Sprovod fra Leona Delaša

Poštovani oče gvardijane,
braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino pokojnog fra Leona,
braćo i sestre u Kristu!

Svoju svakodnevicu živimo s istinom da smo samo putnici i pridošlice na ovoj zemlji i da nam je jednog dana svima poći s ovog svijeta, makar se toga u redovitim okolnostima, vjerujem, rijetko sjetimo. No s ovom istinom, tj. s istinom o smrti, svaki put se intenzivnije suočimo u prilikama kada na vječni počinak ispraćamo one koji su do jučer bili s nama. Sastavnica svakog ljudskog života jest smrt. Ne umiru samo oni koji za Boga ne znaju, ni samo oni koji negiraju Božju opstojnost, koji u Boga ne vjeruju. Umiru, naravno, i oni koji u Boga vjeruju. Stoga, mi kršćani, sljedbenici Isusa Krista, nad odrom pokojnika razmišljamo i o drugoj važnoj dimenziji, a to je vječni život. To je istina koju nam je približio, obećao i donio naš Gospodin Isus Krist, koji se kao Bog i čovjek pojavio na ovoj zemlji te ovaj život iskusio na vrlo konkretan i stvaran način. Živio je ljudski život, umro je i pokopan kao pravi čovjek, ali je treći dan uskrsnuo od mrtvih kao pravi Bog. Posebnost i utješnost Njegovoga spasiteljskog djela upravo je uskrsnuće koje je svima koji u Njega vjeruju obećao, rekavši: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada (Iv, II,25sl). Isus je svojim uskrsnućem ovozemaljski grob učinio kolijevkom uskrsnog života. Želim istaknuti još jednu važnu istinu. Naime, naša se smrt veže uz Božju ljubav i u njoj dobiva svoj puni smisao. A Kristova smrt i Njegovo uskrsnuće našu je preobrazila u pobjedu života. I vrijedi ponoviti Isusovo obećanje: I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Tu je istinu vjerovao, živio i propovijedao naš brat, pokojni fra Leon Delaš. Svoj kršćanski i redovničko-svećenički život živio je i svoje služenje posvetio toj spasonosnoj istini.

Sveti Pavao govori sa žarom i čežnjom o Isusovoj ljubavi, s uvjerenjem i istinskom vjerom. Pavao je Isusovu ljubav, koja je veličanstveni svjetionik koji izaziva divljenje, vidio očima željnima istine i sigurna utočišta. Zato je Pavao ispunjen divljenjem i zahvalnošću. Prožet tim osjećajima, o Kristu i Njegovoj ljubavi govori s posebnim osjećajima, bez predrasuda, sumnji i bilo kakve mogućnosti da se od Njegove ljubavi odijeli: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?… Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni ikoji drugi stvor moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, našem Gospodinu (Rim 8, 35.38-39). Zato za svetog Pavla smrt nije kraj ni uništenje, već početak i oslobođenje. Vjerujemo da je to i za našeg fra Leona.

Petar krsnim imenom, fra Leon redovničkim, rođen je u podsvilajskom mjestu Zelovu 5. listopada 1936., od roditelja Ante i Kate r. Smoljo. Nakon tadašnje četverogodišnje osnovne škole (prva dva razreda završio je u Markušici kod Vinkovaca (1943. – 45.), a druga dva u Zelovu (1946. – 48.)) tadašnje osmogodišnje srednjoškolsko obrazovanje pohađa naizmjence u Sinju i Makarskoj (1948. – 1956.). Za vrijeme srednje škole, a prema tadašnjim crkvenim propisima, stupio je u novicijat na Visovcu gdje je godinu dana kasnije položio prve redovničke zavjete (1953. – 1954.).

Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj (1958. – 1964.). Tijekom studija pozvan je na odsluženje vojnog roka u trajanju od dvije godine, kojeg je odslužio u Koprivnici i Bjelovaru (1956. – 1958.). Po povratku iz vojske nastavio je započeti studij i u međuvremenu u Makarskoj (31. ožujka 1960.), u ruke tadašnjeg provincijala fra Jerka Lovrića, položio svečane zavjete. Teologiju je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1965. godine.

Za đakona ga je u Makarskoj zaredio tadašnji šibenski biskup Josip Arnerić (16. prosinca 1962.), a za svećenika, isto u Makarskoj, tadašnji splitski biskup Frane Franić (15. travnja 1963.). Mladu misu proslavio je u Sinju samo šest dana nakon svećeničkog ređenja (21. travnja 1963.).

