Sprovod fra Petra Lubine
Na Uskrsni ponedjeljak, 18. travnja 2022. godine, u Imotskom je pokopan fra Petar Lubina. U 15 sati u crkvi svetog Franje započela je sveta misa koju je predvodio otac nadbiskup i metropolit splitsko-makarski mons. Marin Barišić, a u koncelebraciji su bili mnogopoštovani otac provincijal fra Marko Mrše, gvardijan Samostana Gospe od Zdravlja fra Mate Matić te oko 60 drugih svećenika. Prisutni su bili i franjevački bogoslovi i novaci te preko stotinu časnih sestara raznih kongregacija i brojni vjernici.
Na samom početku misnog slavlja otac nadbiskup izrazio je svoju sućut provincijalu i cijeloj Provinciji, časnim sestrama, rodbini, prijateljima i vjernicima Župe Runovići. U svojoj propovijedi povezao je događaj Kristova uskrsnuća i fra Petrove smrti, naše patnje, boli i smrti s Kristovim križem i uskrsnućem, a naročito je istaknuo povezanost fra Petra i Majke Marije.
Na kraju svete mise od fra Petra se oprostio najprije provincijal fra Marko Mrše koji je iznio najbitnije podatke iz fra Petrovog života i njegovoga bogatog i predanog rada u Provinciji. Zatim su se od fra Petra oprostili fra Mate Matić, fra Stipe Nimac, fra Nedjeljko Jukić te č. s. Marija Gracijana Gracin.
Nakon svete mise uslijedio je pokop fra Petrovih zemnih ostataka u franjevačkoj grobnici, a sprovodne obrede predvodio je imotski gvardijan fra Kristian Stipanović.
Homilija mons. Marina Barišića, nadbiskupa splitsko-makarskog
Draga braćo i sestre, dva događaja – Kristovo uskrsnuće i smrt brata Petra – međusobno su povezani. Najprije o prvom i najvažnijem, temeljnom i središnjem događaju – Kristovom uskrsnuću. Jučer smo slavili, ali ne samo jučer! To je toliko velik i značajan događaj za naš osobni život, za našu povijest da se ne može iscrpsti u slavlju jednog dana. Otajstvo Uskrsa slavimo i cijeli tjedan koji se i zove uskrsni tjedan. Ma, ni to nije dovoljno! Slavimo ga pedeset dana, sve do Duhova. Ali, ni to nije završetak! Vrijeme kroz godinu određeno je Uskrsom. To je toliko važno da vidimo i u evanđelju da imaju problema s razumijevanjem i prihvaćanjem ovog događaja, navještajem Kristova uskrsnuća. Ako pokušavamo ovaj događaj staviti pod kontrolu ljudskih osjetila, staviti ga u granice ljudskog razuma, nećemo uspjeti. Iznenadit će nas. Ne možemo ga kontrolirati, iznenađuje nas Kristovo uskrsnuće. Božje je to djelo, kakvo čudo u očima našim. Problem se može doskočiti i na način kako su to pokušali stražari i svećenički glavari: „Recite ovako i ovako. Zataškat ćemo ovo. Sredit ćemo i nećete imati problema. Budite mirni“. Neuspješni su to ljudski pokušaji. Kristovo uskrsnuće ne može se iscrpsti, nadilazi nas. Ono je toliko Božje da pred njim možemo stati i reći: „Hvala ti Bože!“ I biti svjedoci. Što Petar i reče vrlo iskreno u Djelima apostolskim: Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem. Osjeća se iskrenost ovih svjedoka. Ne možete to zataškati, ne možete to kontrolirati – Božje je to djelo.
Draga braćo i sestre, danas se opraštamo od našeg fra Petra. Fra Petar je, ovdje iz naših Runovića, prepoznao ovaj događaj i u svojoj obitelji, u svojoj zajednici. Naslutio je da je to bogatstvo za koje se isplati darovati čitav život te sa svim svojim sposobnostima ući u kontinuitet apostola i navjestitelja ove radosne vijesti u svome vremenu. I fra Petar je postao đakon upravo u Isusovom gradu, Jeruzalemu. U Jeruzalemu je zaređen i za svećenika. Svoj život je ugradio u svećeništvo Gospodinu. U Njegov križ, u Njegovu ljubav, u Njegovo uskrsnuće. I djelovao je ovdje u našem vremenu i u našoj sredini na različitim mjestima, u različitim službama. A ono što ga je posebno odredilo bile su službe člana Hrvatskog mariološkog instituta te člana međunarodne Papinske mariološke akademije, kao i urednika časopisa „Marija“ punih 40 godina, časopisa kojemu je namjera bila širiti kult i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. I njegov život bio je određen Majkom Marijom, posvetio joj je sve svoje sposobnosti. I kako ne vidjeti u događaju kada Gospodin s križa Majci i učeniku govori: ‘Ženo, evo ti sina!’ i ‘Evo ti majke! I uze je učenik sebi’ – da je fra Petar Mariju doista uzeo sebi, u svoj život, u svoj posao. Bio je marijanski sin koji je svoju Majku toliko častio da je htio da je i drugi časte. I evanđelje nam donekle ukazuje na trenutak koji je važan u fra Petrovu životu. Možda vam nije toliko poznato da sam 2006. godine imenovao fra Petra kao delegata za redovnice Splitsko-makarske nadbiskupije. I tu je službu, pored drugih, vršio 16 godina savjesno, redovito i odgovorno. Takav je i bio. Discipliniran, uredan, savjestan, odgovoran. Svake godine organizirao je susrete s časnim sestrama, duhovne obnove, izlete i hodočašća. Tako da je već postao trajni apostol koji djeluje među sestrama, zahvaljujući upravo ovom evanđeoskom događaju u kojem žene prve idu javiti apostolima da je Krist uskrsnuo. Fra Petar je na svoj način pokazivao zahvalnost ženama, časnim sestrama, koje vrše u Crkvi važne službe u svojim karizmama. To je bio znak zahvalnosti za njihovo svjedočenje uskrslog Gospodina u našoj Crkvi. Naš fra Petar je ovdje, oprostit ćemo se od njega u crkvi posvećenoj svetom Franji, a njegove zemne ostatke položit ćemo u groblje posvećeno Gospi od Anđela. I to su dvije osobe, dva svjedoka, koji su duboko svjedočili i živjeli te bili prožeti uskrsnom snagom. Majka Marija je živjela dimenziju Gospodinova uskrsnuća već ovdje na zemlji, a sveti Franjo, kojeg nazivaju i drugi Krist, pokušao je tu ljubav Božju obilježenu križem utjeloviti u svom životu. I to nam mnogo govori o fra Petrovu životu i u ovoj dimenziji u kojoj ga pratimo prema nebeskoj domovini.
