Fra Božo Norac-Kljajo, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, ispraćen je na posljednji počinak u petak, 21. kolovoza, u Sinju. Misu zadušnicu u Bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić u zajedništvu s oko 80 svećenika predvođenih provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Sinišom Balajićem i generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjom Frankopanom Velićem. Nakon mise sprovodni obredi održani su na groblju sv. Franje u Sinju, a predvodio ih je gvardijan Franjevačkog samostana Gospe Sinjske fra Marinko Vukman.
U propovijedi nadbiskup Križić istaknuo je kako se Crkva u trenutku rastanka okuplja u vjeri u Krista koji je jači od smrti. Polazeći od Isusovih riječi o kruhu života, naglasio je kako je Euharistija ključ za razumijevanje svećeničkoga života. „Svećeništvo bez Euharistije ne bi moglo biti shvaćeno u svojoj punini“, kazao je, istaknuvši kako je svećenik pozvan svoj život sjedinjavati s Kristovom žrtvom i darivati ga Bogu i ljudima. Osvrnuvši se na dugogodišnje profesorsko djelovanje fra Bože, naglasio je kako poučavanje budućih svećenika nije samo prenošenje znanja, nego oblik svećeničkoga služenja. „Budući svećenici trebaju u profesoru vidjeti čovjeka koji moli. Trebaju u njemu susresti svećenika koji ljubi Crkvu“, poručio je, dodavši kako je fra Božo brojne generacije poučavao riječju, ali još više svojim primjerom.
Nadbiskup je istaknuo kako svećenički život nije život prvenstveno za sebe jer svećenik svoje vrijeme, molitvu i znanje daruje drugima, a svoje srce Bogu i narodu kojemu je poslan. „Svaka iskrena svećenička služba treba postajati odjek tih riječi: ‘Za vas.’ Za vjernike. Za Crkvu. Za mlade. Za buduće svećenike. Za one koji traže Boga. Za one koji su zalutali. Za one koji pate“, rekao je. Zaključujući propovijed, podsjetio je kako je fra Božo tijekom svoga svećeništva mnogo puta podizao posvećenu Hostiju te izrazio molitvu da ga sada Krist, kojemu je služio na oltaru, primi u puninu života rekavši: „Neka ga od zemaljskoga oltara dovede do onog nebeskog.“
Prije završetka mise okupljenima se obratio provincijal fra Siniša Balajić. Polazeći od Isusovih riječi „Hrabro, ja sam pobijedio svijet“, istaknuo je kako kršćanska nada omogućuje vjerniku da i pred smrću živi sa sigurnošću Kristove pobjede. Prisjetio se svojih posljednjih susreta s fra Božom, rekavši kako je stekao snažan dojam da je bio pomiren sa sobom i s Bogom te duboko uvjeren u uskrsnuće. „Znamo koliko se puta znao našaliti na svoj račun unatoč težini bolesti. Taj mali, banalni detalj otkriva zapravo njegovu iskrenu otvorenost i spremnost na susret s Gospodinom“, kazao je provincijal, istaknuvši kako se s njegova lica mogla iščitati mirnoća, pa i radost.
Provincijal je zatim podsjetio na životni put pokojnog fra Bože koji je rođen 15. kolovoza 1946. u Otoku. Nakon osnovne škole stupio je u Sjemenište u Sinju i pohađao Franjevačku gimnaziju, a potom je novicijat proveo na Visovcu. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj, gdje je 5. travnja 1970. položio svečane zavjete. Za đakona je zaređen 5. prosinca 1971. u Makarskoj, a za svećenika 29. lipnja 1972. u Drnišu. Nakon studija u Makarskoj poslan je na poslijediplomski studij filozofije na Franjevački Atenej Antonianum u Rimu gdje je doktorirao 19. lipnja 1978.
