Tradicijsko crkveno pučko pjevanje u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja

U izdanju Zbornika „Kačić“ izašla je edicija Tradicijsko crkveno pučko pjevanje u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Ovo izdanje „predstavlja prvi cjelovit prikaz tradicijskog crkvenog pučkog pjevanja koje je bilo, a jednim dijelom još i danas je sastavni dio liturgijskog slavlja na područjima koje obuhaća Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Pionirski je to pothvat u kontekstu glazbene tradicije jedne franjevačke provincije temeljen na najsuvremenijim muzikološkim metodama obradbe glazbenog materijala“, piše u uvodniku Hana Breko Kustura. 

Kazalo

I. Uvodnik

Franjevci – čuvari baštine (fra Željko Tolić)

Muzikološki prikaz edicije (Hana Breko Kustura)

Povijest Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja

Napjevi u povijesno-analitičkom kontekstu (Gorana Doliner)

Jezik crkvenih pučkih napjeva u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja (Mile Mamić)

.

II. Redoslijed napjeva

Redoslijed napjeva u osnovnim skupinama prema sadržaju i funkciji njihovih tekstova … 3

.

III. Napjevi

Napjevi … 11

.

IV. Analize i napomene

Analize i napomene … 277

.

V. Tonski nizovi

Tonski nizovi … 297

.

VI. Komentari

Komentari … 305

.

VII. Tekstovi napjeva

Tekstovi napjeva … 343

.

VIII. Redoslijed oblika

Oblici napjeva (prema vrstama teksta) i njihova zastupljenost … 419

.

IX. Popisi

Popis građe prema pojedinim lokalitetima (abecednim redoslijedom) … 427

Popis zapisivača i istraživača … 437

Popis tonskih zapisivača … 439

Popis autora komentara … 441

Popis pjevača … 443

.

X. Oznake i kratice

Oznake osnovnih skupina napjeva prema mjestima njihove upotrebe (abecednim redoslijedom) … 449 

Objašnjenje posebnih znakova i kratica … 451

Kratice … 453

.

XI. Tonski zapisi

Tonski zapisi … 457

XII. Prilozi i dodatci

Slikovni prilozi … 465

Izvori i literatura … 471

Summarium … 477

Summary … 479

Zusammenfassung … 483

Riassunto … 487

Kazalo osobnih imena … 491

Franjevci – čuvari baštine

Crkva, živo tijelo Kristovo, i naš Franjevački red unutar toga Tijela posjeduju sveto sjećanje, izraz osobnih pothvata i zajedničkih odgovora, sliku stalnog i čvrstog identiteta. Mi, sljedbenici sv. Franje Asiškoga (1182.-1226.), zajedno okupljeni kao bratstvo ljudi sa svojim slabostima, oslabljeni grijehom i ojačani milošću, baštinici duge tradicije svetaca i grešnika, žarko želimo slijediti primjer svog utemeljitelja, kako bismo se savršeno upriličili Kristu.

I premda su od Franjina vremena bile mnoge plime i oseke, Sveti nas je Duh, istinski ministar general (2 Cel 193), kroz osam stoljeća vodio u služenju i ljubavi. Nasljedujući s potpunim predanjem Gospođu siromaštinu, sveti je Franjo bio pjevač sposoban da privuče ljude svake vrste i društvenog položaja.

U stoljetnoj povijesti, uz sjene se pojavljuju sjajni promicatelji karitativnih institucija, prevoditelji Svetog pisma, sastavljači katehetskih djela u raznim jezicima, misionari i mučenici. Dok se jednom od njih pripisuje slučajan pronalazak baruta, drugi su bili ambasadori mira po gradovima i službeni poklisari pomirenja među crkvenim dostojanstvenicima i vladarima. Pjevali su u sjajnim korovima i gradili veličajne orgulje za europske katedrale. Surađivali su s glazbenikom Pierluigijem iz Palestrine, naručivali djela u Vivaldija, unaprijedili Mozartovu glazbenu tehniku, s Galilejem ispitivali zvijezde, poučavali Dantea i razvili matematičke poučke s Leonardom da Vincijem. S Brameanteom su sudjelovali u odgovornosti izgradnje Sv. Petra; reformirali su Rimsku kuriju i ustanovili Švicarsku gardu.

