Sprovod fra Petra Teskere

Draga braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi,
ožalošćena rodbino
draga braćo i sestre u Kristu!

Tema o kojoj u svakodnevnom životu rijetko i nerado govorimo jest tema o smrti. Ona nije po sebi ni vidljiva ni opipljiva. Ona ne postoji sama za sebe, nego je njezina pojava vidljiva u trenutku smrti konkretnog čovjeka. U našim mislima i osjećajima ta tema u pamet doziva mrak, nestanak s ovoga svijeta, prestanak postojanja. Bez obzira na činjenicu što je ne volimo i nerado o njoj razgovaramo i govorimo, ona nas prati u stopu, ona je tu negdje oko nas i bez prestanka „vreba“ svoju žrtvu. Ona ne postoji izvan života, zato što je ona  jednostavno sastavni dio ovozemaljskog života. Te smo činjenice svakako svjesni, ali nam je draže misao o smrti, napose misao o vlastitoj smrti nekako odgurnuti od sebe i na nju što je više moguće ne misliti.

U starozavjetnoj knjizi mudrosti stoji da „Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih“, nego je „sve stvorio da sve opstane“ (Mudr 1,13-14). Na jednom drugom mjestu kaže da „je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju“ (Mudr 2, 23-24). Smrt je krajnji trenutak našega ovozemaljskog života. U takav život, kojeg je smrt sastavni dio, došao je Bogočovjek Isus Krist, koji je, svojim uskrsnućem promijenio smisao života i smisao tjelesne smrti. To je istina i stvarnost koja, gledana očima vjere u Krista, baca sasvim novo svjetlo na smrt. Isus smrti nije izmicao, nije od nje bježao, a možda je mogao, nego prihvaća borbu s njom. Za to nam je primjer kada Isus oživljava Jairovu kćer, nakon njegove usrdne molbe. Nadmoćno prilazi smrti i siguran je u pobjedu nad njom, ali potiče Jaira riječima: „Ne boj se, samo vjeruj!“ (Mk 5,36). Osim toga, Isus se ne koristi riječima zbunjenosti, koje su svojstvene nama ljudima: „Što možemo? Takav je život. Sve nas to čeka.“ Smrt je za Isusa posljednji i najgori neprijatelj i u primjeru Jairove kćeri on se bori i vlastan je pobijediti čak i ovu zemaljsku smrt. Tome usprkos, on se u konačnici predao i podložio takvoj jednoj ljudskoj smrti, koja je u njegovu slučaju spasonosna, jer je poslije nje došlo ono zbog čega je došao na ovaj svijet: došlo je uskrsnuće, pobjeda nad vječnom smrću. Upravo u smrti smijemo računati s Božjom milošću i ljubavlju, jer je ljubav koju nam je Bog objavio u raspetom i uskrslom Kristu jača od smrti.

A mi smo ovdje došli s vjerom slaviti Krista i njegovo uskrsnuće, njegov zalog da ćemo i mi uskrsnuti zajedno s njime. S takvom vjerom možemo drugačije razmišljati o smrti, s njom je možemo drugačije shvaćati i prihvaćati. Vjera u Krista uskrsloga velika je utjeha i nada u vječni život kojega je put pokazao nam uskrsli Spasitelj Isus Krist, koji je pošao pred nama da nam pripravi stanove (Iv 14, 1-3).

Okupili smo se u vjeri u Krista. Okupili smo se oko Njegova oltara s vjerom u Njegovu prisutnost i s vjerom da će našega brata fra Petra milošću svojom primiti u svoje kraljevstvo, u što je vjerovao naš brat fra Petar. To je jedina i najveća utjeha koju možemo dobiti. I upravo ta utjeha, prožeta vjerom, olakšava prihvatiti stvarnost smrti, odnosno stvarnost da fra Petra više nema među nama. U prvom pokojničkom predslovlju lijepo je izrečena istina ovim riječima: „Jer tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“ Vjerujemo da je i fra Petar stekao prebivalište na nebesima.

Evo nekoliko podataka o fra Petrovu životu i djelovanju:

Fra Petar je rođen 26. siječnja 1950. godine u Kijevu od oca Cvitka i majke Anice r. Teskera.

Osnovnu školu završio je u rodnom Kijevu (1956.-1964.), gimnaziju u Sinju (1964.-1966.; 1967.-1969.). U sredini gimnazijskog školovanja stupio je u novicijat na Visovcu (11. srpnja 1966.), gdje je godinu dana nakon toga položio prve redovničke zavjete (12. srpnja 1967.).

