Sprovod fra Bože Duvnjaka
U utorak 3. svibnja 2023. na gradskom groblju u Kninu održan je posljednji ispraćaj fra Bože Duvnjaka. Fra Božo je, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo 29. travnja 2023. u ranim jutarnjim satima u Kliničkom bolničkom centru u Splitu.
Na ispraćaju je bilo prisutno preko sedamdeset franjevaca i dijecezanskih svećenika, dvadesetak časnih sestara, bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, rodbina i veliki broj prijatelja pokojnog fra Bože iz župa u kojima je fra Božo pastoralno djelovao. Sprovodne obrede predvodio je fra Josip Gotovac, gvardijan Franjevačkog samostana sv. Ante Padovanskog u Kninu.
Misu zadušnicu za pokojnog fra Božu predvodio je šibenski biskup msgr. Tomislav Rogić, a u koncelebraciji su bili: fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Josip Gotovac, kninski gvardijan i župnik, fra Marko Nimac, gvardijan Franjevačkog samostana Majke od Milosti na Visovcu i ostala braća svećenici.
Na kraju misnog slavlja od fra Bože se oprostio fra Marko Mrše, provincijal, te je posebno naglasio fra Božinu skrb za narod u vrijeme Domovinskog rata, njegovu veliku privrženost Gospi Visovačkoj gdje je nekoliko godina vršio i službu gvardijana te pastoralnu skrb u Šibenskoj biskupiji i okružju visovačkog samostana.
U ime franjevaca Samostana Majke od Milosti na otoku Visovcu, kojem je fra Božo pripadao, oprostio se gvardijan fra Marko Nimac.
fra Mate Šakić
Iz homilije mons. Tomislava Rogića, šibenskog biskupa
Poštovani provincijale fra Marko, braćo franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, draga rodbino pokojnog fra Bože, braćo i sestre u vjeri Kristovoj! Okupljeni smo danas po tužnoj vijesti da nas je napustio revni svećenik i franjevac, fra Božo Duvnjak. Ispunio je mjeru dana koju mu je Gospodin namijenio. Zaprimio je od Uskrsloga poziv za put do Očeve kuće na nebesima, u vječnosti, posljednji dekret. Opraštamo se od njega svetom misom – euharistijom – zahvalnicom Bogu, što nam ga je dao, Franjevačkoj provinciji Presvetog otkupitelja i cijelom svojom pastoralnom službom kroz 40 godina – našoj Šibenskoj biskupiji u kojoj je služio narodu Božjem, Crkvi Kristovoj s kojom je proživljavao tolike lijepe, ali i teške trenutke. Od radosnih slavlja i svečanosti, preko kateheza i odgajanja u vjeri. Proživio je Domovinski rat sa svojim pukom, pomagao potrebnima, prionuo obnovi i gradnji porušenih crkava poslije rata, pa sve do posljednje službe župnika u Župi sv. Ane – Čista Velika i godinu dana borbe s teškom bolesti. U svemu ostao je čovjek, vjernik, svećenik i redovnik koji se u Boga uzda i ustrajno moli, Gospi za zagovor utječe. Bio je osebujne oštre naravi, jakih uvjerenja i nije žalio truda to pokazati, osobito ako su u pitanju bila vjerska uvjerenja, ljubav prema Crkvi i Domovini i prema svojoj redovničkoj zajednici. Kad se oko jedne stvari nismo složili, ipak je, nakon susreta i razgovora, ustuknuo zbog poslušnosti i vjernosti položenim zavjetima, ljubeći Crkvu. U svojoj otvorenosti i iskrenosti znao je oštro nastupiti, ponekoga možda i povrijediti, ali to nije činio iz želje da bilo kome naudi ili koga povrijedi, nego zbog svoje odrješite naravi i s željom da ono u što vjeruje izrekne posve direktno. Za vrijeme bolesti jednom smo se susreli i više puta čuli. U posljednjem razgovoru pred mjesec dana posvjedočio mi je svoje predanje u ruke Božje, prihvaćanje svoga križa bolesti. Nije se bojao smrti, nego je bio svjestan da ide pred Lice Božje, k Ocu Nebeskom. Dirnula me tada njegova poniznost i pouzdanje u Božju dobrotu kojoj se nada i spremno prihvaća da dolazi kraj ovozemnog života. Istrajao je svoju dionicu, neka mu Milosrdni Otac udijeli nagradu vjernog sluge. U životu fra Bože oslikava se Božja Riječ koju smo čuli, koja nam je naviještena. U svjetlu vjere u Uskrsnuće, u nadi vječnog života u Bogu, raspoznajemo konačni cilj: doći Bogu, biti primljen u Očev zagrljaj. S time se ništa ne da usporediti, kao što će reći sv. Pavao: Što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovjekovo ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu, po razotkrivanju Božjeg nauma spasenja čovjeka. … Da Gospodine, Ti si Krist, Božji Sin koji nas došao spasiti i k sebi dovesti. Fra Božo je primio tvoj posljednji poziv, da napusti ovaj stvoreni svijet, da ona nada i vjera koju je živio i svjedočio, u kojoj je hodio, postane sada njegova životna stvarnost! Molimo Te ovom svetom misnom žrtvom oprosti mu svaku ljudsku slabost i obilno, nebeski nagradi svaku molitvu i žrtvu, da fra Božo zakorači u Gledanje slave Božje i zauvijek se u tebi raduje. Amen.