Kad je voljom Svete Stolice i središnje uprave Franjevačkog reda 1735. godine osnovana nova redovnička zajednica, koja se danas zove Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, pokrajinska Crkva u narodu Hrvata dobila je u toj zajednici i njezinim članovima, od početka do danas, vjerne i vrijedne sinove: duhovnike i pastire, pokornike i tribune, pisce i učitelje, molitelje i graditelje, misionare, liječnike i mučenike; dobila je fratres minores – manju braću, koja po svojoj karizmi i u duhu asiškog mirotvorca nastoje i žele biti braća svakome, neprijatelji nikome.

Iako je povijest mnoge već i opjevala, ovom knjigom Tradicijsko crkveno pučko pjevanje u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja želimo na vidjelo iznijeti pjevanu baštinu naše Provincije i time dati hvalu mnogoj našoj braći koja su pučko pjevanje stoljećima brižljivo čuvali i usmenim putem na nove naraštaje prenosili. Budući da pučko pjevanje predstavlja izraz duše i duhovnosti, kako pojedinca tako i bratstva, čini me izuzetno sretnim da preko ove knjige i CD-a, s velikim ponosom i ništa manjim ushićenjem, u služenju i ljubavi mogu predstaviti dušu i ponuditi duhovnost naše Provincije. Našoj Provinciji na čast, a mnogim ljudima dobre volje na radost i duhovnu korist.

U Splitu, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 1. srpnja 2011. godine.

Fra Željko Tolić, provincijal

.

.

Muzikološki prikaz edicije

Izdanje koje je pred nama predstavlja prvi cjelovit prikaz tradicijskog crkvenog pučkog pjevanja koje je bilo, a jednim dijelom još i danas je sastavni dio liturgijskog slavlja na područjima koje obuhaća Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Pionirski je to pothvat u kontekstu glazbene tradicije jedne franjevačke provincije temeljen na najsuvremenijim muzikološkim metodama obradbe glazbenog materijala. Ideja za ediciju poput ove rođena je u Sinju prije pet godina na inicijativu Uprave Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja i franjevaca – glazbenika koji djeluju u Provinciji: fra Mile Čirka, fra Stipice Grgata, fra Domagoja Volarevića i fra Jure Župića u suradnji s glavnim koordinatorom dr. fra Antom Akrapom. Ideju su od samog početka stručnim savjetima podupirali etnomuzikolog mr. sc. Joško Ćaleta, dr. sc. Miljenko Grgić i autorica ovih redaka.

Dragocjen je i važan doprinos muzikologinje dr. sc. Gorane Doliner koja je svojim bogatim iskustvom na istraživanjima srodne tematike (glagoljaškog pjevanja hrvatskih regija), usmjeravala finalnu artikulaciju građe i njezinu pripremu za tisak u obliku koji je pred nama.

Velik udio na sakupljanju i građe koju ova studija donosi pripada kolegama Ljubi Stipišiću Delmati, Jošku Ćaleti, don Šimi Maroviću i Siniši Vukoviću. Svezak koji je pred nama predstavlja prvi u nizu planiranih budućih tiskanih priloga o pjevanoj liturgijskoj pučkoj baštini Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.  

Cilj mu nije samo premijerno obuhvatnije predstavljanje napjeva za misu koje je puk zajedno sa braćom franjevcima stoljećima stvarao i prenosio mahom kroz medij usmene predaje. Naime, ne manje bitan zadatak studije poput ove bio je i na specifičan način pridonijeti europskoj proslavi 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda. Kako je iz sadržaja vidljivo, riječ je o opsežnoj glazbenoj liturgijskoj građi koja je integralno bila već objavljena u okviru drugih zasebnih studija posvećenih pjevanoj baštini pojedinih crkvenih lokaliteta Provincije (npr. Lišane Ostrovičke, Stankovci), te pojedinačno, u crkvenim pjesmaricama i starijim tiskanim zbornicima «narodnih popijevki» (V. Bersa), kao i u stručnim i znanstvenim knjigama i radovima.

Neki od napjeva svjedoče glazbenu i pjesničku aktivnost starije braće franjevaca prethodnih razdoblja: fra Petra Kneževića, fra Paškala Jukića, fra Ivana Radonića i dr. Jedan segment građe koja je pred nama bio je dostupan tek na audio zapisima bez popratnih stručnih muzikoloških obradbi (primjerice napjevi iz Sumartina na Braču) ili je pak dijelom bio dostupan na internetskim stranicama (kao što je to slučaj s diplomskim radom fra Domagoja Volarevića o pjevanoj pučkoj tradiciji Župe sv. Ilije u Metkoviću iz 2004. godine).

