Veliki petak
Pokopane nade
(Iv 18,1-19,42)
Moramo živjeti s pokopanim nadama: to je tjeskobna ljudska pogranična situacija. Moramo priznati da se u našemu životu koji bi trebao biti sretan često puta naše nade razbijaju i sretan život pretvara se u brutalnu stvarnost! Tu su nebrojene žrtve terora i nasilja, nepravde i tlačenja širom svijeta. Ali pokopanih nada ima i u našoj blizini, možda upravo u vlastitom životu: nade za radno mjesto ili mjesto izobrazbe koje odgovara vlastitim sposobnostima često su pokopane; nade u pouzdano prijateljstvo: često su pokopane; nade da ćemo i u starosti sačuvati zdravlje i obiteljsku zaštićenost: često su pokopane; nade u novi život Crkve i naših zajednica: često su pokopane.
Moramo živjeti s pokopanim nadama: o tome također priča Isusova Muka. Sam Isus će računati sa svojom smrtnom sudbinom u Jeruzalemu. Kako je mučno bilo iskustvo Getsemanija: moćna Očeva potpora s neba ne dolazi kako se nadao; suočenje se izoštrava – beznadno i neumoljivo. Isus je stvarno izdan i prodan. A učenice i učenici? Kakav je to bio početak prije duljeg vremena! Oduševljene mase, propovijedi koje su oduševljavale, ozdravljenja i znakovita djela: susreti s Isusom koji su promijenili život. Činilo se da se sve to isplati, da sve treba ostaviti i slijediti ovoga jedinstvenog čovjeka. I tada velika katastrofa Velikoga petka – u jednom trenu sve je bilo i prošlo. Sve nade u jedan nadobudan život: pokopane. Josip iz Arimateje i Nikodem simpatizeri u tajnosti u doslovnom smislu riječi čine: pokapaju Raspetoga. Time i same nade pokapaju. S Isusom je više toga umrlo: nijedan drugi nije utjelovio Boga kao on, o kojemu govore Tora, proroci i psalmi. Ako se čovjek tako bijedno nasukao i bio pokopan – tada je i nada u Boga na kocki. Jeli Isus naviještao iluziju? Zašto Bog ostaje tako skriven i odsutan? Ima li ga uopće? Ili će i nada u Boga biti pokopana? Veliki petak i Velika subota daju prostor za takva pitanja koja sežu do korjena vjere. Ta pitanja moraju biti postavljena i ne smije ih se uz slavlje uskrsnih dana potisnuti. “Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,5)- ipak je rečeno: ljudske rane imaju svoje mjesto u tajni Uskrsa – a s njima i bespomoćnost i strah koji su time povezani. Tako u liturgiji Velikoga petka padamo na koljena časteći križ pred pokopanim nadama tada kao i danas. Priznanje, da je u Križu spas, nada i život, ne nadglasava povijest ljudskih patnja; ono nas sjeća na nje i dovodi nas u vezu s Bogom. Tu nadu ne možemo sami sebi dati nego možemo dopustiti da nam se daruje i da taj dar nade zajedno dijelimo.
Nakon Velikoga petka slijedi tišina Velike subote. Također i ona pripada slavlju Vazmenog trodnevlja. Ona odgovara ljudskoj situaciji između sumnje i obećanja, između pouzdanja i zbunjenosti. Velika subota nas poziva da našu nadu držimo budnom. Nema uskrsne noći bez Velike subote! Samo ako na Veliku subotu povjerujemo našoj čežnji za životom, bz a potisnemo rane grobova, samo tada naše srce stiže do usklika nade: “Lumen Christi – Svjetlo Kristovo!” U tom svjetlu sve izgleda novo – pokopane nade nisu posljednja riječ. “Deo gratias – Bogu hvala!” Kroz sve rane spas za svijet – usprkos grobova novi život; ljubav koja pobjeđuje smrt: kakva nada usred pokopanih nada!