Prva služba koja mu je bila povjerena nakon svećeničkog ređenja jest služba župnog pomoćnika u Metkoviću na kojoj je ostao godinu dana (1963. – 1964), a nakon te službe imenovan je župnikom i upraviteljem samostana u Živogošću, gdje je ostao malo manje od dvije i pol godine (10. rujna 1964. – 17. siječnja 1967.). Fra Leon je nakratko bio i u uredničkim vodama. Naime, početkom siječnja 1967. godine postavljen je za pomoćnika urednika lista „Marija“ i tu je dužnost vršio do kolovoza iste godine, a nakon toga tri godine vršio je službu provincijalova tajnika (1967. – 1970.). Nakon trogodišnje stanke od pastoralnih službi, ponovo mu je povjerena pastoralna služba. Naime, imenovan je za župnika Župe Svih Svetih Gala – Gljev, gdje ostaje tri godine (1970. – 1973.). Nakon toga godinu dana bio je kateheta za srednjoškolce u Sinju (1973. – 74.), zatim je tri godine župnik na Miljevcima (1974. – 1977.). 26 idućih godina proveo je u pastoralnim službama u Njemačkoj. Najprije je 14 godina bio na njemačkim župama: župni pomoćnik u Lindlaru (1978. – 1982.) i u Kölnu (1982. – 1984.), te župnik u Lindlar-Hohkeppelenu (1984. – 1991.). Nakon toga povjerena mu je služba voditelja Hrvatske katoličke misije u Frankfurtu, na kojoj je ostao 9 godina (1991. – 2000.), potom je opet imenovan za župnika i to njemačke Župe sv. Gabrijela u Münchenu, gdje je ostao 3 godine (2000. – 2003.). Dopuštenjem mjerodavnih redovničkih poglavara, u sklopu tzv. „slobodne godine“, 7 mjeseci (2003. –2004.), proveo je u Firenci. Nakon čega mu je dodijeljena služba ispovjednika u Franjevačkom samostanu u Karinu gdje je ostao godinu i 4 mjeseca (2004. – 2005.), a potom je imenovan na službu župnog vikara u Župi Gospe Ružarice u Vrlici, na kojoj je ostao 8 godina (2005. – 2013.). Posljednja postaja njegovoga životnog puta jest Samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu, u koji je došao 2013. godine, vršeći službu ispovjednika. Na toj ga je službi posjetila i uzela „sestrica smrt“, koja je njegov ovozemaljski život prekinula 26. ožujka 2022. godine u 86. godini života, 69. godini redovništva i 59. svećeništva.

 Draga braćo i sestre, život na ovoj zemlji u svim svojim oblicima i svjetovima, jedinstven je, neponovljiv i neprocjenjiv. Život je dar od Boga i On je gospodar svega što živi, što se miče i što jest. Stoga trebamo Bogu zahvaljivati za dar života i sve darove koje nam svednevice dijeli. Ovo je trenutak kada zajedno s vama mogu reći: „Bože, hvala Ti za sve Tvoje darove koje nam beskrajno i nesebično daruješ!“ Uz ovo, a u ovoj posebnoj prigodi i s ponosom, osobno mogu reći: „Bože, hvala ti za dar života brata našega, pokojnog fra Leona, hvala Ti za dar ovog svećenika i redovnika!“

Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem izraze najiskrenije sućuti fra Leonovoj užoj i široj rodbini, posebno fra Leonovu nećaku, članu naše Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Anti Vučkoviću te njegovu nećaku fra Zvonimiru Križanoviću, članu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Dragi fra Leone, opraštam se od tebe uime svih članova naše Provincije i u svoje osobno ime. Hvala ti za sva dobra djela koja si kroz različite službe učinio ljudima koje ti je Bog stavio na put. Neka te svojom blizinom nagradi Isus Krist kojega si u redovništvu i svećeništvu slijedio.

Počivaj u miru Božjem. Amen.

I u ime dobrog Boga,
ja ću poći k svome stadu,
da ga kao anđel tješim,
U njegovu teškom jadu

Da mirisni balzam lijem
U njegove gorke boli:
Tješeći ga, zboreći mu
Da i njega Gospod voli.

Ove riječi pjesnika i svećenika Izidora Poljaka veoma dobro dočaravaju životni put našeg fra Leona, koga smo došli ispratiti na vječni počinak i moliti dobrog Boga da primi njegovu dušu u svoje kraljevstvo.

Fra Leon je od malih nogu, još i prije stupanja u franjevačko sjemenište, želio biti posrednik između Boga i ljudi. Njegov ga je otac Ante sa Zelova, gdje je rođen, rado vodi pred sveti lik Gospe Sinjske gdje je dobio i zvanje da bude fratar – svećenik.  Često je fra Leon isticao kako je njegov otac napravio i izrezbario klupu koja i danas stoji ispred Gospina oltara u Sinju.

Cijelog svog života kao franjevac-svećenik kroz svoju jednostavnost, neposrednost, djetinju zaigranost dolazio je svom stadu gdje ga je providnost Božja vodila da mu naviješta radosnu vijest, bude njegov suputnik i supatnik. Posljednja postaja njegovoga životnog puta bila je ovdje u Zagrebu u Samostanu Majke Božje Lurdske, gdje je došao 2013. godine kako bi svoje posljednje dane života proveo u miru, molitvi i svjedočenju franjevačke radosti.

