Visovac: Predavanje fra Ante Vučkovića na Danu Provincije
GOSPODIN MI DADE BRAĆU
Sveti Franjo i bratstvo
Predavanje prigodom 800. obljetnice smrti svetoga Franje Asiškoga Dan provincije — Visovac, 15. srpnja 2026.
Uvod: početak od kraja
Dobio sam zadatak govoriti o svetom Franji i bratstvu. Povod je, naravno, 800. obljetnica preminuća svetoga Franje, i zato ćemo se vratiti u onu listopadsku noć 1226. godine. Kod Porcijunkule Franjo umire na goloj zemlji. Nema ništa: nema kuće, nema imanja, nema nikakvog naslova. Sa sebe je skinuo sve, do posljednjega. Gol je i siromašan, ali nije sam. S njim su njegova braća. On, koji je cijeli život primao braću, sada umire bez ičega, okružen braćom.
Tako krećemo od kraja, od smrti. A smrt je situacija u kojoj se ne laže. Smrt otkriva kako je čovjek živio. Možemo pronaći na mnogo mjesta kako se u smrti zrcali cijeli ljudski život. Čak kažemo i kao poslovicu: umro je kako je živio.
Franjo je živio jednu rečenicu koju je nosio cijeli život i izgovorio je negdje pri kraju. Nije rekao: „Osnovao sam red.“ Nije rekao: „Skupio sam oko sebe istomišljenike.“ Rekao je: „Gospodin mi dade braću.“ Ta rečenica otvara posve jednostavno pitanje: što se dogodi kad netko dobije brata?
Dar, a ne izbor
Franjo kaže: „Gospodin mi dade braću.“ Možemo se zaustaviti na glagolu: dade. Jer brata se ne stječe; brata se dobiva. Ono što se dobiva dolazi izvana, ne iznutra. Dolazi kao dar. Mi možemo najprije misliti na naše ljudsko bratstvo. Nitko brata ne bira. Brat je onaj koji je tu kad mi dođemo na svijet ili onaj koji dođe poslije, a mi ga nismo zvali.
Prijatelje biramo, brata dobivamo. Prijatelj je onaj koji nam odgovara. Brat je onaj koji nam je dan. I tu počinje priča o bratstvu. Dar koji mi dolazi kao brat jest dar koji valja primiti.
Kad netko dobije brata, prestaje biti sam. Prestaje biti središte svijeta. Nije više jedini u središtu pozornosti. Brat, na neki način, dođe kao dar i uzima nam našu samoću, oduzima nam naše naravno nagnuće prema usredotočenosti na same sebe.
Dobiti brata znači: ja više ne odlučujem sam, više ne živim samo za sebe i više nisam mjera svega. Grci su govorili: „Čovjek je mjera svega.“ Onaj koji ima brata nije mjera svega. Brat koji je dar zna boljeti. Nisam ga odabrao, njegove navike nisu moje navike. Nisam birao njegov karakter, njegovu brzinu ili njegovu sporost, njegovu različitost. On mi je dan i dan mi je kao dar.
Tu se lomi ili raste naša vjera, jer ga ja mogu primiti kao teret, prijetnju ili opasnost, ili kao dar. Franjo u toj rečenici kaže da je dobio braću kao dar.
Iza dara stoji Darivatelj. „Gospodin mi dade braću.“ To nije slučaj. To se nije dogodilo zbog nekih okolnosti. Ne. Gospodin mi je dao. To nije bio moj izbor. Nisam ja birao braću. To znači: ovaj brat pored mene nosi na sebi Božji potpis. Bog ga je odabrao za mene i mene je odabrao za njega. A ako je to tako, ja brata ne mogu vratiti. Ne mogu vratiti dar a da ne uvrijedim onoga tko mi je dar dao.
Bratstvo i digitalni svijet
Mi živimo u digitalnom svijetu. Svi smo više ili manje unutra. Taj svijet funkcionira drukčije. Tamo biramo one koji nam odgovaraju. Blokiramo one koji nam smetaju. Ili nam, umjesto nas, algoritmi nude one koji misle kao mi, pa nas guraju u digitalni mjehur u kojem svi mislimo isto i u kojem se uvijek ponavlja isto. Tako gubimo dodir s drukčijima.
