Split: Predstavljanje spomenice „Marijin urednik – lik i djelo fra Petra Lubine“
Nakon predstavljanja u Imotskom, spomenica „Marijin urednik – lik i djelo fra Petra Lubine“ predstavljena je u Splitu 10. svibnja 2023. u crkvi Gospe od Zdravlja.
Misu zadušnicu za pok. fra Petra, u nazočnosti braće iz samostana i gostiju, u 19 sati predvodio je gvardijan fra Josip Cvitković, a homiliju je održao župnik fra Kristian Stipanović.
Nakon mise održano je predstavljanje prema najavljenom slijedu, koje je animirao župnik fra Kristian.
Pozdravnu riječ nazočnima uputio je provincijal fra Marko Mrše, koji je iznio tijek izdavanja lista „Marija“:
Dragi gvardijane fra Josipe, uredniče lista „Marija“ fra Branko, braćo svećenici redovnici, poštovana braćo i sestre, sudionici ovoga zanimljivog kulturnog događaja. Na početku ovoga svog kratkog pozdrava upućena svima vama, dopustite mi da izreknem jednu neostvarivu želju s kojom ćete se svi vi dakako složiti, ali koja će i dalje ostati nestvarna i neostvariva. Ta želja glasi: volio bih da je večeras upriličeno predstavljanje neke sasvim druge knjige na kojoj bi pok. fra Petar Lubina barem bio pristutan, a tek da je on autor neke svoje nove knjige koju bi večeras drugi predstavljali. Čovjek snuje, a Bog određuje, stara je i istinita izreka. I upravo On usmjerava naše putove i životne planove. Bog je, usudit ću se reći, poremetio životne planove fra Petra Lubine, člana naše Provincije, dugogodišnjega urednika lista „Marija“, koji je dao veliki doprinos promicanju pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, Majci Kristovoj. On je bio član one iste Provincije koja je kroz dugi niz godina gajila i širila u narodu pobožnost prema Majci Božjoj, što je onda na poseban način imalo odjeka i duhovnih plodova kroz tiskanje marijanskih glasnika, a posebice od pokretanja lista „Marija“ godine 1963., dakle prije 60 godina. Do 1982. urednik je bio fra Vjenceslav Glibotić (19 godina), a od 1982. pa do prošle 2022. godine glavni je urednik bio fra Petar Lubina. Osnovni podaci o njegovu životu i radu objelodanjeni su u ovoj spomen knjizi, znakovita naslova „Marijin urednik“. A možemo samo zamisliti koje je sve planove imao da ga u njihovu ostvarenju nije spriječila smrt. Zahvaljujem svima koji su svojim radom i marom doprinijeli da ova spomen knjiga tiskana u čast našega fra Petra, marljivoga svećenika i redovnika i velikog Gospina štovatelja, ugleda svjetlo dana. Hvala uredniku knjige fra Nedjeljku Jukiću i uredniku lista „Marija“ fra Branku Periši. Svima želim ugodno slušanje i ugodnu večer. Hvala.
Urednik kulture Hrvatskog radija – Radio Splita, novinar i književnik Mladen Vuković iznio je životni tijek fra Petra Lubine:
Mladen Vuković: „Veliki urednik malog lista” i impresivna bibliografija U spomen-knjizi Marijin urednik – Lik i djelo fra Petra Lubine prvo i treće poglavlje napisao je dr. sc. Dinko Aračić, teolog koji živi u Njemačkoj i koji je do sada napisao i priredio nekoliko knjiga, od kojih su pojedine u izdanju Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Tijekom polugodišnjeg rada uspio je iscrpno opisati najvažnije etape na životnom putu fra Petra Lubine, na njegovu usponu k nebesima. Samokritično je primijetio da njegov rad svakako ne može staviti konačnu točku na plodno fra Petrovo djelo, koje će vjerodostojnije obrise dobiti odmakom vremena i znanstvenim skupovima, ako i kada budu priređeni o tome našem marnom velikanu iz reda franjevačke braće. Iz prvog dijela ove zborničke monografije o franjevcu znakovitog imena (Petar – stijena), koja kroz četiri meandra posvjedočuje njegovo djetinjstvo, novicijat na La Verni u Italiji, studij u Jeruzalemu i uređivanje časopisa Marija, spomenimo najvažnije odrednice. Petar je rođen 12. srpnja 1951. u Runovićima, 4 dana prije mjesnog blagdana Gospe od Karmela, u župi u kojoj je petnaestak godina ranije završio svoje župnikovanje slavni imotski franjevac fra Silvestar Kutleša, a koji je u svojoj etnografskoj monografiji sjajno opisao pučku dušu imotskog čovjeka u prvoj polovici 20. stoljeća. Prve molitve naučio je u težačkoj obitelji Josipa Jole i Mare Lubine koji su imali šestero djece, a Petar je često bio ministrant na nedjeljnim misama. U rodnom mjestu pohađa osnovnu školu, a 1966. upisuje klasičnu gimnaziju u Franjevačkom sjemeništu u Sinju, prvu u Dalmaciji na hrvatskom jeziku. Po tadašnjoj praksi, nakon dva gimnazijska razreda, na blagdan Gospe od Anđela odlazi godinu dana u jednogodišnji novicijat u firentinsko franjevačko svetište na svetom brdu La Verni u srcu Italije. Potom završava gimnaziju u Sinju. 