Filozofsko teološki studij, po dvije godine, pohađao je u Dubrovniku (1970.-1972.), Makarskoj (1972.-1974.) i Zagrebu (1974.-1976.).

Svečane redovničke zavjete položio je na La Verni (Italija) 1. listopada 1972. Za đakona je zaređen u Imotskom (1974.), a godinu kasnije za svećenika u rodnom Kijevu (1975.). Mladu misu je proslavio u Kijevu 16. srpnja 1975. godine.  

Nakon svećeničkog ređenja prva pastoralna služba koja mu je povjerena bila je služba župnog vikara u Župi Gospe van Grada u Šibeniku (1975.-1976.), gdje je ostao godinu dana. Nakon toga premješten je u Župu Vinjani, gdje je ostao tri godine vršeći također službu župnog vikara. Na trima župama vršio je službu župnika i to: tri godine u Staševici (1979.-1982.), petnaest godina u Danilu (1982.-1997.) i čak devetnaest godina u Župi Čista Velika (1997.-2016.). Nakon toga je dvije godine bio župni vikar u Drnišu (2016.-2018.), potom je četiri godine bio u Stankovcima vršeći službu pastoralnog pomoćnika (2018.-2022.). Posljednja župa na kojoj je pastoralno djelovao jest župa Gospe van Grada u Šibeniku (2022.-2024.), ista župa u kojoj je kao mladomisnik godinu dana vršio službu župnog vikara. Tu ga je, 11. studenog 2024. godine, pohodila sestrica smrt u 75. godini života, 59. redovništva i 50. svećeništva. Najveći broj godina svoga pastoralnog rada proveo je u šibenskoj biskupiji, od 1982. do 2024., ukupno 43 godine dok je u splitsko-makarskoj nadbiskupiji djelovao od 1976. do 1982., 6 godina. Ukupno 49 godina, a dogodine bi fra Petar slavio 50. obljetnicu svećeništva i svoga pastoralnog djelovanja. No, čovjek snuje, a Bog određuje, kako se kaže u našem narodu.

S fra Petrom nisam nikada živio. No, imao sam ga prilike, barem dijelom upoznati, kroz ovih pet i pol godina moje službe, kroz bratske razgovore u okviru vizitacije, ali i u drugim neslužbenim prigodama. Koristim ovu prigodu iznijeti pred vas jednu osobinu iz fra Petrova života, koja ga je pratila cijeli njegov život. Naime, kada sam bio gimnazijalac u Sinju,  fra Petar je u to vrijeme bio župni vikar u Vinjanima. U društvu sa tadašnjim župnikom fra Antom Brčićem, njih dvojica su često dolazili u posjet sjemeništarcima koji su rođeni u toj župi. Kolege koji su bili rođeni u toj župi, znali su često isticati kako njih dvojica žive u bratskoj slozi, kao braća franjevci, svećenici i kao pastoralci. Bili su primjer sloge, obostranog poštovanja i uvažavanja. Karakternu crtu mirnog i dobrog čovjeka, redovnika i svećenika, fra Petar je zadržao sve do kraja svoga života.

 Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem iskrenu sućut fra Petrovu bratu Stipi (Stjepanu), sinovki Eleonori, članovima obitelji pok. brata Ante, članovima obitelji pok. sestre Pere kao drugoj rodbini i prijateljima.

Dragi fra Petre, u svoje osobno ime i uime naše Provincije, koje si bio član, opraštam se od tebe, zahvalan Bogu za tvoj život, za tvoju lijepu narav i za tvoju dobrotu kao i za sve što si učinio na njivi Gospodnjoj kamo te je Božja providnost slala. Neka te Gospodin nagradi životom vječnim u nebu.

Počivaj u miru Božjem! Amen.

Riječ tišine u odjeku prošlosti za ogled budućnosti

U predvečerje Oluje dva ćuka nakon susreta s Gospodinom našla se pred barikadom ljudskoga nemara al^‘ nasuprot nemara nađoše i toplinu ljudskoga srca te ljubavlju nadiđoše prepreku i krenuše put doma.

Još jednom Ljubav je pobijedila i pokazala put!

Dom učiniše po mjeri čovjeka.

Nakon zapaljene vatre, krenuše put svjetla – čudna hoda, poput oca i sina, poput rijeke što utječe u beskrajno more i planinskog potoka što se obrušava vrh planina put nizina, al’ istoga duha i naravi.