Naše bratstvo nije digitalni mjehur. Braću nismo birali. Ne možemo ih blokirati. Ali naša je opasnost da se u našim stvarnim bratskim odnosima počnemo ponašati kao da smo u digitalnom svijetu. Težak mi je brat — maknem ga. Ili još teže, još gori slučaj koji se može dogoditi: bratske odnose zamijenim digitalnim svijetom, pa se iselim iz bratstva u digitalni mjehur.
Tako onda digitalni svijet dobije moje vrijeme i moju pozornost, a bratstvo dobije ostatke, ako i njih.
Ovdje se otvara i generacijski jaz. Bratstvo je mogućnost da živimo blizu, a digitalni svijet mogućnost da živimo odvojeno, u paralelnim svjetovima, u različitim svjetovima. Dok se neki brat još uvijek muči s time kako funkcionira e-mail, brat do njega snima audio i video uratke, stavlja ih na društvene mreže i živi u svijetu koji je onom prvom potpuno nedostupan, gotovo nepostojeći.
Tako imamo dva paralelna svijeta koja se ne dodiruju. Ne znamo što se događa s onim drugim. U odvojenim smo svjetovima, a tvorimo jedno bratstvo. Tako se bratstvo rastače, a od one snage od koje bi bratstvo živjelo sada živi digitalni svijet. Iza njega se kriju oni koji zarađuju od te pozornosti.
Osamsto godina od Franjina preminuća — to je oštro pitanje za svakoga od nas: gledam li na braću ili na brata do sebe kao na izbor ili kao na slučaj? Ili kao na dar? Kao na nekoga koga moram trpjeti ili kao na nekoga koga sam primio? Tu počinje sve. Bratstvo je prije Pravila. Bratstvo je prije zavjeta. Tu počinje zajednički život: „Gospodin mi dade braću.“
Manja braća
Franjo je svom bratstvu dao ime. Mogao nas je nazvati drukčije. Mogao je reći: „Mi smo braća svjetla.“ Mogao je reći: „Mi smo braća siromasi.“ Mogao nas je nazvati braćom pokore. Znamo da je htio živjeti životom pokore. Ali on nas je nazvao fratres minores — manja braća. To nije ukras. To je temelj. Naše bratstvo počiva na toj jednoj riječi: manji.
Zašto manji? Zato što bratstvo ne trpi visinu. Tamo gdje jedan brat raste iznad drugoga, tu bratstvo prestaje. Ostaje uprava, hijerarhija, red. Ostaje naređivanje, ali nema brata.
Brat i brat stoje na istoj razini. Ili, možda još preciznije: manji stoji ispod drugoga. Čim se jedan uzdigne, drugi je izgubio brata. Ali kad se jedan spusti, nije izgubio brata — dobio ga je.
Zato Franjo brani tu riječ i kaže u Nepotvrđenom pravilu: „Nitko neka se ne zove prior, nego neka se svi bez razlike zovu manja braća.“ Franjo je tu odlučan. On ne želi poglavare. On ne kaže da je on prvi. On ne traži gospodara. Traži manje. Svi smo manji, bez razlike: manja braća. Ne mala braća. „Mala“ nije dovoljno. Mala su veća od manjih. Mala braća u Dubrovniku veća su od manje braće. Mi volimo ime Mala braća i volimo braću u Dubrovniku, ali mi smo manja braća.
Biti manja braća znači neprestano se truditi da budemo manji. Ovo je i Franjina uputa braći koja idu među Saracene: da budu manji.
Franjo zna da riječi oblikuju ljude. Tko sebe zove prvim, nakon nekog vremena počne se osjećati prvim. Tko sebe zove upraviteljem, počne se osjećati upraviteljem. Zato Franjo hoće da se zovemo i budemo manja braća, da bismo ostali braća.