Fra Jozo Župić
*****************
Na ovaj sveti dan mislimo na križ muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista. Čitanja i Muka po Ivanu uvode nas u tajnu otkupljenja. Tako častimo Sveti križ našega Gospodina kao znak pobjede nad smrću i nad svakim zlom. U Sveopćoj molitvi donosimo pred Boga molbe cijele Crkve, jer je Isus Krist na križu privukao sve k sebi: ovdje su njemu, velikom Zagovorniku i Posredniku između čovječanstva i nebeskog Oca, svi ljudi prisutni. On prima sve naše molbe u svetoj žrtvi koju je za nas prinio Ocu iz ljubavi. U svetoj pričesti imamo udjela u plodu njegove muke.
“Tajna vjere: u smrti je život.” Mi ne slavimo samo smrt i Isusovo uskrsnuće, nego također pokušavamo sa svim osjetilima doći u trag tajne našega spasenja. Želimo čuti, vidjeti, osjetiti i doživjeti, da smo oslobođeni od smrti za život, da ćemo biti vođeni iz tame u svjetlost. Biti kršćanin znači: “Vjerovati u to, da Isusov put na drvo križa nije bio drveni put.” Prvi kršćani tumače sudbinu Isusova života s pjesmom o trpećem sluzi Božjem iz knjige proroka Izaije: patnja koju zastupa nije besmislena, nego je jedina mogućnost da se kolanje zla probije. U Muci po Ivanu koju smo slušali, biva jasno, da bespomoćnost ljubavi ima moć, da nas spasi. Biti kršćanin znači: “Vjerovati u to, da Isusov put na drvo križa nije bio nikakav drveni put.” Nije lako ići putem Isusove patnje. Ali, Veliki je petak neumoljiv. Bez poštede nam stavlja pred oči ovaj križ i sliku Raspetoga. Lice u kojem se prepoznaje također patnja muževa i žena, djece i mladih koji bježe sa svojih ognjišta. Mislimo na patnju izraelskih i palestinskih očeva i majki, koji su u bezbrojnim ratovima i terorističkim napadima izgubili svoju djecu. Mislimo na tisuće prognanih i izbjeglih koji u smrtnom strahu traže utočište u stranim zemljama. Djeca i mladi su psihički duboko obilježeni. Kao što su ti narodi Bliskoga Istoka izručeni na milost i nemilost, tako je izručen i Isus. On mora izdržati mržnju mnoštva koje ga udara, podnijeti poniženje i u svojim mukama biva izručen pogledima i pogrdama. Isus je dakle, još i danas razapet u mnogim našim sestrama i braći. Mi ne želimo zatvoriti oči pred Isusovim križem i pred križevima na kojima on danas trpi s nama i za nas. Stoga nosimo kroz crkvu križ u prostor oltara, otkrivamo ga i triput pjevamo: “Evo drvo Križa na kom Spas je svijeta visio. Dođite, poklonimo se!” Mi želimo da Isusova patnja i nevolja naših bližnjih uđe pod našu kožu. Stoga se približavamo križu i bacamo pogled na Raspetoga. “Evo čovjeka!” To izgovara Poncije Pilat koji traži istinu života. “Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. ” Ta Isusova istina objavljuje nam Boga koji zna za sve ljude i koji u utjelovljenju svoga Sina ništa ne isključuje što pripada čovjeku. Što se više približavamo križu, i gledamo u križ, po tom križu zaključujemo kako ljudi danas trpe i moraju nositi svoj križ. Križ nas poziva da sve učinimo kako bi se nešto promijenilo, i kako bi završila patnja. Od nas se traži da se borimo protiv patnje koju smo sami prouzrokovali i koju možemo spriječiti.
Križevi, koje vidimo posvuda na vrhuncima naših planina izraz su naše vjere, ali također i naše kršćanske tradicije i vrijednosti koje nas apsolutno povezuju. S velikom mukom u prošlosti donijeli smo ove križeve na vrh i tamo ih postavili. Znak su vjere i naših predaka i naše vjere. Ti križevi nisu nikakva demonstracija moći. Oni nisu izraz osjećaja dominacije i snage, niti su tu, da pripadnici drugih religija i nevjernici pred njima moraju imati straha. Naprotiv, križ je izraz najveće ljubavi. Prije svega ljubavi Božje prema nama ljudima, jer Isusov križ pokazuje na osobit način tu Božju ljubav. To je Isus izrazio u Ivanovu evanđelju: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16). Križ je dakle prije svega izraz te Božje ljubavi prema nama, ali i izraz ljubavi koju smo primili od Isusa i koju trebamo međusobno njegovati i živjeti. Ta ljubav prihvaća sve ljude, također i one drugih vjera kao i nevjernike.
