Sprovod fra Petra Gulića

Draga braćo i sestre,

kažu da je život ljudski borba, doista i jest, ali borba koja ide za pobjedom. Život je tajna u koju ljudska misao od pamtivijeka želi proniknuti. I mi smo danas zauzeti takvim pitanjem, a ta zauzetost trajna je. O pitanju borbe života i smrti razmišlja i progovara starozavjetni mudrac i patnik Job. Njegovo trpljenje sačuvano je i danas u sintagmi „jobovske patnje“. Pojam patnje upravo s Jobom može se i poistovjetiti. Razmišljajući o iskustvu svog života, Job želi istaknuti poruku. Ne želi istaknuti da je čovjek tragičar, gubitnik. Poruka u koju je pretočeno iskustvo Jobove patnje nastaje na razini objave i u njoj je istaknuta razlika dobra od zla, istine od laži: Znam da otkupitelj moj živi i da ću u posljednji dan probuditi se i da će on učiniti da ja dođem do njega i da ga susretnem. O kad bi se ove moje misli urezale u mjed, uklesale u čvrstu stijenu. Job bi htio urezati snažnu poruku da naš život nije poraz nego pobjeda. Pobjeda zahvaljujući Stvoritelju. Gledat ću svog Stvoritelja.

O trajnoj temi života i smrti progovara nam i sam Gospodin Isus Krist, utjelovljena Riječ Božja. Na posljednjoj večeri svojim učenicima želi ukazati na ono bitno, na stvarnost života i stvarnost smrti. Onaj koji poznaje tajnu života i postojanja i tajnu našega ostvarenja, Gospodin Isus Krist, progovara riječima koje često izabiremo pri oproštaju od svojih najbližih: Neka se ne uznemiruje srce vaše. Isus zna da nam je srce uznemireno, jer smo svjesni vlastite prolaznosti, smrtnosti. S druge strane, svjestan je da nas pogađa smrt dragih nam osoba. Uostalom, mi ne doživljavamo svoju smrt, već smrt svojih bližnjih. A Gospodin zna i jedno i drugo. Sjećamo se Lazara, prijatelja. I kaže: Gospodin potresen zaplaka. S druge strane imao je iskustvo pred vlastitom smrću koja će uslijediti nakon nepravedne osude. Znojio se u Getsemanskom vrtu proživljavajući dramu smrti.

Na koji način Krist nadilazi uznemirenost i pogođenost? Onim što je Job zapisao, u mjed uklesao: Ja znam da Otkupitelj moj živi. U toj vjeri Gospodin kaže: Vjerujte u Boga i u mene vjerujte. Imajte povjerenja. Vjera je ona koja pobjeđuje strah i daje mogućnost da se možemo nositi s tjeskobom zbog vlastite smrtnosti i boli zbog gubitka bližnjih. Gospodin nam osvjetljava tajnu smrti, ali ona nam ipak ostaje tajna. Međutim imamo sigurnost da jer nas netko vodi – Onaj koji je Istina, Put i Život. Bog nas ne može zavarati. Njegova ljubav je vjerna. Na nju se možemo osloniti. Mogao nam je više govoriti o tajni života i smrti, ali ne bismo razumjeli. Ali ljubeći nas do kraja, pobijedio je sva otuđenja i zapreke koje zarobljuju čovjeka, i grijeh i samu smrt. To je naš Otkupitelj, Osloboditelj, koji ide pripraviti nam mjesto. U tragičnim trenucima poraza i smrti tješi nas da se ne osjećali izgubljeni i izbrisani. U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put. U Tominom pitanju: Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? pretočene su i sve naše nedoumice. Ali u vjeri znamo. Vjerom nadilazimo sve granice i prelazimo sve provalije nejasnoća i udaljenosti. Vjera ima veći zamah nego naše znanje. Ja sam Put, Istina i Život. Doista, ovo su svete i velike utješne riječi. Ne hodimo prema praznini ili čemu konačnom. Kročimo Putem koji pruža nove horizonte, koji ima cilj, smisao i konačno odredište – Otac i Dom Oca nebeskog. Ovaj Put je tako siguran. Krist, Božja ljubav. Ovaj Put je Istina, On je i Život.