Vlast kao pranje nogu
Kako onda upravljati bratstvom? Netko ipak mora voditi. Franjo ima odgovor: to nije poglavar, nego ministar, sluga. On ne stoji iznad braće; on kleči pred njima. On pere noge braći. Vlast u bratstvu ima samo jedan oblik: oblik pranja nogu. Tko hoće biti veći, neka uzme ubrus. To je uputa iz Ivanova evanđelja (Iv 13,1-17).
Manji brat ne znači biti nesposoban. Manji brat znači: ne stavljam sebe iznad drugoga. Mogu imati darove, talente, mogu imati službe, ali ja se spuštam. Ne dižem sebe iznad drugoga. Dar i talent dani su mi da služim, ne da vladam. I to je jedno od najtežih obraćenja u životu svakoga od nas: ne prestati biti sposoban, gajiti talente i truditi se u isto vrijeme da ne budem iznad. Razvijati svoje darove i staviti ih u službu (usp. 1 Pt 4,10; 1 Kor 12,4-7; Rim 12,6-8).
Napast da budem veći ne umire. Ona samo mijenja odjeću. Nekada se skrivala iza titule i naslova. Danas nosi odjeću sposobnosti i položaja. To je netko tko više zna, netko tko može više ili netko tko je nezamjenjiv. To je onaj koji sve drži u svojim rukama. To je netko tko ima novac. Onaj koji ima nije više kao onaj koji nema; on ne treba nikoga. I tako se neprimjetno jedan uzdigne iznad drugoga i bratstvo slabi.
I onda se vraćamo na početak: brat mi je dan. On nije ispod mene. Ja dar ne gledam odozgo. „Gospodin mi dade braću“ — ne podanike, ne suradnike, ne sljedbenike, nego braću. A brata se gleda s iste visine, oči u oči, ili još bolje: odozdo, klečeći, s ubrusom u ruci. Jer dar se prima odozgo.
Kad primam, dlanovi su otvoreni, oči usmjerene prema nebu. To je molitvena gesta. To je gesta prosjaka. To je gesta onoga tko nema. Manji brat — to je vježba spuštanja, preslika onoga što je Krist učinio (usp. Fil 2,5-11; 2 Kor 8,9).
Spustio se, sišao, odozgo dolje. Napravio je mnogo stuba prema dolje, jednu po jednu: s neba na zemlju, u Marijinu utrobu, postao djetetom; zatim je služio poučavajući, oslobađajući i iscjeljujući; pa do nogu učenicima, do uhićenja, poniženja, boli, križa, smrti, sramotne smrti, groba i pakla. Od neba do pakla — spuštanje (usp. Fil 2,6-8; Iv 1,14; Iv 13,4-5; 1 Pt 3,18-19).
Ranjeno bratstvo
Mi živimo u svijetu koji ima iluzije o svetom Franji. Možda kolaju i našim glavama. Nalazimo ih po našim kipovima, freskama i slikama. I naš Franjo na Visovcu jedna je vrsta iluzije. To je slika savršenog bratstva: braća pjevaju, ptičice su im na rukama, braća se vole, hodaju svijetom nasmijana. Brat Franjo pripitomio je vuka, on se druži s pticama u šumi pri zalasku sunca. Propovijeda im. Posvuda cvjetići i sve lijepo.
Ali to nije ni Franjo ni bratstvo. Franjino bratstvo nije bilo idila. Bilo je ranjeno bratstvo. Kao i svako bratstvo, i naše franjevačko bratstvo sa sv. Franjom na čelu bilo je ranjeno bratstvo.
Bilo je braće koja su odlazila. Bilo je braće koja su htjela drukčiji odnos u bratstvu. Bilo je i braće koja su mijenjala Franjine zamisli dok je on još bio živ. Red je rastao i rastao, a s rastom se mijenjao. Ono što je Franjo sanjao i ono što je nastajalo nije bilo isto. Pri kraju života on više nije bio na čelu. Bio je po strani.
Neki kažu da je iz Vatikana došlo da se mora maknuti iz uprave. Ta tehnika funkcionira i danas: kad zajednica ne funkcionira, makne se poglavara u stranu, a on na to mora pristati. Franjo u vlastitom redu više nije bio na čelu; bio je među braćom. Više nije vodio ono što je on započeo ili što je s njim započelo.
