Sprovod fra Luke Tomaševića
U subotu, 29. ožujka 2025., u Svetištu Gospe Sinjske, misom zadušnicom ispraćen je na posljednje počivalište fra Luka Tomašević koji je, u srijedu, 26. ožujka 2025., preminuo u 74. godini života, 57. redovništva i 48. svećeništva.
Na fra Lukinom ispraćaju okupilo se više od stotinu svećenika, bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, sjemeništarci, rodbina i prijatelji.
Misno slavlje predvodio je nadbiskup u miru mons. Marin Barišić, a na kraju svete mise oproštajne riječi uputili su fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, te fra Domagoj Volarević, gvardijan Samostana fra Ante Antića na Trsteniku, kojem je fra Luka bio pridružen svega nekoliko dana prije svoje smrti.
Sprovodne obrede na groblju sv. Franje u Sinju predvodio je fra Marinko Vukman, gvardijan Samostana Gospe Sinjske u Sinju. Lijes s tijelom pokojnog fra Luke nosili su franjevački bogoslovi do zajedničke fratarske grobnice, gdje je fra Luka pronašao svoje posljednje ovozemaljsko počivalište.
fra Frano Kutleša
Homilija mons. Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa u miru
U svoje osobno ime i uime nadbiskupa Zdenka, izražavam iskrenu ljudsku i kršćansku sućut sestrama, bratu, rodbini i prijateljima pokojnog fra Luke, kao i svim vjernicima njegove rodne Župe Gala. Posebno izražavam sućut Vama, oče Provincijale, te svoj braći Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, kao i svima koji su fra Luku poznavali ili bili povezani s njim. U trenucima poput ovog, kada se opraštamo od dragog brata, najradije bismo pustili da govori tišina. Riječi tada teško dolaze, a ako i progovorimo, činimo to s dubokom sabranošću i poštovanjem. Ipak, upravo u takvim trenucima postoji Riječ koja nadilazi nemoć ljudske riječi – Riječ Božja, Riječ utjehe, snage i nade. U evanđelju po Ivanu, koje smo upravo čuli, Gospodin nam otkriva istinu o sebi, o Ocu, i o otajstvu našeg života. Sve koje mi daje Otac, doći će k meni (Iv 6,37). Koliko je snažna, bliska i obiteljska ta riječ – Otac. Naš život nije plod slučajnosti, neke anonimne sile, nepoznate energije ili bezličnog zakona prirode, nego dar Očeve ljubavi. Svaki naš dan, svaki naš korak, od samog početka upisan je u Očevo srce. Zanimljivo je i podrijetlo same riječi datum, na koju često ni ne obraćamo pažnju. Dolazi od latinskoga datum, što znači dan, darovan. Tako smo svi mi, već u svom dolasku na svijet, označeni kao dar. Naš život, od početka, nosi pečat dara, pečat Očeve dobrote. Ne samo neki, nego svi, ili kako će reći sv. Pavao – sve što mi daje Otac – sve je uključeno u ovu stvarnost: cijela stvorena priroda, a nadasve čovjek, koji nije samo jedno među mnogim stvorenjima, već slika Božja. No, nismo samo slika, nego sinovi i kćeri, djeca Oca Nebeskog. Svi smo pozvani doći k Njemu, svi smo uključeni u Njegov plan ljubavi i spasenja. Krist ne ostaje dalek. On silazi u našu ljudsku svakodnevicu, u našu zemaljsku stvarnost. Ne odbacuje je, ne prezire nas, nego nas prima, nosi i posvećuje. Mi smo, zapravo, Njegov interes. Istina, riječ „interes“ u svakodnevnom govoru često nosi negativan prizvuk, no u svom izvornom značenju – inter i esse – znači: biti uz nešto, biti blizu, biti posve prisutan. Bog je upravo takav – sasvim blizu, potpuno prisutan. On postaje jedan od nas, da bi nas prihvatio i priveo do punine života. On silazi k nama, da bismo mi mogli uzaći k Njemu. To je volja Očeva. To je Očev plan, Očev projekt za cijeli stvoreni svijet, a osobito za svakoga čovjeka. Krist to jasno izriče: Došao sam vršiti volju Božju, a ta volja nije ništa drugo