Draga braćo i sestre, opraštamo se danas od našeg fra Petra. Poznajemo ga svatko na svoj način, ali nitko ne može poznavati čovjeka kao što ga Gospodin poznaje. Fra Petar je bio drag čovjek, pun optimizma, pristupačan, čovjekoljubiv. Svoje životne korake upravio je ovim putem. Odazvao se, pošao putem Isusa Krista, putem Istine i Života. Svoj život posvetio je i darovao Gospodinu i braći i sestrama. Djelovao je dosta u župama Splitsko-makarske nadbiskupije čiji su župljani teško prihvaćali njegov odlazak, jer je živio s njima, s njihovim problemima i jer su ga voljeli. Vjerujem da su danas mnogi potreseni njegovom smrću i da će ga se mnogi sjetiti u svojim molitvama, ali da neće ostati beznadni i ožalošćeni, već će se prikloniti onoj jobovskoj: Gospodin moj živi. U tom zajedništvu u ljubavi, vjeri i nadi zahvaljujemo Gospodinu za našeg fra Petra i molimo da mu uputi riječi koje je rekao i svojim učenicima: Doći ću i uzet ću vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. Gospodine, prihvati našeg fra Petra koji ti ide ususret, neka bude trajno nastanjen u punini života u kući Oca nebeskoga gdje si Ti Jedinorođeni Sin i gdje i svi mi po Tebi zavrijedismo dostojanstvo sinovstva. Amen.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Marine, cijenjena braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, novaci, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Petra Gulića, draga braćo i sestre u Kristu!

Ljudski život satkan je od nepoznanica. Cijeli život učimo, spoznajemo i što više učimo i spoznajemo, otkrivamo koliko ima toga što ne znamo. No ono u čemu se očituje ljudska ograničenost, pa rekao bih i manjkavost ili je slabošću nazovimo, jest neznanje onoga što nas čeka u budućnosti.

O onomu što se dogodilo prije, što je već prošlo, puno se toga zna, povijest nas o tome uči. No idemo li u daljnju prošlost, ljudsko je znanje sve tanje, da ne govorimo koliko je pretpostavki i teorija, hipoteza i nagađanja za daleku prošlost.  Međutim ono što sigurno znamo i ono što se nije promijenilo otkad je ljudskog roda, i ono što nam je znano i u budućnosti, jest istina o smrti. Istina koju još nitko od ljudi, u ljudskom, tjelesnom smislu, nije pobijedio. To je istina od koje ne može pobjeći nijedan stvor na ovoj zemlji, nijedno biće na njoj, pa tako ni čovjek. Rođeni smo da umremo, živimo da umremo. Smrt je sastavni dio života. I spremni smo za nju, ali za nju nismo spremni. Ljudskom uhu to, na prvu, zvuči zastrašujuće, ali drugačije ne može biti. Smrt je tajna na koju odgovor daje samo Krist svojim uskrsnućem. I to je utješno, i to je jedino utješno i spasonosno, i jedino tako smrt možemo shvatiti i prihvatiti. A tako je shvaćamo i prihvaćamo jer smo vjernici Kristovi koji je smisao našeg života, a još više smisao smrti preko koje nas čeka uskrsnuće.

Braćo i sestre, stojimo pred tajnom smrti. I upravo nas je ona okupila ovdje u crkvi i Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske kako bismo iskazali posljednju ovozemaljsku počast našem bratu fra Petru Guliću. Došli smo slaviti misnu žrtvu i preporučiti njegovu dušu milosrđu nebeskog Oca i Krista Spasitelja i Otkupitelja. Ova misna žrtva zahvala je za ovaj život, ljudski, kršćanski, franjevački, redovnički i svećenički. Fra Petar je s Kristom živio, s Kristom je umro, a s Njim će i uskrsnuti. I u tome se očituje smisao njegova redovništva i svećeništva, i u tome iščitavamo smisao njegove smrti, a i smrti općenito.   