Oproštajni govori:
fra Marko Mrše, provincijal
Preuzvišeni o. biskupe Tomislave, draga braćo gvardijani fra Marko (Nimac) i fra Josipe (Gotovac), braćo svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, poštovana rodbino pokojnog fra Bože, draga braćo i sestre u Kristu! Na početku oproštajnog govora od člana naše Provincije fra Bože Duvnjaka, osjećam potrebu iskazati svoju zahvalnost poštovanom ocu biskupu Tomislavu što je odvojio svoje vrijeme i darovao ga nama, darovao ga pokojnom fra Boži, iskazujući mu time svoje poštovanje i zahvalnost za sve dobro koje je učinio u Šibenskoj biskupiji. Oče biskupe, hvala Vam! Nije prošlo ni deset dana od zadnjeg sprovoda našega brata fra Ante Grčića, Nebeski Otac još je jednom i u kratkom vremenu pohodio našu Provinciju, pozvavši sebi još jednog člana naše Provincije – fra Božu Duvnjaka – s čijom se smrću broj umrle braće naše Provincije od ožujka 2020. godine do danas popeo na 22. Uobičajeno je u ovoj prigodi iznijeti nekoliko najvažnijih stvari koje su usko vezane uz život i djelovanje pokojnog fra Bože. Prije toga želim podsjetiti i posvijestiti da nas Bog poziva u svoj dom u vrijeme i čas u koji se ne nadamo, vrijeme i čas koji ne očekujemo. Naš brat kao redovnik i svećenik ono što je vjerovao, propovijedao i živio, sada spoznaje u punoj stvarnosti, obogaćen Božjom ljubavi u zajedništvu svetih. Taj život nije ljudski život, to je Božji život, jer se zbog toga Isus rodio, zbog njega je trpio, umro i uskrsnuo te otvorio nam vrata u taj vječni život, u našu domovinu na nebesima. Fra Božo Duvnjak rođen je 23. listopada 1956. godine u Matkovinama (župa Vrlika) od oca Stjepana i majke Mare r. Galić. Izgradnjom brane Peruća i potapanjem šuma, oranica, livada i vinograda u vlasništvu žitelja 17 naselja oko današnjeg Perućkog jezera, mnogi su stanovnici bili prisiljeni napustiti svoj rodni kraj i novi život potražiti drugdje, a mnogi daleko od svoga rodnog kraja. Tu su sudbinu doživjeli i roditelji pokojnog nam brata fra Bože koji su se preselili u slavonsko mjesto Koška kod Našica, gdje je fra Božo pohađao samo prva dva razreda osmogodišnje škole (1964. – 1966.). Njegovo dječačko srce toliko ga je vuklo u rodni kraj da se već nakon drugog razreda osnovne škole vratio svojoj tetki u svoj rodni Ježević, ostavivši u Slavoniji svoje roditelje, što mu zasigurno nije bilo nimalo lako. Osmogodišnje je školovanje nastavio u Ježeviću, završivši još pet razreda, ukupno sedam (1966. – 1971.) dok je osmi razred pohađao i završio u Vrlici (1971. – 1972.). Nakon osmogodišnje škole primljen je u Franjevačko sjemenište u Sinju gdje je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju (1972. – 1976.), a nakon toga stupio je u novicijat na Visovcu (10. srpnja 1976). Tri mjeseca nakon što je obukao franjevački habit (5. listopada 1976.) prekinuo je novicijat i pošao na odsluženje vojnog roka, proboravivši tamo 15 mjeseci. Nakon toga vratio se na Visovac i 19. siječnja 1978. godine nastavio preostalo vrijeme novicijata. Na blagdan svetog Franje (4. listopada 1978.) položio je prve redovničke zavjete. Daljnja priprema na putu ostvarenja svoga redovničkog i svećeničkog poziva odvela ga je u Makarsku na daljnje školovanje, gdje je kao bogoslov na