Ako pogledamo u svijet oko nas, svakoga dana će nam biti jasno, da svijet treba tu ljubav.
Fra Jozo Župić
**********
Trnoviti grm i trnova kruna
Trnovito grmlje je ranjavajuće i razarajuće. Ono je opasno za ljudsku kožu. Ruže su tako lijepe, trnje je tako opasno. Bolje ga je ne zgrabiti ili ući u trnje. Potpuno je apsurdno, da ispletemo trnje za pokrivanje glave, jer bi to bilo, kao da želimo mučiti čovjeka.
Jedna kruna od trnova šipražja bit će stavljena na Isusovu glavu da ga muči i zlostavlja. Ona postaje raspoznajni znak. Kakav je to kralj koji se ne sjaji u zlatu? Kakav je to vladar, koji je toliko povrijeđen – označen od ljudske destruktivnosti? Čovjek boli, vičan patnjama. Jedan kojemu se vjeruje, kad o njima kaže, da mu pripadaju: “Vidio sam jade” (Izl 3,7).
Trnje kao znak Božje prisutnosti: u priči Izlaska, velikoj povijesti oslobođenja Izraelskog naroda, pokazuje se u trnju neshvatljivo, neizrecivo, silno. Mojsije pažljivo pristupa trnovitom grmlju na rubu stepe: “Grm sav u plamenu, a ipak ne izgara” (Izl 3,2). Vatra koja gori, a ipak ne škodi – kakva slika za ljubav? Goruća ljubav, koja ima vatru, ali nije uništavajuća. Jedna ljubav koja nosi s obzirom na rušilački bijes, ravnodušnost i prezir.
Kada gledamo na Božjeg slugu trnjem okrunjena, ta nam ljubav dolazi blizu. Ona gori, ali ne škodi. U njemu vidimo plamen Božje ljubavi i ujedno u licu izmučenog Isusa također lica onih, koji su kao i on povrijeđeni od psihičkog i fizičkog nasilja. “Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih” (Izl 3,8). Što Mojsije sluša kod gorućeg grma, to vrijedi nebrojeno puta za tražitelje Boga, koji u svojoj nevolji gledaju na Raspetoga. Oni gledaju na Neuglednoga kojeg drugi izbjegavaju, na “čovjeka boli, vična patnjama” (Iz 52,13-53,3), i doživljavaju u Njemu Božju prisutnost, koja je sišla i kao plamen ljubavi i u trnovom grmu daje utočište i nadu.
Mi ćemo sada kod čašćenja križa gledati na Isusa koji je okrunjen trnovom krunom i pred njim kleknuti. Molimo, da u njemu prepoznamo neizgorivu ljubav Božju, da se damo zapaliti od nje i postati ljudi koji ljube.
Fra Jozo Župić
**********
Fra Luka Tomašević
ŽIVOTNA KUŠNJA
Kažu da živimo u vremenu postmoderne, vremenu u kojemu nema više ništa stalno ni dugoročno. Sve je u vrtlogu i sve se pretvara u jedan životni hip koji mora biti sretan. I stoga se i čini da je glavna oznaka današnjeg, pogotovo mladog čovjeka, stalna trka za nekim ili nečim kako bi bio sretan i svoj, ali to nikako ne može dohvatiti i ostvariti sam u sebi, te prečesto čovjek ostaje prazan, prevaren, izmanipuliran, nervozan i frustriran. Posljedica svega jest umor od takva života. Tu se i rađa želja za promjenom, ali gdje i kako ostvariti tu promjenu, kako poboljšati tu svoju kvalitetu života, ostaje vječno i teško pitanje?