Ni naša očekivanja o životu u bratstvu, kad smo ušli u novicijat — većina nas ovdje, na ovome mjestu — nisu postala zbiljom. Bratstvo je drukčije nego što smo ga mi kao mladi ljudi sanjali na Visovcu. Ne samo da je drukčije, nego je bolno drukčije. Ali nismo ni mi isti. Promijenili smo se: što zbog braće, što zbog svojih mana, a što zbog promjena u svijetu. Nekad smo se mijenjali nabolje, često nagore.
Franjo je cijeli život govorio o bratstvu, a na kraju je iskusio ranu bratstva. Nije bio pošteđen. Osnivač nije bio pošteđen. To i nama nešto govori: rana nije znak da bratstvo ne valja. Rana je znak da je bratstvo živo.
Samo živo tijelo može krvariti. Mrtvo tijelo ne krvari. Gdje nema rane, nema ni bliskosti. Ljudi koji se ne dotiču ne mogu se raniti. Stranci nas neće povrijediti. Braća mogu i često to čine. Što je netko bliži, to te dublje rani. Zato brat rani više od tuđinca: jer smo mu otvorili vrata, jer je mogao ući u našu nutrinu.
I naše je bratstvo ranjeno. Većina nas je ranjena, ali smo, s druge strane, i sami ranjavali. I jedno i drugo smo.
Slutimo, međutim, da se pomalo u nas i među nas uvlači teža opasnost od ranjavanja. To je udaljavanje. Udaljujemo se da se ne bismo povrijedili. Iz straha od ranjenosti slabi bratstvo.
Vrijeme, pozornost i priče
Bratstvo je ranjeno našim sudjelovanjem u digitalnom svijetu jer ono nam oduzima pozornost i vrijeme. To je najdragocjenije što čovjek kao biće ima. Nema ničega dragocjenijega od pozornosti i vremena. To je hrana od koje živi svako bratstvo i svaki odnos. A ako pozornost i vrijeme idu drugdje, onda bratstvo ostaje neishranjeno. Digitalni svijet silno je uspješan u grabežu vremena i pozornosti. A ni pozornosti ni vremena nemamo beskonačno. To su vrlo ograničena dobra.
Naravno da postoje dobre strane digitalnog svijeta. Ne želim reći da ne postoje. Svima nam je drago kad nam tajnik fra Ivica e-mailom pošalje osnovne informacije: kad je netko primljen u bolnicu, kad je netko umro, kad dobijemo obavijesti o sastanku ili kada nam pošalje Vjesnik Provincije ili liturgijski kalendar u PDF obliku. To su sve stvari koje su nam životno važne. Ali to su informacije.
Mi ne živimo od informacija. Bratstvo ne tvore informacije. Bratstvo nije zajednica ljudi koji primaju iste informacije. Bratstvo stvaraju priče. Bratstvo živi od naracije.
Naše je bratstvo ušlo u priče. Zato su nama, kao temelj bratstva, važni Cvjetići. Koliko god nam se činili površnima, Cvjetići su najdublji izričaj bratstva, najdublji znak da je u začecima bilo riječi o bratstvu. Mi smo bratstvo sastavljeno od braće koja su odrasla u istoj Provinciji. Među nama kolaju priče o braći. No, najavljuje se opasnost. Sve više smo bombardirani informacijama. A informacije ubijaju priče.
Živimo u svijetu u kojem ne prestaje tsunami informacija, a priča je sve manje. I među nama je sve manje priča. I ne samo da naše bratstvo trpi, nego se i mi mijenjamo. Ako ja nisam prisutan u odnosima, ako mi je pozornost fragmentirana, ako nisam u stanju imati vremena za drugoga i čuti ga, bratstvo ne može biti živo.
Franjo je imao sabran život. Bio je pozoran na braću. Opažao je što se s njima događa i kad su bili daleko.
Odnosi se grade od pozornosti, vremena i priča. Franjo je bio ranjen, ali nije otišao. Mogao je otići, osnovati neko drugo bratstvo, uvrijediti se, povući se. Nije to napravio. Ostao je brat. Ostao je do kraja: do gole zemlje, do zadnjeg blagoslova.