Neki od napjeva su zapisani u latinskim franjevačkim kantualima iz 18. stoljeća i upravo u ovoj studiji doživljuju svoju premijernu transkripciju u suvremeno notno pismo.

Najveći dio građe, međutim, do danas nije nikada bio objavljen i predstavlja transkripcije recentno snimljenog materijala. U cijelosti gledajući, pred nama je glazbeni repertoar koji je rezultat istraživanja glazbenih historičara i crkvenih glazbenika s početka 20. stoljeća (Franjo Kuhač, Vladoje Bersa, fra Ivan Glibotić), ali i prethodno navedenih suvremenih stručnjaka i znanstvenika koji su raritetne napjeve zabilježili na samom terenu, snimili i transkribirali po prvi put, i to u širokom vremenskom periodu od 1975. do 2010. godine, spašavajući tako pjevanu tradicijsku crkvenu baštinu pojedinih lokaliteta Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja od zaborava.

Obuhvaćeni su misni napjevi koji predstavljaju tradicije različitih mjesta – od obalnog, priobalnog do dijela Provincije koji se odnosi na Dalmatinsku zagoru. Nižu se tako napjevi iz Podaca,Velikog Brda kod Makarske, Otoka, Hrvaca, Prgometa, Sumartina na Braču, Sinja, Slivna, Basta, Baške Vode, Čvrljeva, Imotskog, Lišana, Stankovaca, Makarske, Makarskog primorja, Metkovića, Omiša, Runovića, Splita, Visovca, Vrgorca, Tučepa.

Sve notne zapise kao i sve tekstove, dakle cjelokupnu građu, za tisak je kolacionirao i priredio fra Stipica Grgat.

Građa koju ova studija donosi upotpunjena je uvodnim tekstom o povijesti Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu autora fra Vicka Kapitanovića, stručnom analizom glazbene strukture napjeva (dr. sc. Gorana Doliner), stručnom studijom o jeziku samih napjeva (dr. sc. Mile Mamić).

“Glazbeni dio” edicije sastoji se od samog notnog materijala, ali i zasebnog poglavlja koji donosi integralno sve tekstove napjeva. Time je ona i svojevrsni temelj za buduće filološko-historiografske analize tekstovnih predložaka napjeva i jezičnih specifičnosti franjevačkog izričaja ovog podneblja.

Popratni kritički aparat bogat je i temeljit. Svojim sadržajem komentira glazbene zapise i same tekstove. Podijeljen je na petnaest potpoglavlja koja donose dragocjene informacije o analitičko-glazbenom sadržaju napjeva, interpretima i zapisivačima, a slijede ovim redom:

Redoslijed napjeva u osnovnim skupinama prema sadržaju i funkciji njihovih tekstova, Napjevi, Analize i napomene, Tonski nizovi, Komentari napjeva, Tekstovi napjeva, Oblici napjeva prema vrstama teksta i njihova zastupljenost, Popis građe prema pojedinim lokalitetima, Popis zapisivača i istraživača, Popis tonskih zapisivača, Popis autora komentara, Popis pjevača, Oznake osnovnih skupina napjeva prema mjestima njihove upotrebe (abecednim redoslijedom), Objašnjenja pojedinih znakova i kratica, Kratice. Na kraju su doneseni Tonski zapisi, Slikovni prilozi (faksimili pojedinih napjeva), Izvori i literatura, Sažetci te Kazalo osobnih imena.

Napjevi su transkripibrani u suvremeno notno pismo i podijeljeni prema skupinama i funkciji tekstova na sljedeće skupine: Skupinu”Misa u nedjelje i blagdane” predstavljaju pjevana misa u nedjelje i blagdane iz Lišana, Stankovaca, Župe sv. Ilije iz Metkovića, potom misa iz Makarskog primorja, Velikog Brda i Podace. Slijede potom Napjevi za službu riječi, Euharistijske pjesme, Božićne pjesme, Korizmeni napjevi, napjevi za obred Velikog tjedna te Napjevi za slavlje svetaca. U toj su skupini napjevi podijeljeni u dvije kategorije: Marijanske napjeve i napjeve u čast franjevačkih svetaca. Posljednje dvije skupine napjeva koje donosi ova edicija su Napjevi za sprovod i Hvalospjevi na kraju mise.