Franjevačkoj visokoj bogosloviji kroz četiri godine pohađao filozofsko-teološki studij (1978. – 1982.), dok je petu godinu pohađao na KBF-u u Zagrebu (1982. – 1983.). Teologiju je diplomirao na istom fakultetu 29. veljače 1984. godine. Tijekom studija u Makarskoj svečane zavjete položio je u Rimu, u ruke tadašnjeg generala Reda fra Johna Vaughna. Za đakona ga je u Imotskom zaredio nadbiskup splitsko-makarski Frane Franić (27. lipnja 1982.), a za svećenika u Sinju zaredio ga je tadašnji šibenski biskup Josip Arnerić (10. srpnja 1983.). Mladu misu proslavio je u Ježeviću (Vrlika) 24. srpnja 1983. godine. Na spomendan sv. Roka 1983. godine povjerena mu je prva pastoralna služba i to služba župnog pomoćnika u župi Promina. Na toj službi ostao je sedam godina (1983. – 1990.). Osam godina vršio je službu župnika u župi Perković – od prošle godine ta se župa naziva Sitno Donje (1990. – 1998.); jedanaest godina bio je župnik u Stankovcima (1988. – 2009.), sedam godina u Dubravicama i Rupama (2009. – 2016.). Nakon toga je tri godine vršio službu gvardijana na Visovcu (2016. – 2019.). Posljednja služba koja je fra Boži povjerena bila je služba župnika u Čistoj Velikoj na kojoj je ostao tri godine (2019. – 2022.), odnosno do dana kada mu je dijagnosticirana teška bolest, zbog koje se povukao od aktivnog vršenja župničke službe. Jedan dio vremena oporavka, prema vlastitoj želji, boravio je u Čistoj Velikoj, a kratko vrijeme kao rekonvalescent u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku. Njegov život i daljnje pastoralno djelovanje prekinula je smrt koja se dogodila 29. travnja 2023. u KBC-u Split. Fra Božo je sve vrijeme svoga svećeničkog i redovničkog života proveo u šibenskoj biskupiji (1983. – 2022.) vršeći pastoralne službe na župama dok je tri godine vršio službu mjesnog redovničkog poglavara, tj. gvardijana (2016. – 2019.) Uime svih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime izražavam iskrenu ljudsku i kršćansku sućut fra Božinoj rodbini. Dragi fra Božo, znam da si volio pratiti sport, osobito si volio igrati nogomet i u toj igri je dolazila do izražaja tvoja požrtvovnost i tvoja želja za pobjedom. Sportskim rječnikom rečeno, a to često izgovore igrači kao osvrt na odigranu utakmicu, osobito ako je ona dobro odigrana, momčad je pokazala karakter. Usuđujem se tu riječ primijeniti na tebe u najboljem smislu i značenju. Onoliko koliko te znam, mogu reći da si bio karakter. Bio si dosljedan u izvršavanju svojih svećeničkih obveza i zadataka, u življenju svoga redovničkog života, možda ponekad prenapetih žica, žičanog instrumenta tvoga života. U ime svih članova naše Provincije i u osobno ime opraštam se od tebe, dragi fra Božo, uz zahvalnost Bogu za tvoj život, uz zahvalnost tebi na svemu što si kao redovnik i svećenik, u službama koje su ti bile povjerene, činio i radio za duhovno i materijalno dobro svih vjernika koji su ti bili povjereni, na slavu Božju, za dobro naše Provincije i cijele Crkve. A svima vama, braćo i sestre, iskazujem svoju iskrenu zahvalnost šte ste odvojili svoje vrijeme kako biste iskazali počast časnom redovniku i svećeniku fra Boži i svoje molitve uputili dobrom Bogu za pokoj njegove duše. A ti, dragi fra Božo, počivaj u miru Božjem! Amen.