Iste godine došli smo zajedno u Zagreb i odmah sam u njegovom životu prepoznao čovjeka koji voli istraživati, putovati, upoznavati nove krajeve i dobivati nove spoznaje. Svaki susret s njim bio je prožet šalama i doskočicama koje smo rado slušali i prepričavali. Njegovi „petci“ kad bi preko večernje mise propovijedao rado su se iščekivali da čujemo kako bi u malo riječi, redovito kroz koju doskočicu, ljudima prenio Božju riječ. Njegov prepoznatljiv stil propovijedanja, blagi i poučljivi pristup u ispovjedaonici, kao i prepoznatljiva brada ljude je podsjećala na fra Leopolda Bogdana Mandića. Fra Leo je često znao reći: „Zaustavila me jedna žena i pita je l’ mi išta fra Leopold u rodu, a ja sam joj rekao da mi je on stariji brat“. I uistinu, on mu je u određenom smislu bio stariji brat: brat u Kristu i po franjevačkom habitu.

Kad se, zbog narušenog zdravlja i godina života, povukao iz pastoralnog života, često smo mu znali reći: „Fra Leone, pita jedna žena kad ispovijeda fra Leon“, on bi se samo nasmijao i rekao: „Ja se spremam Bogu na ispovijed, a vi je mlađi ispovjedite…“

I zasigurno se spremao za susret s Bogom. Puno je čitao o smrti, promišljao, meditirao… Često smo ga znali naći u koru gdje sjedi i moli krunicu, i kad bismo ga pitali na kojem je otajstvu, uvijek je odgovarao: „Isus umire na križu“. Fra Leon se nije bojao smrti, on ju je na određeni način i priželjkivao jer je vjerovao da ide u kuću Očevu, u kojoj ima mnogo stanova i da je jedan i za njega pripravljen.

U tuzi rastanka od ovog svijeta, kojeg je itekako bio svjestan, Božja riječ donosila mu je utjehu, davala smisao i vodila životnoj istini od koje ne možemo pobjeći. To je ono što i nama u času rastanka od našeg fra Leona treba davati snagu i utjehu. Ljudski život na zemlji ima svoj kraj koji je zapravo prijelaz u vječnost. U korizmenom vremenu dublje doživljavamo upravo tu tajnu umiranja, ali i uskrsnuća. Vjerujem da je do konca života vjerovao u blagu vijest Uskrslog. Kada sam ga u petak, na Blagovijest, posljednji put posjetio u bolnici, rekao sam mu da je Blagovijest i da ga fratri, sestre i netijaci pozdravljaju i mole za njega, on je samo klimnuo glavom pokušavajući mi nešto reći, ali nisam razumio što. Teško je disao.

Razmišljajući o istinama naše vjere, zapravo prepoznajemo kako se to oslikavalo u životu i djelovanju našeg fra Leona. On je Krista svojom jednostavnošću i svjedočenjem vjere nastojao približiti vjernicima, osobito onima bez nade koji su u teškoćama života tražili Božju snagu i utjehu. To je bila vjera u kojoj je živio, djelovao i nosio se s poteškoćama, pouzdajući se u Gospodina.

Nije moguće sve reći o fra Leonu. Nije ni potrebno. Ta o njemu govore i govorit će njegova ljudska i svećenička djela i svi mi koji smo ga poznavali, s kojima je dijelio životne datosti ovog svijeta.

Na kraju oproštaja od tebe, fra Leone, osjećam dužnost zahvaliti tvojoj rodbini: posebno tvojim sestrama Mladenki i Danici koje su redovito zvale, raspitivale se za tvoje zdravlje, posebno otkako si završio u bolnici. Zahvaljujem i tvojim nećacima fra Anti i fra Zvonimiru koji su uvijek pitali za tvoje zdravlje i bili spremni pomoći u svemu što ti je bilo potrebno. Dužnu zahvalnost izričem i medicinskom osoblju bolnice Merkur, u kojoj se posljednjih dana svog života fra Leon liječio, kao i djelatnicima Hitne pomoći ovdje u Zagrebu.

Hvala braći fratrima Samostana Majke Božje Lurdske koji su rado pomagali u svemu što ti je bilo potrebno otkad si u Zagrebu, a posebno u posljednjim danima tvoga ovozemaljskog života. Hvala i o. Provincijalu koji se redovito raspitivao za tvoje zdravstveno stanje i pružao podršku u svemu što je bilo potrebno kako bi tvoji posljednji dani života bili što lakši.

Hvala dragom Bogu što mi je dao milost da sam mogao živjeti s tobom, fra Leone, i dijeliti redovnički život u istom samostanu. Neka ti dragi Bog bude nagrada za sve dobro što si nam podario.

Počivaj u miru Božjem. Amen.