Posjetio sam fra Petra dva puta u bolnici. Prvi put na Gospu Lurdsku te ostao pomalo iznenađen i razočaran: „Fra Petre, ti se ne možeš vratiti više među žive!“ Bio je kost i koža. Pokušali smo razgovarati, ali nije uspio. Ipak se osjetilo da je micao grlom te da je svjestan. Prije desetak dana pri ponovnom posjetu učinilo mi se da je bolje, da je malo popunjeniji. Bio je toliko razigran, sve snage što je imao istrošio je u tom razgovoru. Pokušao je govoriti, on o jednim temama, ja o drugim, vidjelo se da nije baš sve povezivao. Ali, rekoh, hvala Bogu, fizički je dobro, a ostali poremećaji vjerojatno će proći. A potom je stigla vijest da je fra Petar završio svoj ovozemaljski život, na Veliku srijedu. Promatrajući njegovu bolest – neću govoriti je li pametno hrvati se s bolešću – to prepuštam Gospodinu. Možda je moglo biti drukčije?! Ali, evo, što je, tu je. Živio je korizmu dužu od korizme. Može se reći da je i dio adventa ušao u njegovu korizmu. A čitava njegova duga korizma bio je Veliki petak, i nije bilo jednostavno sve to podnijeti. A on je sve strpljivo podnio te se nadam da su se fra Petar i Gospodin kroz događaj o kojem smo govorili, o našoj patnji i smrti i Kristovom križu i Njegovom uskrsnuću, imali vremena razgovarati, povezati i razumjeti se.
Dragi fra Petre, želim da tamo gdje si primio đakonat i prezbiterat od jedinog Đakona i Prezbitera – Isusa Krista, da te u ovom susretu prepozna i primi u puninu svoga uskrslog života. A Majka Marija, tvoja Majka koju si posebno ovdje častio i bio joj pobožan, Majka već uznesena na nebo, neka te preporuči svome Sinu – Kristu Spasitelju. Ne znam je li u skladu s ovim vremenom i s ovom uskrsnom stvarnošću reći: „Pokoj ti vječni“? Ali, evo: „Pokoj ti vječni!“ Krist je uskrsnuo, doista je uskrsnuo! A umjesto pokoja reći ćemo i: „Aleluja! Amen“.
Oproštajni govori:
Fra Marko Mrše, provincijal
Jedna afrička narodna izreka kaže: „Kad je Bog stvarao svijet – stvori sunce, ono izlazi, zalazi i ponovo se vraća. Stvori mjesec, on izlazi, zalazi i ponovo se vraća. Stvori čovjeka. On dođe, prođe, ali se ne vraća“. Ovo je neoboriva istina, ali je isto tako (djelomična) istina da postoji i (samo jedan) izuzetak od ove tvrdnje. Samo se jedan čovjek vratio iz smrti – Bogočovjek, Isus Krist, čije smo uskrsnuće jučer slavili. Njegov povratak u obliku proslavljenog tijela ima spasenjsku dimenziju, jedinstven je, neusporediv i neponovljiv. Činjenica smrti opterećuje nas, kako na razini osjećaja straha i neizvjesnosti, tako i na razini egzistencijalnih pitanja koja nameće. Isus kao čovjek znao je sve ovo, zato je na posljednjoj večeri On, Bog, svojim učenicima rekao: „Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte. U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: idem pripraviti vam mjesto.“ A na Tomino traženje da im pokaže obećani put, Isus odgovara: „Ja sam Put, Istina i Život“. Očima vjere prihvaćamo da je ovaj naš ljudski život samo djelić vječnog života. Shvatiti tajnu rađanja i umiranja jedino je moguće u svjetlu Kristove smrti i uskrsnuća. Odlazak drage nam i bliske osobe s ovog svijeta označava rastanak i kraj ovozemaljskog druženja. Iako je ova istina stalna i nepromjenjiva, ipak u nama ostaje duhovna i nevidljiva povezanost koju kroz molitvu iskazujemo Trojedinom Bogu. S vjerom se sada obraćamo Kristu Uskrslom kojemu je pokojni fra Petar posvetio sav svoj život, svjedočeći riječima i životom da je Isus Put, Istina i Život. Nadamo se i vjerujemo da je fra Petar dionik istine koju je Isus izgovorio u molitvi Ocu: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja…“. Ove nas riječi ispunjaju nadom i utjehom da naš fra Petar gleda Isusa i Njegovu slavu, što je svrha svakoga kršćanskog, a napose redovničkog i svećeničkog života. Fra Petar Lubina rođen je u Runovićima 12. srpnja 1951. godine, od roditelja Josipa i Mare r. Repušić. Osmogodišnju osnovnu školu završio je rodnom mjestu (1958. – 66.), a srednju školu kao sjemeništarac na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziju u Sinju (1966./68; 1969./70.). Prema tadašnjim crkvenim propisima za vrijeme srednje škole stupio je u novicijat u franjevačkom svetištu La Verna u Italiji (2. kolovoza 1968.), gdje je godinu dana kasnije položio prve redovničke zavjete (24. kolovoza 1969.). Filozofsko-teološki studij pohađa u Dubrovniku gdje završava prvu godinu (1971./72.), a nakon toga je pozvan na odsluženje vojnog roka u Ćupriji u trajanju od trinaest mjeseci (20. srpnja 1972. – 27. kolovoza 1973.). Vrativši se iz vojske na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj upisuje drugu godinu filozofsko-teološkog studija (1973./74.) te 4. listopada 1974. godine, u ruke tadašnjeg provincijala fra Petra Čapkuna, polaže svečane zavjete. Nakon toga odlazi u Svetu Zemlju, u Jeruzalem, gdje pohađa preostale tri godine teološkog studija. Teologiju je diplomirao u Jeruzalemu 1977. godine. 