nego naše spasenje i naše dobro. Volja Očeva jest da ne izgubim ni jednoga od onih koje mi je dao, nego da ih uskrisim u posljednji dan (usp. Iv 6,39). Tko god vidi Sina i vjeruje u Njega, ima život vječni. U ovoj kratkoj rečenici sažet je čitav Božji plan spasenja, u kojem su Otac i Sin na djelu, a čovjek je postavljen u središte. Sina ne možemo gledati tjelesnim očima, ali ga možemo vidjeti očima srca, pogledom vjere. Taj pogled, duboki vid vjere, preko kojega, već i iz daljine, uspostavljamo istinski kontakt sa živim Bogom. Tko god vjeruje u Isusa Krista, postaje dionik Božjega plana i doživljava ostvarenje Božje volje – i za ovaj svijet i za svoj osobni život. O tom Božjem planu sveti Pavao jasno svjedoči: po Isusu Kristu, Njegovim Duhom na svoj smo način obilježeni. Ljubav Kristova za nas nije apstraktna, nego bliska, obiteljska. Ona je, kako sveti Pavao kaže, razlivena u našim srcima po Duhu Svetome koji nam je darovan (Rim 5,5). Zato ne samo da možemo Bogu reći da nam je Otac, nego imamo i pravo, kao djeca Božja, izgovoriti: Oče, Abba! Duh Sveti ne dotiče samo površinu čovjeka, nego zahvaća cijelo njegovo biće: um, dušu, srce i tijelo. Prožima sve naše sposobnosti i svjedoči: „Čovječe, ti si velik! Nisi samo sin ili kći svojih roditelja; tvoje dostojanstvo nadilazi zemaljske granice – ti si dijete Oca nebeskoga. Tvoja prava istina nije samo ono što je vidljivo očima, nego ona dublja, neizbrisiva: ti si dijete Božje.“ Gospodin nam u svojoj objavi i u svom planu spasenja jasno pokazuje, a to nam snažno svjedoči i sv. Pavao, da na ovom zemaljskom putu ne manjka trpljenja i poteškoća. Ipak, unatoč svemu, nosi nas Božja ljubav. Uvijek smo na putu prema cilju – prema slavi uskrsnuća – jer Gospodin nas prati, jača i vodi. Sv. Pavao slikovito kaže da smo u ovom životu, sa svim svojim bolestima, starošću, problemima i ograničenostima, slični ženi u trudovima. Kao da se nalazimo u utrobi jednog vremena i prostora, iz koje ćemo izići preporođeni u veličini Božje slave. Pavao time želi jasno naglasiti da nismo ovdje tek usputno, slučajno ili anonimno. Imamo Oca, koji nije samo naš Stvoritelj. Nismo samo stvorenja načinjena na sliku Božju, nego smo sinovi i kćeri, djeca Božja, s neotuđivim dostojanstvom. To dostojanstvo ništa ne može izbrisati niti umanjiti – ni bolest, ni starost, ni bilo koja ljudska teškoća. Ovu nadu, duboko upisanu u srce svakog čovjeka, nosimo u sebi. No, ta nada nije tek neka teorijska tvrdnja niti apstraktna ideja. Ta nada je osoba. To je Onaj koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Ta nada je sam Isus Krist. Iako ga ne vidimo tjelesnim očima, u Njemu živimo, u Njemu hodimo i s Njim idemo ususret punini života. Ovo je bio i životni projekt našeg fra Luke. On tu Božju istinu nije samo čuo usput, niti ju je samo izgovarao riječima, nego ju je doslovno ugradio u svoj život. Sve svoje sposobnosti, darove i vrijeme u potpunosti je posvetio ostvarivanju ovoga Božjeg plana, za dobro ljudi i na slavu Božju. Svoje poslanje vjerno je živio ovdje, u vremenu i prostoru, među braćom, koliko mu je to bilo moguće. Fra Luka, kojega su mnogi od vas dobro poznavali, bio je čovjek dijaloga, otvorenosti i susretljivosti. Bio je društven, uvijek spreman za razgovor, susret i riječ ohrabrenja. Posebno ga je resila sposobnost da u svakome traži i prepozna ono bolje, ono što je vrijedno, ono što je Božje. Nije se zaustavljao na slabostima i manjkavostima bližnjih, nego je gledao dublje – u ono dobro koje svatko od nas nosi u sebi. Posebno sam zahvalan fra Luki na vremenu kada smo zajedno sudjelovali u