Fra Petar je svoj životni put započeo 15. rujna 1956. god. u Gljevu (župa Gala-Gljev). Roditelji su mu pok. otac Luka i majka Mara r. Maleš.

Osnovnu školu pohađao je i završio od 1963. do 1971. Prvih šest razreda u Gljevu (1963. – 1969.), a 7. i 8. razred kao predsjemeništarac u Vrlici (1969. – 1971.)

Četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje stjecao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji kao sjemeništarac u Franjevačkom sjemeništu u Sinju (1971./72. – 1975./76.).

Novicijat je započeo na Visovcu 10. srpnja 1976. godine, prekinuvši ga nakon trinaest dana zbog odlaska na petnaestomjesečno odsluženje vojnog roka u Pirotu (23. srpnja 1976. – 18. listopada 1977.). Desetak dana nakon povratka iz vojske nastavio je novicijat (27. listopada 1977.), a godinu dana kasnije (14. listopada 1978.) polaže prve jednostavne redovničke zavjete.  

Petogodišnji filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1978. – 1982.) te jednu, završnu godinu na KBF-u Zagrebu (1982. – 1983).  Tijekom studija u listopadu 1981. godine u Rimu je u ruke tadašnjeg generalnog ministra Johna Vaughna položio svečane zavjete.

Za đakona ga je, 27. lipnja 1982. godine u Imotskom, zaredio ondašnji splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić, a za svećenika šibenski biskup Josip Arnerić u Sinju 10. srpnja 1983. Mladu misu slavio je 31. srpnja 1983. godine u rodnom Gljevu.

Trideset sedam godina svećeničkog života, od 1983. do 2020. proveo je djelujući u pastoralnim službama u Domovini i inozemstvu. Najprije kao župni vikar, zatim dušobrižnik i voditelj misije u Njemačkoj i župnik. Prva služba koja mu je kao mladomisniku bila povjerena bila je služba župnog vikara u Podbablju na kojoj je ostao tri godine (1983. – 1986.).

Potom je četrnaest godina vršio pastoralnu službu u HKM u Münchenu, najprije osam godina kao dušobrižnik (1986. – 1994.), a zatim šest godina kao voditelj spomenute misije (1994. – 2000.).

U domovinu Hrvatsku vratio se 2000. godine, preuzevši službu župnika Župe svetog Nikole u Baškoj Vodi, gdje ostaje devet godina (2000. – 2009.), a nakon toga sedam godina je župnik Župe svetog Ilije u Metkoviću (2009.  -2016.). Tri godine je proveo u Turjacima kao župnik Župe svetog Ante Padovanskog (2016. – 2019.), a od ljeta prošle godine do svoje smrti u nedjelju 14. lipnja ove godine vršio je službu župnog vikara u Župi Čudotvorne Gospe Sinjske Sinju i službu samostanskog ekonoma.

Prije točno tjedan dana, u utorak 9. lipnja, slavili smo obred blagoslova zvona i križa za crkvu svetog Nikole Tavelića u Brnazama, događaj kojem smo se radovali i kojeg smo i liturgijskim obredom dostojno obilježili i proslavili. No tu radost dijelom mi je poremetila vijest o lošem zdravstvenom stanju našeg fra Petra. Po završetku spomenutog obreda posjetio sam ga. Bio je vidno bolestan i iscrpljen. Tome usprkos, njegova snaga i volja za životom bile su prisutne i snažne jer mi je u razgovoru spomenuo kako se sprema za Zagreb na daljnje liječenje, izrazivši nadu da će sve biti dobro i da će se vratiti svojim svakodnevnim obvezama. No bolest je bila jača i neumoljiva.