Oproštenje
Bratstvo se ne pokazuje i ne dokazuje kad je lagano. Ono se pokazuje kad boli. To je razlog zašto je Franjo stalno govorio o opraštanju. U pismu jednom poglavaru piše nešto nezaboravno. Piše o bratu koji je sagriješio, pao, razočarao braću i kaže: „nema toga brata na svijetu koji je sagriješio, koliko god je mogao sagriješiti, koji bi otišao od tebe bez milosrđa, ako traži milosrđe“ (usp. Mt 18,21-22; Lk 17,3-4; Kol 3,13).
Ovo valja čuti. Koliko god je sagriješio, koliko god duboko pao, ne smije otići bez milosrđa ako traži milosrđe. Ta rečenica je važna. Jer braća mogu otići. Mogu otići i bez traženja oproštenja i bez traženja milosrđa. Jednostavno otići. Mi imamo braće koja su jednostavno otišla.
Naše bratstvo ne živi od zakona koji nalikuje ugovoru, pa ga onda prekršiš i moraš podnositi posljedice prekršenog ugovora. Ugovor kaže: dok si dobar, ostaješ brat. Ali mi nismo u bratstvo ušli s ugovorom. Za nas vrijedi: brat si i ako padneš. Jer nije važan samo pad; važno je htjeti ostati bratom.
Bratstvo bez opraštanja nije bratstvo, zato što bratstvo nije ugovor. Ne traje dok se ispunja ugovor. Bratstvo se pojavljuje u boli i u snazi onda kad se prekrši i kad tražimo kako onoga koji je ispao iz života bratstva vratiti u bratstvo.
Opet pitanja koja možemo ponijeti sa sobom: koga od braće u našem bratstvu nosim kao ranu? Koje ime izbjegavam? S kim se godinama ne susrećem ili imam zatvoreno srce za njega?
Rana koja se dogodi, a ne oprosti se, otvrdne i postane ožiljak. Onda dvojica braće postanu stranci: blizu tijelom, daleko srcem; nekada i tijelom daleko. Ožiljak više ne boli, ali u ožiljku nema života. Kroz njega ne struje ni život, ni živci, ni krv.
Digitalni svijet nas odvaja jedne od drugih. Ispunja nam vrijeme i pozornost sadržajem, zabavom, a recimo i to: nekada i iznimno destruktivnim sadržajima za naše duše i naša bratstva. Čini da zaboravimo i na brata i na bratstvo. Tako onda živimo jedni pored drugih, odvojeni u različitim mjehurima.
Franjo ima drugi put. On hoće ostati, opraštati i onoga koji ga je ranio i dalje nazivati bratom. Jer Gospodin nam nije dao braću bez rana. Dao nam je ovu braću, ne neku drugu. Braća su grešna, ranjiva, ali su naša. „Gospodin mi dade braću.“ I one koji me raniše — i njih mi je dao. I to su moja braća.
Smrt: sestra i prijelaz
I onda opet dolazimo u trenutak smrti, u noć zbog koje slavimo 800. obljetnicu Franjina preminuća. Osamsto godina unatrag, 3. listopada 1226., mala crkva, gola zemlja, i Franjo umire. Način na koji umire otkriva kako je živio. Smrt, recimo to još jednom, ne laže. Smrt pokaže kakav je bio život.
Franjo traži da ga polože na golu zemlju. Skida sa sebe i posljednju zaštitu i posljednju prepreku između sebe i praha od kojega je napravljen. Gol je došao na svijet, gol hoće otići iz svijeta (usp. Job 1,21; Prop 5,14; 1 Tim 6,7). Ne posjeduje ništa. Na koncu je uspio da ne posjeduje ništa. U posljednjem času nema ništa. Golotinja ovdje nije skandal. Golotinja je ovdje nalik rođenju djeteta koje golo ulazi u svijet.
Franjo nije sam. Oko njega su braća. Kao što se dijete ne rađa samo, nego se rađa nekome, tako i Franjo odlazi iz svijeta. Odlazi nekome i ostavlja iza sebe nekoga.
Cijeloga je života primao braću kao dar i umire okružen braćom. Goli čovjek na goloj zemlji. Nema imanja, nema kuće, nema naslova, nema ničega. Siromašan, ali nije sirotinja. Ima braću. To je bogatstvo koje nosi sa sobom, jedino koje mu nitko ne može oduzeti, jedino koje ostaje kad sve drugo otpadne: braća i Gospodin koji mu je dao braću.
I Franjo blagoslivlja. Ne proklinje one koji su ga ranili. Ne tuži se na ranjavanja. Ne obračunava se s onima s kojima su još otvoreni računi. Blagoslivlja (usp. Rim 12,14; Lk 6,27-28; 1 Pt 3,9). Polaže ruku na braću oko sebe i blagoslivlja one koji nisu tu, braću koja će tek doći, pa i nas 800 godina kasnije.
Blagoslov kroz to vrijeme dolazi do nas i mi smo blagoslovljeni što imamo njega za utemeljitelja. Kad vidimo kakve muke imaju oni čiji utemeljitelj nije bio čist kao Franjo, shvaćamo koliko smo blagoslovljeni. I evo, kroz 800 godina na nama se još uvijek vidi više Franjo nego naše nesposobnosti i grijesi. To je veliki blagoslov.
Franjo traži da mu čitaju Evanđelje, ono o Posljednjoj večeri: o noći kad je Isus ljubio svoje do kraja, o noći kad je prao učenicima noge (Iv 13,1-17). Opet silazak, spuštanje, služenje, biti manji. Franjo će umrijeti te noći. Zadnja slika koju hoće čuti na odlasku iz svijeta jest slika Učitelja koji služi, koji je manji, do kraja manji, sluga, do posljednjega daha.
I onda se, čini se, događa nešto što je svojstveno samo Franji. Pjesmi stvorenja dodaje novu strofu. Cijeli je život sve što je susretao nazivao bratom i sestrom: sunce, vodu, oganj, vjetar. Sada dodaje posljednju: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj smrti.“ Sestra smrt.
Čovjek koji je sve učinio bratom i sestrom učinio je i smrt svojom sestrom. To znači: ona nije neprijatelj. Ona mu je sestra. Zadnja u nizu braće i sestara koje mu je Gospodin dao.
Tko cijeli život prima sve kao dar, tome i smrt dođe kao dar. Tko sve zove bratom, tome i smrt bude sestra. Tako je Franjo sve učinio braćom i sestrama. Zbratimio se sa svim što jest. To je svjetlo za naš život: da druge učinimo braćom, sestrama, bliskima, zato što smo ušli u odnos sa Stvoriteljem, Ocem sviju, jednim Ocem svega što jest (usp. Ef 4,6; Mal 2,10).
Franjo je imao tjelesnog brata, Anđela. Anđelo di Pietro di Bernardone, jedini brat po tijelu, od istog oca i majke. On je nestao iz njegova života. Anđelo se rugao bratu, bio je podrugljiv. Bili su braća, tjelesna braća, ali ih je razdvojio novac i imanje, ono što je Franjo ostavio.
Bez posjeda dobiješ braću; s novcem izgubiš brata (usp. Mt 6,19-24; Lk 12,15; 1 Tim 6,10).
Franjo ne umire sam. Ne umire u očaju. Umire okružen braćom na zemlji, umire u zagrljaju sestre smrti. Pogled mu je usmjeren prema Ocu kojega je cijeli život zvao svojim nebeskim Ocem (usp. Mt 6,9; Rim 8,15).
Nitko tko je istinski brat ne umire sam. Bratstvo nas prati preko našega praga. Braća ostaju s ove strane, a sestra smrt ga vodi na drugu stranu.
Kako ćemo mi umrijeti? Okruženi braćom ili sami među braćom? Kako umiru naša braća? U bolnici, ili kao oni koji su nam darovani?
Kako živimo bratstvo danas, tako ćemo ga možda imati i na kraju života. Franjo je darivao, zato je na kraju bio darovan. Ležao je gol, a bio je bogat odnosima u bratstvu. Gospodin mu je dao braću. I braća su bila uz njega do kraja. Onda ga je sestra smrt odvela kući. Gospodin mi dade braću za život i sestru za prijelaz.
Poziv na obnovu bratstva
Osamsto godina kasnije mi smo ovdje i slušamo priče o svetom Franji. Isto je bratstvo, isti je dar, ista zadaća. Franjo je otišao, bratstvo je ostalo i danas ga mi tvorimo, mi ga oblikujemo. Manje nas je nego ranije. Stariji smo. Umorni smo. Neke su kuće prazne. Neke bi se mogle isprazniti. Neka lica nedostaju. Manje je mladih.
I dolazi napast, tiha, neprimjetna, opasna napast: da živimo pod istim krovom, a budemo sami, bez braće; da bratstvo nadomještamo nečim drugim. Dijelimo isti hodnik, a ne dijelimo iste priče, isto srce.
Funkcioniramo kao ustanova. Svi su računi plaćeni, ali ne živimo bratstvo. Dobivamo iste informacije, ali ne pričamo svoje priče.
Ustanova ne treba ljubav. Ustanova treba raspored, strukturu, red: kada se ustaje, kada je ručak, kada je večera. Bratstvo treba više. Bratstvo treba srce, a srce se umori prije tijela.
Možda je najveća opasnost ne u tome da nas nestane, nego da nas još bude, a da ne budemo braća. Da umremo kao bratstvo prije nego što umremo tijelom. Franjo je umro tijelom, bratstvo je ostalo. Da ne umre bratstvo, a da mi ostanemo živi.
Možda je zato dobar ovaj jubilej. On nas ne zove da slavimo prošlost. Ne zove nas da se divimo Franji izdaleka, da stvaramo nove iluzije o njemu, da gradimo spomenike, da pravimo nove freske na zidu. Zove nas da obnovimo dar, onaj isti dar koji je Franjo primio, onaj koji je i nama dan. Jer je Gospodin i nama dao braću. Ne neku drugu, neku bolju, ne neku braću koju bismo mi izabrali, nego tu, ovu: ova lica, ove karaktere, ove slabosti, ove ljude do sebe, onoga preko puta stola, onoga s kim je teško, onoga koji ništa ne razumije, onoga koji uvijek iznova čini sve krivo, onoga koji me ranio. Njih mi je Gospodin dao.
To je milost, jer je u licima tih ljudi skriven Božji izbor. Bog je tu braću izabrao za mene i mene za njih. I zato nije slučajno da smo zajedno. Nije slučajno da netko sjedi uza me ili nasuprot mene. Iza toga stoji Darovatelj.
Vratimo se rečenici od koje smo krenuli. Rečenici koju je Franjo napisao pri kraju života, kad je već sve iskusio: i dar, i ranu, i blizinu smrti. Nije rekao: „Skupio sam braću“, „sabrao sam ih“ ili „izabrao sam sebi suradnike“, „stvorio sam neki red“. Ne. „Gospodin mi je dao braću.“ Braća su i nama dana za život, za smrt, za radost, za ranu — ova braća ovdje.
To je zadaća i milost. Gospodin nam dade braću, a mi ih primamo uvijek iznova kao dar. To bratstvo nalik je prvom vrtu, onom zemaljskom, edenskom. Darovan nam je, uređen je, ali nije gotov. Treba ga čuvati i obrađivati (usp. Post 2,15; 1,28; Iv 15,1-8). I bratstvo nam je darovano, nije gotovo. Treba ga njegovati i čuvati. Treba nam da se u bratstvu susrećemo sa Stvoriteljem, onako kako je to prvi zemljani Adam činio u svom vrtu.
Bratstvo nam je dano da u njemu pronađemo načine susretanja s onim istim koji je u Franji pokrenuo sve. Gospodin nam je dao braću da po braći dođemo Gospodinu; da u braći prepoznamo njegovu prisutnost; da s braćom tvorimo odnose njegove prisutnosti u svijetu (usp. Mt 18,20; 1 Iv 4,20-21; Iv 13,34-35). Hvala na pozornosti!
fra Ante Vučković