Fra Marko Nimac, gvardijan na Visovcu
Draga braćo i sestre, danas smo ovdje sabrani s našim fra Božom Duvnjakom. Zajedno s njim stojimo pred otajstvom smrti. On je prešao taj prag, dok mi stojimo s ove strane. Sve ono što smo čuli iz riznice njegovoga ovozemaljskog života, samo je potvrda naše prisutnosti u njegovome privremenom oproštaju od nas. Kroz zadnje vrijeme njegove bolesti posebno se suočavao sa smrću, koju je u mukama bolesti čekao i s interesom svoje naravne radoznalosti iščekivao.
Sada smo ovdje, jer je svatko od nas u nekom dijelu svog života povezan s fra Božom i ova nam sprovodna molitva pomaže da u molitvenom zajedništvu zahvalimo Bogu za dar kojeg nam je dao u njegovu životu i što ga je podario našoj redovničkoj zajednici. Sigurno bi nam bilo drago da je ostao još s nama. Ali Bog nas poziva da ne gledamo unatrag, nego da se otvaramo budućnosti u kojoj naša nastojanja imaju smisao, da živimo život koji nosi plodove koji ne propadaju. Stoga se sada pred Isusom Kristom u Duhu Svetome mirno i s pouzdanjem spominjemo Njegovoga sluge svećenika i redovnika fra Bože, koji nam je bio blizak i drag. U ovom trenutku u ime naše samostanske obitelji na Visovcu zahvaljujem Vama, preuzvišeni oče biskupe, što ste došli ispratiti našeg fra Božu i što ste nas sve utješili i osnažili na putu vjere u našoj svakidašnjici do konačnog cilja u Bogu.
Dragi fra Božo, prošao si sve postaje životnoga križnog puta te iz korizme i Velikog petka prešao u vječnost. Ovaj oproštaj s tobom usmjerava našu pažnju, molitvu i nadu prema Kristu Spasitelju, raspetom i uskrslom. On, koji nas uvodi u puninu svoga života, čini relativnom dužinu dâna našega zemaljskog življenja. Zahvaljujemo Gospodinu na daru tvog života za tvoje redovničko i svećeničko služenje u našoj redovničkoj zajednici, Majci Crkvi, našem hrvatskom narodu. Posebno si bio pobožan prema našoj Nebeskoj Majci, Gospi od Milosti, Gospi Visovačkoj. Molimo Njezin moćni zagovor da te milosrdni Otac primi u svoj nebeski dom. Neka ti je laka hrvatska, kninska zemlja koju si neizmjerno volio. Počivao u miru Božjem!
Uime rodbine
Iza duge nije kraj.
Nije ni iza kraja kraj.
Odmah kad skreneš lijevo iza zadnje boje čeka te mjesto gdje nema više čudovišta iz ormara koje mi te uzelo.
Ne boj se, striko, tamo nema tame.
Svjetlo ovdje ugašeno pali ono koje se nikad ugasiti ne može.
Tamo ima mora kakvih još nismo vidjeli
i neke drugačije ljubavi.
Tamo tvoja soba ima prozor prema vječnosti
i susjed ti je arhitekt cijelog postojanja.
A moj prozor sada može gledati samo na uspomene, toliko ih je da ne stanu u okvire
i hvala ti za to.
Hvala ti za ovozemaljsko more koje smo zbog tebe svakog ljeta mogli uzburkati, za nesvakidašnje metode učenja plivanja i vatreni sportski duh koji ste ti i tata uvijek pokazivali na terenu. Svi koji su ikad igrali nogomet, košarku ili odbojku s vama dvojicom znaju o čemu pričam.
Hvala ti za ljubav usađenu prema kamenoj kući u Duvnjacima, Dinari, svakom žitnom polju, svakoj travki ove zemlje, za umjetnost koju si očuvao za buduće generacije učeći me i tu o vrijednosti stvorenog iz onih najdubljih dijelova našeg bića.
Svi su te zvali fra Božo, za mene si uvijek bio striko i ta riječ će za mene uvijek imati veliko značenje. Puno je stričeva na ovom svijetu, ali samo je jedan koji je svojim fratarskim plaštem bio poput superjunaka, jer samo superjunak može bez roditelja odrasti u kamenoj zemlji da bi kasnije posvetio svoj život drugima.
