Sprovod fra Ivana Vidovića

Poštovani oče provincijale Marko, braćo franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, draga rodbino pokojnog fra Ivana Vidovića, izražavam ponajprije iskrenu kršćansku sućut i molitve za pokojnog fra Ivana u svoje ime, uime biskupa u miru Ante, svih svećenika, redovnika i redovnica Šibenske biskupije.

Braćo i sestre u vjeri Kristovoj!

Okupljeni smo danas po tužnoj vijesti da nas je napustio revni svećenik i franjevac fra Ivan Vidović. Gospodin ga je pozvao naglo, neočekivano. Vjerovali smo, usprkos više bolesti s kojima se fra Ivan godinama nosio, a na koje se nikad nije tužio, da će još obnašati službu župnika i dekana na Miljevcima, u Drniškom dekanatu, a onda ga je Gospodin odlučio pozvati k sebi tri dana prije nego li će navršiti svoj 76. rođendan. Rođen na Malu Gospu odlazi s ovog svijeta u predvečerje Marijina blagdana. Ispunio je mjeru dana koju mu je Gospodin namijenio. Zaprimio je od Uskrslog Gospodara Vremena i Vjekova svoj posljednji dekret za put do Očeve kuće na nebesima, u vječnosti.

Opraštamo se od njega svetom misom, euharistijom, zahvalnicom Bogu što nam ga je dao: Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Crkvi kojoj je služio dobrim dijelom svoga života u Šibenskoj biskupiji u više župa i službi. Davao se do kraja. Ovog ljeta kao dekan obavio je sve primopredaje. Dan prije smrti služio je svete mise. Ni godine ni bolest nisu ga zaustavili u njegovoj revnosti, služenju, pobožnosti. Njegova izvješća bila su uvijek koncizna i pedantna. Odavala su savjesnost u obnašanju povjerenih mu službi. Volio je svoj poziv, svoje redovništvo, svoj zavičaj i Domovinu. Bio je drag i ugodan sugovornik s iskrenom željom da se pronađu rješenja i da se dogovorenog drže sve strane. Odlikovao se razboritošću i duhom suradnje.

…

Dok se opraštamo od fra Ivana, dok se molimo da mu Bog u svome beskonačnom milosrđu milostivo oprosti svaku ljudsku slabost i nedostatak, i sami smo pozvani svjesnije živjeti naše životno opredjeljenje za Krista, naš odaziv Njegovu pozivu, naše iščekivanje Njegova dolaska. Jasnije usmjeriti svoje zemaljske dane i korake, poslove i služenje, darovano nam vrijeme i sposobnosti – da pripravimo put Gospodinu da i nas može povesti k sebi kad ispunimo mjeru svoga služenja i predanja.

Odlazak svakog svećenika, redovnika poziv je svima na molitvu za nova duhovna zvanja, da po onima koji će nastaviti služiti Bogu i svom narodu u duhovnom pozivu, dobri Bog pokaže svoju brigu za nas, za svoju Crkvu. Amen.

Poštovani oče biskupe Tomislave, biskupe u miru Ante,

poštovana rodbino pokojnog fra Ivana Vidovića,

draga braćo i sestre u Kristu!

Postoji jedna datost u životu svakog čovjeka koja ga štiti i čuva od možebitnih poteza i planova koji bi mogli imati i negativne posljedice u njegovomu svakodnevnom životu. Zamislite samo kako bismo postupali kada bismo detaljno znali što će biti sutra, kada bismo znali što će biti za tjedan dana, za mjesec dana ili kada bismo znali što će se događati u svijetu u kojem živimo, što će se događati s nama u dužem vremenskom razdoblju, za godinu, dvije ili više od toga?! Što bi se dogodilo s nama kada bismo znali budućnost? Hipotetsko pitanje na koje se može dati hipotetski odgovor. Sastavni dio tajne ljudskog života krije se u riječima: neizvjesnost, nesigurnost, neznanje o budućim stvarima, o budućim vremenima, o budućnosti uopće. Ono što sigurno znamo jest da nitko neće umaći smrti jer je ona sastavni dio svakog života. Ono što apsolutno ne znamo jest kad će ona doći. Te spoznaje i te stvarnosti spontano nam ukazuju na činjenicu da nam je potrebno prizvati u sebi osjećaj poniznosti pred činjenicom da ljudski život, u svoj svojoj prolaznoj nedokučivosti, stiže do granice koju zovemo smrt. Ona je svojevrsna paradoksalnost našeg postojanja: živimo – a ne znamo što je život, umiremo – a ne znamo što je smrt. Dio smo stvarnosti kojoj iskustveno ne znamo dosega.