Po povratku je od 1978. do 1999. predavao filozofske predmete na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj, a nakon osnivanja Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu nastavio je ondje predavati od 1999. do umirovljenja. Uz profesorsku službu obavljao je i niz drugih dužnosti. Bio je župni vikar u Velikom Brdu, vikar i gvardijan samostana u Makarskoj, a više od dva desetljeća obnašao je službu samostanskog vikara u Sinju. Kratko je bio privremeni upravitelj, a potom i župnik u Hrvacama. Nakon toga ponovno se vratio u Sinj, gdje je bio ekonom samostana, a posljednjih godina ispovjednik u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske.
Na kraju mise od fra Bože se u ime fratara sinjskog samostana oprostio gvardijan fra Marinko Vukman. Podsjetio je kako je pokojnik tridesetak godina svoga života darovao samostanu, gradu Sinju i Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske te istaknuo kako mu Sinj nije bio samo mjesto služenja, nego je postao dijelom njegova života i srca. Govorio je o njegovu radu profesora, samostanskog vikara, ekonoma, ispovjednika i propovjednika, kao i o njegovu služenju u cetinskom kraju. Posebno je istaknuo fra Božinu ljubav prema domovini i hrvatskom narodu te njegovo poštovanje prema žrtvi hrvatskih branitelja i invalida Domovinskog rata. Iz te je ljubavi, kazao je, proizišla i njegova zauzetost za komemoraciju nevinih žrtava bačenih u Husinu jamu, čiji je bio jedan od prvih organizatora.
Fra Marinko prisjetio se i njegove osebujnosti, vedrine i humora kojim je znao nasmijati sebe i druge te olakšati teret ljudima oko sebe, čak i tijekom bolesti. Zahvalio mu je za godine provedene u samostanu, svećeništvo i službu, ljubav prema Sinju i Svetištu te za svjedočanstvo strpljivosti, blagosti i pobožnosti tijekom bolesti. Zahvalio je također liječnicima i medicinskom osoblju koje se o njemu brinulo, braći samostana, osobito župniku fra Antoniju Mravku, te obitelji i rodbini koja ga je pohodila. „Dragi fra Božo, neka te sada primi Gospa Marija kojoj si ovdje desetljećima služio i pred čijom si slikom toliko puta stajao i molio“, zaključio je.
Nakon mise zadušnice sprovod je nastavljen na groblju sv. Franje u Sinju. Sprovodne obrede predvodio je fra Marinko Vukman, a zatim su svećenici zajednički otpjevali „Salve Regina“. Nakon toga zemni ostaci fra Bože položeni su u grob uz molitvu brojnih svećenika, bogoslova, redovnica obitelji, rodbine, prijatelja i vjernika.
Tekst i fotografije: Danijela Musulin
Oproštajni govori:
Fra Siniša Balajić, provincijal
Poštovana obitelji, rodbino i prijatelji pokojnog fra Bože, preuzvišeni o. nadbiskupe, draga braćo svećenici, draga braćo i sestre.
Kaže Isus u evanđelju prije odlaska svom Ocu: Hrabro. Ja sam pobjedio svijet. Vjerujem da bismo očekivali da će Isus reći: Hrabro, pobijedit ću svijet. Umjesto toga, kaže: “Hrabro, pobijedio sam svijet”. Isus izgovara ove riječi samo nekoliko sati prije nego što je uhićen, a zatim ubijen na križu. Ipak, unatoč blizoj smrti, Isus nas uvjerava: “Budite hrabri, ja sam pobijedio svijet; ja sam pobjedio smrt”.
Ove Isusove riječi donose sigurnost da smo već pobjednici, čak i ako smo usred poteškoća i usred tuge zbog smrti našeg dragog fra Bože. Doista, ako prihvaćamo Božju riječ i Njegovu ljubav te usklađujemo život s njom, već smo ovdje pobjednici i uskrsnuli s Kristom – kako kaže sv. Pavao.
U različitim susretima, koje sam imao u zadnje vrijeme s našim pokojnim fra Božom, stekao sam jak dojam da je, pomiren sa sobom i s Bogom, on bio duboko uvjeren da je Isus doista pobjedio smrt i da će s Njim uskrsnuti na novi život.