8. prosinca 1976. godine u Jeruzalemu je zaređen za đakona, a godinu dana kasnije, na blagdan sv. Petra 29. lipnja 1977. godine, za svećenika. Mladu misu proslavio je u Runovićima 24. srpnja 1977. godine. Prvih 5 godina svećeničke službe bio je u pastoralu, najprije kao župni vikar u Župi Gospe van Grada u Šibeniku, gdje je ostao jednu godinu (1977./78.); četiri godine bio je na službi župnog vikara u Župi Gospe Sinjske u Sinju, a posluživao je područnu crkvu u Karakašici (1978. – 1982.). Nakon toga ostao je u Sinju, ali ne u pastoralu, već je imenovan za urednika lista „Marija“, vjerskog lista za Marijine štovatelje (1982. – 86.). Zavrjeđuje ovom prilikom reći nekoliko riječi o ovom listu. Naime, članovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja oduvijek su gajili osobitu ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji koju su nastojali prenijeti i na njima povjereni Božji narod. U tu svrhu u razdoblju prije II. svjetskog rata izdavali su nekoliko Gospinih glasnika, a od 1963. godine izdaju list „Marija“ koji prati marijanska zbivanja u domovini i u svijetu te promiče zdravu pobožnost prema Isusovoj Majci. Prvi urednik lista od njegova osnutka 1963. godine bio je fra Vjenceslav Glibotić (†1998.), koji je bio urednik do 1982. godine, dakle punih 19 godina. Fra Vjenceslava je naslijedio fra Petar 1982. godine te ostao urednik punih 40 godina, a ostao bi zasigurno i dalje da ga u tome nije spriječila „sestrica smrt“. Uslijedio je još samo jedan premještaj, ali je ostao na istoj službi. Naime, 1986. premješten je u Samostan Gospe od Zdravlja u Splitu gdje je nastavio uređivati list „Marija“ sve do svoje smrti, 13. travnja 2022. godine. Uredništvo lista „Marija“ pokrenulo je i seriju „Izdanja lista ‘Marija’“, odnosno „Knjižnica Marije“ u kojoj je objavljeno više desetaka knjiga. U seriji „Musica croatica“ objavljene su tri knjige skladbi, a izvan serije izlazi poznati molitvenik „Put u život“ (zadnje 10., dopunjeno izdanje molitvenika i obrednika krupnijih slova „Put u život“ tiskano je 2020. godine) i dijelovi njegovih pretisaka „Mali put u život“. Uredništvo je izdavalo svake godine zidne, džepne i kasnije plastificirane kalendare. Kao urednik lista Marija fra Petar je sudjelovao ili organizirao više marioloških kongresa, a poznat je po tekstovima s područja mariologije i pobožnosti prema Gospi. O tome je napisao nekoliko važnih knjiga: Od 1984. godine fra Petar je član Hrvatskog mariološkog instituta Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a 1996. imenovan je za tajnika toga Instituta. Godine 1985. postaje dopisni član Međunarodne papinske marijanske akademije (PAMI), a od 2002. godine redovni. Uz gore navedeno fra Petar je punih šesnaest godina bio biskupski delegat za redovnice u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji (imenovao ga mons. Marin Barišić, 13. srpnja 2006.). 14. srpnja 2012. službeno je imenovan ispovjednikom u Svetištu i Župi Gospe od Zdravlja u Splitu i provincijskim povjerenikom za Svetu Zemlju na kojoj službi je ostao šest godina, tj. do 27. lipnja 2018. godine kada je razriješen. Uza sve obveze koje je imao povremeno je vodio hodočašća u Svetu Zemlju. Propovijedao je u različitim prigodama i u različitim župama i svetištima u domovini i inozemstvu. Bio je voditelj duhovnih vježbi u mnogim redovničkim i drugim zajednicama. Mogli bi se reći da je bio čovjek riječi i pera. Koliko je bio poznat i cijenjen pokazuje i skrb mnogih koji su se od prvog dana njegova odlaska u bolnicu (krajem prosinca 2021.) zanimali za njegovo zdravlje i molili za njega. Višemjesečni boravak u bolnici zbog teške upale pluća uzrokovane koronavirusom ostavio je traga. Iz dana u dan pratili smo njegovo stanje. Bilo je beznadnih trenutaka kada smo mislili da je pitanje dana kada će ga Bog uzeti k sebi, a onda su počele stizati ohrabrujuće vijesti o njegovu zdravstvenom stanju koje su se, sve do srijede 13. travnja 2022., činile sve bolje. Kako bi se što prije oporavio i vratio svom poslu, planirali smo gdje ga smjestiti te kako voditi svu potrebnu skrb, a to sam mu prilikom našeg susreta i osobno rekao, što je kimanjem glavom prihvatio i zahvalio (nije mogao govoriti). Iako je njegov oporavak išao sporo, nada u oporavak bila je iz dana u dan veća, stoga je vijest da ga je Gospodin uzeo k sebi bila uistinu neočekivana. Zahvaljujem Bogu za dar redovnika i svećenika fra Petra Lubine i za svjedočanstvo kršćanskog života što nam ga je ostavio. Neka Gospodin, poznavatelj srdaca, nagradi sve dobro i plemenito u životu dragog nam pokojnika. Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem izraze najiskrenije sućuti fra Petrovu bratu Vicku s obitelji, obitelji pok. brata Ante, obiteljima pok. sestara Anđelke Biočić i Ive Milardović te ostaloj bližoj i daljnjoj rodbini. Dragi fra Petre, bio si sijač Božje Riječi, bio si odani sin svetog Franje te odani i vjerni Isusov učenik. Opraštam se od tebe uime svih članova naše Provincije i u svoje osobno ime. Hvala ti za sve izgovorene i napisane riječi, a nije ih malo. Hvala ti za svjedočanstvo franjevačkog načina života i svećeničkog poslanja. Riječima izgovorenim i napisanim širio si Gospinu slavu, širio si Božju slavu, širio si istinu da je Isus jedini Put, Istina i Život. Njegovim si putem krenuo, Njegovu istinu živio te propovijedao i svjedočio drugima. Molim Boga da ti bude milosrdan te da ti podari oproštenje grijeha i zajedništvo blaženih. A tvoju dušu preporučujem zagovoru Presvete Bogorodice Marije koju si toliko štovao i nadahnjivao se u svećeničkom služenju i čijom si se hrabrošću zauzimao u navještaju evanđelja. Neka te svojom blizinom nagradi Isus Krist kojega si u redovništvu i svećeništvu slijedio. Počivaj u miru Božjem. Amen.
braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovana rodbino pokojnog fra Petra,
braćo i sestre u Kristu!
Fra Mate Matić, gvardijan u Splitu (Gospa od Zdravlja)
Kalvarijski put bio je posljednji put kojim je Isus hodio ovom zemljom.
Zovemo ga i križnim putem. Križnim putem hodio je i naš pokojni fra Petar kao mladi franjevac u Jeruzalemu mnogo puta za vrijeme studentskih dana, a poslije je vodio hodočašća i hodočasnicima predočavao Isusovo trpljenje, muku i umiranje, koji su ga doveli do slave uskrsnuća.
Drugi fra Petrov kalvarijski put bio je dugi put bolesti kojega s pravom možemo nazvati njegovim kalvarijskim putem. Dug i težak, počeo je na božićnu svetkovinu prošle godine i trajao do 13 sati 13. travnja ove godine. Tešku stazu njegovih padova i uspona možemo pratiti u dvije etape: prva etapa počinje s božićnom sv. misom i traje do Nove godine, kad se u njegovoj bolesti prepoznao virus COVID 19 koji je ozbiljno narušio njegov organizam. Druga etapa bila je dugo i teško liječenje te neizvjesnost dok nije izdahnuo.
Fra Petar se u početku nadao da će svojim fizičkim aktivnostima i neumornim radom nadvladati bolest.
U večernjim satima Nove 2022. godine hitno je smješten na COVID odjel splitske bolnice, gdje su liječnici i cijelo medicinsko osoblje poduzimali sve da mu pomognu. To su bili iscrpljujući trenuci u kojima će jedan od liječnika reći za njegov izgled: „On vam je kao vaš Isus iza oltara“, misleći na Dulčićevu fresku u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu.
Neko vrijeme njegovo se zdravstveno stanje poboljšalo i stabiliziralo, pružalo je nadu njemu i nama da se oporavlja.
Kao član Samostana Gospe od Zdravlja u Splitu na Dobrome od njegove obnove 1986. do 2022. fra Petar je djelovao u službi urednika lista MARIJA, slavljenja svetih misa, a posljednje vrijeme i u službi ispovjednika kod sestara milosrdnica.
Bio je obdaren brojnim darovima od Gospodina. U svom radu bio je neumoran, marljiv, radin, točan, uredan. Imao je svoj stalni ritam koji je neumorno držao i marljivo koristio vrijeme u brojnim aktivnostima kojima se bavio.
Stekao je brojne suradnike za list Marija te prijatelje koji su mu pomagali i stvorili jednu duhovnu mrežu svestrane pomoći.
Za vrijeme bolničkog liječenja mnogi su nazivali samostan i zanimali se za njegovo zdravlje. Bili su radosni kad su iskre nade pokazivale zdravstveno poboljšanje.
Njegov asketski izgled predstavljao se jednom profinjenošću i duhovnošću. To su zapažali oni koji su s njim živjeli, koji su ga susretali, kao i brojni hodočasnici na putu u Svetu Zemlju.
Kroz 40 godina uredništva MARIJE širio je i otkrivao marijansku pobožnost u našem narodu i tiskao značajna djela. Volio je i pratio opći život Crkve, a posebno u našem hrvatskom narodu i radovao se svakom dobru i svakom domovinskom uspjehu.
Naš zadnji susret bio je u petak 8. travnja poslijepodne kada sam mu rekao: „Fra Petre, čekaju te Marija i Marjan“, na što se lagano osmjehnuo. Gajili smo nadu da će nam se vratiti u samostan.
U srijedu 13. travnja spremao sam se na sprovod don Ljubi Bodrožiću. Nazvao sam bolnicu, kao i svaki dan, kako bih čuo vijesti o fra Petru. Upravo je tada fra Petar preselio u kuću Gospodnju. Bolničko osoblje mi je reklo: Smiren je usnuo!