Kažu da je udaljenost između Zemlje i Sunca 150 milijuna kilometara, a ti si u subotu u 3 sata ujutro tu udaljenost prešao junački u samo jednoj sekundi, brzinom kojom si spajao srca po čitavoj zemlji, spojio si svoje s onim vječnim.
Mene sad boli, jer te neću moći više rukama zagrliti, ali me moja Phia koja te prije nekoliko dana držala za ruku i pitala kad ćeš nam doći u Žaborić, a ti joj odgovorio: „Čim budem bolje”, utješila riječima, „Mama, jako je tužno što striko nije više s nama, ali on je sad sretan”.
Neki kažu: „Laka mu zemlja”, ja kažem uživaj u beskrajnoj sreći, znam da si cijeli život živio u skromnosti, ali sad se navikavaj na bogatstvo kakvo mi trenutno ne možemo zamisliti.
Vas koje također srce boli, želim zamoliti jedno: sjetite se ruke koju vam je fra Božo pružio i kroz svoju, pružite tu ruku dalje, neka ta ljubav bude njegovo naslijeđe.
A tebi striko želim još reći: tvoj trag nikad neće biti izbrisan i u ime svih nas uživaj u vječnosti, zaslužio si.
Hvala.
Marijeta
fra Božo Mandarić, uime rodne župe
Preuzvišeni oče biskupe, mnp. oče provincijale, draga braćo franjevci i svećenici, draga rodbino i prijatelji pok. fra Bože, dragi vjernici.
Želim se oprostiti od dragog fra Bože s par riječi zahvale u ime rodne župe kao jedan od najmlađih kolega svećenika rodom iz vrličkog kraja.
Odlukom Provincijskog definitorija, dana 16. studenog 2022. g. predložen sam i imenovan privremenim upraviteljem Župe Čista Velika, zbog iznenadne bolesti dotadašnjeg župnika fra Bože Duvnjaka. To je ujedno i zadnja župa u kojoj je fra Božo djelovao, sve do zadnjih trenutaka svojega života.
Na sastanku s provincijalom fra Markom Mršom i fra Ivanom Maletićem u župnoj kući u Čisti Velikoj, fra Božo je izrazio želju da ostane na župi do onog dana dok bude fizički mogao izdržati te da će potom poći u samostan.
Ako trebamo iznijeti život, redovništvo, služenje i odanost Provinciji, Crkvi, Bogu i narodu u par crtica na papiru, onda se može kazati u slijedu ovih nekoliko rečenica. Do kraja je ostao služiti u župi, sve dok dana 23. travnja na 3. uskrsnu nedjelju u Čisti Velikoj nije iznemogao i klonuo te više nije mogao niti hodati.
Dva dana prije gubitka fizičke snage, primio je sakramente umirućih.
Karcinom koji se neumorno širio i metastazirao, uz povremene bolove, nije te, brate fra Božo, ni u jednom trenutku obeshrabrio u susretu sa župljanima, pogotovo s djecom s kojom si poslije Božića uspio organizirati tombolu i donijeti im radost u darivanju zbog služenja u Crkvi.
U tvojim zadnjim trenucima života primijetio sam da si bio redovit u molitvi Časoslova, pastoralu župe, brizi o župi, brizi o crkvi. Pratio si što sve treba popraviti u crkvi, vodio redovne evidencije pohoda na mise, najviše mladih, za koje si se davao u potpunosti. Organizirao si mnoga druženja i izlete. Tako si volio svoj rodni kraj Vrliku da svaki župljanin župa u kojima si služio poznaje Vrliku. Isto tako, često si župljane vodio u Slavoniju u kojoj si proveo jedan dio djetinjstva.
Pri svakom našem susretu, dragi brate i rođače fra Božo, gledao si kako mi možeš pomoći na župi.
Od samih početaka bio si neumorni radnik na Božjoj njivi po župama na kojima si djelovao. Imao si veliko srce za najpotrebnije. Uvijek si bio susretljiv. Hvala ti za sve što si učinio za sve potrebne, siromašne, obitelji i mnoge druge.
Hvala ti za našu rodnu Župu Gospe od Ružarija – Vrlika koju si svesrdno pomagao, hvala ti za svaku pomoć.
Počivaj u miru Božjem.