1971. upisuje Filozofsko-teološki studij u Dubrovniku; nakon prve godine odlazi 15 mjeseci služiti vojni rok; dovršava filozofski studij u Makarskoj te na blagdan sv. Frane 1974. polaže svečane zavjete Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Dva mjeseca kasnije odlazi u Isusovu i Marijinu domovinu, na Visoko teološko učilište u Jeruzalem na trogodišnji teološki studij na talijanskom jeziku. Tu je 8. prosinca 1976. zaređen za đakona, a 29. lipnja 1977. za svećenika. Boravak u Svetoj Zemlji omogućio mu je, kako je sam zapisao, da mu Evanđelje postane još razumljivije, pristupačnije i opipljivije, a to iskustvo mu je priskrbilo i mogućnost da u kasnijim desetljećima bude jedan od naših najboljih vodiča na hodočašćima u Izrael i Palestinu. Završetkom studija i povratkom u Hrvatsku, 24. srpnja 1977. služi mladu misu u rodnoj runovićkoj župi i odlazi za župnog vikara u Župu Gospe van Grada u Šibeniku. Sljedeće 1978. godine postaje župni pomoćnik u Župi Gospe Sinjske, služeći mise i u susjednoj Karakašici. U sinjskom Franjevačkom samostanu svakodnevno se susreće sa svojim profesorom fra Vjenceslavom Glibotićem, utemeljiteljem i urednikom Marije, vjerskog časopisa za Marijine štovatelje koji je pokrenut prije točno 60 godina – 1963. (U Splitu se ove godine slavi 100. obljetnica rođenja Miljenka Smoje, a zašto ne bismo slavili još jedan jubilej – 7. srpnja je 100. rođendan fra Vjenceslava, koji je umro u Münchenu prije 25 godina?!) Fra Petar počinje surađivati u listu Marija 1979., a od 1982. preuzima uredničku palicu od fra Vjenceslava Glibotića, koji je rodom s druge strane brda Mračaja. (Obojica urednika koji su šest desetljeća uređivali Mariju rođeni su u istoj sadašnjoj općini Runovići!). Fra Petar nastavlja urednikovanje u Sinju, a dogradnjom Franjevačkog samostana na Dobrom u Splitu 1986. baca sidro u ovom samostanu Gospina imena i u potpunosti joj posvećuje svoj publicistički i pastoralni rad, okićen znanstvenim, pučkim, poučnim i novinarskim štivom. Njegov rekord je nenadmašiv: bio je urednik mjesečnika Marija od 1982. sve do prelaska u vječnost, na Veliku srijedu 13. travnja prošle 2022. godine, u 71. godini života i 45. godini svećeništva. (List Marija nije nikada u šest desetljeća mijenjao svoj mali format, obično izlazi 10 puta godišnje, s ljetnim trobrojom; jedno vrijeme je imao nakladu od 14 tisuća primjeraka i odlazio je na sve strane svijeta.) Fra Petar je bio punih 15 godina i tajnik Hrvatskoga mariološkog instituta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu. U završnoj trećoj škriljci ove spomen-knjige opsežna je i, vjerojatno, još nedovršena fra Petrova impresivna bibliografija. Objavio je 20 knjiga koje opsežu 3815 stranica, a najpoznatija mu je enciklopedijsko izdanje Marijanska Hrvatska u kojoj je, potaknut nedovršenim zapisima Ante Crnice, obradio više od stotinu marijanskih svetišta, među kojima su najveća u Mariji Bistrici, Aljmašu, Trsatu u Rijeci i u Sinju. Nije zaboravio ni 4 svetišta u BiH (uz zanimljivu opasku da je najstarije i najveće marijansko svetište na Balkanu do 1704. bilo u Olovu, gdje danas nema više katolika). Slijede Lubinovi duhovni vodiči po Svetoj Zemlji, a njegovi opisi svetih mjesta su živi, slikoviti i zorni. Povijesne podatke isprepleo je s bogoslovnim tumačenjem i duhovnom primjenom, prelazeći s povijesne na današnju stvarnost, od simbola do značenja, od krhke pojavnosti do dubljeg smisla. Objavio je 4 zbirke marijanskih molitvi, prevodeći mnoge sa stranih jezika, među njima i najstariju Pod tvoju obranu iz 3. stoljeća, iz kojih je knjiga sastavio antologiju Blaženoj svi naraštaji sa 127 kristocentričnih Marijinih molitvi, uz 60 likovnih Gospinih uprizorenja iz cijelog života, najpoznatije od svih žena, najčešće uprizorenoj u likovnoj umjetnosti, najviše opjevanoj u književnosti i najčešće zazivanoj u molitvi, liku toliko bogatom simbolikom da ga se riječima ne može izreći, niti molitvom obuhvatiti. Moliti Mariju i moliti s Marijom – poručuje autor u toj divnoj knjizi s hvalbenim, prosnim i drugim molitvenim izrazima natopljenima teološkom dubinom i pjesničkim