Spomenuo sam riječi neizvjesnost i nepredvidivost, neznanje o onome što će biti sutra. I doista, ljudski govoreći, nije bilo predvidivo da ćemo baš danas prisustvovati misi za pokojnog fra Ivana i da ćemo na ovom Gospinu otočiću Visovcu kroz sprovodne obrede majci zemlji predati njegove posmrtne ostatke.

Ispraćamo danas brata redovnika i svećenika koji je fizički napustio ovaj svijet, koji je umro ovom svijetu, za kojega ovaj svijet više ne postoji, ali zaslugom Krista Spasitelja i Otkupitelja otvara mu se, vjerujemo, novi drugačiji svijet. I zato smo ovdje prvenstveno kao vjernici, kao braća i sestre u Isusu Kristu, kao braća po svetom Franji da iskažemo poštovanje i zahvalnost za dar njegova života, kao i za sve ono što je kao svećenik i redovnik činio u Kristovo ime za dobrobit naroda Božjeg koji mu je po različitim službama i na različitim mjestima bio povjeren.

Kad bih postavio pitanje: bojim li se ili bojimo li se smrti, odgovori bi bili različiti. Za očekivati je da kao Kristovi vjernici nemamo nikakvih dvojbi oko stvarnosti smrti, jer On je pobijedio smrt i nama osigurao vječni život. S druge pak strane, ljudski gledano, nije za osuditi ako se netko boji smrti, ako netko traumatično doživljava stvarnost smrti. Tjelesna smrt sastavni je dio svakog života. Tjelesnu smrt iskusio je Božji Sin Isus Krist koji je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada! (Iv 11,25).

Brat fra Ivan, kojeg danas pokapamo, vjerovao je u tu spasonosnu istinu, toj je istini predao cijeli svoj život u svećeništvu i redovništvu te je nadasve vjerovao da je prisutnost Isusa Krista, pobjednika nad smrću, u našim umiranjima najkreativniji Božji zahvat u kojem se mrak pretvara u svjetlost, smrt u život. Ova spoznaja ohrabruje, ova spoznaja daje smisao i samoj smrti.

Svaka smrt, iako znamo da će kad-tad doći, veliko je pitanje čiji se odgovor može pronaći jedino i isključivo u svjetlu vjere. Vjerujemo da smrt, kako god to nevjerojatno i nestvarno zvučalo, nije svršetak i kraj svega, već je ona samo svršetak ovoga zemaljskog života i početak vječnoga. Ona je prijelaz u vječni i neprolazni život koji nam je osigurao i podario Krist Otkupitelj.

Prije nešto više od dva mjeseca, točnije na blagdana svetog Petra i Pavla 29. lipnja ove godine, u crkvi Gospe od Ružarija u Drnišu predvodio sam misu prigodom proslave pedesete obljetnice svećeničkog ređenja petorice članova naše Provincije: fra Ante Jurića, fra Jure Brkana, fra Bože Norca Kljaje, fra Ivana Norca Kljaje i fra Ivana Vidovića. Tom prigodom, odnosno tijekom ručka fra Ivana sam upitao za njegovo zdravlje, a on mi je odgovorio: „Provincijale, imam ozbiljnih zdravstvenih problema, ali se nadam da ću, uz Božju pomoć, sve prebroditi i moći nastaviti plodonosno djelovati na njivi Gospodnjoj u službi koja mi je povjerena.“

Nekoliko podataka o fra Ivanovu životu i djelovanju:

Fra Ivan Vidović rođen je 8. rujna 1946. u Baljcima (Gradac pored Drniša) – sutra bi napunio 76. godinu života. Umjesto zemaljskog slavi nebeski rođendan. Osnovnu školu pohađao je u Gracu pored Drniša (1953. – 1961.), zatim je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju (1961. – 1967.). Kao gimnazijalac drugog razreda stupio je u novicijat, a nakon trećeg razreda gimnazije bio je na odsluženju vojnog roka (1965. – 1966.). Teologiju je studirao u Makarskoj (1967. – 1973.), a diplomirao je na KBF-u u Zagrebu 1973. godine.