Njih dvojica poput oca i sina!

Jedan drugoga pridigoše; stariji mudrošću i strpljivošću mlađega, a mladi snagom i osmijehom starijega.

Njih dvojica poput oca i sina, poput Asiškoga siromaha i prvih drugova!

„Bog mi dao brata”, osjeća se u njihovom zajedništvu. Zajednica ih je pobratimila i Zajednici hvala, hvala što je postala sredstvo Providnosti Božje za susret zemaljskog na putu k nebeskom,

U tom zajedništvu gorušičine krošnje mnoge Gospodnje ptice nađoše svoje mjesto.

Svojim pijevom Rijeku što utječe u beskrajno More učiniše zlaćanom i mirnom, veselom i razdraganom,… a Potoku davahu sigurnost kako čovjek nije stvoren biti sam.

Ptice Gospodnje, hvala i slava Svevišnjem na vama!

I prolažahu dani i noći, noći i dani, njih 811.

U izmjeni svjetla i tame, sunca i mjeseca, tirkiznog neba i zvjezdanoga svoda nad Rijekom što utječe u beskrajno More nadvio se nečujni šum Gospodnjih pčela.

Njihov šum bijaše poput sigurnosti majčinoga zagrljaja, poput sunčevih zraka što kupaju umornu zemlju nevidljivim slapovima zlaćanih boja.

Pčele Gospodnje, hvala i slava Svevišnjem na vama!

I tako dođe dan 811 — Dan Gospodnji!

Dan kad su se Otajstva vječnosti slavila u prolaznosti vremena, a Rijeka što utječe u beskrajno More svoj tihi huk dala Zajednici, kad se knjiga jednoga života tiho otvarala pred Prijestoljem Svevišnjega – baš tog dana – kad su barikade bile daleko iza otkucaja srca, kad je sunce pozdravilo mjesec i zvijezde te im ustupilo mjesto na nebu, dva ćuka u tišini doma, u krošnji gorušičinoga zrna, s Jurom i Nušom tim divnim stvorenjima Svevišnjega, s osmjehom na licu i sinovskim zagrljajem pošli su na put, i ne sluteći kako je Vječnost već raširila ruke prema krhkome, kako je beskrajno More otvorilo prostranstva ljubavi Rijeci što mirno teče.

Daleko od ljudskih planova i grimasa buke graba i gloga, Providnost Božja se ponovno poigrala te Rijeku pod okriljem vela zvjezdanoga plašta dok je bura svirala svoj tihi hvalospjev Stvoritelju, podigla k sebi.

Providnost Božja je s neba pustila kišu i stvorila Rijeku, sad je zemlja zaplakala i Rijeku vratila na poziv Nebu.

Rijeko Gospodnja, hvala i slava Svevišnjem na tebi!

Toliko od mene dragi moj brate Petre!

Vidimo se ponovno kad dođe moj Dan Gospodnji!

Poštovani oče Provincijalu, fra Marko,

Vama i svim franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja, kao i najbližima, rodbini pokojnog fra Petra Teskere izražavam iskrenu kršćansku i bratsku sućut, te prikazujem molitve svemogućem Bogu da našeg brata primi k sebi zauvijek, u ime svih svećenika, redovnika i redovnica Šibenske biskupije, u ime biskupa u miru Ante i svoje osobno.

Žalosna i iznenadna vijest da nas je fra Petar napustio, a nadali smo se da će prebroditi zdravstvene poteškoće. Gospodar vremena i vjekova, svemogući Stvoritelj koji određuje granice moru i kopnu, koji ravna godišnjim dobima, koji svakome određuje mjeru dana, života i služenja, pozvao je fra Petra k sebi. Iz rodnog Kijeva krenuo je slijediti svetoga Franju. Gotovo cijeli svoj svećenički vijek proveo je u Šibenskoj biskupiji. Dogodine je kanio slaviti 50 godina misništva. O tome smo ove godine pričali u Kijevu na blagdan Gospe od Karmela.

Nadali smo se da će još sijati i obrađivati Njivu Gospodnju, ali Svevišnji je odredio drugačije. Fra Petar je ispunio svoju mjeru života, svećeništva i redovništva, istrajao svoju dionicu puta i primio posljednji dekret za odlazak u kuću Očevu. Neka se i po njegovu odlasku proslavi Bog kojem je služio i čiju je Riječ naviještao. Neka vedrinom duha i osjećajem za duhovito uđe u radost Gospodara svoga.