Uime Župe sv. Ane Čista Velika
Dragi naš župniče, istiniti i vjerni Kristov svećeniče,
Težak je tvoj odlazak. Tužan i tmuran kao današnji dan kad te predajemo tvojoj hrvatskoj grudi. Danas tužno odjekuju zvona sv. Mihovila s Promine i sv. Nikole Tavelića iz Sitnog. Gospa Stankovačka pjesmu ti svečanu pripravlja. Rupe i Dubravice zazivaju visovačku slavnu Mati, Gospu od Milosti, i mole anđele da te uvedu u vječne odaje Njegovog Kraljevstva. I tvoja posljednja ljubav, tvoja sveta Ana, kao što je nježnom ljubavlju čuvala Djevicu Mariju, raširenih ruku sada čeka tebe, pripravlja te za susret sa svojim unukom koji će ti pokazati put prema Svjetlu.
Što reći na tvom odlasku, odakle krenuti? Osjećamo u srcu da govoriš da ne pišemo ništa. Osjećamo da vapiš za molitvom i spasenjem. Zato nećemo nabrajati tvoja dobra djela. Bog ih vidi! Znamo svi koliko si volio raditi i stvarati! Neka ti ona budu na spasenje duše, na slavu i čast Gospodina, u zahvalu za Njegovu Ljubav koja je ispunjala tvoje veliko srce. Žao nam je onih koji te nisu istinski upoznali.
Bio si svećenik, nadasve fratar, skroman, ali glasa snažnog i srca velikog, poput gorde i ponosne Dinare, a istovremeno tako nježan poput Cetine koja ponosno vijuga dalmatinskim kršem. Ponosan si bio na svoje gene kamene, bio si pravi domoljub! Istinski si volio i ljubio svoju Domovinu. Stavljao si je odmah iza Boga. Naučio si našu djecu da kliču Bog i Hrvati!
Nažalost, bolest je došla. Ali ti si je prihvatio, prihvatio si križ. Govorio si da križu treba dati smisao i da je patnja tada podnošljiva. Ti si svoj križ namijenio za duhovni rast naše Župe sv. Ane. Rekao si nam to po povratku iz Zagreba s operacije. Bolest je uzela maha, nije ti bilo lako, ali si bio pravi Cirenac. Da, želio si ozdravljenje. Ali isto tako si prihvatio Božju volju razmišljajući o onoj Kristovoj, neka me mimoiđe ovaj kalež, ako je Tvoja volja. Ali nije, nije ni Krista. Otišao si, prešao si zapravo iz ovoga smrtnog života u život vječni. Iz smrti u život.
Vječno ćemo ti biti zahvalni za sve što si napravio za našu župu, za našu djecu, obitelji. I za sve ono što nisi stigao, a htio si. Molimo za tebe radosni u srcu što si bio dio našeg života. Imat ćeš i ti posla gore u nebesima moleći za nas sve. Tvoj zagovor kod Gospodina bit će silan!
Zahvaljujemo Bogu za tvoj život i za tvoje svećeništvo.
Hvala ti na svemu, dragi naš župniče, fratre naš! Nauživaj se raja!
Do ponovnog susreta, u ljubavi i zahvalnosti, posljednje s Bogom upućuje ti tvoje malo stado!
I gledajuć kaplju rujnu,
Što iz Tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem,
Što ga Tvoja usna šapće.
I osjećam što ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez golgote uskrsnuća!
(Golgota, S.S. Kranjčević)
Župljani sv. Ane Čiste Velike, na dan tvoga sprovoda, 2. svibnja 2023. godine
Sućuti:
Mons. Želimir Puljić, splitsko-makarski apostolski upravitelj
i mons. Marin Barišić, nadbiskup u miru
Don Mario Kosić
Poštovani oče Provincijale, Saznavši za smrt Vašeg brata fra Bože, meni dragog svećenika i redovnika, Vama, njegovu provincijalu kao i svim članovima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu kršćansku sućut. Također izražavam kršćansku sućut i njegovoj rodbini. Uz pokojnog fra Božu vežu me mnogi radosni trenuci, susreti zajedničkog djelovanja na području Šibenske biskupije. Vremena i dani koji su bili tjeskobni ali i milosni, bolni ali ispunjeni nadom. U tim vremenima fra Božo je živio i svjedočio svoju vjeru i ljubav prema Bogu, Domovini, Crkvi, Narodu i prema bližnjima. Milosrdni Bog kojemu je služio neka ga nagradi životom vječnim. U molitvi preporučam fra Božin život Gospodinu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