U novicijat je stupio 1963. godine na Visovcu, gdje je iduće godine položio prve redovničke zavjete. Svečane zavjete položio je 1970. godine u Makarskoj. Red đakonata podijelio mu je biskup Ivo Gugić 1971. godine u Makarskoj, a za svećenika ga je na blagdan svetog Petra i Pavla zaredio šibenski biskup Josip Arnerić 1972. godine u Drnišu. Iste godine proslavio je mladu misu u rodnoj župi Gradac.

Prva fra Ivanova služba bila je odgojiteljska, ali samo godinu dana. Naime, bio je prefekt predsjemeništaraca u Vrlici, a onda je idućih pet godina vršio pastoralne službe u Provinciji. Godinu dana bio je župnik u Kljacima, godinu dana župni vikar u Runoviću te tri godine župnik u Brštanovu. Nakon toga poslan je na pastoralnu službu u Njemačku. Godinu dana na njemačkoj pastvi, a potom u više gradova kao dušobrižnik odnosno voditelj hrvatskih katoličkih misija. Tako je 7 godina bio dušobrižnik u Leverkusenu, 4 godine voditelj misije u Gissenu, 10 godina bio je voditelj misije u Wuppertalu, 6 godina u Darmstadtu i 3 godine u Rosenheimu. U Njemačkoj je ukupno proveo 31 godinu. Nakon toga vraća se u Hrvatsku i preuzima službu župnika Župe Gospe van Grada u Šibeniku na kojoj ostaje 4 godine. Za vrijeme župnikovanja u Šibeniku, od 2009. do 2012. godine, bio je provincijski definitor. Za župnika Župe Miljevci dolazi 2013. godine i ostaje sve do svoje smrti 5. rujna 2022. godine.  

Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem izraze najiskrenije sućuti fra Ivanovoj braći Kreši i Mati s njihovim obiteljima, sestrama Mariji, Kati i Slavki s članovima njihovih obitelji, članovima obitelji njegove sestre Ane te ostaloj rodbini.

Dragi fra Ivane, opraštam se od tebe s dubokom vjerom i uvjerenjem da je tvoj život bio ispunjen smislom postojanja, da se poruke Božje riječi koje si drugima upućivao sada ostvaruju na tebi u susretu pred licem Boga Višnjega i pred licem Krista Otkupitelja. Hvala ti za svjedočanstvo svećeničkog i redovničkog života, hvala ti za predani rad na njivi Gospodnjoj, za svaku izgovorenu riječ koju si u Isusovo ime izrekao, svjedočeći time i svoju vjeru i svoj redovnički i svećenički poziv.

Neka ti Gospodin podari život vječni. Amen.

Preuzvišeni o. biskupi, mnogopoštovani o. provincijale, draga obitelji, braćo svećenici, časne sestre, draga braćo i sestre!

Uime fra Ivanovog matičnog samostana Visovca, braće fratara na Visovcu, braće samostanskog okružja, opraštam se od našeg fra Ivana Vidovića.

„Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Iv 14,6)

Dragi fra Ivane, doživio sam te kao čovjeka, fratra, svećenika, naoko strogog lica, škrtog na riječima, teškog za komunikaciju, iza kojega stoji čovjek, fratar duboke vjere i ne škrt na riječima ni na emocijama, spreman na razgovor i dogovor. Bolest je učinila svoje. Borio si se stamenom vjerom i pouzdanjem u Oca Nebeskog do zadnjeg daha. Mnogi te bivši, a, vjerujem, i župljani Župe Miljevci pamte kao dobrog svećenika, predanog Bogu, Crkvi i narodu. Svećenika koji je govorio direktno, i s propovjedaonice i općenito u životu.

Odlaziš u 76. godini života, 61. godini redovništva i 51. godini svećeništva. Gospodin koji ti je za zemaljskog života bio Put, Istina i Život pozvao te. Idući tim Putem, živeći tu Istinu, živeći taj Život, sigurno odlaziš Ocu Nebeskom.

Počivaj u miru Božjem i neka ti je laka hrvatska, visovačka zemlja koju si neizmjerno volio!

Preuzvišeni i poštovani oci biskupi, mnp. o. provincijale, braćo svećenici, ožalošćena rodbino, dragi vjernici!

Uime kolega želio bih reći nekoliko riječi.

U redu sprovoda, na jednom mjestu molimo: ”Bože, tvoji dani ne poznaju zalaska, a tvoje milosrđe nema granica, trajno nas podsjećaj da je naš život kratak, a smrt sigurna.“ Odlaskom ljudi s kojima smo bili povezani i koji su nam nekako bili poznati, odlazi i jedan dio nas. Ono što ipak ostaje jesu dobra djela, uspomene, sjećanja te neki dragi susreti ili trenuci na putu ovoga zemaljskog života.

