U petak, 16. rujna 2026., na gradskom groblju u Kninu pokopan je fra Jure Jurić-Šimunović, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Fra Jure je preminuo nakon teške bolesti u 82. godini života, 66. redovništva i 58. svećeništva.
Sprovodne obrede kod franjevačke grobnice predvodio je kninski gvardijan fra Marko Đerek. Euharistijsko slavlje u crkvi Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta predvodio je mnp. o. provincijal fra Siniša Balajić, uz koncelebraciju gvardijana fra Marka Đereka, fra Ante Bešlića gvardijana Samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu, gdje je fra Jure do kraja svog života djelovao kao ispovjednik, te ostale braće franjevaca.
Na svetoj misi i sprovodu, uz fra Jurinu rodbinu i prijatelje, sudjelovale su i časne sestre te brojni vjernici. Liturgijsko pjevanje tijekom misnog slavlja predvodio je župni zbor.
O životnom putu pokojnog fra Jure govorio je provincijal fra Siniša Balajić, koji se uime cijele redovničke obitelji oprostio od njega i zahvalio mu za sve dobro koje je tijekom svoga dugog redovničkog i svećeničkog života učinio. Uime samostanske zajednice Majke Božje Lurdske u Zagrebu od fra Jure se oprostio gvardijan fra Ante Bešlić.
Fra Jure je ostavio dubok trag u životima mnogih generacija franjevaca koje je kao odgojitelj i duhovnik pratio i pripremao za redovnički i svećenički život. Posebno će ostati zapamćen po osobnom primjeru discipline, dosljednosti i predanosti bratskom zajedništvu.
fra Tomislav Kiridžija
Homilija fra Siniše Balajića, provincijala
Poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Jure, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!
Jedna od najdubljih ljudskih želja – o tome nam govori Ivanovo evanđelje – izrečena je riječima pogana, Grka, koji dolaze apostolu Filipu. Evanđelist piše: „Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: ‘Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.’“
Riječ je, dakle, o Grcima koji su došli u Jeruzalem radi štovanja i kulta, ali ih je privukao Isusov lik. Isus je novo svetište, novi hram u kojem se zrcali ljubav i božanski život.
Upravo u toj prigodi Isus izriče tvrdnju koja se odnosi na naš život i pojašnjava nam smisao smrti: „Uistinu, kažem vam…, ako sjeme, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo. Ako pak umre, donosi mnoštvo plodova”. Svaki oblik života, dakle, prolazi kroz trenutak preobrazbe kako bi se pojavio u novom obliku. Tako je i umiranje za sjeme trenutak prijelaza: ono umire da bi moglo živjeti i preobraziti se u novi oblik postojanja.
Za Isusa smrt nije ona koja uništava život, nego trenutak koji mu omogućuje da se pokaže u svojoj punini – život ne više zarobljen u biološkim i prostornim ograničenjima zemaljskog postojanja. „Kada sjeme padne na zemlju, zemlja ga ne apsorbira, ne zadržava ga za sebe”. Naprotiv, otvara mu se i daje mu ono što je potrebno za njegovu preobrazbu i potpuni razvoj. Tako iz smrti nastaje život.
Po Isusu, smrt je dragocjen trenutak u životu pojedinca jer se upravo u njoj oslobađa ona životna snaga koja je potrebna za njegovu preobrazbu. Tako život izrasta u novom obliku. I ona poznata molitva koju molimo kaže da „život nije oduzet, nego je preoblikovan”.
Isus, dakle, upućuje na to da „smrt nije ništa drugo nego uvjet da se oslobodi sva ona životna energija koju čovjek ima u sebi“ – sve one mogućnosti i snage koje tijekom kratkoga zemaljskog života zapravo ne uspijevamo do kraja izraziti ni oživjeti.
Istina je da tijekom života ponekad prolazimo kroz teške situacije, kao što je bolest bliske osobe. U takvim trenucima otkrivamo u sebi snage, sposobnosti i energiju za koje možda nismo ni znali da ih posjedujemo. Upravo tada te snage izlaze na vidjelo. Kada pak dođe trenutak smrti, sve će te životne snage dosegnuti svoju puninu.
Zato nam smrću Gospodin ne oduzima život, nego ga čini vječnim. Upravo su zato mnogi sveci kroz povijest na smrt gledali drukčije. Sjetimo se samo svetog Franje Asiškoga. On u Pjesmi stvorenja nabraja sve ono što čovjeku pomaže živjeti: hvali Gospodina zbog brata sunca – bez sunca se ne može živjeti – zatim zbog sestre vode, zemlje i drugih stvorenja. A onda, gotovo iznenađujuće, i smrt naziva „sestricom“.
Kako to? Smrt koja donosi dar života?
Smrt nije ona koja nam odnosi život, nego ona koja omogućuje njegovu preobrazbu. Naš je život poput „pšeničnog sjemena“ koje izrasta u klas i donosi stostruki plod.