Ovom prigodom zahvaljujem medicinskom osoblju: liječnicima, sestrama i drugim djelatnicima bolnica Križine i Firule koji su sa svom pažnjom, ljubavlju, brigom i stručnošću kroz sve vrijeme njegova boravka u bolnici nastojali učiniti sve što je u njihovoj moći da fra Petru povrate zdravlje.
Posebnu zahvalnost izričem njegovu bratu Vicku, obitelji i drugoj rodbini koji su ga posjećivali, hrabrili i za nj se brinuli.
Jednako zahvaljujem braći Samostana Gospe od Zdravlja, braći u Provinciji te časnim sestrama mnogih kongregacija koji su se svakodnevno brinuli o fra Petrovome zdravstvenom stanju.
Tebe, dragi fra Petre, neka prati zagovor Marije Bogorodice za čiju si slavu neumorno radio. Uskrsli Krist uveo Te u svoje kraljevstvo poslije tvoje zemaljske kalvarije da pjevaš vječni aleluja u nebeskom kraljevstvu. Amen.
Fra Stipe Nimac, uime kolega
Pođemo li od cjelovite vizije Drugog vatikanskog koncila i poslijekoncilskog vremena do danas, ili promotrimo li najnoviji pastoralni projekt Crkve pod nazivom „Sinodalni hod“, suvremeni (pastoralni) teolozi drže da je središnja ideja i ključ danas „misijska suodgovornost sveukupne Crkve“.
Ta ideja razrađivana je i razrađuje se s obzirom na raznolike crkvene razine. Biskupi po ideji kolegijaliteta postaju svjesni da su oni suodgovorni s papom za vodstvo sveopće Crkve, svećenici postaju svjesni da su suodgovorni za vođenje biskupije, svi vjernici laici da su suodgovorni i za župu i za biskupiju i za Crkvu općenito, i za evangelizaciju svih ljudi (usp. Tomislav J. Šagi Bunić, Ali drugog puta nema, KS, Zagreb 1969. str. 33).
Pok. fra Tomislav Šagi Bunić, OFMCap, isticao je i govorio također o „krizi odgovornosti“. Napisao je i objavio dvije knjige pod naslovom „Vrijeme suodgovornosti“. On je držao da je njegovo vrijeme bilo „vrijeme suodgovornosti“. Jasno nam je da je svako vrijeme u povijesti Crkve bilo „vrijeme suodgovornosti“. Isto tako možemo naglasiti da je i ovo naše vrijeme u kojemu živimo i djelujemo također „vrijeme suodgovornosti“.
Odgovornost nužno uključuje biti odgovoran pred nekim: pred Bogom, pred vlastitom savjesti, pred čovječanstvom, pred povijesti, pred svojim radnim kolektivom, pred svojom obitelji… Kršćani bi bili skloni reći da je najvažnija odgovornost pred Bogom, ali ako stvari promatramo sa stajališta životne efikasnosti, onda je najvažnija odgovornost pred vlastitom savjesti, jer uključuje svijest vlastite odgovornosti, a kod vjernika to se zapravo svodi na odgovornost pred Bogom… (usp. Tomislav J. Šagi Bunić, Vrijeme suodgovornosti, Knjiga prva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1981. str. V-XX).
U kontekstu „krize odgovornosti“ i vremenu suodgovornosti u kojem jesmo i živimo želim iz svog kuta gledanja istaknuti tri označnice koje karakteriziraju osobu i djelo fra Petra Lubine, „tihog pregaoca“:
Prva: Odgovornost za službu
Fra Petar Lubina bio je odgovoran u službi i po službi koja mu je povjerena i zadana u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja (Split). Držao je da s pomoću milosti Božje, od Boga darovanih talenata te po službi koju odgovorno obnaša djeluje na spasenje drugih…
Druga: Odgovornost prema „teologiji rada“
Odgovornost i suodgovornost prema radu. Nevjerojatno koliko je fra Petar Lubina bio radišan čovjek te odgovorno radio.
Reče mi jedan djelatnik iz tiskare „Dalmacija papir“ (Split) s kojim sam se čuo poslije fra Petrova preminuća. Razgovarali smo o fra Petrovoj osobi i djelu. On sa svojega gledišta, a ja sa svojega. Tom prigodom je rekao: „Fra Stipe, doista, nikada nisam susreo fratra da je tako radišan kao što je fra Petar. Znali smo se mi u nekim stvarima razilaziti u pristupima, ali što se tiče rada i odnosa prema radu, tu mu nema premca“.
Fra Petar je „teologiju rada“ razumijevao na način da svojim radom i svojim odgovornim pristupom prema radu nastavlja stvaranje Boga Stvoritelja, kao i da svojim odgovornim radom od postojeće stvara poboljšanu crkvenu i društvenu praksu.
Treća: Odgovornost prema promidžbi zdrave „mariologije“ kao teološke znanstvene discipline i odgovornost prema zdravoj pobožnosti štovanja Blažene Djevice Marije.
Uvijek je Mariju promatrao organski povezanom s Otajstvom Krista i Crkve, kako je i istaknuto u naslovu osmog poglavlja Lumen Gentium (Konstitucija o Crkvi, VIII. poglavlje: Blažena Djevica Marija Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve)!
Napominjem u vezi s tim: bio je član Međunarodne papinske marijanske akademije, član Hrvatskoga mariološkog instituta Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sudjelovao je na nacionalnim i međunarodnim kongresima i simpozijima o Mariji. Znanstveni članci objavljeni u aktima kongresa i simpozija te u drugim znanstvenim časopisima ocijenjeni su mu, prema znanstvenim mjerilima, visokom ocjenom.
Objavio je mnoge knjige. Napominjem najznačajniju monografiju Marijanska Hrvatska (1995.) i Vodič marijanskom Hrvatskom (2012.).
Dugi niz godina bio je glavni urednik lista „MARIJA ˗ Vjerski list za Marijine štovatelje“.