Kakav je bio fra Petar svjedoči nam jedna rečenica koju je svojom rukom napisao davne 1973. godine. Naime, u jednom pismu koje je iz Pirota s odsluženja vojnog roka uputio tadašnjem provincijskom vikaru fra Celestinu Belamariću, među ostalim je napisao rečenicu za koju možemo reći da je zacijelo bila program njegova života i njegova stava i koju je u svom životu i ostvario. Piše: „Naš svijet pored znanja traži od nas da budemo dobri“, i na drugom mjestu ponavlja slično: „…ljudi danas-sutra neće tražiti mudrovanje nego dobrotu. Svatko voli dobra (čovjeka)…“

Fra Petar je bio prije svega dobar čovjek, a onda primjeran redovnik i revan svećenik. Znao je prepoznati prilike u kojima je bila potrebna konkretna pomoć. To znam osobno, ali i iz drugih pouzdanih izvora. 

Želim zahvaliti svoj braći Samostana Čudotvorne Gospe Sinjske, na čelu s gvardijanom fra Antom Čovom, za svu ljubav, skrb i brigu koju su pokazali prema fra Petru i pomogli mu u danima njegove bolesti koja ga je velikom brzinom i naglo otrgla od nas.  

Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime zahvaljujem Bogu za dar čovjeka, svećenika i brata redovnika fra Petra Gulića. To činim i uime svih vas, braćo i sestre, koji ste osjetili ljudsku dobrotu i doživjeli kršćansko svjedočanstvo po njegovu primjeru, po njegovim riječima koje su snažnim glasom zborile o živom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu.

Poštovana obitelji našeg fra Petra, majko Mare, braćo Ivane i Ante; sestre Ivka, časna sestro Vjera, Milice, Šima i ujače Ante, dok u ovim trenucima stojimo pogledom uprtim u Krista i s vjerom u Njegovo uskrsnuće, upućujem vam izraze najiskrenije sućuti u osobno ime i uime svih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Na poseban način zahvaljujem fra Petrovoj majci Mari što je molila i izmolila dva redovnička zvanja svoje dvoje djece.

Dragi fra Petre, dok se uime naše Provincije od tebe opraštam, iskazujem ti svoju zahvalnost za sve dobro koje si učinio za dobrobit naroda koji ti je po službama bio povjeren. Svojim radom i životom ostavio si trag na ovoj zemlji, mnogi će te se sjećati po dobroti, koju si kao vrednotu najavio i istakao još od svojih mladenačkih dana. Svoj si život posvetio najprije Bogu, a onda si svoje služenje i svoj život kao svećenik i redovnik posvetio drugima, šireći Kristovu Radosnu vijest. Puno si toga učinio za dobrobit naše Crkve, Franjevačkog reda i naše Provincije. Hvala ti na svekolikom zauzetom i predanom radu, tvojoj dobroti i požrtvovnosti. Na kraju tvoga ovozemaljskog puta, a ulaska u vječni život, zahvaljujem ti za svjedočanstvo dosljednoga svećeničkog puta i franjevačke jednostavnosti i dobrote. Neka Gospodin nagradi sve dobro i plemenito u tvom životu, neka te primi u radost svoga Doma i nagradi te vječnim životom i gledanjem svoje slave u vječnosti.

Počivao u miru Božjem!

