkve. Marković je najviše vremena i intelektualnog napora svakako potrošio oko pitanja sjedinjenja Istočne i Zapadne Crkve. Kroz dugi niz godina to će postati njegovo najvažnije zanimanje i težište rada.

Dobro nam je poznato da su tokom povijesti dvije crkve, Istočna i Zapadna, razvile dvije različite teologije. Bilo je tomu više razloga, a mi ističemo kako se istočna teologija više razvijala pod utjecajem platonizma, na otačkoj teologiji i na Predaji općenito. Ona ispovijeda vjeru prvih sedam ekumenskih sabora, ali ne dopušta nikakav dogmatski razvoj. Zapadna teologija pokazuje veće zanimanje za svijet, čovjeka u svijetu i ovozemaljsku stvarnost. Kad je zapadna teologija prihvatila aristotelizam, Toma Akvinski postao je vodeća filozofsko-teološka metoda mišljenja u skolastici. Tako se, naspram kontemplativno-monaškoj teologiji Istoka, na Zapadu razvija racionalno-empirijska sveučilišna teologija, poznata pod stručnim nazivom skolastika. Marković se suočio s dogmatskim pitanjima oko kojih se spore dvije teologije i način na koji on pristupa tim pitanjima.

Marković nije prihvaćao polazišta minimalista koji žele dokinuti postojeće teološke razlike između Istočne i Zapadne Crkve, koje su zastupali dr. Anton Franki i dr. Vladimir Solovjev, nego je uvjeren da se razlike između dviju crkava tiču dogmatskog područja što, posljedično, priječi zajedništvo.

Učenje o Crkvi. Marković kao teolog promatra otajstvo Crkve u širem smislu, promatrajući njezinu bit i narav u okviru općeg Božjeg plana spasenja. U užem smislu razmatra njezino neposredno podrijetlo u osobi, djelu i poruci Isusa Krista, te s tim u vezi i papin primat.

Crkva u Božjem naumu spasenja. Po Markoviću Crkva je sastavni dio Božjeg plana o čovjeku i svijetu, što Crkva čini i uči, to čini i uči sam Krist. Papinstvo je po Markovićevoj namisli postalo izvor i obrana jedinstva i općenitosti Katoličke Crkve, koja je osnovana na Petru. To je misao vodilja koja se provlači u svim Markovićevim teološkim djelima: Crkva je jedna i nerazdjeljiva, utemeljena na Petru.

Jedna Crkva. Danas u svijetu, nažalost,  ne postoji jedna Kristova Crkva, nego više različitih crkvenih skupina. Na temelju Sv. pisma i Predaje Marković ističe da je u samoj strukturi Crkve da bude jedna i da ima vidljivu glavu, jedan autoritet, koji će zauzeti mjesto apostola Petra. Marković je uvjeren da se Istok odijelio od crkvenog jedinstva zbog cezarizma i bizantinizma imperatora i zbog popustljivosti i slabosti crkvenih predstojnika, jer su više slijedili težnje imperatora-bazileusa i vlastite ambicije, a odbacili načelo autoriteta i njegovo vršenje u Kristovoj Crkvi. Jedinstvo Kristove Crkve u odlučujućoj ulozi rimskog biskupa na Istoku je izblijedjelo i pozivaju se na samosvijest lokalnih mjesnih crkava. Zato pravoslavne crkve, osim nevidljive glave Krista, imaju vidljive glave u osobama raznih vladara, careva, kraljeva, predsjednika i drugih narodnih vladara. Ključno pitanje o kojem su se sporili Marković i Milaš jest papin primat i nezabludivost.

Papin primat. Nakon Prvog vatikanskog sabora i konstitucije Pastor Aeternus pojavile su se rasprave u teologiji, a među piscima bio je episkop Nikodim Milaš sa svojom knjigom Slavenski apostoli Kiril i Metodije i istina pravoslavlja, Zadar 1891. Ta je knjiga potakla Markovića da svim srcem proučava Pismo i Predaju, istražuje pravu vjeru prve Crkve te u djelovanju i svijesti rimskih biskupa nalazi uporište i temelj na kojem se izgradila vjera Crkve i svijest da je rimski biskup nasljednik sv. Petra i da posjeduje najvišu crkvenu, zakonodavnu, i upraviteljsku i učiteljsku vlast u Crkvi, poglavito karizmu nezabludivog naučavanja u stvarima vjere i morala, kako je definirao sabor u Konstituciji Pastor aeternus. Marković je pomnjivo proučavao katoličku i pravoslavnu teologiju, iznosio razlike u učenju Zapadne i Istočne Crkve te neumorno branio katoličke istine. Svojim protivnicima nije želio podilaziti, nego je istinu iznosio i nju branio, ali ih je pomnjivo slušao i tražio prikladne odgovore, sučeljavao mišljenja i argumentima jasno izražavao svoje dokaze. Pomnjivo je nastojao da njegove rasprave budu daleko od bilo kojeg vrijeđanja ili podcjenjivanja, jer je smatrao da to ne može biti njegov način tolerantnog ponašanja. Iskreno je štitio ono što je smatrao svojim i ispravnim, a prigovarao kada je za to bila opravdana potreba.