Svjetske statistike govore da je u svijetu oko 340 milijuna ljudi oboljelih od depresije. A depresija je stanje duha u koje čovjek upada kada gubi smisao i radost života, kada više ne zna kuda i kamo ići, kada se osjeća nemoćnim i odbačenim. Depresija redovito vodi uzimanju alkohola i droge, vodi u život otuđenja i varljivosti, a konačno dovodi i do samoubojstva ili njegova pokušaja. To je dokaz silne ranjivosti iz koje se rađa želja za samouništenjem. Psihoanalitičari upozoravaju da mladi često uzdišu poput proroka Jeremije:» Zašto ne umrijeh u majčinoj utrobi?…O zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju?» (Jr 20, 17-18). Zanimljiva je i činjenica da nije riječ o žestokom i neobuzdanom proboju emocija kao što je bilo u povijesti, već je riječ o trajnom stanju žalosti života.
Od kuda to i zašto? Mnogi psihoanalitičari smatraju da problem leži u modernom shvaćanju identiteta. U ovom našem tehnološkom i tržišnom društvu gdje je sve usmjereno samo na tržište, tj. na prodaju i potražnju, gdje se više ne stvaraju karakteri značaja, već upravo «tržišni» koji se stalno trebaju nekome ili nečemu prilagođivati. Identitet se više ne traži u samima sebi, u vlastitom osmišljavanju života iznutra, već se traži izvan sebe, tj. u stalnom traženju suzvučja s vanjskim svijetom, suzvučja s onima koji nam se čine atraktivnima i uspješnima. Tko smo mi, onda? Čovjek onda nije više vlastito biće, nije prava i svjesna osobnost, već čovjek «kako ga drugi hoće». Dakle, to je traženje identiteta preko drugoga, onoga koji se čini ostvarenim. No, u određenom trenutku kada se s vanjskim uzorima izgubi veza, vlastiti identitet upada u prazninu, a praznina svakome donosi tjeskobu i, kako očituje naše vrijeme, depresiju.
Zar to onda nije naša današnja kušnja života i razvoja? To je kušnja smisla, opredjeljenja kada se moramo zapitati: zašto se opredijeliti, kako pronaći svoj pravi identitet, čemu ili komu dati prednost i tako naći svoj smisao?
A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje «volje učitelja i gurua ovoga svijeta». Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje»! To mora biti i naš prvi korak!
Drugi korak jest taj da se moramo ugledati u Onoga koji je bio kušan, a koji je pobijedio svaku kušnju, Onoga koji je našao i ostvario potpuni svoj identitet i smisao života tako da je tražio i vršio volju Božju, te tako postao «poslušan do smrti, smrti na križu» kako bi svima nama mogao pokazati put, istinu i život.
I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!
Fra Luka Tomašević
************
Vjeran do smrti
“Isus je nosio svoj križ” do stratišta, koje se na hebrejski zove Golgota. “Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu”. Sasvim objektivno izvješće, kao suhoparni činjenični opis. Osjećaji ne dolaze do izražaja. Nema opisa kako je to izgledalo kod svakog pojedinog. Nije trebalo nikome objašnjavati kako je to bilo grozno, mučno, neljudski.
Tada je bilo mnogo smrtnih osuda, često je bilo smrtnih kazna koje su danas Bogu hvala u mnogim zemljama dokinute. Među svim vrstama smrtne kazne najgroznije je bilo raspinjanje, pribijanje na križ. Isus je bio jedan od mnogih tisuća, koji su u rimskom carstvu umirali na križu: robovi, pobunjenici, revolucionari, zločinci. Kao jedan od njih umro je također i “kralj židovski”.
Je li se Pilat, rimski upravitelj a time i najmoćniji čovjek u gradu, tim natpisom želio narugati Židovima? Naljutiti ih? Ili prikazati Isusa kao luđaka i sanjara? Mi to ne znamo. Ali smijemo prihvatiti, da Pilatu, među mnogim smrtnim osudama, koje su mu se dopadale, ova mu nije tako brzo izlazila iz glave. Legenda kaže da ga je ta nepravedna osuda progonila cijeli život. Jer čovjek iz Galileje koji je pred njim stajao, bio je drukčiji. Razgovor s njim nikada nije mogao zaboraviti. Njegov pogled, njegove riječi. Pilat ga je pitao: “Ti li si židovski kralj?” Vjerojatno i podrugljivo i ozbiljno. Isus mu je odgovorio zagonetno: “Da, ja sam kralj”. Ali “kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta”. I kad on opisuje Pilatu svoje kraljevstvo, taj je zbunjen i zamišljen. Isus mu kaže: “Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu”. Nakon tog poznato Pilatovo protupitanje: “Što je istina?”