Uime kolega i svoje osobno ime, dragi kolega fra Petre, hvala Ti što si nas potaknuo da posvijestimo kako je i naše vrijeme „vrijeme suodgovornosti“! Iskrena hvala za svjedočenje odgovornosti prema obnašanju službi, na predanom radu i odgovornom promicanju mariologije, kao i na odgovornom promicanju zdrave marijanske pobožnosti.
Obitelji, rodbini, prijateljima i znancima te suradnicima kolege fra Petra, izražavam, uime kolega i svoje osobno ime, iskrenu ljudsku, kršćansku i franjevačku sućut.
Po zagovoru Blažene Djevice Marije neka Ti, dragi kolega fra Petre, Uskrsnuli Krist čini communio.
Počivao u miru Božjem. Amen.
Fra Nedjeljko Jukić, uime svećenika i vjernika iz Runovića
Govorim ovo tebi, ali ne radi tebe, jer je to tebi u stanju vječnosti nebitno, nego radi nas koji smo još u ovoj ograničenosti i prolaznosti, skloni jedni o drugima donositi nedovoljno točne zaključke, zapažati probirno kako nam odgovara, tumačiti tuđe riječi, djela i postignuća onako kao ih vidimo iz vlastite ograničenosti, a to znači često na pogrešan način. Govorim ovo u trenutku za koji do nedavno nisam pomišljao da bi mogao tako brzo doći. A kad je već, iako neželjen, došao, moram ovo što slijedi reći između ostaloga i radi toga da bih izliječio dušu svoju.
Poznavali smo se još iz doba našeg djetinjstva. Bio si stariji 5 godina, ali smo bili povezani već u osnovnoj školi, a daleko više nakon što si mi kao sjemeništarac bio kum na krizmi. Iz tog vremena jasno vidim onaj stolić kraj prozora što u staroj Jolinoj kući gleda na ulicu, one tvoje uredne knjige, bilježnice, papire i različit pribor, kao i sve one meni začudne stvari koje si već tada stvarao. Onaj tko je to vidio i zna, može razumjeti tvoju neprispodobivu urednost, sustavnost, točnost, štedljivost u uporabi raspoloživih dobara i krajnju odgovornost prema svemu onome što ti je bilo povjereno. Tek taj može donekle razumjeti zašto ti je, možda i prenaglašeno, bila odbojna svaka razmetljivost, suvišna rasipnost i neplodna dokolica. Tek on može razumjeti otkuda ti neprispodobiv poriv da u tolikoj mjeri radiš i stvaraš, da bez prestanka uobličuješ nove zamisli i oplođuješ darovano ti vrijeme. Usisao si dobar dio toga već u rodnoj kući i obitelji, a kasnije nadogradio i oplemenio.
Kasnije nas je još više združio i zajednički poziv u redovničkom i svećeničkom zvanju, što je ovjerovljeno i drugim kumstvom, onim na mojoj Mladoj misi. Bio sam povlašten poznavati ne samo tvoj rad i planove nego i najintimnije dvojbe, razmišljanja, prosudbe. Bila je to povlastica koja je katkada predstavljala i teret i koja nije uvijek bila bez propitkivanja i nesuglasica. Ali zar postoji istinski ljudski odnos koji nije okusio i takve trenutke? Nisu li oni na koncu i prigoda i potreba kako bi se odnos pročišćavao i učvršćivao?
Ostajem ti beskrajno zahvalan što si me učinio hodočasnikom, čak i višekratno, u preko stotinu Gospinih svetišta u kojima Hrvati katolici – ne samo na ozemlju današnje Hrvatske nego i na drugim povijesno hrvatskim prostorima – časte Majku Božju pod najrazličitijim imenima. Značilo je to dane i dane putovanja, tisuće i tisuće prevaljenih kilometara, katkada i po zemljanim ili šljunčanim putovima, gotovo preko bespuća jedva vidljivih na kartama, jer satelitskih navigacija tada nije ni bilo, katkad i preko tek uspostavljenih novih državnih granica, pa i preko kontrolnih točaka međunarodnih mirovnih snaga. Ostajem ti zahvalan što si mi pri tome dopustio da ti budem djelomičan suradnik u stvaranju kapitalne knjige Marijanska Hrvatska; knjige koju je jedan vrlo cijenjeni pokojni hrvatski teolog nazvao hrvatskom marijanskom enciklopedijom; knjige iz koje si izveo i neka druga djela i za koju si u pozadini cijeloga svog predanog rada polako pripremao drugo obogaćeno, pročišćeno i osuvremenjeno izdanje, koje, nažalost, nisi dovršio. Ali dovršio si toliko toga. Stih pjesme Blaženu Djevicu nazva „dušom duše hrvatske”. A nitko kao ti nije svojim djelom hrvatsku marijansku dušu tako razotkrio i dokazao perom.
Uređujući list za Gospine štovatelje Mariju gotovo punih 40 godina te pišući članke i knjige, ispunjavao si prostor između s jedne strane akademske teologije koja često nije običnim vjernicima dohvatljiva i razumljiva i s druge strane propovjednički nadahnute retorike koja može otkliznuti i u pretjerivanje. U tom smislu, pišući i priređujući brojne tekstove, bio si budan i pomnjiv kako ne bi iznevjerio teološku istinu o Blaženoj Djevici. U tom si se uvijek mogao osloniti na pomoć jedne tebi drage i odane osobe koja je utemeljena u teološkom znanju, na pomoć jednoga drugoga svoga kuma. Uređujući Mariju, oblikovao si i pomno njegovao skupinu vjernih suradnika koji su vođeni tvojim primjerom velikodušno darivali svoje vrijeme i rad na promicanju Gospine slave. A kad nisi mogao naći tko bi ti napisao neki planirani tekst, sam si ga sastavio i potpisao jednim od svojih pseudonima, najčešće kao Kamenko Jolić ili Pere Marin, iskazujući tako počast i svojim dragim roditeljima Joli i Mari.