Znamo koliko se puta znao našaliti na svoj račun unatoč težini bolesti. Taj mali, banalni detalj otkriva zapravo njegovu iskrenu otvorenost i spremnost na susret s Gospodinom. Zato se s njegova lica lako dala iščitati mirnoća pa i radost kada bih ga susreo.
Sjetimo se da će Isus upravo to i reći: Ovo sam vam rekao, da u vama bude moja radost i da vaša radost bude potpuna. Čovjek se pita, i važno je zapitati se, zašto baš ta poruka radosti danas, u trenutku smrti?
Jer karakteristika vjernika, pogotovo franjevca, svećenika – pa i pred licem same smrti – jest radost, tolika radost da se ona prenosi na drugoga i da je danas, unatoč smrti, doista možemo osjetiti jer je “Krist već pobjedio smrt te fra Božo koji je živio s Njim, s Njim uskrisava na novi život”.
Dopustite mi sada nekoliko riječi i o fra Božinom životnom putu.
Rođen je 15. kolovoza 1946. god., u Otoku, gdje je i završio osmogodišnju školu: od 1953. do 1961. godine.
Nakon toga ušao je u Sjemenište u Sinju te pohađao Franjevačku Gimnaziju, najprije od 1961. do 1963. godine. Nakon završene prve dvije godine Gimnazije, ulazi u Novicijat na Visovcu, 13. 7. 1963. god. Prve redovničke zavjete polaže 14. 7. 1964. godine na Visovcu te se vraća ponovo u Sinj na Gimnaziju koju završava 1967. godine.
Filozofsko-teološki studij pohađao je na Visokoj Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj od 1967. do 1973. godine. U Makarskoj polaže svoje svečane zavjete, 5. travnja 1970. godine. Zaređen je za đakona 5. prosinca 1971. godine u Makarskoj, a za svećenika 29. lipnja 1972. godine u Drnišu.
Nakon završetka filozofsko-teološkog studija u Makarskoj, poslan je na postdiplomski filozofski studij na Franjevački Atenej Antonianum u Rimu gdje je doktorirao 19. lipnja 1978. godine.
Nakon završenog studija, vraća se na Visoku Franjevačku bogosloviju u Makarskoj gdje predaje predmete iz filozofije, od 1978. do 1999. godine. Nakon osnivanja Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, nastavlja predavati na ovom Fakultetu od 1. listopada 1999. do odlaska u mirovinu. U to vrijeme boravi u samostanu u Sinju, gdje je i proveo svoje posljednje dane života.
Osim ovih službi, fra Božo je vršio i još neke službe. Bio je župni vikar u Velikom Brdu od 1979. do 1982. godine. Vršio je i službu vikara samostana u Makarskoj od 1982. do 1985., a onda i službu gvardijana od 1988. do 1994. godine.
U Sinju je bio samostanski vikar od 21. srpnja 2003. do 22. prosinca 2023. godine. Bio je privremeni upravitelj župe u Hrvacama, od 30. kolovoza 2011. do 27. rujna 2011. godine, gdje je nastavio biti župnik do 11. kolovoza 2012. godine.
Naon toga vraća se u Sinj gdje vrši službu ekonoma samostana do 2016. godine. Od tada pa sve donedavno bio je ispovjednik u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske.
Dragi fra Božo, neka ti Gospodin bude vječna nagrada za sve dobro koje si učinio za svakoga koga si susretao na svom putu, za našu Provinciju, za mjesnu Crkvu i za Crkvu u Hrvata.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Počivao u miru!
Fra Marinko Vukman, gvardijan
Poštovani oče nadbiskupe, dragi provincijale, svećenici, bogoslovi i redovnice, ožalošćena braćo, sestre i rodbino našega fra Bože, dragi Božji narode!
Uime fratara samostana Gospe Sinjske opraštam se, sa zahvalnošću i molitvom, od našega fra Bože koji je tridesetak godina svojega života darovao ovom samostanu, ovom gradu i Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Sinj mu nije bio samo mjesto u kojem je živio i služio – Sinj je postao dio njegova života i njegova srca.