Da, što je istina? Ima li istine? Može li netko kazati da zna istinu, da ju posjeduje? Pilatovo sumnjičavo pitanje ide dalje, sve do danas. Isusov odgovor je on sam. O samom sebi je rekao: “Ja sam put, istina i život”. Je li to drzko, uobraženo? Je li to potpuno precjenjivanje sebe? Koji čovjek tako što može o sebi kazati?
Jedno je sigurno, da Isus ovdje jednostavno govori istinu: u njegovom životu nema loma između govorenja i djelovanja. Njegov život potpuno se slaže s njegovim riječima. To pokazuje on u tom što sasvim jasno ide svome cilju: svoj je život dobrovoljno predao kao zadovoljštinu, kao “otkupninu”. Tako je on razumio svoj nalog. Toj zadaći ostao je vjeran do smrti.
U hebrejskom riječ istina također ima značenje vjernosti. Istinski čovjek je također vjeran čovjek. Nevjernost i lažljivost su većinom kao brat i sestra. Kad Isus kaže da je on “Istina”, tim se kaže da je on vjernost u osobi. I tu vjernost po nalogu svoga Boga i Oca on je živio sasvim do kraja. I taj nalog je glasio: ljubiti nas ljude do kraja, iako to nismo zaslužili. To mislimo, ako danas ispovijedamo da je Isus na križu umro iz ljubavi za sve ljude.
Fra Jozo Župić
************
Njega, nedužnoga, osudili su na smrt. Njega, bez grijeha, razapeli su na križ. Njega, nevinoga, svukli su do kože. Njega, bez krivnje, pokopali su u grob. Preko Njega pokušali su ogoliti Boga; u Njemu su željeli osuditi Boga; s Njime su htjeli ubiti Boga.
Kada su Ga uhvatili, mislili su da su zarobili Boga. Za njih je On bio tek jedan od zarobljenika, koji je, prema njihovim zakonima, zaslužio kaznu. Zaslijepljeni osobnom moći, nisu otvorili oči vjere, da na Njegovu tijelu prepoznaju Boga.
Kada su skinuli s Njega haljine Njegove i svukli Ga do kože, nadali su se da su ogolili Boga. Za njih je On bio tek jedan od osuđenika koji je, prema njihovim odredbama, zaslužio poniženje. Zaslijepljeni osobnom osvetom, ugasili su oči vjere, da u Njegovu tijelu pronađu Boga.
Kada su Ga bičevali i okrunili trnovom krunom, smatrali su da su mučili Boga. Za njih je On bio tek jedan od krivaca koji je, prema njihovu naumu, zaslužio osudu. Zaslijepljeni mržnjom, zatvorili su oči vjere, da u Njegovim krvavim ranama okriju Boga.
Kada u Njemu nisu prolašli Boga, osudili su ga, prema svojim prohtjevima, na križ i smrt. Bili su uvjereni da će s Njime na križu i Njegov Bog umrijeti. Ako ne na križu, bili su sigruni, da će Njegov Bog umrijeti u Njegovu grobu.
I tada je On, za njih, bio i ostao samo čovjek. Otkriti Boga u Njemu, nije bilo dano njihovim zaslijepljenim očima; nisu imali oči vjere.
I kao čovjeka, bojali su se Njega. Za svoju sigurnost, Njegov su grob zapečatili i od straha postavili stražu. Da ne bi, kojim slučajem, Njegov Bog mogao izići iz Njegova groba.
Osudili su Ga kao čovjeka, a mislili su da su osudili Boga. Ubili su Njega, sigurni, da i Njegova Boga ubijaju u Njemu.