Svim tim i mnogim drugim djelima, o kojima ovdje nema vremena govoriti, izgradio si i samom sebi spomenik trajniji od mjedi. Dogodit će se nepravda ako se tvoje djelo, ne samo ovdje spomenuto nego i mnogo nespomenuto, ne bude vrjednovalo i sustavno prikazalo, barem onako kako si ti potakao i u najvećoj mjeri osobno najviše pridonio da se vrjednuje djelo nekolicine pokojnih fratara naše redovničke zajednice.
Jesi li pomišljao da bi kraj mogao brzo doći? Kratko pred odlazak u bolnicu kao da si slutio nešto takvo. Znakovito je da si upravo tih dana za tisak užurbano pripremao i sasvim pripremio te dao stručno redigirati novu opsežnu knjigu kojom si želio obilježiti svojih 70 godina života i 40 godina uređivanja Marije. Knjigu si naslovio Marijanski mozaik, a po sudu znalca ona spada u ono najvrjednije što si napravio. Znakovito je i to da si dovršeni predgovor za tu knjigu datirao Svetkovinom Bogorodice, 1. siječnja 2022. A upravo dan prije te svetkovine ti si dospio u bolnicu i bio prikopčan na aparate. Kao da je netko htio da to bude točka na tvoj toliko plodan rad. Bila bi također velika nepravda ako to tvoje najnovije djelo uskoro ne bi izišlo na svjetlo dana.
Radeći sve spomenuto na čemu si izgarao i konačno poput svijeće izgorio, nikada nisi zaboravljao da si najprije svećenik i franjevac. Nikada ti nije bilo teško propovijedati, ispovijedati, voditi hodočašća i pružati duhovno vodstvo onima koji su to tražili, osobito redovnicama. Tvoja je propovjednička riječ uvijek bila doživljena kao iskrena i vjerodostojna. U to sam se uvjerio i iz izjava vjernika koji su se proteklih dana preda mnom osvnuli na tvoju smrt.
Progovorio bih na kraju još riječ-dvije o onome što si učinio za naše rodne Runoviće. Bili smo dio male povjerljive skupine koja je u vrijeme općeg procvata naše župe i mjesta često o tome promišljala i nastojala dati svoj prinos. Dok smo se mi ostali nabacivali idejama i zamislima, katkada i izvan granica ostvarljivosti, ti si malo govorio, ali potom bi dogovoreno stavljao u stvarne okvire i odmah prianjao poslu, pronalazeći načine i osobe da se to ostvari, ulažući vrijeme i sredstva i ne pitajući tko će ti to nadomiriti. Da nije bilo tvoje velikodušne darežljivosti, teško da bi onda na našoj župnoj crkvi Gospe od Karmela bila postavljena umjetnički vrijedna brončana vrata; malo je vjerojatno da bi u njoj od prelijepoga mramora bio oltar izrađen rukom eminentnog kipara; teško da bi u grobljanskoj crkvi sv. Mihovila bio onakav veliki mozaik s prikazom Uskrsnuća. Protivio si se da se o tome ranije javno govori pa sam stoga bio obvezan u ovom trenutku to iznijeti na svjetlo dana. Dva sveska Runovićkog zbornika ponajvećma su tvoje djelo. Planirao si i treći, ali to je izostalo jer te je povrijedila ljudska nezahvalnost koja je u tebi ostavila dubok trag gorčine.
Dragi kume! Ovo je samo dio onoga što znade Onaj koji sve znade i milostivo oprašta i nagrađuje i što znade Ona kojoj si tako vjerno služio i čiju si slavu ustrajno promicao. Uvjeren sam da su te milostivo primili u svoje blaženstvo. Uživaj vječni mir i radost u zagrljaju Oca Nebeskoga!
s. Gracijana Gracin, uime časnih sestara
Zajednica sestara milosrdnica u Samostanu sv. Vinka u Splitu posebno je zahvalna Bogu za dar fra Petra. Prva misna slavlja još krajem jubilejske 2000. godine po povratku sestara s Poljuda na staru bribirsku adresu slavile smo u zajedništvu s fra Petrom, do travnja 2003. godine. Ljetnih mjeseci obnavljalo se više puta to zajedništvo dok je mijenjao pok. fra Stanka Radića, da bi se nastavilo u svibnju 2018. godine „za stalno“. Svoj novi svakodnevni zadatak priopćio nam je sebi svojstvenim stilom i osmijehom: „Dok ne nađete boljega!“ reče. Nismo tražile (boljega). Dapače!
I nije nam trebao ovakav rasplet pozitivnog testa na koronu i povišene temperature da bismo bile svjesne blagodati koju poveća zajednica, kakva jesmo, ima u takvu Kristovu svećeniku. Besprijekorna točnost, odmjerenost, raspoloživost za dogovaranja oko liturgijskih slavlja, svakodnevni kratki poticaj u pokajničkom činu promišljen u svjetlu evanđelja dana – činjenice su kojih smo bile svjesne i onda kad nam se činilo da je fra Petar pokoji svoj osvrt malo više „začinio“ ironijom.
Dragi fra Petre! U zadnjem e-mailu 31. prosinca 2021. napisali ste nam: Ako izdržimo, znači da mu trebamo i da računa na nas… Niste izdržali. Žao nam je. A uvjereni smo da je još računao na Vas i da ste mu trebali… Bio nam svima ovaj vaš prijelaz na drugu obalu barem mali pomak u svladavanju mnogih naših tvrdoća i barijera kakve svi počesto izgradimo… A vi nastavite posao delegata tamo gore zagovarajući nas sada kad imate, vjerujemo, još bolju poziciju! Da izgrađujemo Njegovo kraljevstvo poput Majke Marije čiji ste apostol ovdje bili dugi niz godina!
