Sprovod fra Mate Gverića

Dragi oče biskupe Tomislave, biskupe u miru Ante, braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Mate, braćo i sestre u Kristu!
Odlazak s ovog svijeta, prestanak života na ovom svijetu uvijek je, u većoj ili manjoj mjeri, iznenađenje. Ne očekujemo, bolje reći ne želimo da se dogodi ili da se dogodi baš sad, makar znamo da će se ipak i usprkos svemu kad tad dogoditi, makar smo svjesni i vjerujemo da je smrt sastavni dio života, odnosno da života nema bez smrti. Nemamo iskustvo smrti. Smrt nas iznenadi, pa i onda kad je na vidiku, kada kuca na nečija vrata. I kad se u takvim okolnostima dogodi, izaziva u nama nevjericu. Ne želimo je, pokušavamo je odgoditi, kako je ne možemo uništiti, tražimo lijek da je barem odgodimo. Ali kada dođe trenutak, ona je tu, svojevrsna tajna života, ali i sastavnica svakog života. Ne samo ljudskog.
Dolazak na ovaj svijet, promatran kroz filozofsko-teološki, egzistencijalni i antropološki kontekst, čudesan je događaj i neponovljiva stvarnost. Život je, u kontekstu Božjeg stvaranja i stvorenja, uvijek nov i jedinstven. Život je tajna, ali i smrt je te će na nekakvoj spoznajnoj razini to i ostati. No ima jedna važna, utješna činjenica, a ta je da postoji druga dimenzija te stvarnosti koja, promatrana svjetlom vjere, dobiva sasvim novo značenje. Ona je i razlog našega današnjeg okupljanja na Gospinom otočiću Visovcu. Vjerom u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće svjedočimo to otajstvo koje će i nas dotaknuti, kojega smo i mi dionici, dionici događaja koji se uistinu i ostvario. U to otajstvo vjerovao je, propovijedao, životom svjedočio te postao njegov dionik i naš brat fra Mate, čija nas je smrt ovdje okupila, od koga se danas opraštamo, a njegovo tijelo predajemo majci zemlji od koje je uzet. Ali ne da ostane zemlja, ne da se u ništavilo vrati, nego da čeka i dočeka dan svog uskrsnuća, a to je jedini smisao, jedina i uzvišena vrijednost za koju vrijedi živjeti ovaj zemaljski život.
To je, braćo i sestre, dio vjere koju ispovijedamo, koja nam je utjeha i nada, što je zasigurno bila utjeha i nada našem bratu Mati. Vjerujem da je s tom vjerom živio i djelovao, da je s tom vjerom sa žarom svjedočio ljepotu ovog života, ljepotu i smisao svećeničkog i redovničkog života, a sve na osobnu duhovnu dobrobit, a nadasve duhovnu dobrobit vjernog Božjeg naroda koji mu je po službama bio povjeren.
A sada nekoliko osnovnih podataka o fra Matinu životu i djelovanju. Opširniji podaci bit će objavljeni u Vjesniku Provincije.
Fra Mate je rođen 3. studenog 1943. u Brištanima, Župa Miljevci. Otac mu se zvao Jakov, a majka Jaka r. Bašić.
Osnovnoškolsko obrazovanje završio je u rodnom mjestu. Prva četiri razreda osnovne škole (1951. – 1955.) pohađao je u rodnim Brištanima, a u Drinovcima druga četiri razreda (1955. – 1959.). Po završetku osnovne škole upisao se u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, gdje je najprije završio prva dva razreda gimnazije (1959. – 1961.), nakon čega je stupio u novicijat na Visovcu (11. 7. 1961.) gdje je godinu dana kasnije položio prve jednostavne redovničke zavjete (12. 7. 1962.). Nakon toga pošao je na odsluženje vojnog roka koji je trajao godinu i devet mjeseci (24. 9. 1962. – 25. 6. 1964.). To, vjerujem, traumatično razdoblje nije ga pokolebalo na njegovu putu da postane redovnik i svećenik, član naše Provincije, pa je, vrativši se iz vojske, nastavio sa srednjoškolskim obrazovanjem, završivši u Sinju III. i IV. razred gimnazije (1964. – 1966.).
Daljnje školovanje odvelo ga je u Makarsku, na Franjevačku visoku bogosloviju gdje je pohađao filozofsko-teološki studij (1967. – 1972.). Tijekom studija teologije u Makarskoj u ruke tadašnjeg provincijala fra Petra Čapkuna položio je svečane redovničke zavjete (8. 12. 1967.). Za đakona ga je u Makarskoj zaredio tadašnji biskup Frane Franić (6. 12. 1970.), a za svećenika na Visovcu ga je zaredio tadašnji šibenski biskup Josip Arnerić (29. 6. 1971.). Mladu misu slavio je na Miljevcima (18. 7. 1971.), a godinu dana kasnije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je teologiju (16. 11. 1972.). Ove godine na Visovcu sa svojim kolegama fra Božom Ćurčijom, fra Žarkom Maretićem i fra Jurom Župićem proslavio je 50. obljetnicu svećeničkog ređenja.
Nakon svećeničkog ređenja fra Mate je, uz odgojnu službu i službu redovničkog poglavara, tj. gvardijana, uglavnom vršio pastoralne službe, i to deset godina najprije u splitsko-makarskoj nadbiskupiji, potom tri godine u zagrebačkoj nadbiskupiji i zadnje i najduže trideset i šest godina u šibenskoj biskupiji. Ukratko iznosim neke pojedinosti iz njegova života i djelovanja.
