Poštovani generalni vikaru šibenske biskupije Marinko, gvardijane fra Kristijane, cijenjena braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, novaci.
Poštovana rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Milana Ujevića.
Draga braćo i sestre u Kristu!
Hvala vam svima na vašoj prisutnosti i zajedništvu povodom ispraćaja brata našega fra Milana, a na poseban način hvala vam na zajedništvu u molitvi i slavlju euharistije za pokoj njegove plemenite, prije svega vjerničke, a onda redovničke, odnosno franjevačke duše.
Mislimo da o smrti znamo sve, a možda znamo samo malo ili možda ništa. Znamo za činjenicu da ljudski život ima svoj početak, svoj razvoj i svoj tijek, ali isto tako svjesni smo da svatko od nas ima svoj dan kada će otići s ovoga svijeta. Završetak ovozemaljskog života svakog čovjeka nije jednak. Nije jednak ni po dobi ni po načinu odlaska, a ni po nekakvom pravilnom redoslijedu. Zato s pravom mogu ustvrditi da stojimo pred tajnom na koju, ljudski govoreći, ne znamo odgovoriti.
I Isus je znao i zna da mi ljudi nemamo odgovora, ali odgovor ima On, a Njegov odgovor je bitna i spasonosna istina naše vjere, povezana s Njegovim uskrsnućem. Samo iz vjere možemo odgovoriti na tajnu smrti, iz vjere koja nas hrabri: svoj život s Kristom živimo, s Njime umiremo da bismo s Njime uskrsnuli. S Njime umirati znači nositi vjerno i revno svoj svagdanji križ iz ljubavi prema Njemu. Život nam je darovan samo jednom. Stoga, valja ga živjeti cjelovito, zdušno i pripravno, valja ga živjeti u suradnji s Kristom, suobličujući se kroz Njegov križ kako bismo mogli biti suobličeni s Njim u času uskrsnuća. I to je jedini izvor utjehe. Sve druge riječi u času smrti su prazne; one ne mogu utješiti. Samo Kristova riječ nas može utješiti; samo Kristova riječ može nam otvoriti nadu. Zato nam je tako lijepo progovorio: „Svi vi koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28). Krist nas odmara, ona sa nas skida teret! To je vjera!
Došli smo Kristu u ovoj svetoj misi, umorni i opterećeni pred ovom tajnom smrti, želeći od Njega doživjeti odmor i utjehu, ali i hrabrost da se suočimo sa životnom stvarnošću. Nikada ne znamo kad će nas Gospodin pozvati. I fra Milanova smrt, bez obzira što je, zbog teške bolesti, bila očekivana, ipak je, ljudski govoreći, još mogao živjeti. No, Isus nam kaže: „Budite pripravni, jer ne znate ni dana ni časa.“
Opraštajući se od zemnih ostataka našeg fra Milana, vidimo da je njegovo mjesto ostalo prazno i s pravom postavljamo pitanje tko će njegovo mjesto popuniti. Spontano mi se javlja molitva na srcu i usnama: „Bože, pozovi mlade koji će zauzeti njegovo mjesto.“ Izmolimo za njegova nasljednika koji će reći: „Isuse, evo me, mene pošalji; ja ću umjesto njega; ja ću nastaviti tamo gdje je fra Milan stao.“ Ova sveta misa nije samo molitva za pokojnog fra Milana, nego je i molitva: „Bože, daj nam svećeničkih i redovničkih zvanja!“ Siguran sam da bi i fra Milan zajedno s nama ovu molitvu ponovio.
Fra Milanov život je započeo prije 83 godine u mjestu Krivodolu, koje pripada Župi Poljica. Roditeljima Stjepanu Ujeviću i Jeli r. Kujundžić rodio se sin Franjo. Ne znam je li slučajno dobio ime Franjo, ali nije slučajno da je, Božjom providnošću, i siguran sam, molitvom svojih roditelja, Franjo postao franjevac koji je dobio redovničko ime fra Milan.
Nakon osnovnog školovanja u rodnom mjestu Krivodolu, Franjo je 1949. godine stupio u sjemenište, koje je u to vrijeme bilo u Makarskoj gdje je dvije godine pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju koju je potom nastavio u Sinju, da bi nakon završenog novicijata gimnaziju opet nastavio u Makarskoj, gdje je 1957. godine položio maturu.
Fra Milan je stupio u novicijat 13. kolovoza 1954. na Visovcu, gdje je godinu dana kasnije (14. kolovoza 1955.) položio prve redovničke zavjete. Svečane zavjete je 24. travnja 1961. položio u Makarskoj u ruke tadašnjeg provincijala fra Jerka Lovrića.
Prema tadašnjim crkvenim propisima u Makarskoj je, u razdoblju od 1961. do 1963. primio tonzuru (24. travnja 1961.), niže redove (27. i 28. travnja 1961.) i podđakonat (15. ožujka 1963.).
Filozofsko-teološki studij pohađao je i završio u Makarskoj od 1959. do 1964. godine.
Za đakona je zaređen u Makarskoj 15. prosinca 1963., a za svećenika 30. travnja 1964., također u Makarskoj. Mladu misu je slavio u rodnoj Župi Poljica Imotska 5. travnja 1964.