Zajedno smo bili u sjemeništu, ovdje na Visovcu u novicijatu, u gimnaziji u Sinju, kasnije u bogosloviji u Makarskoj i napokon u Zagrebu. Poznata je ona njegova uzrečica u vezi polaganja ispita u Zagrebu iz predmeta misiologije. Nadam se da je na životnom polaganju kod Gospodina, na prelasku s ovog svijeta dobio bolju ocjenu.

Iza svećeničkog ređenja koje je bilo 29. lipnja 1975. u Drnišu životni putevi nas kolega, 10 mladomisnika, razišli su se na razne strane. I napokon ove godine proslavili smo zlatni jubilej ili 50. godišnjicu našeg svećeništva, ponovno u Drnišu. I pok. fra Ivan, dakako, bio je s nama, izgledao je dosta dobro. I nitko tada ni na kraj pameti nije pomislio da će to biti naš zadnji susret.

Ali svi događaji ili postaje našeg životnog puta nisu toliko važni, nego su prigoda da se podsjetimo na činjenicu kako smo na ovom svijetu samo u prolazu, sve brzo prolazi i mi letimo odavde, ali ostaje nada – nebo, naš konačni cilj, naša vječna domovina. U svakoj smrti stojimo nijemi pred tajnom na koju nijedno ljudsko biće nije naviklo.

Jedini Isus dao je odgovor na tajnu smrti. Kristovim uskrsnućem smrt je pobijeđena i čovjek, unatoč tome što podliježe smrti, vjerom postaje sudionikom novoga Kristovog uskrslog života. Taj novi neprolazni vječni život upravo započinje smrću i to jednom i zauvijek.

Stvoreni smo snagom Božje ljubavi i u svoje ruke primili smo Njegove darove, da drugima dajemo što svojim rukama primamo i oblikujemo. Ono što čovjek stvara i dijeli na zemlji za života: ljubav, uslužnost, dobrotu ili dobra djela, to ostaje za vječnost.

Sjećajući se danas našega pokojnog brata fra Ivana koji je bio jednostavan fratar, pomalo ”glagoljiv”, sjećamo se i njegove dobrote i darežljivosti u pomaganju Provincije i pojedinih župa. On živi u srcima rodbine, prijatelja, znanaca, fratara i mnogih ljudi, župljana kojima je istinski kao revan, pravi Božji pastir godinama služio.

Zadnjih godina pokojnika sam susretao nekoliko puta u župnoj kući, u crkvi, na duhovnim vježbama ovdje na Visovcu te na proslavi 50. obljetnice svećeničkog ređenja. Zapazio sam na njemu da je bio zabrinut. Pitao sam ga za razlog, ali nisam dobio odgovora. On je prihvatio bolest i nosio križ života vjernički, strpljivo, nikada i nikome ne tužeći se, a radio je do zadnjeg daha života. Nakon dva mjeseca od proslave svećeničkog jubileja u Drnišu došla je po njega ”sestrica smrt”.

Dragi kolega fra Ivane, vjerujem da nisi više ni u kakvom strahu, boli i zabrinutosti, jer prešao si iz smrti u novi život, u novu zemlju, u novo nebo u kojemu vjerujem da sada u radosti i miru prebivaš. Nadam se da ti je Gospodin bio milosrdan sudac.

Kao vjernici i kršćani, redovnici, redovnice, svećenici, znamo da smo na ovom svijetu samo u prolazu i da je jedino nebo naš konačni cilj i vječna domovina. A to, dakako, moramo zadobiti živeći ozbiljno i sveto. Vjerujemo i ispovijedamo uskrsnuće mrtvih i život vječni.

Neka našem pok. bratu fra Ivanu Gospodin udijeli mir i radost u svomu nebeskom kraljevstvu. Počivao u miru Božjem. Amen.

Oče biskupe, mnp. oče provincijale, draga braćo franjevci i svećenici, braćo i sestre pok. fra Ivana, draga rodbino i prijatelji, dragi vjernici.