Fra Božo je bio profesor na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu, a u našem je samostanu obavljao službu samostanskog vikara, ekonoma, ispovjednika, propovjednika i na mnoge načine služio hodočasnicima i vjernicima. Također je pomogao i župnicima u cetinskom kraju, posebno u Hrvacama gdje je kratko i vršio župničku službu. Njegova služba nije bila samo dužnost, nego se trudio srcem i dušom činiti sve što je mogao Bogu na slavu i na dobrobit duša kojima je bio poslan.
Posebno je nosio u srcu ljubav prema domovini i hrvatskom narodu. U teškim vremenima Domovinskoga rata znao je prepoznati žrtvu i patnju hrvatskoga čovjeka, a s osobitim poštovanjem cijenio je žrtvu naših branitelja i invalida. Jednako tako nije dopuštao da se zaborave nevine žrtve poraća nakon Drugoga svjetskog rata. Upravo iz te njegove ljubavi i osjećaja za istinu rodila se ideja komemoracije za nevine žrtve bačene u Husinu jamu. Fra Božo je bio idejni začetnik toga obilježavanja i do prije 2 godine bio glavni organizator slavlja mise i komemoracije. Hvala Bogu ono se dalje nastavlja te je s vremenom preraslo u trajni znak sjećanja – izgrađen je oltar i uređeno i zaštićeno mjesto same jame. Time je ostavio trag koji neće biti samo kamen i spomen, nego poziv budućim naraštajima da pamte, mole i poštuju svaku nevinu žrtvu.
Ali danas se ne opraštamo samo od profesora, fratra, svećenika i čovjeka zauzetoga za velike vrijednosti. Opraštamo se od našega fra Bože – čovjeka osebujna duha, čovjeka koji je znao nasmijati i sebe i druge. Humor ga nije napuštao ni onda kada mu je bilo teško. Znao je svojom šalom ublažiti vlastitu bol, ali i olakšati teret onima koji su bili uz njega. I možda je upravo u tome bila jedna od njegovih posebnih ljudskih veličina: nije dopuštao da teškoća bude jača od nade. Dragi fra Božo, više nećemo čuti tvoju riječ u samostanskim hodnicima, ni tvoju šalu kojom si nas znao razvedriti u najtežim trenutcima. Ali vjerujemo da ono što si toliko godina sijao među nama neće nestati. Hvala ti za sve godine provedene u ovom samostanu i za tvoje svećeništvo, tvoju službu, tvoju ljubav prema Sinju i svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Hvala ti i za svjedočanstvo koje si nam ostavio u bolesti sa strpljivošću, blagošću i pobožnošću i prema braći u kući, i prema liječnicima i medicinskom osoblju.
Zahvaljujem svima koji su liječili našega fra Božu i bili uz njega tijekom bolesti: medicinskom i liječničkom osoblju Hitne pomoći Doma Zdravlja u Sinju, liječnicima KBC-a Firule, gđi. Zdravki Romac, našim kuharicama, braći samostana Gospe Sinjske koji su sve ovo vrijeme nesebično pomagali našem fra Boži u bolesti sve do posljednjih trenutaka njegova života, posebno našem župniku fra Antoniu. Hvala i obitelji i rodbini koja ga je obilazila i u samostanu i u bolnici.
Dragi fra Božo, neka te sada primi Gospa Marija kojoj si ovdje desetljećima služio i pred čijom si slikom toliko puta stajao i molio! Neka ti dobri Bog bude vječna plaća i nagrada! Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu. Počivao u miru. Amen!
Sućuti:
Mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup
Poštovani oče provincijale fra Siniša,
pročitao sam vijest da je umro fra Božo Norac-Kljajo.
Suosjećam s Vama, Vašom redovničkom subraćom te njegovom rodbinom i prijateljima te vam se pridružujem u molitvi za njegov pokoj.