Prva služba nakon mlade mise bila je služba župnog vikara u Župi Promina u Šibenskoj biskupiji koju je vršio dvije godine (1964. – 1966.). Nakon toga ga je uprava Provincije predložila za župnika u Perušiću u Zadarskoj nadbiskupiji, gdje je ostao sedam godina (1966. – 1973.) I to je jedina služba koju je vršio van Šibenske biskupije, jer je ostatak svoga svećeničkog i redovničkog života proveo u Šibenskoj biskupiji.
Pastoralnu službu prekinuo je u trajanju od 6 godina kada je vršio službu gvardijana na Visovcu (1973. – 1979.). U tom razdoblju, u okviru službi u našoj Provinciji, tri je godine bio član ekonomsko-građevinskog vijeća (1973. – 1976.). Za vrijeme provincijalstva fra Stjepana Vučemila fra Milan je tri godine vršio službu definitora Provincije (1976. – 1979.). Nakon završetka gvardijanske službe na Visovcu fra Milan je imenovan župnikom Župe Zlopolje, gdje je ostao 3 godine (1979. – 1982.), a nakon toga postao je župnik Župe Konjevrate, gdje je ostao 9 godina (1982. – 1991.). Najduže je ostao na službi župnika u Kadinoj Glavici kod Drniša (1991. – 2012.). koju je vršio 21 godinu. Dok je vršio službu župnika u Kadinoj Glavici, dva je mjeseca vršio službu privremenog upravitelja župe Ogorje – Zlopolje (2. srpnja 1993. – 11. rujna 1993.). Nakon službe župnika u Kadinoj Glavici, tj. od 2012. godine imenovan je ispovjednikom u Župi Gospe od Ružarija u Drnišu (17. kolovoza 2012. – 28. rujna 2020.), gdje je ostao osam godina, tj. do svoje smrti u ponedjeljak 28. rujna ove godine.
Dragi članovi uže i šire obitelji Ujević, uime svih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem vam izraze najiskrenije sućuti.
Dragi fra Milane, u ime naše Provincije, hvala ti za sve dobro koje si učinio za dobrobit naroda koji ti je po službama bio povjeren, za dobrobit naše Provincije, Franjevačkog reda i Crkve. Hvala ti na svekolikom zauzetom i predanom radu, tvojoj dosljednosti i požrtvovnosti. Ne smijem zaboraviti istaknuti tvoju veliku ljubav prema starinama, prema arheologiji, prema kamenju čiji si ti jezik vrlo dobro razumio, usprkos činjenici što nisi studirao tu materiju. Imao si nešto urođeno, imao si ljubav prema starinama, iz njih si iščitavao poruku, suživljavao si se s kamenom i arheološkim predmetima koji su te činili radosnim i veselim. Svjedočanstvo tome je i tvoja knjiga, odnosno knjiga o tvojim arheološkim pronalascima (Marko Menđušić – Drago Marguš: Fra Milan Ujević. U nebo zagledan, k zemlji prignut, čuvar arheoloških starina). U jednom dopisu koji si uputio Provincijalatu napisao si i ovo: „… kad (knjiga) iziđe na svjetlo dana, nakon toga mogu i umrijeti.“ I to pokazuje koliko si, uz svećeničke službe i redovničke dužnosti, volio pronalaziti arheološke predmete.
Dragi fra Milane, na kraju tvoga ovozemaljskog puta, a ulaska u vječni život, zahvaljujem ti za svjedočanstvo dosljednoga svećeničkog puta i franjevačke jednostavnosti. Bez obzira što nikada s tobom nisam živio, mnoštvo je svjedočanstava braće koji iz prve ruke mogu potvrditi koliko je u tvojoj poznatoj uzrečici: „E, nu, lako je tebi…“, bilo dobrote, raspoloživosti, gostoljubivosti, susretljivosti i bratske ljubavi. Reći ćemo da su to male stvari. Da, to su male stvari, ali velikog čovjeka, primjernog franjevca, brata i svećenika.
Posjetio sam te u župnoj kući u Drnišu u petak 28. kolovoza ove 2020. godine, nekoliko dana prije tvog odlaska u Zagreb na drugu terapiju. Tom sam ti prilikom rekao: „Fra Milane, sve što treba za tvoje zdravlje, ako trebaš premještaj, vrlo rado ću ti to omogućiti, ali ništa protiv tvoje volje.“ Prihvatio si i zahvalio, ali si ipak, zahvaljujući dobrim ljudima, koji su ti bili blizu i od pomoći, želio ostati u Drnišu. Rekao sam ti tom prilikom da ću učiniti sve da ti bude bolje, da budeš medicinski zbrinut, a bratski i nadalje prihvaćen i njegovan. Rekao si mi: „Provincijale, u Božje ruke, nadam se da će biti dobro!“ Potvrdio sam tu tvoju nadu, ipak svjestan da tvoja dijagnoza nije bila obećavajuća, što se, nažalost, i obistinilo u ponedjeljak 28. rujna ove godine, kada si se preselio u vječnost.
Neka te dobri Bog, Krist Gospodin, nagradi vječnim životom i gledanjem Njegove slave u vječnosti.
Počivao u miru Božjem!
Fra Marko Mrše, provincijski ministar