formiranju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, kao sastavnice Sveučilišta u Splitu. U tim prvim, nimalo jednostavnim koracima, fra Luka se pokazao razboritim, promišljenim i čovjekom širokih vidika. Stvarao je prostor dijaloga i susreta, prostor u kojem su se mogla susresti i različita, pa i suprotna mišljenja. Zahvaljujem mu i kao profesoru, osobito na području moralne teologije i bioetike, a napose u njezinu medicinskom vidu. Fra Luka je neprestano pisao, predavao, organizirao tribine, susrete i savjetovanja, trudeći se pozorno pratiti razvoj toga složenog i osjetljivog područja. Njegov doprinos bio je dragocjen ne samo Provinciji i Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, nego i cijeloj Crkvi u domovini i šire. Završio bih slikom koja nam je svima dobro poznata. Kada netko studira i diplomira u inozemstvu, da bi njegova diploma vrijedila u domovini, potrebno ju je nostrificirati, to jest prevesti i uskladiti s našim zakonodavstvom. Tako je i fra Luka kroz svoj život polagao mnoge ispite – najprije kao učenik, potom kao profesor koji je ispitivao druge, pisao i predavao. Ipak, njegov najvažniji ispit bio je – život. Najvrjednija diploma koju je stekao nije bila ispisana na papiru, nego u svakodnevnom življenju i, konačno, u prijelazu kroz smrt. Od srca želim i molim da Gospodin prepozna upravo tu fra Lukinu „diplomu“, njegovo življenje i djelovanje u ovom svijetu, koji je, u odnosu na vječnost, u izvjesnom smislu za sve nas tek inozemstvo, tuđina. Neka Gospodin tu njegovu diplomu nostrificira, neka je prevede u nebeske kategorije i uvede ga u puninu života, u slavu uskrsnuća. Nalazimo se u korizmenom hodu prema slavi otajstva Kristova uskrsnuća i našega vlastitog uskrsnuća, koje s vjerom i nadom iščekujemo. U ovom svetom vremenu želimo i molimo da i naš fra Luka, koji je prošao kroz vrata smrti, doživi puninu uskrsne radosti i u potpunosti primi dar uskrslog Krista. Neka ga Gospodin prepozna kao svoga vjernog i vrijednog slugu i primi ga u puninu svoje slave. Doista, vjerujem da će ga tako i prepoznati. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila njemu.
Oproštajni govori:
Fra Marko Mrše, provincijal
Poštovani oče nadbiskupe u miru Marine, gvardijane fra Marinko, župniče fra Antonio, draga braćo franjevci i članovi naše Provincije, redovnici i redovnice, bogoslovi, poštovana rodbino, draga braćo i sestre u Kristu!
Smrt, stvarnost koju nitko ne voli i koje se, ljudski govoreći, s pravom pribojavamo, ipak je neizbježna. O njoj rijetko govorimo, osobito dok smo zdravi i dok nam život ide uobičajenim tokom. No kada bolest oslabi tijelo, smrt kao da postane stalno prisutna, strpljivo čekajući svoj čas.
Danas nas je ovdje okupila upravo smrt – smrt čovjeka, redovnika, franjevca i svećenika fra Luke Tomaševića. Stoga ovo naše okupljanje nije samo ljudski rastanak, nego događaj vjere i molitve.
Vijest o njegovoj smrti sve nas je iznenadila, iako smo bili svjesni da mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno, osobito u posljednje vrijeme. Fra Luka me je redovito izvještavao o svom stanju, osobito kada bi odlazio na pretrage ili bio primljen u bolnicu. U susretu s njim prije par dana u bolnici, saznavši dijagnozu svoje bolesti, rekao mi je: „Provincijale, priznajem da sam se bojao ove dijagnoze i, nažalost, dogodila mi se. Ali hvala Bogu. Svjestan sam da me Gospodin zove i spreman sam poći.“
Prigodom ispraćaja fra Luke na vječni počinak, želim u nekoliko riječi opisati njegov život i djelovanje te se, uime svih članova naše Provincije i u svoje osobno ime, od njega oprostiti.