Godinu dana kao đakonu i godinu dana kao svećeniku povjerena mu je služba pomoćnika magistra bogoslova (1970. – 1972.). Kao mladomisniku najprije mu je povjerena služba župnog vikara, koju je godinu dana obavljao u Župi Runović (1972. –1973.), a nakon toga jednu godinu istu službu vršio je u Župi svetog Ilije u Metkoviću (1973. – 1974.). Potom mu je povjerena služba župnika u Metkoviću, gdje je ostao osam godina (1974. – 1982.). Kroz to vrijeme, uz ostale pastoralne dužnosti, uređivao je župni list „Iskra“ te vodio radove na izgradnji crkve svetog Franje na Kladi. Iz lijepe neretvanske doline premješten je potom u Zagreb gdje mu je povjerena služba župnika Župe Majke Božje Lurdske te služba gvardijana istoimenog samostana. Na tim dvjema službama ostao je tri godine (1982. – 1985.). Valja spomenuti da je i na ovoj službi u Zagrebu izdavao župni list „Majka“. Iduće tri godine vršio je službu župnika Župe svetog Jure na Unešiću (1985. – 1988.) i u isto vrijeme bio dekan unešićkog dekanata u šibenskoj biskupiji te definitor Provincije. Nastavio je i dalje sa župničkim službama, u Župi Kijevo povjerena mu je služba župnika gdje je ostao tri godine (1988. – 1991.). Iz Kijeva nije otišao na redovan način, nego je sa svojim narodom preko kijevskog brda Kozjaka bio prisiljen napustiti tu župu, jer su pobunjeni Srbi i jugovojska osvojili Kijevo. Potom je imenovan župnikom Župe svetog Ante Padovanskog u Šibeniku (Šubićevac), na kojoj je ostao punih jedanaest godina (1991. – 2003.). U tom vremenu učinio je puno u pripremnim aktivnostima oko planiranja izgradnje novoga franjevačkog samostana i župne crkve na Šubićevcu. Idućih šest godina bio je župnik u Drnišu (2003. – 2009.), a nakon toga sedam godina bio je gvardijan Samostana Gospe od Milosti na Visovcu (2009. – 2016.). Potom je ponovno premješten na jednu pastoralnu službu, službu župnika dviju župa Dubravica i Rupa na kojima je ostao pet godina, tj. sve do svoje smrti.
Draga braćo i sestre, ovaj svijet, naša Provincija, posebno rodbina i prijatelji našeg fra Mate postali su siromašniji za život jednoga dragog i dobrog čovjeka, za predanog radnika na Njivi Gospodnjoj, za svećenika redovnika koji je svojim životom, svojim primjerom, svjedočanstvom i djelovanjem prenosio i pronosio poruku Isusova evanđelja. I kada bismo mogli čuti njegovo svjedočanstvo, vjerujem da bi nam, poput svetog Pavla u 2. poslanici Timoteju odgovorio: „Znam komu sam povjerovao! (2 Tim 1,12).
Osjećam potrebu Bogu zahvaliti za dar fra Matina života, za dar njegova odgovora na Božji poziv u svećeničkom i redovničkom zvanju u našoj Provinciji, za sve ono što je učinio dobra za Crkvu, franjevački red, našu Provinciju, a osobito za sve ono dobro koje je kao svjedok vjere u Isusa Krista, kao svećenik i redovnik, na razne načine i u raznim prigodama učinio, služeći ljudima.
Njegovo bogato pastoralno iskustvo daje mi za pravo zaključiti da je svoje snage, svoje znanje i svoje sposobnosti koristio za širenje Božje riječi i da je zdušno, savjesno, odgovorno i predano radio za Kraljevstvo Božje na ovoj zemlji. Bio je neumorni širitelj Riječi Božje među Božjim narodom koji mu je po službama bio povjeren. To je činio sve do zadnjih atoma svojih snaga, do posljednjeg daha, usprkos činjenici što su ga određena braća savjetovala da, zbog svoga zdravstvenog stanja, koje se u zadnje vrijeme naglo pogoršalo, napusti odnosno preda svoju službu višim crkvenim vlastima i stavi je na raspolaganje. Bio je uvjeren da još može biti koristan i usprkos rapidnom opadanju snaga, bio je koristan, ali kao da je Bog rekao: „Fra Mate, doista ne možeš dalje!“ I nije mogao. Bolest je bila jača.
Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime, upućujem izraze najiskrenije bratske i kršćanske sućuti fra Matinoj užoj i široj rodbini, posebice bratu Anti, sestri Mariji Vranjković i njihovim obiteljima, sestrama č. s. Zdravki i sestri Velki s obitelji te ostaloj rodbini i prijateljima.
Dragi fra Mate, opraštam se od tebe uime svih članova naše Provincije i u svoje osobno ime. U više navrata sam te posjetio, a posljednji put sam te vidio u četvrtak, tri dana prije tvoje smrti. S tobom sam izmijenio nekoliko riječi, zaželjevši da ti Bog bude snaga prema Njegovoj svetoj volji. I Njegova volja bî, usprkos našim suprotnim nadanjima, očekivanjima i željama, da napustiš ovaj svijet i uputiš se stazama vječnosti, znajući komu si povjerovao, znajući i vjerujući da si svoj život posvetio i darovao, služeći ljudima, svjedočeći im Krista raspetog, Božju silu i Božju mudrost. Stoga čvrsto vjerujem da će te prigrliti Onaj „komu si povjerovao“. I mi ćemo na tu nakanu moliti, molit ćemo da tvoj ovozemaljski život dobije potpuni i pravi smisao u onostranosti, u vječnosti, čemu se svi skupa, kao tvoja braća i sestre u Kristu, čvrsto nadamo i vjerujemo. A taj zalog, to otajstvo svojim primjerom nam je pokazao Gospodin naš Isus Krist, kojemu neka je slava u vijeke vjekova. I na kraju, dragi fra Mate, hvala ti za sva dobra djela koja si, kao član naše Provincije, kao svećenik i redovnik, činio u Kristovo ime, tamo gdje te je Božja providnost slala. Počivaj u miru Božjem. Amen.