Neka mu Spasitelj svijeta i Kralj kraljeva bude milostiv, neka se navijeke raduje u vječnosti pred Licem Božjim.

Isusove riječi: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada (Iv 11,25-26) bile na duši njegovoj ispunjene za život vječni.

Počivao u miru Božjem!

Vama oče provincijale i svoj braći šaljem kršćansku sućut i molitvu za preminulog brata Petra. Zahvaljujem Bogu za dugogodišnje svećeničko služenje Crkvi koja je u našoj biskupiji, napose u onim teškim vremenima rata i poraća koje je strpljivo živio sa povjerenim mu pukom! Gospodin mu bio pokoj i svjetlo vječno!

„Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. (Iv 11,25)

Fra Petar Teskera!
Čovjek, svećenik, Franjevac!
Fra Petar Teskera!
Isusov zaručnik i Franjin brat!

Na ovaj svijet dolazi 1950.
U Kraljevstvo nebesko odlazi 2024.

U ponedjeljak 11. studenoga u 75. g. života, 59. g. redovništva i 50. g. svećeništva, u zlatnoj punini bijele Hostije koja se nesebično u ljubavi lomila i razdavala poput Isusa Krista!

U ranim jutarnjim satima, u osvit novog dana, na spomendan sv. Martina, preselio se u vječno prebivalište, u kuću Očevu Božji čovjek, franjevac od glave do pete.

Poletjela je u nebesko prostranstvo lijepa svećenička duša k svome Izvoru da se naužije nebeskih dobara.

Ostavila nas je kao siročad duša puna Božjeg miomirisa…

Odazvala se na Očev glas: Dođi k meni!

Vjerujemo da je fra Petrov odgovor: Evo me, Gospodine! bio jednako snažan kao i onog dana kad ga je pozvao u svoju svetu, križevnu, svećeničku službu.

U našu Župu Gospe vanka Grada došao je prije dvije godine. Neki su ga već poznavali, a nekima je to bio tek prvi susret s gorostasom vjere, s čovjekom, svećenikom čudesne nutarnje ljepote i bogatstva. Skroman, blag, tih, nezahtjevan, s teretom života i godina, ali uvijek radostan, uvijek s blagim osmjehom na licu, osvajao je vjernička srca. Bio je pravi franjevac, čovjek jednostavnog i čistog srca, srca djeteta koje se radovalo malom znaku pažnje, one tako rijetke bratske ljubavi koja uzvraća velikodušnošću.

Fra Petar Teskera!
Dvije godine s nama kao cijeli život!
Fra Petar Teskera!
Bogoljub, čovjekoljub i domoljub!

Srce mu je gorjelo na spomen Hrvatske. Dirljivo je bilo vidjeti starinu koja bi suzu pustila strepeći nad njenom sudbinom…

Molio je i čekao uskrsnuće, duhovnu preobrazbu, istinsko uskrsnuće hrvatskog čovjeka u tako željkovanoj Domovini za čiju je slobodu proliveno toliko nedužne krvi…

Baš kao što je i Marija iščekivala uskrsnuće svoga Sina.

A, ljubio je Mariju iznad svega onom pravom sinovskom ljubavlju!

Hvala Ti, dragi naš fra Petre na ljepoti zajedništva, na ljubavi koju smo dijelili slaveći Gospodina! Hvala Ti na mudrosti kojom si nas hranio! Hvala Ti za nedužni bratski zagrljaj, hvala Ti za radost Franjinog srca!

Tvoj odlazak u Nebesku domovinu rastužio nas je, priznajemo… kao da se otkinuo komadićak našeg srca… makar znamo da si sada na boljem mjestu.

Gospodin neka mi bude nagrada za sve dobro što si za života učinio. Zaslužio si vijenac slave.

Gospa vanka Grada ostaje bez jednog velikog čovjeka, ostaje bez svećenika plemenita srca, čovjeka puna Božje mudrosti. Jednostavno, ostajemo osakaćeni za ljubav koda se razlijevala u svoj svojoj punini.

Rekao si: Ovdje sam je doživio kao nikad u životu!

Tuga neće tako brzo minuti.
Nedostajat ćeš nam.
Ljubav će čuvati sjećanje.
Usnuo si blaženim snom pravednika. Pokoj duši Tvojoj!
I, sjeti nas se.

Tvoj zagovor i molitva iz blizine Božje, trebat će nam u danima koji dolaze. Jer, more se uzburkalo, a sjene prijete…

Zbogom!

U Kristovoj ljubavi

Tvoji župljani