Fra Luka Tomašević rođen je 15. svibnja 1951. godine u Gali, kao dijete oca Andrije i majke Luce rođ. Porobija. Osnovnu školu završio je u Gali i Hanu (1956. – 1964.), a dva razreda gimnazije pohađao u Sinju (1966. – 1968.). Na blagdan Gospe od Anđela 1968. godine stupio je u novicijat na La Verni (Italija), gdje je godinu dana kasnije, 24. kolovoza 1969., položio prve redovničke zavjete. Potom je u Sinju završio treći i četvrti razred gimnazije (1969. – 1971.).
Filozofsko-teološki studij započeo je u Makarskoj (1972. – 1974.), a potom ga nastavio i dovršio u Jeruzalemu (1974. – 1977.), gdje je i diplomirao teologiju. Magisterij iz moralne teologije postigao je na Accademia Alfonsiana u Rimu 1981., a doktorirao na istom institutu 10. ožujka 1987. s temom Vita religiosa nella Craina di Sign (Dalmazia) nel settecento.
Svečane redovničke zavjete položio je u Makarskoj, 4. listopada 1974. Za đakona je zaređen 8. prosinca 1976. u Nazaretu, gradu Isusova djetinjstva, a za svećenika 29. lipnja 1977. u Jeruzalemu. Mladu misu proslavio je u rodnoj Gali 17. srpnja 1977. godine.
Nakon svećeničkog ređenja prva služba koja mu je povjerena bila je služba prefekta predsjemeništaraca u Karinu koju je vršio godinu dana (1977. – 1978.). Potom je premješten u Samostan Gospe od Zdravlja u Splitu, gdje mu je povjerena služba katehete studenata i srednjoškolaca koju je također vršio godinu dana. Nakon toga odlazi u Rim na specijalizaciju moralne teologije gdje ostaje tri godine (1979. – 1982.). Po povratku iz Rima 1982. godine fra Luka je nastavio svoje djelovanje kao profesor moralne teologije na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, gdje ostaje punih sedamnaest godina, sve do 1999. godine. Uz profesorsku, obnašao je i brojne druge važne službe: bio je definitor Provincije (1988. – 1991.), magistar bogoslova (1988. – 1994.) te rektor Franjevačke visoke bogoslovije (1997. – 1999.).
Osnutkom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 1999. godine, fra Luka postaje profesor, a godinu dana obnaša i službu vršitelja dužnosti dekana (2000. – 2001.). Sedam godina živio je u samostanu u Sinju, nastavljajući predavati na KBF-u u Splitu (2001. – 2008.), a potom je dvije godine vršio i službu dekana KBF-a u Splitu (2007. – 2009.). Službu profesora moralne teologije vršio je ukupno 34 godine – sedam godina u Makarskoj (1982. – 1999.) i sedamnaest godina u Splitu (1999. – 2016.). Od 2008. do 2016. živio je u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu. Po odlasku u mirovinu, postaje profesor emeritus Sveučilišta u Splitu.
Godine 2019. prema vlastitoj želji, a ponajprije zbog zdravstvenih razloga, premješten je u samostan u Makarskoj, gdje je ostao sve do svoje smrti. Nekoliko dana prije smrti, dok je bio u bolnici na Firulama, u dogovoru sa mnom, a zbog znatno pogoršanoga zdravstvenog stanja, zamolio me da ga, radi bolje medicinske i potrebne njegovateljske skrbi, premjestimo u Samostan o. fra Ante Antića u Splitu (Trstenik). Dekret o premještaju potpisao sam dva dana prije njegove smrti, ali njegov dolazak u spomenuti samostan spriječila je sestrica smrt, koja ga je pohodila u srijedu, 26. ožujka 2025. godine.
Fra Luka je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu punih sedamnaest godina predavao predmete iz moralne teologije. Tijekom tog vremena bio je redovito biran u znanstveno-nastavna i suradnička zvanja: viši asistent (1994.), docent (1998.), izvanredni profesor (2003.), redoviti profesor (2008.) te dvije godine prije umirovljenja postaje redoviti profesor u trajnom zvanju (2014.).