Gdje je Marković zapažao da njegov protivnik iznosi nešto što se protivi povijesnim činjenicama i njegovu mišljenju, on je tada intenzivno proučavao predmet i pristupao radu te je na temelju dokaza ustajao u obranu istine. Crkveno se jedinstvo sastoji u sintezi triju elemenata: jedne vjere, jedne društvene zajednice i jednog rituala.

Na temelju učenja Leona Velikoga i Grgura Velikoga pobija stavove episkopa Milaša. U drugoj knjizi Papino Poglavarstvo… on istražuje Sv. pismo, svete oce i liturgijske knjige, učenje i djelovanje samih papa te općenito ekumenskih sabora na kojima utemeljuje i objašnjava papinu službu i dogmu Prvog vatikanskog sabora o ulozi i zadaći rimskog biskupa kao Petrova nasljednika u Kristovoj Crkvi.

Dok Milaš ne priznaje nikakvu vrijednost Petrovoj vodećoj ulozi u apostolskom kolegiju i predlaže da se ključni tekst Mt 16, 16: „Ti si Petar – Stijena“, odnosi na: a) ispovijedanje Petrovo, b) samoga Krista i najposlije c) sve apostole, Marković odgovara da vjera nije temelj Petrova prvenstva jer Krist predstavlja Crkvu, koja je sastavljena od živih ljudi, pa stoga temelj te zgrade ne može biti jedna krepost, kao vjera, nego jedna ljudska osoba. Katolici priznaju da je Krist glavni temelj, prvi kamen, ugaoni kamen, pa ipak Krist zove Petra temeljem. Petrov je temelj drugog stupnja prema Isusu Kristu, Krist je nevidljivi, a Petar vidljivi temelj. U tom pogledu Marković navodi i analizira mnoge svetopisamske tekstove u prilog Petrova primata. A kako je na Petru sagrađena Katolička Crkva, to je ona sveopća Crkva Kristova, a ne dio Crkve.

Marković jasno kaže da je Krist osnovao svoju Crkvu i on joj je glava. Krist i Crkva čine jedno otajstveno tijelo. A kako je Crkva sastavljena od vidljivih ljudi, to je Krist dao Crkvi i vidljivu glavu – Petra i njegove nasljednike – pape. I da pape mogu svoju službu dostojno vršiti, dao im je potrebnu vlast. Ta je vlast vrhovna i neovisna. Pape kroz povijest neustrašivo brane taj svoj privilegij, bilo na teoretskom, bilo na praktičnom polju. Po Kristovoj namisli papinstvo je postalo izvor i obrana jedinstva i univerzalizma Katoličke Crkve.

Svjedočanstvo tradicije Crkve o primatu rimskog biskupa. Osim Sv. pisma NZ Marković ispituje dokaze prvih stoljeća velikih crkvenih teologa, od sv. Ignacija Antiohijskog i sv. Ciprijana, a posebno istočnih teologa za najodlučniji dokaz za papin primat. Iz toga vidimo da je Marković dobro poznavao crkvene oce i njihove dokaze i iz toga proizlazi da je papin primat kroz osam stoljeća uvijek bio na snazi u cijeloj Crkvi.

Milaš je donio opsežan materijal kako bi pobio Markovićeve tvrdnje o papinu primatu, i na temelju proučavanja istih otaca donosi potpuno protivan zaključak. Dok Milaš preuzima oce iz drugih pisaca, Marković ide na izvore, da dozna istinu iz kojih donosi neiscrpivo blago dokaza da je papino prvenstvo ukorijenjeno u vjeri Crkve i u crkvenoj predaji. On se čuva književne krađe, zbog koje toliko kritizira dr. Milaša koji se služi djelom protestantskog teologa Josepha Langena Das Vatikanische Dogma. Kad Marković preuzima nešto od drugoga, on navodi pisca i djelo, odakle je stvar uzeo. Milaš svojim pisanjem želi dokazati neznanje katoličkih teologa, što Markoviću služi kao izazov da dokaže da Milašovo znanje kojim se ponosi nije njegovo znanje nego tuđe i navodi stranice odakle je prepisivao i to znanje usvajao kao svoje originalno a potpuno je prešutio čim se služio i čije je izlaganje potpuno prepisao. Tim je najočitije izvršio intelektualnu krađu i sebi prisvojio nešto što nije njegovo. Markovićeva je odlika da traži istinu, i ako protivnik izvrće istinu, na nju upozorava. Milaš je selektivno izdvajao tekst otaca da izvrne istinu po vlastitoj želji i namjeri, a nije gledao cijeli kontekst zbog čega nije mogao doznati piščevu pravu namjeru. Marković teži za istinom i nastoji je svim silama braniti. Ako vidi da je ona osporavana ili skrivena, on ustaje, nju otkriva i opravdava.