Ostajemo u molitvenom zajedništvu!
Neka vas Otac obdari Uskrsnućem!
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
fra Kristian Stipanović, gvardijan u Imotskom
Premda nikad nije živio i djelovao u Imotskom, naš je pokojni brat Petar ovaj samostan doživljavao svojim te se tako i odnosio prema fratrima i svemu što je vezano uz samostan.
Kao gvardijan želim istaknuti njegovo zalaganje oko promicanja štovanja naše nebeske Majke, Gospe od Anđela, što je činio izdavanjem njezina molitvenika, tiskanjem kalendara i sličica, a o slavlju 300. obljetnice oslobođenja Imote od Osmanlija priredio je zbornik o štovanju Gospe u Imotskoj krajini te izdao vodič o svetištu Gospe od Anđela.
Fra Petar je svoju ljubav prema ovom samostanu iskazivao materijalno pomažući samostan kad god je mogao. Nije bilo radova u samostanu i crkvi koje nije pomogao svojom donacijom!
Dobri Bože, hvala Ti za život našega vrijednog brata Petra i za sve dobro koje si po njemu učinio za sve nas i za ovaj samostan! Po Mariji, Majci Milosrđa, budi mu milosrdan Otac i uvedi ga u radost i mir svog Kraljevstva!
Sućuti:
Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Molim Vas primite zajedno s čitavom Provincijom Presvetog Otkupitelja izraze moje iskrene sućuti zbog odlaska nebeskom Ocu fra Petra Lubine.
Iznenadila me vijest o njegovoj jučerašnjoj smrti premda sam čuo da je bolovao više mjeseci najprije od Covida a potom i drugih komplikacija tako da je proveo puno vremena u bolnici.
Fra Petra poznajem najviše iz našeg zajedničkog djelovanja u Hrvatskom mariološkom institutu, u kojem je više ne samo godina nego i desetljeća bio tajnik, najprije pok. profesoru Adalbertu Rebiću a onda i meni kad sam bio predsjednik HMI. Njegov je doprinos u hrvatskoj mariologiji kao i u proučavanju i širenju marijanske pobožnosti doista velik i neprocjenjiv. Više vrijednih knjiga koje je napisao o Blaženoj Djevici Mariji, velika monografija Marijanska Hrvatska, nekoliko uređenih zbornika Hrvatskog mariološkog instituta te višedesetljetno uređivanja lista Marija sigurno je fra Petra Lubinu obilježilo te će ostati zlatnim slovima upisan u Marijine štovatelje i hrvatske mariologe. Neka mu zato Presveta Bogorodica bude zagovornica da prispije u Kraljevstvo Marijina Sina i našega Gospodina Isusa Krista.
U molitvi sam za pok. fra Petra i osobito u ponedjeljak, ali žalim što mi nije moguće doći na sprovod jer na Uskrsni ponedjeljak već imam preuzeto slavlje kod Varaždina na misi s krštenjem šestog djeteta u jednoj obitelji.
S poštovanjem
+Vlado Košić, biskup sisački
Fra Ivan Karlić, predstojnik Hrvatskoga mariološkog instituta
Vijest da se fra Petar Lubina preselio Gospodinu rastužila je sve članove HMI-a, jer je fra Petar desetljećima bio na neki način duša našeg Instituta. Osim što je bio uistinu divljenja vrijedan član, godinama je bio marni i zauzeti tajnik HMI-a, vodeći i organizirajući de facto sve inicijative HMI-a, posebice Nacionalne mariološke kongrese i Međunarodne mariološko-marijanske skupove. Moram reći i nešto osobno o fra Petru: od kada sam postao član HMI-a, on me je bratski upoznavao s radom Instituta, savjetovao, pomagao, uvijek našao vremena biti potpora… Siguran sam da bi tako posvjedočili i svi drugi članovi HMI-a, koji je našem fra Petru uistinu prirastao srcu i nesebično davao sebe.
Vama, poštovani redodržavniče fra Marko, i svoj braći u Provinciji želim izraziti iskreno bratsko i ljudsko suosjećanje prigodom preminuća fra Petra, moleći dragoga Boga da ga primi u zajedništvo svetih! Kako veli naša liturgija, „Božjim se vjernima život mijenja, a ne oduzima“, te se čvrsto nadam i vjerujem da je i naš dragi fra Petar u zajedništvu s Bogom!
S poštovanjem,
Fra Ivan Karlić,
predstojnik Hrvatskoga mariološkog instituta
Ivan Lenić, katedralni župnik i dekan (Đakovo)
dragi oci franjevci!
Kako su bili dani Velikoga tjedna Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća, nisam registrirao smrt fra Petra Lubine, nego tek maločas izvješće o sprovodu. Ostao sam pod dojmom iznenađenosti, ali i zahvalnosti što sam poznavao toga dragog svećenika-franjevca i imao povremenu lijepu komunikaciju s njim, pogotovo dok sam upravljao Gospinim svetištima Šumanovci kod Gunje, a posebice do prošle godine svetištem Gospe Brze Pomoći u Sl. Brodu. Fra Petar je nekoliko puta dolazio k nama za tribine, hodočasničke mise itd. Osim toga, moj prvi novinarski uradak objavio je on krajem osamdesetih u Mariji…
Vama, dragi Oci, izražavam kršćansku blizinu i zajedništvo u molitvi za pok. fra Petra, a zahvalan za mnoga dobra, tako i na području čašćenja Majke Gospodinove, pa i u brošurama koje koristimo za isto, obećajem da ću sljedećih dana slaviti sv. misu za njega.
Uz srdačne pozdrave iz Đakova,
Ivan Lenić, katedralni župnik i dekan