Autor je šest knjiga i brojnih znanstvenih članaka. Organizirao je više znanstvenih i stručnih skupova, sudjelovao na okruglim stolovima te nastupao na televiziji i radiju, osobito u svrhu popularizacije znanosti, s naglaskom na etička i bioetička pitanja. Bio je aktivan član više znanstvenih i stručnih društava i organizacija. Za svoj rad i doprinos Crkvi, znanosti i društvu primio je brojna priznanja, odlikovanja i nagrade.
Tako je, ukazom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, 26. siječnja 1999. godine odlikovan Redom hrvatskog trolista. 2006. godine dobio je nagradu Splitsko-dalmatinske županije za dugogodišnje bavljenje moralnom teologijom, a 2014. godine dodijeljena mu je i Godišnja nagrada „Kruno Prijatelj“ za znanost.
Netom izneseni podaci tek su mali dio onog što oslikava fra Lukin život i njegovo djelovanje, ali u isto vrijeme dovoljno govore o kakvom se čovjeku, redovniku i svećeniku radi. U pismu od 1. rujna 1974. (br. 01-755-758/74.), koje je tadašnji provincijal fra Petar Čapkun uputio četvorici bogoslova, među kojima je bio i fra Luka, stoji kako su određeni nastaviti teološki studij u Jeruzalemu. Provincijal je tada izrazio svoju nadu da će oni „svojim ponašanjem, svojom međusobnom skladnošću i slogom, svojom marljivošću i svojom duhovnom gorljivošću opravdati naše povjerenje“.
Nema sumnje da je fra Luka povjerenje, o kojem tadašnji provincijal piše, svojim životom i radom kao svećenik i redovnik, potom i kao dugogodišnji profesor, uistinu i opravdao.
Draga rodbino našeg fra Luke, uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u svoje osobno ime upućujem vam iskrenu sućut.
Dragi fra Luka, uime svih članova naše Provincije i u svoje osobno ime, opraštam se od tebe, zahvalan Bogu za tvoj život, za sve darove koje je Bog po tebi slao braći i sestrama u vjeri, za sve ono dobro koje si učinio, za tvoj veliki doprinos na znanstvenom planu te za sve ono što si kao redovnik i svećenik učinio na dobrobit naše Provincije i Katoličke Crkve u cjelini.
Kao svećenik učinio si mnogo za duhovnu dobrobit vjernika tamo gdje si djelovao, svjedočeći katoličku vjeru i živeći vjerno svoj svećenički i redovnički poziv.
Neka ti Gospodin naš Isus Krist, kojeg si propovijedao i živio, bude ostvarenje tvoga vječnog života. Počivaj u miru Božjem! Amen.
Fra Domagoj Volarević, gvardijan Samostana o. fra Ante Antića
Posljednjih nekoliko godina fra Luka je živio i djelovao u samostanu u Makarskoj. Prije svega nekoliko dana primio je dekret i, nakon planiranog izlaska iz bolnice, trebao je ponovno doći u Samostan o. fra Ante Antića na Trsteniku u Splitu, na oporavak, budući da je i ranije bio član našeg samostana. Velim, trebao je, ali bolest je bila brža i upornija. Posljednjih dana bilo je očito da ga je bolest, ili bolje rečeno – više bolesti istodobno, teško iscrpila te da je svjestan težine borbe koju vodi. Ipak, nakon svakog susreta, imao sam dojam da se fra Luka, unatoč svemu, nije dao pokolebati.
„Pripravite mi štogod sobe!“ rekao je meni i vikaru samostana, s umorom, ali prožetim radošću i nadom, prilikom jednog od prvih posjeta nakon što je početkom ožujka stigao u bolnicu. Možda i nije znao da smo već bili upoznati s njegovim stanjem te smo mu već pripravili sobu. No, dok smo ga očekivali da dođe na njegu i oporavak, Gospodin ga je pozvao u drugu, već pripravljenu sobu – u nebesko prebivalište.
Svjestan težine svog stanja, živio je kako je i naslovio jednu od svojih knjiga između zemlje i neba – svjesno i odvažno na zemlji, ali upravljen prema nebu. Uostalom, svaki kršćanski život upravo je takav, osobito kada se približava svom ispunjenju: ono što na zemlji činismo i učinismo, pripravlja nam put u nebo. Tako je i njegov život – kršćanski, redovnički, franjevački, svećenički, a rekao bih i akademski – svjedočio toj istini.