Dragi fra Petre, drago mi je što ti nije bilo važno samo sudjelovati u životu, želio si pobjedonosni život. Nije ti bilo dovoljno sudjelovati u darovanom životu. Shvatio si da Bog ima povjerenje u tebe i očekuje od tebe plodonosan i koristan života. Bog ti je nije dao život da mu ga vratiš ili ljubomorno čuvaš, nego da ga založiš na bilo koji način. Tvoj je život doista bio paradigma pobjedonosnoga duhovnog, ali i pobijeđenoga fizičkog života. Žao mi je što si pobijeđen u fizičkom životu. Žao mi je što nisi više vodio brige o svom fizičkom životu. Žao mi je što nismo ostvarili utvrđene projekte. Drago mi je što sam bio dionik tvoje pobjedničke životne utrke. Nemoguće je zaobići tu tvoju pobjedonosnost. Rijetki su te mogli pobijediti u tvojoj galantnosti, brižljivosti, suosjećajnosti, gostoljubivosti, otvorenosti onima s kojima si živio i onima koji su od tebe tražili pomoć. Zanimljivo bi bilo, danas ispred tvoga lijesa, pozvati sve one koji su osjetili širinu, dubinu i visinu tvojega velikog srca, bilo bi to nepregledno mnoštvo. Pobjednik si jer si vjerovao svome Gospodinu koji živi u svima, a posebno u potrebnima. Odnos koji si ti imao s ljudima na ovoj zemlji, zasigurno će odrediti i tvoj odnos s Bogom u vječnosti. Uvjeren sam da te očekuje velika, konačna pobjeda. Dok se opraštam od tebe, osjećam dužnost zahvaliti svima koji su ti bili blizu u ovoj zadnjoj životnoj trci. Zahvaljujem zdravstvenim djelatnicima KBC Split za svu brigu i trud. Hvala tvojoj liječnici Alemki Miloš. Hvala našoj kućnoj djelatnici Zdravki Romac za njegu čime je nama olakšala skrb. Hvala braći franjevcima koji su zadnjih dana danonoćno bili uz tebe. Hvala tvojim dragima sestrama i braći za ljubav koju su ti pokazali. Hvala i tebi, fra Petre, za život u svjetlu vječnosti i dobar primjer međuljudskih odnosa. Hvala ti što si na Božju ljubav odgovorio istom takvom ljubavlju. Neka te ta ljubav uvede u puninu Božje radosti. Do konačnog susreta u Bogu, mirno počivaj u miru Božjem!

Među nama svećenicima postoje prijateljstva. No o njima se rijetko govori. Više se govori o kolegijalnosti. Češće se susrećemo kao kolege negoli kao prijatelji. Kao kolege slavimo uglavnom godišnjice ređenja. Ređenje nas je najdublje obilježilo. Ponekada slavimo i godišnjice mature. Ipak, godišnjice ređenja stožer su oko kojega se odvijaju naši susreti nakon ređenja.

Odnosi među kolegama svećenicima neobični su. Rijetko ima koje zvanje u kojem bi ljudi bili toliko povezani po kolegijalnoj crti kao što je to naše, svećeničko zvanje.

Te veze nastaju dugo. U slučaju nas kolega pok. fra Petra nastajale su od 1972. do 1983. Te smo godine zaređeni. Ovdje u Sinju: fra Ante Čavka, fra Božo Duvnjak, fra Luka Delić, fra Petar Gulić, fra Milan Jašić, fra Mate Matić, fra Mladen Marić i ja. Zaredio nas je šibenski biskup mons. Josip Arnerić 10. srpnja 1983.

Do tada smo kroz 11 godina dijelili sve: vrijeme, hranu, molitvu, pjesmu, učenje, igru, kreativnost, dijelili smo i rodbinu i praznike, i odjeću i nestašluke. Upoznali smo se do najsitnijih detalja. Upoznali smo nadarenosti jedni drugih. Poznajemo mane svakoga od nas. Kada se okrenemo unatrag, lako prepoznamo crte u karakteru. One se najčešće razvijaju, očvrsnu, utvrde i s godinama otežaju.

Nakon ređenja svatko ide na svoju stranu. Zajednički put se sada račva u pojedinačne, vrlo osobne i vrlo različite putove. Ljudi koji su 11 godina dijelili sve, nakon ređenja sve manje toga dijele jedan s drugim. Nakon ređenja počne sasvim drukčiji život. Svi se trebamo naučiti na novi ritam, raditi s drugim ljudima, raditi stvari koje smo dotad samo promatrali izdaleka. Ulazimo u nove odnose. Stvaramo nova poznanstva, nova prijateljstva, nove suradnje. Odnosi među kolegama postaju sve labaviji, a drugi odnosi postaju važniji, nosiviji.

