Uzašašće
Novi odnosi
Svaki rastanak boli. Tu nešto prestaje. Svaki rastanak je gubitak, u neku ruku kao umiranje. To prije svega vrijedi za konačni rastanak. To znade svaki onaj koji je izgubio domovinu, životnog druga ili nadu.
Ipak, usred bolnog rastanka može biti i duboka zahvalnost za ono čega više nema. Puno puta prepoznajemo vrijednost neke stvari nakon što smo je izgubili. Tu ne mislimo na varljivo uzdizanje prošloga. Ali tek kao odrasli otkrivamo značenje djetinjstva. Bit ćemo svjesni kako je bio važan odsjek života tek onda kada prođe. Što mi je značio čovjek primjećujem tek onda kada mi zauvijek nedostaje.
Paradoksalno iskustvo: upravo kroz rastanak i odvojenost može nastati nova povezanost. S rastankom od roditeljske kuće počinje odrastao ili koristan odnos između djece i roditelja. Moja prošlost je prošla a ipak ostaje tu jer me je učinila onim što sam danas. Smrt jednoga čovjeka boli. Ali u toj žalosti on može biti uprisutnjen drukčije nego prije i to istinski. Rastanak omogućuje novi odnos, odvojenost stvara novu prisutnost.
Isusovo uzašašće je rastanak koji žalosti učenike. Uskrsli mora izričito opomenuti Mariju Magdalenu: Ne zadržavaj se sa mnom!
Oni će na Duhove iskusiti kako po odvojenosti nastaje novi odnos: “Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama” (Iv 16,7).
Isus ide i ostaje prisutan po svome Duhu na nov način. On ide i ostaje prisutan u Crkvi. Učenice i učenici odrast će kao Crkva. Isus je otišao a njih je otpustio u njihovoj slobodi i odgovornosti. Kada su se odlučili za nj i od njega bili poslani, doživjeli su novi odnos prema njemu. Puno puta morat ćemo napustiti naše predodžbe da bi on bio prisutan za nas na nov način. Rastanak od nama dragih uobičajenih pobožnih oblika u prošlosti može učiniti naš odnos prema njemu korisnijim i dubljim. Isus nije tu gdje se ja njega čvrsto držim. On je tu gdje pokušavam živjeti u njegovom Duhu. Također i Crkva trenutno gubi puno toga čega se htjela čvrsto držati. To je zbunjuje i to boli. Ali taj rastanak može biti preduvjet za novi oblik Kristove prisutnosti.
Rastanci pripadaju životu. Oni pripadaju i vjeri. Oni su bolni. To je jedna strana medalje. Puno puta postoji i druga strana: duboka zahvalnost, koja vodi u novi odnos.
Fra Jozo Župić
************
Velika nam djela učini Gospodin
Četrdeset dana nakon svoga uskrsnuća Isus Krist, Gospodin, pred očima svojih učenika bi uznesen na nebo. On je otišao svome i našemu Ocu, da bi nam pripremio stan (usp. Iv 14,2). Kao Tješitelja i Branitelja za sve, koji vjeruju, obećao je Duha Svetoga i njega je na Duhove poslao u obliku plamenih jezika nad apostole i učenike.
Ako pitamo za značenje ove svetkovine, najprije možemo kazati: Bog nam je želio određene istine, koje trebamo vjerovati, zorno predočiti na simboličan način. Naša domovina je na nebesima; na zemlji smo hodočasnici. Dovršenje nam je obećano kod Boga.
Važan sadržaj svetkovine dolazi do izražaja u zbornoj molitvi svete mise. Tu se kaže: “Svemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće.”
Mi lako prečujemo koja je temeljna istina sadržana u tim odmjerenim riječima: Bog je čovjeka uzvisio baš kroz to što je Isus Krist uzašao na nebo.
Da bismo bolje razumjeli, želimo razmišljati tko je stvarno Isus Krist: On je od vječnosti pravi Bog, u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim. Mi vjerujemo u jednoga Boga u tri božanske osobe. Sin Božji je bitno jednak Ocu. Ipak taj Sin Božji – druga božanska osoba – u vremenu je postao čovjek. Začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice. Kao čovjek živio je među nama. Isus je stvarno kao čovjek bio kod nas; on je za nas kao čovjek trpio i umro; kao čovjek je uskrsnuo treći dan. U svome čovještvu, koje je imao zajedno s nama, uzet je na nebo. Jer je ujedno i pravi Bog, mi s pravom kažemo: On je (iz vlastite snage) uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo.
Razmislimo, što to znači: Čovjek je bio tako vrijedan Bogu, da je sam Bog želio postati čovjek. Bog je na najuzvišeniji način čovjekoljubiv, jer je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Ta slika Božja, koja je pod Adamovu grijehu bila nagrđena, ponovno je obnovljena po Kristu. On je novi čovjek, novi Adam. U njemu smo i mi u našoj sličnosti Bogu obnovljeni. Bog nas je ponovno imenovao kao svoje sinove i kćeri; imamo udjela u božanskoj naravi, time da smo po vjeri i daru krštenja postali djeca Božja. Čovjek je tako velik, da je sam Bog želio biti čovjek među ljudima. Njega, Isusa Krista, pravoga Boga i čovjeka obožavamo! On je naš Spasitelj i Otkupitelj.
Ako sada u uzašašću Gospodinovu također ulazi u kuću nebeskoga Oca njegovo preobraženo čovještvo, mi smo tako reći u Isusu Kristu već s njime uzeti u nebesku slavu. Jer mi smo, kako se dalje kaže u zbornoj molitvi, svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist”. Isus je već uzeo sa sobom jedan dio, i obećaje nam, da kod Boga svoga Oca priprema vječni stan. Da, Bog je čovjeka na čudesan način stvorio i još čudesnije ga obnovio po Isusu Kristu, svome Sinu!
Primjenimo li tu istinu na naš život, postajemo svjesni, da u svakom čovjeku susrećemo sliku Božju. Pa neka je ta slika bila unakažena po grijehu, pa neka je od drugih bila prezrena u svome dostojanstvu – čovjek ostaje slika živoga Boga, pozvan na djetinjstvo Božje i na sudjelovanje u vječnoj slavi!
Bio rođen ili nerođen, zdrav ili bolestan ili invalidan, mlad ili star, slobodan ili u okovima ropstva – u svakom čovjeku svijetli nam lice Kristovo, koji je sam rekao: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40; usp. Mt 25, 45).
Zar to nije velika misao? To nije samo ideja ili teorija, nego istina koja se želi pretvoriti u život. Na to smo pozvani u ovom “međuvremenu” života na zemlji, dok Gospodin ponovno ne dođe u času naše smrti, odnosno na kraju svijeta i pozove nas u svoju slavu kod Oca nebeskoga.
Idimo hrabro i s povjerenjem našim putom. Velika nam djela učini Gospodin, sveto je ime njegovo (usp. Lk 1,49). Želimo mu zahvaljivati i slaviti ga – sada i u vijeke.
Fra Jozo Župić