Spomenuh samo jednu od njegovih knjiga, a fra Luka, kao vrstan profesor moralne teologije, najprije na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj, a potom i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, ostavio nam je mnogo više. I knjiga i znanstvenih radova. Verba volant, scripta manent – riječi lete, a napisano ostaje – kaže stara latinska poslovica. I doista, ostaje i akademskoj zajednici, i Crkvi, i društvu, i narodu. A ostaje i ono izgovoreno, koje će, uvjeren sam, živjeti u brojnim sjećanjima i budućim razgovorima u kojima ćemo ga spominjati.
Dragi fra Luka, iako nisi po drugi put fizički došao u naše bratstvo, vjerujem da smijem i mogu, uime našeg kao i makarskog samostana, zahvaliti Bogu na tvom životu. Životu ispunjenom ljudskim, kršćanskim i franjevačkim vrijednostima koje si neumorno izlagao u predavanjima, seminarima, pisanoj riječi, u svjedočenju životom. Vjerujemo da si time pripravio put u nebo, ne samo sebi nego i svima koji će u tvojoj ostavštini pronaći nadahnuće za dublje i iskrenije kršćansko življenje.
Zahvaljujem svima koji su se brinuli za njega i bili mu na pomoć: braći samostana u Makarskoj, na čelu s gvardijanom fra Stankom, medicinskom osoblju Doma zdravlja u Makarskoj, liječnicima i sestrama s Odjela za pulmologiju KBC-a Split, te svima koji su mu makar kratkim posjetom izmamili osmijeh na lice. A i to je već mnogo. Neka im Gospodin obilno uzvrati.
Tebi, dragi fra Luka, neka Gospodin podari vječno blaženstvo među svetima i izabranima svojim. Počivao u miru do uskrsnuća!
Sućuti:
Mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup
Poštovani fra Marko,
u povodu smrti člana Vaše redovničke Provincije, cijenjenog profesora fra Luke Tomaševića, izražava iskrenu sućut i molitvenu blizinu Vama, Vašoj redovničkoj subraći te njegovoj rodbini i prijateljima.
Vjerujući da su se i u trenutku fra Lukine smrti mogle čule one evanđeoske riječi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! … Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25, 21. 23), sa svima vama Bogu zahvaljujem za njegov redovnički i svećenički život te osobito za njegov znanstveni i nastavnički rad na području moralne teologije i bioetike, po kojemu će nas nastaviti poučavati i u budućim vremenima.
Kao nekadašnji rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu osobno želim zahvaliti fra Luki za dobar odnos i suradnju koju smo imali u vremenu dok je on vršio službu dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu. I njemu i Gospodinu svoju sam zahvalnost jutros izrazio i u misi koju sam slavio za njegov pokoj.
S poštovanjem, uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu.
Fra Mario Cifrak, dekan KBF-a Sveučilišta u Zagrebu
Dobrostiv je Jahve i pravedan,
pun sućuti je Bog naš.
Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj,
jer Jahve je dobrotvor tvoj.
(Ps 116,57)
Mnogopoštovani oče Provincijale!
U svoje osobno ime i u ime svih profesora, studenata i djelatnika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izražavam iskrenu kršćansku sućut Vama osobno, Definitoriju i svim članovima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja povodom preminuća dr. fra Luke Tomaševića, svećenika Vaše provincije, ujedno umirovljenog profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
U ovome tužnom trenutku preporučujemo Svemogućem Bogu plemenitu dušu poštovanog fra Luke, sa svim ožalošćenima dijeleći tugu no još više vjeru u uskrsnuće.
Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima. (Rimski misal, Predslovlje pokojničko, I.)
Blagi Kriste, podaj mu život vječni!
Augustin Bašić, predsjednik HHO-a
Smrt uglednog franjevca i profesora Vaše provincije veliki je gubitak za duhovnu, kulturnu i intelektualnu javnost u našoj Hrvatskoj. Fra Luka je dao izniman doprinos u području moralne teološke misli, kao i u razvoju bioetičkih znanosti. Bio je česti sudionik međureligijskih emisija HRT-a, a posebno Ekumene, na čemu mu velika hvala. Vječni spokoj fra Luki i prijateljska sućut vašoj franjevačkoj zajednici.
Uime HHO-a, Augustin Bašić, predsjednik