S vremenom se životi toliko odvoje da se rijetko čujemo i vidimo. No među kolegama je uobičajeno da se, dočim se susretnu, nastavlja odnos i razgovor kao da između dva susreta nije proteklo nikakvo vrijeme.

Nekako tako bilo je i s fra Petrom. Kao kolege nakon ređenja susretali smo se rijetko, a i ti rijetki kolegijalni susreti dogodili su se zahvaljujući najviše fra Petru.

Fra Petar je imao svoj ritam. Njegov vremenski ritam nije se poklapao s ritmom većine kolega. Njegov ritam spavanja i budnosti nije pratio ni sunce, ni uobičajeni ritam većine ljudi. On je imao svoj ritam. Mi smo to znali. Imao je svoj način govora. U odnosima je bio otvoren i blag. Nije volio ni povišene tonove ni oštre riječi.

Bio je na odgovornim mjestima. Mi znamo da ih nije tražio. Dogodila su mu se.

Volio je ljude. Mnogima je bio otac: duhovni otac, zamjenski otac, kao otac.

Ostavio je traga na svakome od nas. Mi svećenici prečesto smo u dodiru s umirućima i sa smrti i prečesto govorimo o uskrsnuću i drugom životu. To ima izravni učinak na naše doživljaje smrti kolega. Ne prolazimo kroz duga i mučna razdoblja tugovanja. Sudjelujemo u sprovodu, slavimo misu, sjetimo se kolega na dan neke godišnjice i živimo dalje.

Pa ipak, u svijetu se snalazimo mjereći se međusobno. Koliko je tko ostario, s čim se muči, zašto se razvio u tom smjeru, kako izlazi na kraj s tom manom, a kako se razvila ta nadarenost. Mi smo jedan drugome orijentir i pomoć za snalaženje u svijetu.

Htio bih uime kolega i u svoje ime zahvaliti Bogu za fra Petra. Za njegovu dobrotu, za vrijeme koje smo dijelili, za iskustva koja su nam darovana, za život koji je bio utkan u našu mrežu života. Fra Petar nas je prvi napustio. Za njim će otići drugi. Ne znamo tko će biti sljedeći. Možda ja. Možda netko drugi. Svejedno, s fra Petrom smo dijelili život, s njim ćemo dijeliti i iskustvo prolaska kroz smrt.

1977. u ožujku išao sam u vojsku. U Pirot, u Srbiju. Fra Petar je već bio tamo više od pola godine. Došao sam u istu vojarnu. Iskustvo ulaska u vojsku zbunjujuće je. Nikoga ne poznaješ sve ti je novo, drukčije. Ulaziš u svijet koji ima svoju nutarnju logiku, ali ti je još nisi upoznao. Susret s fra Petrom bio je vjerojatno najupečatljiviji susret uopće. Zima je bila na izmaku. Proljeće još nije bilo došlo. Stajao je blizu prozora u jednoj baraci. Došao sam izvana na prozor. Kada sam ga vidio, nasmijanog, obrijanog s crnim brkovima, urednog, pomislio sam: ovdje se ne umire. Preživjet ću. Na njegovu sam licu odgonetavao kako je ipak moguće preživjeti nepregledno dugo vrijeme vojne službe koje je stajalo preda mnom. Na njegovom osmijehu bilo mi je jasno da vrijeme može proći i da se možemo snaći. Skuhao mi je kavu. Ni jednu kavu ne pamtim kao tu. Usred nepoznatog svijeta, obučeni u vojničke uniforme, daleko od sviju, u susretu na prozoru jedne barake, bio sam kao kod kuće. Danas bih mogao reći da nam je ta kava na prozoru bila za to kratko vrijeme kapela u jugoslavenskoj vojsci. Kratki susret iz kojega sam izišao ohrabren, ojačan, sa sviješću da nisam sam u nepoznatom svijetu.