Zatim Marković dokazuje papin primat iz učenja i djelovanja papa prvih stoljeća upravo zbog Milaša koji je tvrdio da pape toga vremena nisu smatrali da je njihova vlast neka iznimna vlast nad Crkvom. Da potkrijepi svoju tvrdnju, Marković donosi izjave papa: Silvestra, Julija I., Zosima, Celestina I., Gelazija, Martina, Zaharije itd., i oni su itekako bili uvjereni da posjeduju tu vlast i da su je odvažno vršili.

Prvi ekumenski sabori. Kao zadnji dio knjige Marković analizira prvih sedam sabora, donoseći svjedočanstvo ekumenskih sabora čiji zaključci, odluke i kanoni određuju život i ustrojstvo Kristove Crkve prvog tisućljeća kršćanstva, jer se saborski oci uvijek prizivaju na Rim, na autoritet rimskog biskupa. To sve ne bi bilo da papa nije uživao vrhovnu vlast u cijeloj Crkvi.

Papina nezabludivost. Rečeno je da papa ima karizmu nezabludivosti kad govori ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala. Papina nezabludivost je praktično nezabludivost Crkve u ime koje papa u nekom trenutku proglašava dogmu. Dakle, to nije svojstvo ovoga ili onoga čovjeka, već svojstvo vezano uz ulogu papinstva u Crkvi. Iz toga ne slijedi da papa kao čovjek ne može pogriješiti. I papa je Adamov potomak. I on je podložan ljudskim slaboćama i manama.

U Markovićevim knjigama nalazimo odlomke koji jasno ističu nezabludivost Crkve i, posljedično, apostola Petra i njegovih nasljednika. Kristovo obećanje trajne prisutnosti svojega Duha jamči autentično poučavanje i vjernost objavljenoj Božjoj baštini. Osim Crkve, postoji još jedan subjekt nezabludivosti u Crkvi, a to je Petrov nasljednik. Za Markovića je zajamčena nezabludivost logična posljedica papina primata.

Osim navedenih teoloških poimanja, Marković nije zaobišao i neka druga dogmatska pitanja u kojima postoje određene razlike između dviju crkava kao što su: učenje o izlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina (Filioque), euharistija i pitanje epikleze te učenje o čistilištu. Kad se ostvaruje čas pretvorbe, pravoslavna teologija nema točnog poimanja. Po mišljenju većine pravoslavnih teologa sakramentalne riječi i zaziv Duha Svetoga, nazvan epikleza, stvaraju jednu cjelinu. Svojim pisanjem Marković je želio pokazati razlike nauke o euharistiji između katoličke i grko-istočne crkve.

Jedna od najkrupnijih doktrinarnih točaka između dviju crkava jest izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina (Filioque). Ostale teološke razlike u učenju dviju crkava oko kojih su se međusobno sporile dvije teologije jest neujednačeno poimanje učenja o izlaženju Duha Svetoga. Nicejsko-carigradskom vjerovanju umetnut je dodatak (Filioque) u 6. stoljeću u Španjolskoj, a kasnije se širio po drugim krajevima Zapada. Istok se tomu nije protivio sve dok protiv nije ustao patrijarh Focije 300 godina kasnije. Iste optužbe ponovio je Mihajlo Cerularije u prvoj polovici 11. stoljeća.

Sporno je pitanje između dviju crkava nauk o čistilištu. Što se zbiva s dušom poslije smrti pravoslavna teologija nesigurno odgovara i to baš zbog slaboga teološkog razvitka o tom pitanju, zato se pravoslavna teologija dosta razlikuje od katoličke. Pravoslavna Crkva uči da sve duše poslije smrti odlaze ili u raj ili pakao te nema nekoga srednjeg čistilišnog stanja u kojemu bi se duša privremeno nalazila. Dok Simbolične knjige tvrde da se duše mnogih grješnika mogu izbaviti iz paklenih okova po pobožnim djelima živih kršćana i po molitvama koje Crkva za njih moli.

Osim gore navedenih glavnih točaka neslaganja između zapadne i grčko-istočne crkve ima i drugih pitanja koja nazivamo drugotnim, ukoliko se radi o pitanjima koja, iako imaju teološki temelj, jesu plod različite liturgijske prakse i discipline, u kojima nije lako razlikovati nauku od obreda. Fra Ivan je ljubio Sinj, mjesto svojega rođenja, i njegove ljude, ali je ipak najviše ljubio i častio Bogorodicu pod nazivom Gospa Sinjska. Tu knjižicu možemo nazvati kratkom Mariologijom postavljenom na čvrstim teološkim temeljima Marije Bogorodice i Djevice. Zato je ovdje spominjemo u izlaganju njegove teološke misli.

Čestitam dr. fra Anđelku Domazetu, piscu monografije Fra Ivan Marković, jer nam je njome otrgnuo iz zaborava vrijednog pisca i teologa te uokvirio njegov život i djelovanje u vrijeme i prostor koji su ga poticali na pisanje da današnje generacije upoznaju toga znamenitog sinjskog franjevca teologa. Da sam u ovom izlaganju i više govorio, malo bih kazao iz velikog bogatstva Markovićevih sadržaja brojnih knjiga. Kako bismo pravo shvatili Markovića, treba uzeti monografiju dr. Domazeta, nju čitati i nad njom duboko razmišljati. Hvala!