zanosom. Uredio je 11 zbornika i monografija s 2490 stranica, među kojima su dva Runovićka zbornika te Gospa u Imoti u prigodi 300. obljetnice oslobođenja Imotske krajine od Turaka. Urednik je i 53 knjige u Knjižnici Marije, a priredio je i 10 malih molitvenika od kojih su neki doživjeli po desetak izdanja. Napisao je, dijelom i u suautorstvu, knjige o pet vrlih franjevaca – fra Vjenceslavu Glibotiću, fra Pavlu Meladi, fra Silvestru Aračiću, fra Brunu Pezi i fra Petru Vrljičku, a evo je kucnuo neumitni i tužni čas da mu njegovi prijatelji kao malu zahvalu posthumno daruju ovu njegovu spomen-knjigu. U pet nastavaka objavio je hrvatsku marijansku bibliografiju od 1996. do 2015., podijelivši je u 15 tematskih odjeljaka, što će znatno olakšati put novim naraštajima mariologa. Objavio je 35 znanstvenih radova u raznim zbornicima i monografijama te oko 620 manjih priloga, tekstova i članaka veličine od nekoliko autorskih kartica, ali u taj broj nije pribrojeno 340 jednostraničnih Uvodnika u Mariji, 250 priloga Zrnca Gospine krunice te tisuće Vijesti iz Marijina svijeta, što također opseže više tisuća stranica. Tekstove je potpisivao i pseudonimima Kamenko Jolić, Pere Marin, Marinko i sličnim inicijalima. „Gospa je to sve divno vodila”, kazao je više puta naš „veliki urednik malog lista“, prosvjetitelj i promicatelj marijanske duhovnosti u Kristovoj sljedbi koji je svojim tekstovima na temeljima mariološke znanosti i marijanske pobožnosti isticao da „svaki govor o Mariji treba biti govor o Bogu. Nije mu bilo važno samo lijepo o Mariji pisati, nego ju je nastojao nasljedovati u njezinoj neznatnosti i skromnosti.“ Pored Bibliografije urednici su izabrali 6 dužih intervjua koje je fra Petar dao tiskanim medijima te jedan u programu Radio Marije, u kojima možemo doznati još niz zanimljivosti o njegovu radu i životu. Tu je i izbor od 30 prikaza fra Petrovih knjiga iz pera drugih autora. Svojim slovima izgradio je „spomenik trajniji od mjedi“, iako bismo i o njemu mogli razmišljati. Bio je duša koja je vjerno promicala vjeru u „dušu duše Hrvatske“, nebesku zaštitnicu i kraljicu Hrvata. Fra Petre, hvala ti na svakoj riječi (koja bijaše na početku), počivao u hrvatskoj grudi, duša ti se raja nauživala. Čestitka svima koji su dali malu kap ovom slapu u fra Petrovu slavu!
Pjesnikinja, novinarka i spisateljica Dragica Zeljko Selak, suradnica više hrvatskih katoličkih časopisa i novina, predstavila je fra Petrovu izdavačku djelatnost:
Dragica Zeljko Selak: Svećenik i asket djetinjeg srca
Sve vas od srca pozdravljam i drago mi je da ste se odazvali u lijepu broju, što jamči vašu ljubav prema knjizi i da vam je fra Petar u srcu.
U velikom nizu fra Petrovih suradnika, prijatelja i subraće zapala me je iznimna čast predstaviti drugi dio (Sjećanja i oproštaji) ove spomen-knjige naslovljene Marijin urednik – Lik i djelo fra Petra Lubine, objavljene o prvoj obljetnici njegove smrti.
Ova spomen-knjiga je pred nama zahvaljujući dvojici marnih radnika, fra Petrovih prijatelja: fra Nedjeljku Jukiću i Dinku Aračiću.
Knjiga donosi bogatu građu koja svjedoči o velebnom čovjeku, svećeniku asketu djetinjeg srca. U drugom dijelu knjige naslovljenom Sjećanja i oproštaji brojni njegovi suradnici, prijatelji i redovnička braća, svatko iz osobnog susreta, uz dirljive oproštaje, donosi svoja sjećanja, opisuje njegov život i njegovo djelovanje kao svećenika, prijatelja, urednika, pisca, subrata i suradnika… (Njih je tridesetak, a vjerujem da postoje još brojni suradnici i poznanici koji bi mogli dosta toga posvjedočiti.)
Ta sabrana Sjećanja donose uspomene i zanimljive događaje, pokoju anegdotu iz života i susreta s fra Petrom, a, ponovit ću, napisali su ih oni koji su ga poznavali, s njim živjeli ili surađivali. Time su ugradili dragocjene kamenčiće u mozaik lika i djela Marijina urednika.
Svaki naslov napisanog eseja-sjećanja o fra Petru snažan je, dojmljiv, jedinstven i neponovljiv te predstavlja jednu njegovu osobinu ili vrlinu.
Sjećanja počinju esejom Triptih iz djetinjstva fra Nedjeljka Jukića. Fra Nedjeljko, njegov redovnički subrat, kum i mještanin, prisjeća se zajedničkog djetinjstva provedenog u rodnim Runovićima te donosi zanimljive anegdote koje oslikavaju fra Petrove značajne crte: svrhovitost, poduzetnost, učinkovitost, mudrost, radišnost i duhovnost, na kojima se temeljio njegov cijeli život.