Način artikulacije i predstavljanja sakupljene građe, u grafičkom i organizacijskom smislu, uzorno slijedi model koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća sa skupinom autora i tehničkih suradnika, a u cilju suvremene objave glagoljaške pjevane tradicije hrvatskih regija (koja je u međuvremenu postala priznatim zaštićenim dijelom hrvatske nematerijalne kulturne baštine!) osmislio pokojni akademik Jerko Bezić u sljedećim studijama: Stjepan Stepanov, Spomenici glagoljaškog pjevanja, Svezak I, Glagoljaško pjevanje u Poljicima kod Splita, (ur. Jerko Bezić) Zagreb, JAZU, 1983, te: Gorana Doliner, Spomenici glagoljaškog pjevanja, sv. II, Glagoljaško pjevanje u Novom Vinodolskom, ur. Jerko Bezić, HAZU, Zagreb, 1998. Artikulacija građe tek je tehnički moment koji povezuje tradicijsko crkveno franjevačko pjevanje Dalmacije i tradiciju glagoljaškog pjevanja. Suštinska, na pojedinim mjestima i jasna glazbena poveznica ovih dviju tradicija (koje su u povijesti muzikološkog istraživanja promatrane počesto s dvaju odvojenih aspekata – muzikološkog i etnomuzikološkog) raspoređena je na više mjesta, i to u individualnim komentarima pojedinih autora. Znakovita je jer upućuje na uzajamno prožimanje paralelnih glazbenih traidicija koje su obitavale na područjim jurisdikcije ove franjevačke provincije.

Autori su pri analizi napjeva franjevačke tradicije u komparativnom kontekstu tragali upravo za srodnostima ne samo s glagoljaškom tradicijom, nego i s folklornom tradicijom pojedinih lokaliteta, kao i evidentnom poveznicom s napjevima gregorijanskog korala.

Metodološki je građa koju donosi ova edicija obrađena načelom minuciozne analize tekstovnih specifičnosti uz neizostavan opis melodijskih karakteristika i samog glazbenog oblika.

Za svaki je napjev navedena i njegova intervalska i formalna struktura, način pjevanja, tonalno-modalna pripadnost, ritamska struktura s osobitim osvrtom na tip i karakteristike višeglasja u svakom pojedinom lokalitetu. Na pojedinim mjestima analiza napjeva dodatno je obogaćena iskazima samih kazivača-pjevača.

Kod napjeva kod kojih je to evidentno, autori su uputili na određene sličnosti s karakteristikama svjetovnog pjevanja, ali i na srodnosti i povezanosti pojedinih napjeva (i njihovih «arhaizama») sa starim slojem latinske gregorijanske pjevane tradicije. Za neke od napjeva moguće je bilo pronaći i izravne uzore i melodijske modele, poglavito kad je riječ o napjevima koji predstavljaju kontrafakture.

Time zapravo ovaj rad predstavlja svojevrsni kompendij repertoara pučkih napjeva mise promatran u poredbenom kontekstu uzajamno prožimajućih tradicija koje su obitavale na tlu Dalmacije.

Notni primjeri koje donosi ova studija ujedno su «glazbeni inventar» onih liturgijskih napjeva franjevačke tradicije koji su u misnom bogoslužju postojali, počam od najstarijih zapisanih u 15. stoljeću, do suvremenih, snimljenih i zapisanih godine 2010. Spomenuti zapisi nisu samo puka znanstvena transkripcija načina pjevanja i liturgije jednog vremena. Oni su i relevantna svjedočanstva stanja pučke liturgijske glazbe za misno bogoslužje Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u vremenima prije i nakon koncilskih reformi iz godine 1965., te istodobno odraz konfrontacije dvaju glazbenih realiteta – «nekadašnjeg», starijeg, naspram «suvremenom». Istodobno, oni reflektiraju i promjene koje je ova tradicija u relativno velikom vremenskom razdoblju doživljavala, nužno podliježući transformacijama koje su diktirali kako medij usmene transmisije, tako i interpretativne mogućnosti jedne sredine u određenom vremenu.

Napjevi koji su snimani izvan misnog bogoslužja predstavljaju danas repertaor koji je većim dijelom potpuno iščeznuo iz liturgijske prakse, a živi tek u glazbenoj memoriji starijih pučkih kazivača- pjevača i starije braće franjevaca.