Teški križ, trnova kruna, trska u ruci, tri čavla, krvave haljine, zapečaćeni grob, bilo je moćno oružje svjetskih moćnika koji su, u Njemu, htjeli ubiti Boga.
Gdje su danas njihova prijestolja i simboli njihove svemoćne vlasti? Okovana u bijelokost i srebro, nestala su u ropotarnici povijesti, i sada skupljaju prašinu u mračnim muzejskim prostorima.
Gdje je danas Njegov križ od običnoga drveta? Njegovo prijestolje nije propalo, njegov križ nije uvenuo; kršćani su Njegovi križonoše; slavimo Ga u kršćanskim crkvama, častimo Ga u vjerničkim obiteljima; nalazi se upisan na kršćanskim čelima, izgovaramo Ga našim usnama, čuvamo Ga u našim srcima. Naš osobni, ljudski i vjernički križ, živi od Njegova uskrsloga križa. S križem se kršćani rađaju, s križem kršćani žive, Križu kršćani vjeruju, u križu kršćani dovršavaju zemaljski vijek.
Gdje su danas kraljevske krune, izrađene od srebra i zlata? Izložene u ormarima galerijskih prostora, prepuštene da ih zub vremena nagriza.
Gdje je danas Njegova trnova kruna? Darovana od samoga Spasitelja, na glavama Njegovih krštenika, sjaji neugasivim svjetlom i svjedoči o dragocjenoj ljubavi između Boga i čovjeka. Iako trnova, njezine bodljike više ne krvare, jer su naši grijesi oprani u Krvi našega Spasitelja.
Gdje su danas kraljevska žezla moćnih vladara? Ukrašena dijamantima, u mračnom zakutku muzejskoga prostora bezlično popunjavaju zbrike umjetnina.
Gdje je danas Njegova trska? Iako poslužila za ruglo i kao podsmjeh, nije skršena; jer vlada kao kraljevsko žezlo pravde i mira u kršćanskim rukama.
Gdje su danas kraljevski mačevi? Natopljeni krvlju, izgrizaju hrđu i ruzinu u nekom muzeju starina.
Gdje su danas Njegovi čavli? Kao za sigurnosne okove, na njih su kršćani učvrstili svoj vjernički križ.
Gdje su danas kraljevske haljine satkane od dragocjenih tkanina? Obješene u staklenim vitrinama i prepuštene zaboravu, izgrizaju ih moljci u muzejskim prostorima.
Gdje su danas Njegove krvave haljine? Oprane u krvi Janjetovoj, čiste se na krštenicima, bijele se na prvopričesnicima, oblače ih krizmanici, odjevaju ih mladenci, slave ih svećenici, s njima se peru grješnici, u njima umiru bolesnici, s njima se pokrivaju pokojnici.
Gdje su danas grobovi moćnih vladara ovoga svijeta? Zarasli u kamenjaru i pokriveni uvelim lišćem, bezimeni i puni truleži, slični svojim gospodarima, čame na nepoznatom mjestu.
Gdje je danas Njegov grob? Njegov grob, kršćansko je počivalište s uklesanim Njegovim križem.
Kao što je Križ otpečatio Njegov grob, tako će kršćanski grob biti otpečaćen Njegovim križem. Kao što je Križ nakon tri dana otvorio Njegovu grob, tako će kršćanska grobna ploča biti otvorena Njegovim križem.
Gdje su danas zakonici moćnika ovoga svijeta? U muzejskim knjižarama, poslagani u stalaže, skupljaju paučinu, i služe za proučavanje pravne povijesti ponekim studentima.
Gdje je danas proglas Njegova zakonika? Njegova otkupiteljska žrtva upisana je na Njegovu križu, upletena je u Njegovu trnovu krunu, urezana je na Njegovoj trsci, ugravirana je u Njegova tri čavla, izvezena je na Njegovim krvavim haljinama, isklesana je na Njegovoj ploči otvorenga groba – s malo slova, a s puno ljubavi – nagrađena je u Njegovu Uskrsu, slavljena je na Njegovu oltaru, blagovana u kršćanskoj pričesti, vjerovana u kršćanskom vjerovanju.
Fra Ante Branko Periša