Subrat i mještanin fra Marko Babić u zapisu Ministrant svjedoči o fra Petru kao uzornu ministrantu koji je kao petašić, za samo tjedan dana, naučio napamet, na latinskom jeziku, sve odgovore svećeniku pri oltaru.
Gimnazijski kolega i subrat fra Stipica Grgat u svom prilogu naslovljenu Pečat i kralježnica kaže da je fra Petar bio besprijekorno marljiv, uredan i pedantan. Volio je točnost, red i disciplinu.
Mještanin Gojko Bežovan, prof. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, svjedoči o njegovoj odlučnosti i odrješitosti, u prilogu Lekcije Pere Jolina.
Perica Tucak, mještanin i znanstvenik, sjeća ga se po stalnom opominjanju: „Imenjače, triba raditi!“
Subrat, bivši provincijal i gvardijan, fra Žarko Maretić tvrdi da je bio stup samostana i crkve Gospe od Zdravlja, koja je oduvijek okupljala mlade, a posebno u vrijeme dramatičnih promjena u našoj Domovini, kad su mnogi htjeli primiti sakrament krštenja, ispovijedi, pričesti, krizme ili ženidbe. Uz sve svakodnevne obveze na fra Petra se uvijek moglo računati, bio je točan kao sat…
Za don Josip Franulića, župnika Gdinja na Hvaru, on je bio pouzdan kolega; i zato u njegovim sjećanjima i molitvama zauzima povlašteno mjesto kao jedan od najkvalitetnijih ljudi, svećenika i redovnika koje je u životu upoznao.
Fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, urednik zbornika Kačić i član Hrvatskoga mariološkog instituta (HMI), piše o fra Petrovu članstvu i radu u dvije ugledne crkvene ustanove: HMI-u i Papinskoj međunarodnoj marijanskoj akademiji, u kojoj je jedno vrijeme fra Petar, kao Hrvat, bio jedini član.
Silvana Dragun, društvena djelatnica i suradnica, zahvalna je fra Petru što ju je potaknuo pisati za Mariju. Za nju je on promicatelj marijanske Hrvatske, znao je čovjeka potaknuti da u svakoj prilici i neprilici s Marijom potraži evanđeoski mir.
Don Mladen Parlov, prof. na KBF-u Sveučilišta u Splitu, suradnik, svjedoči o jednoj uspješnoj suradnji koja je prerasla u prijateljstvo, naglasivši kako se radovao tuđim uspjesima, ne zaboravljajući mu čestitati svaku objavu knjige, imenovanje, blagdan…
Za Danielu De Micheli Vitturi, liječnicu i suradnicu, on je Marijino dijete, jer je životom i djelom nasljedovao Mariju i na to poticao druge, i tako stekao mnoštvo suradnika.
Dragica Zeljko Selak kaže da je bio imotska živac stina, a don Ivan Bodrožić, prof. teolog i pisac, redoviti suradnik Marije i drugih katoličkih glasila, da je bio neumoran radnik u Gospinu ružičnjaku.
Danica Bartulović, pjesnikinja i suradnica, svjedoči da je čista čela koračao stazom života, nikome nije podilazio, jezgrovit i izravan, pa kome krivo, kome pravo.
Nikola Kuzmičić, kateheta, književnik i publicist, u svom eseju Nemoj se uzoholiti, zahvalan mu je što ga je potaknuo na pisanje i objavljivanje knjige i što je tako doživio ono o čemu se nije usudio niti sanjati.
Fra Kristian Stipanović, suradnik Marije, subrat i dugogodišnji gvardijan samostana u Imotskom, u svom sjećanju Djelić baštine brata Petra, naglašava da nikada nije zaboravio zahvaliti suradnicima za uloženi trud.
Mladen Vuković, novinar i književnik, u sjećanju Na radio valovima, ističe kako je fra Petar zaorao duboku brazdu na polju Gospodnjem kod onih koji su ga slušali na Radio Splitu, Radio Mariji i na svim drugim radiovalovima.
Ivona Jakić, novinarka HRT-a, u svojoj crtici Na putu, prisjeća se kako ga je bilo dovoljno nazvati i reći mu temu i trajanje razgovora. Bio je skroman i ponizan, ugodan radijski sugovornik, uvijek svoj, za Boga i Hrvatsku.
Prema kazivanju gospođe Marije Borevković, Nedjeljka Andrić-Novinc, suradnica Marije, zapisala je zgodu kako je jednom u Slavonskom Brodu, pješice s kolodvora do samostana, stigao prije taksija.
Fra Vuk Buljan, župnik u Kölnu, u svom sjećanju svjedoči o zajedničkom pothvatu oko nastanka molitvenika Put u Život, namijenjenog osobama slabijeg vida.