Izdanja poput ovog znakovit su i uzoran primjer izuzetno delikatne i zahtjevne stručne obrade pučkog misnog pjevanja. Ono je suvremeno u načinima analitičkog pristupa građi. Predstavlja «pisanu kodifikaciju» jedne liturgije i glazbe kroz stoljeća njezine opstojnosti na dalmatinskim prostorima. Na temelju prethodno navedenih analitičkih prosudbi o obrađenoj građi, možemo konstatirati sljedeće:

Ovom je studijom spašen, a javnosti predstavljen, danas već gotovo zaboravljen glazbeni repertoar misnog bogoslužja pučke predaje splitske Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja stvaran stoljećima na prostorima, kako njezine današnje, tako i nekadašnje jurisdikcijske pripadnosti koja je nadilazila granice današnje Hrvatske. Repertoar je to koji je (uz iznimku manjeg broja napjeva iz rukopisnih kantuala) prenošen isključivo usmenim putem.

Ovako obrađena građa bit će ne samo temeljna komparativna baza budućim glazbeno-povijesnim istraživanjima, koja se bave aspektima uzajamnih veza gregorijanskog korala, glagoljaške tradicije i pučkih liturgijskih napjeva. Štoviše, ona je i poredbena referenca nekim novim proučavanjima pučkih napjeva ovog geografskog prostora koji bi mogao pokazati i možebitne poveznice s pučkim napjevima Dalmaciji povijesno srodnih regija, te potvrditi «lokalne unikate» stvarane u određenom vremenu i prostoru pod vodstvom franjevaca.

Konačno, ova studija svojim notnim zapisima (od kojih su pojedini obrađeni i za suvremeno zborsko izvođenje) predstavlja i predložak za nove buduće interpretacije misnih napjeva iz bogate riznice pomno čuvane franjevačke i pučke liturgijsko-glazbene baštine.

Hana Breko Kustura

.

. 

Povijest Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja

Franjevci su se veoma rano pojavili u našim krajevima. Širili su se postupno, tako da su 1343. godine bile četiri kustodije: Dubrovačka, Splitsko-zadarska, Rapska i Istarska. Godine 1402. stvorena je peta kustodija u Draču, od koje je kasnije nastala Albanska provincija (Ss. Annuntiationis).

Iako su franjevački samostani većinom bili u primorju, često gdje su se u starini dizale benediktinske opatije, ipak su franjevci već od početka zalazili i u unutrašnjost. U Bosni 1233. dominikanci postaju propovjednici i inkvizitori protiv heretika-bogumila, ali kako se nisu mogli jače učvrstiti, papa Nikola IV. naredio je 1291. ministru Slavonske provincije (Provinciae Sclavoniae), najstarije provincije na hrvatskom tlu, nastale oko 1232., da u Bosnu pošalje dvojicu franjevaca. Oni su ubrzo u Bosni ustanovili redovničku zajednicu. Za prvih pedesetak godina djelovanja postali su toliko brojni da su mogli osnovati svoju posebnu provinciju. Budući da je papa Nikola IV. 1288. zabranio osnivanje novih provincija u Redu, bez izričite dozvole Svete Stolice, u Redu se osnivaju nove zajednice koje nose naziv vikarije. Imaju potpunu neovisnost o bilo kojoj drugoj provinciji i direktno su podložne generalu Reda. Zato je u Bosni 1340. godine osnovana Bosanska vikarija, a ne provincija.

U novoosnovanu Vikariju došli su franjevci stranci, uglavnom Talijani, ali su im se pridružili i neki iz Slavonske provincije koji su znali hrvatski. Oni su bili tumači kod propovijedanja stranaca. Usprkos velikim teškoćama i malim početnim uspjesima, franjevci su se održali osnivajući, osobito u početku, samostane u rudarskim središtima. Ubrzo su se širili i izvan granica bosanske države, u krajevima Hrvatske, Transilvanije i Bugarske prodirući u područja Istočne crkve. U XIV. st. Bosanska vikarija je imala 34 samostana, a polovicom XV. st. već 60 samostana sa 700 članova koji su djelovali od Julijskih alpa do Crnoga mora, od Jadrana do Karpata.

Područje današnje Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja pripadalo je djelomično Duvanjskoj kustodiji. Međutim, postojala je i Cetinska kustodija, što još nije dovoljno proučeno, sa sjedištem u Cetini pod V’sinjem gdje je 1357. godine, dozvolom pape Inocenta VI., Ivan Nelipčić podigao samostan sv. Marije. Ostali su samostani bili u Imotskom, Vrh Rici i Kninu. U XV. st. franjevci koji su s narodom bježali pred Osmanlijama, osnovali su nove samostane u Zaostrogu, Makarskoj, Visovcu, Krapnju, Pašmanu i Karinu.