Preuzvišeni o. biskupi, mnogopoštovani o. Provincijale, draga obitelji, braćo svećenici, časne sestre, draga braćo i sestre!

Uime fra Matinog matičnog samostana Visovca, braće fratara na Visovcu, novaka, braće samostanskog okružja, u osobno ime te uime župljana Rupa i Dubravica, zadnjih župa koje je posluživao, opraštam se od našeg fra Mate Gverića.

Ja, Ivan, začujem glas s neba: „Piši! Već odsada, blaženi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova, jer ih prate djela njihova!” (Otk 14, 13)

Dragi fra Mate, doživio sam te kao čovjeka, fratra, svećenika blagog izraza lica iza kojega stoji meko, dobro, široko, plemenito srce. Mnogi te bivši, a vjerujem i župljani župa Dubravica i Rupa, pamte kao dobrog svećenika, predanog Bogu, Crkvi i narodu. Svećenika koji je govorio direktno, bez celofana i s propovjedaonice i općenito u životu.

Odlaziš u 79. godini života, 61. godini redovništva i 51. godini svećeništva. U tom vremenu koliko ti je Bog dao, učinio si puno dobrih djela.

Gospodin te pozvao da otpočineš od svojih trudova, a prate te djela tvoja. Počivaj u miru Božjem i neka ti je laka hrvatska, visovačka zemlja koju si neizmjerno volio!