Ante Aračić, novinar, kaže da je bio vrijedan i radišan svećenik, a Berta Zekić-Belson, koja se bavi prihvatom hodočasnika u Svetoj Zemlji, svjedoči da je bio omiljen duhovni vodič, što svojim iskustvom potvrđuje i fra Nedjeljko Šabić, subrat i bivši župnik u Tučepima u eseju Zašto hodočastite u Svetu Zemlju? Slično piše i fra Milan Lončar, župnik u Posušju, u sjećanju Hodočasnik.
Ivka Kurinović iz Osijeka kaže da je bio marijanska duša, a uime njegove vjerne Ekipe, koja mu je pomagala oko pakiranja i slanja Marije pretplatnicima, svjedoče Maja Jukić, Nataša Teklić i Marija Bandi o radnim ali i drugim trenutcima zajedništva u eseju pod naslovom Bi li vi nešto slatko?
Marija Cvitković u svoje i uime svoje obitelji tvrdi da je za njih bio glasnik Božje i Marijine ljubavi, a u bolesti udijelio je i Posljednji blagoslov sjeća se Marija Bandić, viša medicinska sestra u KBC-u Split, koja svjedoči na temelju dugogodišnjeg poznanstva i suradnje o fra Petrovim ljudskim i svećeničkim osobinama te o njegovomu tromjesečnom boravku u bolnici
Na koncu fra Vinko Gudelj, župnik Prološca, donosi svjedočanstvo Računaj na mene o posljednjem susretu u bolnici kratko pred fra Petrovu smrt.
Svako ovdje doneseno sjećanje rendgenski oslikava fra Petra, kao čovjeka i svećenika. Nažalost, čovjek treba umrijeti da bismo mi spoznali njegovu veličinu.
Drugi dio naslovljen Oproštaji donosi najprije službene objave u prigodi smrti. U sprovodnoj homiliji mons. Marin Barišić naglašava da je fra Petar bio „discipliniran, uredan, savjestan i odgovoran“.
U oproštajnom govoru fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, kaže da je bio „čovjek riječi i pera“, a fra Mate Matić, gvardijan Samostana Gospe od Zdravlja, njegov put bolesti naziva kalvarijskim putom.
Fra Stipe Nimac, uime školskih kolega, reče da je bio „odgovoran u službi, u teologiji rada i promicanju zdrave mariologije”.
Fra Nedjeljko Jukić, uime svećenika i vjernika iz Runovića, naglasio je kako je fra Petar izgradio spomenik trajniji od mjedi, naglasivši njegovu samozatajnost kada se radilo o velikom doprinosu rodnim Runovićima i cijeloj Imotskoj krajini.
S. Gracijana Gracin, uime časnih sestara, svjedoči da je bio marljiv i zauzetan, dok je fra Kristian Stipanović, tadašnji gvardijan u Imotskom, naglasio njegovo zalaganje u promicanju Marije, posebno apostrofirajući važnost Zbornika o 300. obljetnici oslobođenja Imote od Osmanlija koji je fra Petar inicirao i uredio.
Tu su još i sućuti: mons. Vlade Košića, biskupa sisačkog, fra Ivana Karlića, predstojnika Hrvatskoga mariološkog instituta i Ivana Lenića, katedralnog župnika i dekana u Đakovu.
Da je fra Petar bio nadasve maran i plodonosan na Njivi Gospodnjoj, potkrjepljuju riječi fra Stipice Grgata: „Sve što je za života ostavio, a ostavio je uistinu mnogo, postigao je upornim i predanim radom.“ O tome najbolje svjedoči ova knjiga koja uistinu jamči da je fra Petar svojim životom i radom ostavio dragocjeno svjedočanstvo, kao što u svojoj sućuti poruči mons. Vlado Košić, biskup sisački: „Njegov je doprinos hrvatskoj mariologiji, kao i proučavanju i širenju marijanske pobožnosti doista velik i neprocjenjiv.“
Stoga vrijeme koje dolazi pokazat će koliko je nenadoknadiva praznina koju je svojim odlaskom ostavio kao mariolog, ali i kao redovnik i svećenik, brat, rođak, kolega, suradnik, prijatelj i čovjek.
Poznajući fra Petra, znam da bi mi sad rekao: „Suzo didova, ako sam koga za života povrijedio, a nisam stigao moliti oprost, zamoli ih ovim putem, u moje ime, da mi oproste.“
To je bio fra Petar Lubina, imotska živac-stina, postojan i velik čovjek, spreman pohvaliti, opomenuti, ali i planuti te pokajnički i pokornički, ponizno, tražiti oprost.
Čast mi je što sam ga poznavala, što smo surađivali i bili prijatelji, što smo poniknuli s istog kamena, što nam je bila zajednička brguja, što mi je bio „djed”, a ja njegova „unuka”, suza didova, i ono najveće − što mi je bio u Kristu brat.