Dobro je, stoga, u ovom trenutku sjetiti se i onih Isusovih, evanđeoskih riječi: „Tko ne mrzi svoj život, taj me nije dostojan.“ Riječ je o semitskom izrazu kojim se želi naglasiti razlika između ljubiti i mrziti, odnosno između toga što čovjek izabire i čemu daje prednost. Isus ne kaže da treba mrziti vlastiti život, nego da treba izabrati.
Isus zapravo kaže da se, ako se živi za druge, onda se dobiva, a ne gubi život. Ako se pak živi samo za sebe, onda se vlastiti život gubi.
Naš brat fra Jure „mrzio je svoj život”, to jest izabrao je živjeti za druge. Imao je otvoreno srce za drugog, osobito kao odgojitelj i duhovnik mnogih sjemeništaraca, novaka i bogoslova. Otvorio je svoje srce Gospodinu i dopustio mu da ga oblikuje.
Zato je bio spreman i za susret s Gospodinom, za susret koji se dogodio prije dva dana. Fra Jure je doista postao ono „pšenično zrno” koje je donijelo svoj plod. Stoga njegov život „nije oduzet”, nego je u Kristu preobražen i doveden do svoje konačne punine.
Draga braćo i sestre, dopustite mi nekoliko riječi o fra Jurinu zemaljskom životu i službama koje je vršio u našoj Provinciji.
Fra Jure, sin Ante i Tomice rođ. Pešić, rođen je 15. ožujka 1945. u Kijevu. Osmogodišnje školovanje završio je u rodnom mjestu od 1952. do 1960., a gimnaziju u Sinju od 1961. do 1965. godine. Teologiju je studirao u Makarskoj od 1966. do 1969. godine. Godine 1972. u Rimu je na Antonianumu upisao studij filozofije (pedagogija), gdje je 1974. postigao licencijat, a na istom je učilištu doktorirao 14. lipnja 1983. godine.
U novicijat je stupio 11. srpnja 1961. na Visovcu, gdje je 12. srpnja 1962. položio prve redovničke zavjete. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1967. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 2. ožujka 1969. u Makarskoj, a za svećenika 29. lipnja iste godine u Šibeniku. Mladu misu slavio je 16. srpnja 1969. u rodnom Kijevu.
Fra Jure je vršio različite službe u Provinciji. Od 1969. do 1972. bio je misionar u Buenos Airesu u Argentini, a od 1972. do 1975. boravio je u Rimu na studiju pedagogije. Od 1975. do 1977. djelovao je u Sinju kao magistar klerika, duhovnik sjemeništaraca i profesor vjeronauka, a od 1977. do 1983. u Zagrebu kao magistar bogoslova. Potom se ponovno vraća u Sinj, gdje je od 1983. do 1985. bio profesor vjeronauka, a zatim odlazi u Makarsku, gdje je od 1985. do 1988. bio magistar bogoslova. Na Franjevačkoj visokoj bogosloviji bio je profesor od 1985. do 1999., prefekt odgoja i obrazovanja od 1988. do 1991., definitor Provincije od 1994. do 1997. te duhovnik bogoslova od 1994. do 2000. godine.
Nakon osnutka Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu bio je profesor od 1999. do 2010. godine, a od 2006. do 2010. obnašao je i službu duhovnika bogoslova. Nakon toga odlazi na Visovac, gdje je od 2010. do 2017. vršio službu meštra novaka, a od 2011. do 2017. bio je i samostanski vikar. Potom odlazi u Zagreb, u Samostan Majke Božje Lurdske, gdje je od 2018. godine pa sve donedavno služio kao ispovjednik.
Neka Gospodin bude vječna nagrada našem fra Juri za sve dobro koje je učinio za našu Provinciju i našu Crkvu u Hrvata.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.
Počivao u miru.
Oproštajni govor:
Fra Ante Bešlić, gvardijan Samostana MBL u Zagrebu
Draga braćo fratri, svećenici i časne sestre, poštovana obitelji našega pokojnog fra Jure ‒ brate Frano i sestro Marija, rodbino i prijatelji.
Okupili smo se u zahvalnosti Bogu za život našeg brata fra Jure Jurića Šimunovića.
Uime fratara Samostana Majke Božje Lurdske opraštam se od našeg fra Jure koji je posljednjih šest godina svog života proveo služeći Bogu i ljudima u Svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu.
Pamtit ćemo našeg fra Juru kao ispovjednika koji je strpljivo slušao svoje pokornike, kao propovjednika koji je neumorno naglašavao potrebu dosljednog življenja evanđelja u svakodnevici i u malim stvarima koje život znače te kao velikog zaljubljenika života u samostanskoj zajednici, među svojom braćom.
Kako bi i sam govorio drugima: „Bog te pomagao!“, Bog ga je pomogao i nagradio životom kojim je svjedočio istinsku predanost svojoj službi, Bogu i ljudima. A mi Bogu zahvaljujemo na daru života našeg fra Jure i na svim blagoslovima koje smo preko njega primili!