Kada sam ga vidio nekidan, malo prije smrti, nije više bilo kave. Između nas nije bilo nikakve tjelesne pregrade. Nismo se susreli na nekom prozoru. Čak ni licem u lice. Nije mogao okrenuti glavu. Samo mali pokret na usnama kada mi je čuo glas. Krenuo je u osmijeh i riječ, ali nije dospio ni do osmijeha ni do razgovijetne riječi. Tada sam znao: i ovaj je susret kao kapela. Ali sada smo stajali na drugom kraju: ovdje se umire. Bilo mi je jasno da se njegov život nagnuo svome kraju.

Pa ipak, možda sam stajao pred drugim prozorom, pred prozorom vječnosti. Fra Petar je već bio s druge strane. Osmjehnuo se na odlasku.

Iz dugog vremena kojeg smo dijelili i od svega od čega je sastavljen naš odnos izdvajaju se tri susreta: prvi susret u vojsci, kava na prozoru pretvorena u kapelu, potom susret na pragu smrti, tračak osmijeha pretvoren u pozdrav i konačno susret koji nas još čeka: na pragu novog života, u svjetlu Uskrsloga.

Fra Petre, hvala ti za sve što si dijelio s nama. Zbogom. Do skora. Do susreta s druge strane. Bio ti Uskrsli nagrada! Našao mir i pokoj u Njegovu svjetlu!

Veoma poštovani provincijale, dragi brate Marko, braćo franjevci moje Provincije Presvetoga Otkupitelja, draga obitelji pokojnog fra Petra i mnogobrojna njegova rodbino, Gospodin vam dao mir. Iznenađen sam i ožalošćen viješću da je preminuo naš dragi fra Petar. Čini nam se da se to dogodilo prerano. No mi kršćani pozivamo se najčešće na one koji su, po našoj ljudskoj misli, otišli prerano – od našega Gospodina i Spasitelja, preko sv. Franje, sv. Ante i mnogih drugih. Ostaje nam uvijek iznova kazati: „Oče, budi volja tvoja!” Fra Petrov prijelaz u nama budi osjećaje tuge i zahvalnosti. Svaki je rastanak s dragim čovjekom bolan. Svaka misao na dragog čovjeka budi stav zahvalnosti. Ni sestra smrt ne može razdvojiti one koji se poštuju i vole. U misli nam ostaje vedro fra Petrovo lice koje je redovito objavljivalo radost susreta. Ono je bilo i ostaje poput zrcala našeg bića. U njemu smo mogli susresti ljepotu i radost svog postojanja. Njegov osmijeh doista je bio „zarazan”; istinska objava našeg dostojanstva. Dragi fra Petre, hvala ti za svu vedrinu kojom si nas obasjavao; hvala za sve radosne susrete. To su neprolazne vrednote. Znam da je tvoj vedri lik rastao iz bolne zbilje tvoje obitelji. Iskovan si i oblikovan u Vignju boli. Ništa te nije moglo slomiti da usvojiš kršćansku radost i da budeš blagoslov braći i onima koje si susretao na svom životnom putu. Neka ti Milosrdni bude nagrada za sve dobro koje si živio i pronosio. Neka ti velikodušno oprosti ono što u tvom prolasku ovom zemljom nije bilo po Njegovoj volji. Uime braće naše Provincije sv. Jeronima izražavam sućut najprije majci našega brata Petra. Ona, po uzoru na Sina vječnoga Oca, „iz onoga što prepati, naviknu slušati”. Izražavam sućut svima ožalošćenima, osobito vama, draga braćo franjevci. Neka Otac nebeski usliši molitvu umirućega Sina u kojoj je prisutan i naš fra Petar: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta” (Iv 17, 24). Dragi fra Petre, nadam se da ćemo tvojim vedrim licem biti obasjani i na našem novom početku; na pragu ulaska u Očev dom. U nadi!

To napisah vama
koji vjerujete u ime Sina Božjega
da znate da imate život vječni.