Prostrano područje Vikarije potpalo je kroz XV. st. pod osmanlijsku vlast. Više je samostana uništeno, a mnogi su franjevci stradali. Zbog toga, kao i zbog teškoća s državnim vlastima, jer se Vikarija prostirala u nekoliko država, došlo je do dioba. Godine 1448. prvi su se odijelili franjevci ugarskih samostana, koji su osnovali posebnu vikariju, kasnije prozvanu Provincija Presv. Spasitelja. Nešto kasnije, pad Bosne pod tursku vlast (1463.) unio je još više nesuglasica među franjevcima; jedni su željeli pronaći način života pod muslimanima, a drugi odlučnu borbu, osobito nakon uspjeha Matijaša Korvina (1464.). Iako se na Pašmanskom skupu (1463.) ustanovljenjem Bosansko-dalmatinske vikarije pokušalo očuvati jedinstvo, već se 1465., na molbu Dubrovačke Republike, ocijepilo od Bosne šest dubrovačkih opservantskih samostana. Oni su kasnije (1484.) ustanovili Vikariju sv. Franje, od 1517. godine provinciju.

Zbog istih se razloga 1514. Vikarija podijelila na dva dijela: samostani pod otomanskom vlašću ostali su pod Vikarijom Bosne Srebrene, nazvanoj prema samostanu u Srebrenici, a oni izvan njihove vlasti pod Vikarijom Bosne-Hrvatske.  Kad je 1517. godine došlo do konačne diobe Reda na ogranke opservanata i konventualaca, Vikarija je postala provincija „od opsluženja“.

Posljednjom diobom bilo je podijeljeno područje današnje Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja. Dio zapadno od Cetine pripao je Bosni-Hrvatskoj, ali samo do 1538. kad je cijeli taj kraj pao pod tursku vlast. Tada su samostani na Visovcu i u Karinu, koji su se održali, pripali Provinciji Bosne Srebrene. Provincija Bosna-Hrvatska raširila se po sjevernim dijelovima Hrvatske i Slavonije i 1708. uzela ime Provincija Hrvatska-Kranjska.

2. U krajevima gdje je uspostavljena otomanska ili turska vlast nestajala je redovna crkvena hijerarhija, a velikim dijelom je nestalo i dijecezanskog klera. Naprotiv, franjevci Bosne Srebrene bili su zaštićeni carskom poveljom (Ahdnamom) koju im je 1463. godine dao turski sultan Mehmed II. el Fatih. On im je dozvolio slobodu vršenja kulta tako da su nastavili duhovno raditi pod Osmanlijama. Crkve, koje nisu u ratnim pustošenjima stradale, služile su im za obrede, ali su mnoge propale, jer ih nisu mogli popravljati. Franjevci su se čak raširili na području koje su osvajale turske snage: u Dalmaciji, osim uskoga priobalnog pojasa, u Hercegovini, Slavoniji, Ugarskoj, Transilvaniji, Moldaviji, Vlaškoj i Bugarskoj.

Pod turskom vladavinom franjevci su bili gotovo jedini duhovni pastiri i branitelji domova i ognjišta; ne prezajući od zatvora i udaraca, branili su zemlju često i uz žrtvu mučeništva. Oni su bili politički predstavnici katolika, pa i onda kad je uspostavljena biskupija u Bosni, zaštitnici njihovih prava protiv zloupotreba kojih je u pograničnim krajevima bilo mnogo, branitelji društveno ugroženih seljaka, savjetnici i liječnici u godinama gladi i pohara. Stoga su zaslužni što se očuvala vjera i narodnost hrvatskog naroda u tim teškim i nestalnim vremenima.

Kao što se Vikarija dijelila iz političkih razloga, iz istih se razloga počela dijeliti i Provincija. U Bugarskoj je 1624. godine ustanovljena kustodija, 1676. provincija. Godine 1640. odijelili su se od matice samostani u Transilvaniji. Usprkos tome, Bosna Srebrena je 1725. godine imala 34 samostana i rezidencije s 397 svećenika, 93 brata neklerika, 46 novaka i 131 klerika u provinciji, a preko 50 članova vani na studijama. Ipak, već tada je matično područje Bosne stradalo jer su se franjevci, a i narod, raselili u vrijeme ratova u XVII. stoljeću. Zbog toga je, nakon uspostavljanja novih granica (1718.) prema Turskom Carstvu, došlo do nove diobe, najviše zbog traženja Mletačke Republike i Austrije.

Opći komesar Reda fra Josip Marija od Ebore odredio je 1735. godine dekretom „Inter gravissimas“ da se od jedne provincije stvore tri: Provincija Bosne Srebrne pod turskom vlašću, Provincija sv. Ivana Kapistrana u Hrvatskougarskoj državi i Provincija sv. Kaja pape i mučenika na području Mletačke Republike. To je tek djelomično sprovedeno jer se Provincija sv. Ivana Kapistrana iste godine ujedinila s Bosnom Srebrnom, a odcijepila se nešto kasnije, (1757.).

Provincija sv. Kaja promijenila je 1743. godine ime u Presvetog Otkupitelja. U dekretu od 1735. naglašeno je kako će joj pripasti Hercegovina i dijelovi zapadne Bosne do rijeke Rame kad se ti krajevi oslobode od turske vlasti – ali do toga nije došlo.

3. U vrijeme diobe Provincija Presv. Otkupitelja imala je devet samostana: u Zaostrogu (iz XV. st.), Živogošću (iz 1614. god.), Makarskoj (iz 1518. god.), Omišu (iz 1718. god.), Sinju (iz 1687.-1699. god.), Šibeniku (iz 1654. god.), Kninu (iz 1708. god.), Visovcu (iz XV. st.), Karinu (iz 1730. god.). Osim toga, imala je tri hospicija: u Sućurju na otoku Hvaru (iz 1646. god.), Sumartinu na otoku Braču (iz 1646. god.) i u Splitu u predgrađu Dobri (iz 1723. god.). Hospicij u Splitu bio je proglašen samostanom 1736., a u Sumartinu 1738. godine. Iste godine (1738.) osnovan je novi samostan u Imotskom i hospiciji u Obrovcu, Drnišu i Vrgorcu.

Godine 1735. počela se uređivati uprava Provincije čije je sjedište bilo u Šibeniku, u samostanu sv. Lovre. Računajući na stare kustodije, a granica je bila rijeka Cetina ili bolje planina Dinara, stvorene su na kapitulu 1749. godine dvije kustodije: Gornja i Donja. Time su franjevci preuzimali brigu oko samostana kojem su pripadali, a služili su na župama koje su bile vezane uz dotični samostan. Vlast gvardijana, koji su se često mijenjali, bila je velika, jer se samostanska uprava brinula za župe. U vremenima slabih veza to nije smetalo jedinstvenosti uprave Provincije koja je samo imenovala samostansku upravu i školsko osoblje, a posvećivala je veću brigu unutrašnjem životu zajednice.

4. Još prije osnutka Provincije, od kraja XVII. i početka XVIII. st., popravljale su se oštećene crkve po selima, proširivale one iz starohrvatskoga ili predturskog doba, ali su se gradile i nove. Podizale su se samostanske crkve i samostani proširivali, stvarali su se skromni barokni klaustri, gradili zvonici. Po župama su se dizali župni stanovi. Sve te građevine, iako jednostavne, stilski su čiste, što se kasnijim dodacima ili preinakama često kvarilo.

Procvat Provincije, koja je 1768. godine brojila 278 svećenika, 70 klerika, 41 brata neklerika, 26 novaka, zaustavljen je 1768. godine kad je Mletačka Republika zabranila primanje mladića u Red. Godine 1778. ipak je dopušteno u ograničenom broju primati kandidate u novicijat.

Nakon nestanka Venecije, za austrijske okupacije (1797.-1806.) franjevci su se uključili u pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, na čemu je osobito radio fra Andrija Dorotić (+ 1837.). To uključivanje stajalo je zajednicu žrtava, jer je za francuske okupacije (1806.-1813.) više franjevaca osuđeno na smrt. Godine 1807. oduzet je samostan Živogošće, dok su i drugi dijelom ustupljeni vojsci. Ipak, rad na župama i tada je spasio franjevce od težih neprilika koje su doživljavali drugi redovnici.

Pod austrijskom upravom (1814.-1918.) franjevci su se teško prilagođavali državnim propisima zadojenim jozefinističkom tradicijom, zbog čega se i broj smanjio tako da je 1857. godine bilo samo 120 svećenika, 12 klerika, 12 braće i 5 novaka. Ipak, Zajednica se pomalo oporavljala tako da je 1913. bilo 153 svećenika, 32 klerika, 7 novaka i 11 braće neklerika.

Godine 1888. provincijalat je prešao iz Šibenika u Split, čime se nastojalo centralizirati upravu.

Devedesetih godina XIX. st. počeo je iz Rima pokret za obnovu zajedničkog života vita communis. Po njemu je trebalo smanjiti vlast gvardijana, što je i izvršeno, tako da je provincijska uprava počela imenovati župnike, razbijati usku pripadnost pojedinaca svom samostanu i uvesti zajedništvo novca. To je donijelo kratkotrajne unutrašnje borbe, ali je obnova prihvaćena.

Uz pomoć Državnoga vjerozakonskog fonda podignuto je, u drugoj polovici XIX. st., više župnih stanova i crkava u neoromantičkom stilu, kao u Drnišu, Kninu, Imotskom, Prološcu, Metkoviću, Tučepima, Sumartinu, Stankovcima i drugdje. I unutrašnjost se crkava obnavljala, ali, na žalost, uklanjali su se stari, drveni oltari i zamjenjivali mramornim ili kipovima iz Tirola.

U novoj državi SHS (Jugoslaviji), nastaloj 1918. godine, na početku je došlo do krize zbog tzv. žutog pokreta, koji je bio usmjeren protiv celibata – kad je nekoliko članova apostatiralo. Međutim, zajednica se ubrzo smirila i nastavila svojim životom posvećenim narodu i Zajednici. Povećao se i broj članova. Zbog studenata na sveučilištu i bolesne braće osnovan je 1932. godine novi samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Podignut je zvonik u Sinju i nove crkve na Lovreću, u Vrgorcu, Bajagiću, Splitu i Makarskoj.

Drugi svjetski rat (1939.-1945.) ostavio je bolne rane u Zajednici jer su se komunisti u borbi za vlast obračunavali sa službenicima oltara. Mnogi su franjevci stradali, posebno župnici u ratu i poraću, 44 su ubijena, a 48 ih je završilo u logorima i zatvorima, više ih je izbjeglo u tuđinu, župne su crkve i kuće oštećene ili zapaljene, samostani devastirani, imanja oduzeta, školama ukinuto pravo javnosti.

Nakon Drugoga svjetskog rata, u novim i Crkvi nesklonim društveno-političkim prilikama, franjevci su prihvatili neudobnu stvarnost, propovijedajući Krista raspetoga. Žrtvom samotničkog života župnici su, kao i nekoć, ostali čuvari sela koja su se raseljavala, čuvari starih svetinja i starih vrijednosti. Usprkos teškim prilikama, broj se redovnika povećavao. Drugi su se dali na put da bi vani predano skupljali rasutu bašćinu hrvatskoga naroda. Najviše njihovom zaslugom u Provinciji su obnovljene mnoge samostanske zgrade i crkve, a podizane su i nove. To je omogućilo suvremeniji život i rad u Provinciji. Godine 1986. Provincija je primila samostan i njemačku župu sv. Gabrijela u Münchenu.

5. U novoj socijalističkoj državi tinjale su nacionalne suprotnosti koje su se nakon pada svjetskog komunizma odrazile i u Hrvatskoj, opterećene velikosrpskim nacionalizmom. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj godine 1990., velikosrpski režim u Srbiji i Crnoj Gori, uz pomoć srpski ustrojene JNA i milicije te dijela pobunjenoga srpskog pučanstva u Hrvatskoj, počeo je oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku. Pod prisilom pobunjenih Srba i JNA Hrvati i pripadnici drugih etničkih manjina morali su masovno napustiti svoje domove na područjima koji su bili ucrtani u velikosrpskim ekspanzionističkim kartama te potražiti sigurnost i zaštitu u mirnijim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Agresor je želio prije svega uništiti znamenja hrvatskog naroda. Najčešće mete bombardiranja i uništavanja bile su crkve, groblja, bolnice i škole. Na područjima na kojima su pastoralno skrbili članovi Provincije, Srbi su u Domovinskom ratu (1991.-1995.) okupirali gotovo trećinu Provincije, velikim dijelom su oštetili ili do temelja srušili crkve i župske kuće. Franjevci su morali s narodom podijeliti otužnu sudbinu izbjeglica, duhovno i materijalno podižući klonule. Nakon oslobođenja 1995. godine vratili su se s narodom na zgarišta, pomažući njihovo oživljavanje.