Cijelog života bio je odgojitelj, na različitim službama. Posljednja koje se dobro sjećamo bila je služba meštra novaka na Visovcu, a prva kad je po povratku iz Argentine bio ferijalni magistar na La Verni našem fra Petru i još nekolicini fratara. Kako je fra Petar u šali znao reći: „Nitko nas nije htio pa nam se fra Jure smilovao.“
U jednom trenutku, od devetorice fratara u Samostanu Gospe Lurdske, fra Jure je svakome od nas bio odgojitelj u nekom razdoblju naše formacije.
Fra Jure je bio čovjek koji je za svaku stvar znao reći hvala. U svakodnevnom samostanskom životu zahvaljivao je za svaku, pa i najmanju sitnicu koju bi netko za njega učinio. Naravno, najprije bi se čulo: „Ma šta to sad triba!“, a tek onda: „Hvala ti.“
Posebnu ljubav i zahvalnost nosio je prema svojoj majci Tomici, koja je njega, njegova brata Franu i sestru Mariju sama odgajala.
Naš fra Jure rođen je u Slavonskom Brodu. Odatle su vlakom krenuli u zbjeg prema Sloveniji, a u Celju su susreli njegova oca, koji je bio na službi u Zagrebu. Bio je to prvi i posljednji put da je otac vidio fra Juru. Iz Celja su se, bez oca, vratili u Viroviticu, potom otišli u Rijeku, odakle su brodom stigli u Split, zatim rerom u Sinj i, naposljetku, kamionom u Kijevo.
U odgoju nas fratara bio je dosljedan. Ono čemu nas je učio i na što nas je poticao, i sam je istinski živio. Bio je redovit na zajedničkoj molitvi, prvi u ispovjedaonici, spreman za ambonom.
Jednom prigodom, dok je u bogosloviji bio duhovnik, nama je bogoslovima održao nagovor o tome koliko je važno biti redovit i ne kasniti. Govorio nam je kako kašnjenje nije dobro i kako utječe na život cijele zajednice, ali i svakog pojedinca. Čuli smo mi njega i, naravno, kao i neke druge stvari, možda bismo to brzo zaboravili. No ono što se dogodilo sljedećeg dana potaknulo nas je da njegove riječi ipak zapamtimo.
Sutradan je fra Jure sam zakasnio na molitvu. Ušao je u kor, sjeo i ostao tako možda minutu, ne otvorivši časoslov. Zatim je ustao i izišao. Ono što nam je dan prije govorio riječima, mogli smo tada vidjeti u njegovu djelu.
U život samostana u Zagrebu fra Jure je unosio posebnu dimenziju zajedništva. Uz ozbiljnost akademskog nastavnika koji je svoje znanje prenosio studentima i odgajao tolike generacije fratara, uvijek je bio spreman i na šalu te na pokoju zanimljivu i humorističnu anegdotu.
Redovitim sudjelovanjem u zajedničkim samostanskim činima svima nam je pružao osobni primjer življenja franjevaštva u jednostavnosti i malenosti.
Lijepe riječi o fra Juri kao franjevcu i svećeniku imale su i brojne časne sestre koje su ga često pohodile, uvijek očekujući od njega riječ utjehe u razgovoru ili sakramentu pomirenja. I sam je nekoliko godina svake nedjelje odlazio slaviti svetu misu za sestre u njihovu samostanu na Jordanovcu.
Mnogobrojni župljani i drugi vjernici prepoznali su u njemu vjernog sina svetog Franje Asiškog.
Fra Jurina bolest bila je vrlo kratka. Prošlo je svega 49 dana od dana kada je završio na hitnoj operaciji u KBC-u Zagreb na Rebru do dana kada je preminuo ovdje u Kninu.
Ovom prigodom, u svoje osobno ime te uime svih fratara i časnih sestara iz Svetišta Majke Božje Lurdske u Zagrebu, zahvaljujem svim liječnicima i medicinskom osoblju KBC-a Zagreb, bolnice u Kninu, kao i našim njegovateljicama u Samostanu o. Ante Antića u Splitu, za sve dobro koje su učinili za našeg fra Juru.
Mnogo se toga dogodilo u kratkom vremenu, u nepuna dva mjeseca: od prve dvije operacije i teških prognoza za njegovo zdravstveno stanje, preko kratkotrajne nade u oporavak kada se probudio u bolnici u Zagrebu, pa sve do trenutaka kada je ponovno hodao samostanom u Splitu.
Ipak, sestrica smrt pohodila ga je upravo u ovoj svetoj godini, kada obilježavamo 800. obljetnicu preminuća svetoga našeg oca Franje – sveca čiji su život, duhovnost i nasljedovanje Isusa Krista fra Juri bili istinska misao vodilja kroz cijeli njegov redovnički i svećenički život.