1 Iv 5,13

Mnogopoštovani Oče,

Iz katoličkih sam medija saznao za smrt Vašega subrata fra Petra Gulića pa ovim putem Vama i cijeloj Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja izražavam kršćansku blizinu i sućut zbog gubitka ovoga dobrog i vrijednog subrata.

Pokojni fra Petar služio je, između ostaloga, i u hrvatskoj inozemnoj pastvi u Njemačkoj i to u našoj najvećoj župi na cijelome svijetu, u Miinchenu. Ostavio je tamo, a vjerujem i drugdje kamo su ga život i služba doveli, neizbrisiv svijetli trag, služeći pastoralnim i drugim potrebama naših iseljenika i njihovih potomaka, osobito u teškim ratnim i poratnim godinama Domovinskoga rata.

Molim Gospodina da vječnim životom nagradi svojega vjernog Slugu, a na putu u vječnost neka ga prate molitve i zahvalnost tolikih ljudi koje je susretao, tješio, za njih molio i potpomagao.

Zahvaljujući Gospodinu za njegov život i plodno djelovanje, iskreno Vas u istome Gospodinu srdačno pozdravljam!

vlč. dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj

„Uskrsnuo sam i sada sam s tobom!”

Mnogopoštovani oče Provincijale, ožalošćena obitelji pok. fra Petra Gulića! Vijest o iznenadnoj smrti fra Petra Gulića odjeknula je u prošlu nedjelju kao grom iz vedra neba za nas fratre i časne sestre, kao i za sve vjernike Hrvatske katoličke župe München u kojoj je fra Petar svoje svećeničko poslanje punih 14 godina. Vama, draga majko našeg fra Petra, vama, cijenjena braćo i sestre zajedno sa svom vašom rodbinom, prijateljima i znancima u svoje osobno ime, uime fratara, časnih sestara i svih vjernika Hrvatske katoličke župe München izražavam ljudsku i kršćansku sućut. “Uskrsnuo sam i sada sam i zauvijek s tobom”. Ove riječi nas vjernike u svakoj smrti pozivaju na motrenje uskrslog Krista, tako da i u ovozemnom prijelazu dozvolimo da u našim srcima odjekuje Njegov glas. Svojom otkupiteljskom žrtvom Isus iz Nazareta posinio nas je Bogu, tako da se sada i mi možemo uključiti u otajstveni dijalog između njega i Oca. ”Sada sam i zauvijek s tobom”, odnosi se i na sve nas za koje je rečeno da smo ”djeca, a onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo” (usp. Rim 8,17). Slobodan i odlučan svećenik-redovnik-franjevac, fra Petar, ostvario je svoje svećeničko poslanje u svojim najljepšim godinama života u teškim okolnostima Domovinskog rata s vjernicima Hrvatske katoličke župe München. Odlučno se zauzimao u navještaju Božje riječi, snažeći naše vjernike u tuđini na putu do hrvatske slobode. Molimo milosrdnog Boga Oca nebeskog da tog izuzetno zauzetog pastira, koji je znao Božju ljubav iskazivati svom hrvatskom narodu koji mu je bio povjeren, primi u svoje prebivalište svjetla i mira u vječnoj Domovini na nebesima. Dragi fra Petre, zahvaljujući Kristovoj smrti i uskrsnuću, poslije tvoga iznenadnog ovozemnog odlaska, vjerujemo da ti sada najbolje znaš na koji način uskrsavamo na novi život. Sjedinio si svoj glas s Njegovim, i sada doista znaš što za nas znači ostati zauvijek s Bogom, beskrajno dobrim i milosrdnim našim Ocem nebeskim. Počivaj u miru Božjem i neka ti je laka hrvatska gruda koju si neizmjerno volio. Svetu misu zadušnicu za našeg fra Petra, zajedno sa svim vjernicima Hrvatske katoličke župe München, prikazat ćemo Bogu u sljedeću nedjelju u crkvi svetog Pavla u 16.45 sati.

Fra Petar Klapež, župnik