Želim se oprostiti od dragog fra Ivana s par riječi zahvale. Dragi fra Ivane danas pred tvojim odrom želim ti zahvaliti u ime tvoje braće i sestara, u ime naše rodbine i cijele župe sv. Marije u Gracu. U zadnje vrijeme često smo se čuli telefonom i razgovarali između ostalog o zdravlju tvome i mome. Znao si reći da treba raditi i ne predavati se do zadnjeg časa. To si i činio i eto nakon naporne nedjelje u noći srce nije izdržalo. Zatekla te je sestrica smrt. Reče mi jučer jedna osoba koja je bila na tvojoj misi, dok ste išli na grob dati odrješenje za njezina oca kako se vidjelo da nisi dobro. Rekao si joj: Nisam dobro. Brzo se umaram. Znao sam da si teško bolestan. Jednom sam ti rekao: Povuci se sa župe kad vidiš da ne možeš. Idi na liječenje. Rekao si: Neka me dok još mogu ikako.

Dragi fra Ivane, Bog te je pozvao tamo gdje nema ni boli, ni jauka, gdje ćeš biti potpuno zdrav i uživati njegovu slavu. Od samih početaka bio si neumorni radnik na Božjoj njivi po župama na kojima si djelovao. Radio si za dobrobit Hrvatskog naroda posebno u Domovinskom ratu, i poslije rata u obnovi porušene i popaljene Domovine. Imao si veliko srce za najpotrebnije.

Hvala ti za sve što si učinio za sve potrebne, siromašne, obitelji i mnoge druge.

Hvala ti za našu rodnu župu sv. Marije u Gracu koju si svesrdno pomagao, posebno u ratnim i poratnim vremenima.

Hvala ti za svećeničko dušobrižništvo u Domovini i inozemstvu. Hvala ti za svaki savjet i poticaj. Hvala za svaku pomoć, tvojom zaslugom dobivenu. Hvala ti za svako dobro djelo!

Dragi fra Ivane, ni u nebu ne zaboravi potrebe i tjeskobe svoga rodnog kraja i cijelog hrvatskog naroda. Snivaj snom velikog, zauzetog i neumornog radnika i pravednika.

Počivaj u miru Božjem.

Mnogopoštovani oče Marko!

Dopustite mi da u svoje ime i ime naše Križevačke eparhije Vama i vašoj braći izrazim sućut povodom smrti fra Ivana Vidovića.

Fra Ivanje bio moj osobni prijatelj i prijatelj naše Eparhije.

Zahvalni smo za njegovu svesrdnu pomoć u obnovi naše župe u Kričkama, kao i u sakupljanju raseljenog stada dalmatinskih grkokatolika.

Neka mu dobri Bog uzvrati za sva dobra koja je činio!

Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama,
tako je po Kristu obilata i utjeha naša. (2 Kor 1, 5)

Mnogopoštovani Oče,

Iz katoličkih sam medija doznao za jučerašnju iznenadnu smrt Vašega provincijskog subrata fra Ivana Vidovića, koji je preminuo u Miljevcima gdje je služio na svojoj posljednjoj župničkoj službi. Slijedom te vijesti, Vama i svim članovima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu kršćansku sućut s vjerom i nadom u život vječni.

U zahvalnosti Gospodinu za njegov život te svećenički i redovnički poziv kojim je fra Ivan ovdje na zemlji služio u svojih 76 godina života i 60 redovništva te 51 svećeništva, zahvalni smo i za njegovo dugogodišnje služenje u hrvatskoj inozemnoj pastvu našim iseljenicima u Njemačkoj. Voditeljem Hrvatske katoličke misije Giessen pokojni je fra Ivan bio od 1986. do 1990., voditeljem

Hrvatske katoličke misije Wuppertal od 1990. do 2000., voditeljem Hrvatske katoličke misije

Darmstadt od 2000. do 2006. te naposljetku, voditeljem Hrvatske katoličke župe Rosenheim od 2006. do 2010. godine. To su između ostalog, bile i godine Domovinskoga rata i poratnoga razdoblja kada su naše misije odigrale nezamjenjivu ulogu u prikupljanju i slanju humanitarne pomoći, u zbrinjavanju izbjeglica i u izvješćivanju svojih susjeda o stvarnom stanju u domovini, Vjerujem kako je pokojni fra Ivan ostavio dubok trag u životima onih koje je susretao i kojima je služio. Sa zahvalnošću se prisjećamo njegova života moleći dar utjehe svima koji tuguju za njim, ali kao oni koji svoje oči upiru u Nebo.

Pridružujući se molitvi za njegovu neumrlu dušu iskreno Vas u Gospodinu pozdravljam!

vlč. dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj