Uskrs

“VIDJE I POVJEROVA”

(Iv 20,1-9)

Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena je, u skladu s tom vjerom, pošla “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu iskaže počast, jer je prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Petar je čelnik apostolskog zbora a ljubljeni učenik svjedok probadanja boka te otajstva krvi i vode iz Isusova tijela s križa. Ako tijelo onoga koji je tako umro na križu nije više u grobu, nešto se izvanredno događa.

Njih sve troje trče na grob: Petar je stariji muškarac, ljubljeni učenik očito mlađi, a Marija je žena u zrelim godinama. Trče iz ljubavi. Ako ljubljenu osobu nismo dugo vidjeli, brzo trčimo da je pozdravimo ili poljubimo. Trčimo i onda kada prijeti neposredna opasnost. Puno puta trčimo instinktivno, makar ne bili trkači niti mladi. Ovih troje trče zato što se događa nešto važno. Isusovo uskrsnuće jedinstven je događaj, dostojan trčanja prema Ivanovu uvjerenju. Isus se nije vratio u još jedan zemaljski život poput Lazara ili mladića iz Naina. Bog ga je podigao na novi i trajni život, uveo ga u eshatonsko stanje proslave. To je događaj koji Petar, ljubljeni učenik i Marija još ne razumiju ali trče, jer slute da je beskrajno važan.

Uočimo različite reakcije njih troje: Marija, koja je bila rodom iz Magdale na Galilejskom jezeru i zato “Magdalena”, izražava svoju bojazan da je netko ukrao Učiteljevo tijelo, Petar još ne zna što bi to trebalo značiti, a ljubljeni učenik koji je u četvrtom evanđelju uzorni vjernik „vidje i povjerova“ (r.8). Njegova ljubav i vjera tako su veliki da mu odjednom postaju jasne Isusove aluzije i nejasne izreke prije Uskrsa. Stigavši na grob Petar i ljubljeni učenik potvrđuju Marijinu vijest da je Isusov grob prazan. Prvi propovjednici ne bi mogli pošteno govoriti da Isus sada živi (usp. Lk 24,5.23; Dj 25,19; Otk 1,17-18) kad bi mu tijelo bilo u grobu ili kad bi oni sami sakrili to tijelo. Njihova vjera u uskrsnuloga koji trajno živi temelji se na svjedočanstvu pouzdanih svjedoka koji su se s njime susreli nakon njegove smrti.

Uskrsna vjera Marije, Petra, ljubljenog učenika, kao i drugih članova prve zajednice u Jeruzalemu, je bila praktična i iskustvena jer su živjeli ono što su osobno na Isusu vidjeli, od njega čuli i kako su to sve doživjeli. Postali su zajednica sabrana oko uskrsnulog Gospodina, uvjereni da s Kristom po vjeri umiru grijehu te ustaju na novi život. Svojim životima svjedočili su da je Raspeti uskrišen te da je nakon ustoličenja s desne strane Očeve, ali i da je u tom svom uskrsnom stanju prisutan među onima koji mu se pridružuju krsnom vjerom. Otajstvo Uskrsa i uskrsnuća ne niječe zbilju patnje i nasilja, ali iz njega raste nada u nadvladavanje zla i grijeha u pojedincu i u ljudskoj zajednici. Kristov prazan grob najavljuje veliki “Aleluja”: ljubav, milosrđe, velikodušnost, poniznost i nesebičnost na koncu će trijumfirati nad mržnjom, zaslijepljenošću, predrasudama, očajem, gramzljivošću i smrti. Uskrsni događaj osposobljava nas da i u najtežim prilikama živimo s vjerničkom sigurnošću u pobjedu dobra nad zlom i u naše osobno uskrsnuće nakon završetka zemaljskog proputovanja.

Nagnimo se i mi u duhu nad prazan Isusov grob s Petrom, Ivanom i Marijom, te se s njima upitajmo što to znači? Što za nas znači Krist koji je postao žrtva nasilja, a sada je uskrišen na život? Da li On hoda i danas s nama na našim životnim putovima? On koji je vršio i naučavao milosrđe, ljubav, opraštanje, pomirenje, iskrenost, nesebičnost u odnosu na ljudsku braću i sestre. Bog je to potvrdio uskrisivši ga od mrtvih. Prazan grob nije samo znak utjehe i pouzdanja nego i poziv da krenemo u svom vjerničkom življenju Kristovim stopama. Po krštenju smo uključeni u Crkvu koja je tijelo Kristovo, i to tijelo uskrsnulog Krista. Zato je Crkva uskrsna zajednica, uskrsni narod Božji. Snagom Uskrsa poruka o praznom grobu pronosi se kroz povijest Crkve i u životu svakog pojedinog vjernika. Danas sebi posvješćujemo da nas vjera u uskrsnulog Krista čini Crkvom u jednom narodu, biskupiji i župi.

Fra Luka Tomašević

************

Mi ljudi različito reagiramo na istu vijest. Sasvim stvarno ili vrlo smeteno. Bespomoćno, nemoćno ili s punim zalaganjem. Dobro je da o tome razmislimo. Mi drukčije reagiramo na vijest koja nas neposredno pogađa, nego na novinsku vijest o željezničkoj nesreći u Indiji. Drukčije nije ni moguće. Što smo bliže događaju tim jača je i smetenost.

Kako nas današnje ljude pogađa vijest dvije tisuće godina stara, da su Rimljani u Jeruzalemu nekoga osudili na smrt, nekoga među mnogima? I kako nas dotiče sporna vijest da on nije više mrtav, nego živ? Tada to nije bilo drukčije nego danas. U dalekom Rimu nitko se nije obazirao na to. Ali u Jeruzalemu, u Galileji, bilo je vrlo pogođenih ljudi, majka osuđenika, njegovi prijatelji, njegovi pristaše.

Ali i među najbližima je bilo različitih reakcija. Njegovi apostoli ponašali su se zastrašeno i kukavički. Sasvim drukčije su bile žene iz njegova okruženja. One se nisu dale smesti. Rano ujutro išle su na njegov grob. Bile su prve koje su primjetile da se nešto dogodilo. Grob je bio otvoren-prazan.

Marija Magdalena, prva osobno doživjela Uskrsloga, ali ga nije odmah prepoznala, razmišljala je da je vrtlar koji radi na groblju. Međutim, Isus je zove po imenu i to pozivanje po imenu otvara joj oči srca i u tom trenutku prepoznaje Gospodina. Ona, puna radosti i oduševljenja, požurila je javiti radosnu vijest apostolima, koji je odmah nisu razumjeli jer su još uvijek bili u sumnji.

Uskoro su i apostoli i mnogi drugi učenici imali osobni susret sa Uskrsnulim. Uskrsna vjera Crkve nije ukorijenjena na fantaziji ili u željama uzbuđenih osoba, nego u svjedočanstvu sasvim trijeznih mislećih muževa i žena, koji su prvo bili potreseni Isusovom patnjom i smrću a zatim su stvarno i umom i srcem spoznali Uskrsloga.

Isusovo uskrsnuće: to je prodor božanskoga i nadnaravnoga u ovaj svijet. Isusovo uskrsnuće: to znači, da nismo od Boga ostavljeni sami u tami ovoga života i u tami grijeha i smrti. Isusovo uskrsnuće: to također za nas znači nadu u vječni život, koji nam je obećan od Boga i ne može biti uništen. Bog je ljubav, a ljubav je jača od svake mržnje i svake tame grijeha i smrti! Bog je “Alfa” i “Omega”: početak i svršetak svih stvari. Krist sam je stvarno širom otvorio vrata neba, a mi smo pozvani ući kroz ta vrata.

Danas je “vrhunska vijest”: Uskrsna nedjelja! Ali kako se različito mi suvremenici zanimamo za nju! Ona stvarno pogađa one koji su blizu Isusu. Svake godine iznova pokreće ona sjećanje, spomen na njegovu patnju. Mnogi ga duboko osjećaju u sebi.

Mnogi doživljavaju uskrsno jutro kao vijest koja ih osobno dotiče. Koja im govori nešto. Kao što je Isus oslovio Mariju Magdalenu po imenu. Zar nije Isus rekao: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” To je današnja vijest. Jedna od rijetkih dobra.

Fra Jozo Župić