Ovaj prikaz Sjećanja i oproštaja, završit ću isječkom iz teksta don Ivana Bodrožića Neumoran radnik u Gospinu ružičnjaku: „Zaključno se može reći da je bio istinski pokretač i čovjek koji je znao motivirati svoje suradnike za daljnja istraživanja i pisanja. I bio je toga svjestan da se rezultati mogu pokazati samo ustrajnošću i upornošću i da za takvo što ne treba nikakva posebna nadarenost ili genijalnost. Jer ni sam Bog nikada nije tražio genijalce, već prije svega one koji su bili spremni slušati ga i živjeti po njegovoj riječi. Takva je bila i Presveta Djevica koja je u tišini i jednostavnosti živjela pred Gospodinom, zauzeto provodeći njegovu riječ. A fra Petar je bio ne samo ponizni radnik u vinogradu i na njivi Gospodnjoj, već i u Gospinu ružičnjaku, jer je većinu svoga života u službi Gospodnjoj proveo obrađujući marijanske i mariološke teme. Kao takav imao je posebne mjesto već na zemlji u našoj nacionalnoj mariološkoj javnosti, a sigurno će mu Presveta Djevica osigurati takvo mjesto i u nebeskoj slavi, na posebnom mjestu u svom nebeskom perivoju.“
Hvala vam na pozornosti!
Fra Nedjeljko Jukić, bliski suradnik fra Petra Lubine, priređivač i urednik spomenice „Marijin urednik“, otkrio je kako je nastala spomen-knjiga:
Fra Nedjeljko Jukić: Djelo koje ne smije biti prešućeno!
Hvaljen Isus, Marija!
To je bio pozdrav koji sam nebrojeno puta izgovorio kad god bi mi se s drugog kraja telefonske žice javio muški glas, koji se rijetko služio mobitelom, i rekao: „Marija! Izvolite!“
A kad bih ja izgovorio spomenuti pozdrav, i bez predstavljanja znao je o kome je riječ i onda bih čuo razdragan i otegnut odgovor: „Vaaazda budi hvaljen! Pozdravlja te uredništvo i administracija Marije!“
Po odjeku znao sam da nije podigao telefonsku slušalicu nego je samo uključio zvučnik kako bi pri razgovoru mogao raditi i nešto drugo: slagati, sređivati, pretraživati…, čemu sam toliko puta svjedočio našavši se u njegovoj sobi ili uredu. Taj gotovo ni u jednom trenutku nije radio samo jedan posao!
Jedino tako je mogao biti − kako smo se šalili njemu dragom dosjetkom na engleskom jeziku − one man company, poduzeće od samo jednog čovjeka. On sam bio je cijela Marija – i uredništvo, i administracija, i sve ostalo. Zato je ono predstavljanje preko telefona ne samo slikovito nego i istinito. Bio je izvršitelj svih poslova: od planiranja sadržaja časopisa koji je godišnje izlazio 10 puta, proviđanja suradnika koji će napisati prikladne tekstove, pisanja uvodnikâ i vlastitih autorskih članaka, uređivanja tuđih tekstova, dopisivanja sa suradnicima i pretplatnicima, sređivanja i vođenja kartoteke pretplatnika, pakiranja tisuća pošiljaka svaki put kad je trebalo netom tiskani broj Marije poslati čitateljima do konačna i mukotrpna teglenja, unatoč njegovoj bolesno kralježnici, prepunih poštanskih vreća na poštu. Doista, bio je Marija. I tako iz mjeseca u mjesec, zamalo punih 40 godina.
Ne smije se pri tome nikako zaboraviti svake hvale vrijedna pomoć koju su mu velikodušno darivali suradnici pisci članaka, kao i njegova mala ali desetljećima vjerna Ekipa koja mu je pomagala prvotno u pakiranju i razašiljanju svježe tiskanih brojeva časopisa, ali bila i povremen ventil za opuštajući odušak od naporna rada. Rijetko je odvajao kratke trenutke za odmor, a provodio ga je u krugu od tek nekoliko odanih prijatelja koji su strepjeli nad njegovim nepoštednim trošenjem. Oni znaju o kome je riječ.
I k tome, pisao je i objavljivao znanstvene članke koji svaki za sebe traži dodatno, posebno istraživanje, pisao i priređivao vlastite knjige marijanske tematike, poticao druge da pišu i zajedno s njima ostvarivao zbornike radova u različitim prigodama, sastavljao i uređivao knjige o zaslužnim ljudima, prikupljao marijansku bibliografiju ulažući u taj mukotrpan posao golem trud od kojega mnogi zaziru jer je dosadno zahtjevan, a nepravedno podcijenjen. Petnaest godina bio je tajnik Hrvatskoga mariološkog instituta i glavni izvršitelj svega što je ta ustanova poduzimala.
Uza sve to nalazio je nemalo vremena i ljudske i svećeničke susretljivosti za mnoge duše kojima je trebao njegov savjet i duhovna pomoć, poglavito redovnicama za koje je kao povjerenik i službeno bio zadužen u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Pomagao je svećenicima na župama kao ispovjednik i propovjednik. Vodio je desetke višednevnih hodočašća u inozemstvo, uglavnom u Svetu Zemlju, na kojima je kao duhovni voditelj bio i vjerodostojan izvor informacija i stvaratelj molitvena ozračja kako putovanje ne bi bilo samo turistička razbibriga nego duboko duhovno iskustvo i vjernički preporod.
Tako se, svim time, neštedimice trošio i izgarao. I konačno, kobnim učinkom nemile zaraze, u tjelesnom smislu istrošio i poput svijeće prije malo više od godinu dana izgorio do kraja.
Cijelo vrijeme dok ovo govorim, nisam spomenuo ime čovjeku o kojem je riječ; zato što sam uvjeren da to dobro znate vi ovdje okupljeni na ovom predstavljanju, čak i bez vrijednih izlaganja mojih prethodnika, a osobito ga u izloženom prepoznaju oni među nama koji su mu bili bliskiji.
Fra Petar Lubina nestao je fizički iz naše sredine, ali ostade golemo djelo na svim spomenutim područjima koje će svakako živjeti u sjećanju svih koji su ga poznavali dok god su oni živi! Ali to nipošto nije dovoljno!
Djelo je to koje ne smije biti prešućeno! A nitko nije bio do kraja svjestan njegove sveobuhvatnosti! To je bila misao nas nekolicine koji smo izbliza pratili, a ponešto, tko više tko manje, pripomogli ili bili suradnici u pojedinim njegovim pothvatima; misao koja se rađala još dok je trajala njegova predsmrtna agonija, ali misao koju tada nismo smjeli ni htjeli izreći jer smo se još uvijek nadali, a koja se snažno nametnula kad je Svemogući Bog odredio da fra Petar napusti ovaj svijet.
I kad se to dogodilo, brzo se oblikovala zamisao kako to učiniti. Iako svjesni da za objektivnu posudbu ljudskog djela treba napraviti potreban odmak, ponajprije onaj vremenski, držali smo da se već sada barem djelomice može vrjednovati njegov rad, a iznad svega da se može i treba na jednom mjestu skupiti po mogućnosti sve ono što je svojim nastojanjem postigao i sve to staviti u određen kontekst koji, opet vremenom, može biti zaboravljen, a nipošto neće biti suvišan kad se jednom bude objektivno prosuđivao fra Petrov doprinos na različitim područjima.
Da, tada smo već mislili i danas još uvjerenije mislimo da njegovo djelo, osobito na polju mariologije i promicanja marijanske pobožnosti, zaslužuje prosudbu i vrjednovanje na jednoj višoj, rekli bismo znanstvenoj razini, u obliku simpozija i/ili zbornika radova različitih autora, što je u ovoj knjizi izrijekom i rečeno.
Ali dok se to ne zbude, ostaje ova spomenica koja svojim naslovom Marijin urednik jasno naznačuje što je u najvećoj mjeri obilježavalo njegov život i rad. Ona je djelo ne jednoga ili dvojice, nego tridesetak autora, koji su surađivali u njezinu nastanku.
Kad smo razmišljali o sadržaju spomenice, on se u osnovnim crtama kao uzorak nametnuo iz tri knjige u kojima je fra Petar sudjelovao kao urednik, a u dvjema i glavni pisac. To su spomenice o trojici fratara, nedavno preminulih: fra Silvestru Aračiću, fra Brunu Pezi i fra Petru Vrljičku. U tom smislu spomenica se nametnula i kao svojevrsno vraćanje duga.
U prvom redu trebalo je obraditi fra Petrov život i njegov spisateljski rad. Toga se prihvatio njegov kum i intiman prijatelj dr. Dinko Aračić u kojemu je fra Petar uvijek nalazio pouzdana i nadasve stručna prosuditelja svojih djela prije negoli ih je predavao u tisak. Po tome je dr. Aračić i najbolji poznavatelj svega što je fra Petar kao pisac i urednik poduzimao i ostvarivao.
Drugi dio zamišljen je kao skup sjećanja onih koji su s fra Petrom bili životno ili radno povezani. U srpnju 2022. poslali smo pedesetak pisama mogućim suradnicima: nekima od njegove redovničke braće, prijateljima i suradnicima Marije. Zamolili smo ih da nam do kraja listopada 2022. dostave svoje dojmove, uspomene, koji zanimljiv događaj ili anegdotu iz života i susreta s njime.
Njih 30 odazvalo se na zamolbu i poslalo svoje priloge, a većina ostalih ispričali su se različitim razlozima zbog kojih ne mogu sudjelovati. Svaki primljeni prilog bio je dragocjen kamenčić koji je ugrađen u lik čovjeka, fratra, Marijina urednika i Gospina pobožnika, kojega i kakvoga zasigurno u cjelini nisu poznavali ni oni koji su mu bili bliski.
Velik dio u pripremi spomenice zauzelo je prikupljanje fra Petrove pisane ostavštine, što je opet napravio dr. Aračić. Ona je doista obilna i ne može se jamčiti da je ovdje potpuno skupljena. O tome bjelodano svjedoči popis njegove bibliografije na kraju knjige, na cijelih 26 stranica, o čemu je već govorio gosp. Vuković. Pri tome treba zapaziti napomenu da tu nisu navedeni uvodnici u pojedine brojeve Marije, brojne priređene vijesti iz marijanskog svijeta, prigodna razmatranja na temu Gospine krunice i opisi pojedinih Gospinih crkava i svetišta, što je sve objavljivao u Mariji iz broja u broj tijekom četrdesetak godina. Sve to obuhvaća preko 2800 tiskanih stanica!
Zbog svega navedenog rad na ovoj knjizi i nama koji smo ga dobro poznavali, ili smo barem tako mislili, otkrio je nove spoznaje kojih nismo bili svjesni.
Na kraju možemo reći sljedeće:
Pri opisu fra Petrova života i djela tražili smo odrednice ili karakteristike koje su se kao zlatni niz provlačile kroz njegov životni tijek. Koliko se u tome uspjelo, prosudit će svaki pojedini čitatelj ili čitateljica. U jedno smo sigurni: svaki dobronamjeran čitatelj, bez obzira na nedostatke ovog djela, moći će steći dojam kako su pok. fra Petra doživljavali ljudi koji su ga susretali kao čovjeka, redovnika, svećenika, pisca, urednika i duhovnog voditelja. A samo to je već zasluživalo da ova knjiga bude napisana i tiskana.
A mi koji smo sudjelovali u nastajanju ove spomenice, ostajemo ponosni što smo s njime bili povezani i zahvalni Bogu za dar jednoga tako plodonosnog života kojega su se plodovima mnogi okoristili; života za koji je sam fra Petar zapisao: A Gospa je to lijepo vodila!
Na kraju predstavljanja fra Ante Branko Periša, urednik lista „Marija“, zahvalio je sudionicima na izlaganju života i djelovanja fra Petra Lubine:
Kada se Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, davne 1963. g., odlučila na izdavanje lista „Marija“, bio je to svojevrsni iskorak u kršćanski svijet. U Katoličkoj Crkvi, kako znamo, postoje teritorijalne i personalne župne zajednice. Mogli bismo reći da je „Marija – vjerski list za Gospine štovatelje“, svojevrsna personalna župa, koja okuplja vjernike hrvatskoga govornog područja, ne samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i po cijelome svijetu. Urednik je poput župnika, koji uspostavlja vezu s vjernicima preko pisane riječi. Međutim, upravo ta riječ, pisana i tiskana, izaziva urednika da uspostavi suodnos s čitateljima kao župnik. Fra Petra smo nazivali vječitim kapelanom, jer nikada nije bio župnik. Međutim, otkrio sam, kao njegov nasljednik, da je, zapravo, bio pravi pastoralac, u punom smislu personalni župnik i duhovnik čitatelja lista „Marija“; poznavao je svakog pretplatnika, razgovarao s njima, tješio i hrabrio, posjećivao, pomagao i vodio svakog čitatelja da preko zagovora majke Marije dođe do dobrog Boga. Ta pastoralna služba nije bila laka; zahtjevnija je od izdavanja i raspačavanja samog lista. Stoga, u prigodi predstavljanja spomen-knjige o fra Petru Lubini, kao urednik lista „Marija“ i njegov nasljednik, izričem zahvalnicu svima koji su pridonijeli da ovaj spomenar ugleda svjetlo dana. Hvala Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, odnosno provincijalu fra Marku, koji je podržao nastavak izlaženja lista „Marija“, kao i tiskanje ove spomenice; hvala mu i na pozdravnim riječima; hvala gvardijanu fra Josipu na utješnim riječima u homiliji, kao i braći u samostanu, na bratskom gostoprimstvu; hvala župniku fra Kristijanu, suradniku lista Marija, na animiranju ovog predstavljanja; osobito hvala trudbenicima gosp. Dinku Aračiću i fra Nedjeljku Jukiću, koji su podnijeli teret prikupljanja građe i tiskanja spomen-knjige; hvala svim suradnicima koji su u osobnim uspomenama opisali druženje s fra Petrom, a tiskane su u ovoj spomenici; hvala predstavljačima, Mladenu Vukoviću i Dragici Selak Zeljko, koji su nam uprizorili spomen-knjigu; hvala i fra Petru koji nas je večeras udružio u ovome vjerskom i kulturnom ozračju, a koji nas u ovom času gleda iz Božjeg neba; znajući ga, sad bi on rekao: „A što i to činite…“; hvala Isusovoj i našoj Majci Mariji koja nas je okupila na ovom skupu da odamo priznanje Njezinom dugogodišnjem promicatelju; i hvala dobrom Bogu na milosnom daru druženja. Ovo je naša zajednička zahvalnica fra Petru za dugogodišnje promicanje marijanske pobožnosti među hrvatskim pukom. Ova spomenica, nadamo se, može poslužiti kao poticaj budućim studentima bogoslovije da se odluče napisati diplomski rad ili znanstvenu studiju na temu franjevačke marijanske teologije koju je širio fra Petar preko lista „Marija“. Ova spomenica, nadamo se, može poslužiti i čitateljima lista „Marija“ da u skoroj budućnosti, za neku obljetnicu, prirede znanstveni simpozij na temu fra Petrove uloge u širenju marijanske pobožnosti među hrvatskim vjernicima. Svakako, ova spomenica o fra Petru jest svojevrsni temelj na kojemu je moguće graditi duhovni dom, koji će čuvati poklad marijanske pobožnosti, koju već 60 ljeta promiču redovnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja preko lista „Marija“. Spomen-knjiga „Marijin urednik“, Split 2023., višebojni bezdrvni papir, format 22×22 cm, 191 str., nakladnik List Marija.
fra Ante Branko Periša
