Zagreb: Proslava Antićeva 2021.
Trodnevnica
I za proslavu ovogodišnjeg Antićeva u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu pripremali smo se trodnevnicom u kojoj su propovijedali: prvi dan o. vicepostulator fra Josip Šimić, drugi dan kapucinski mnp. o. provincijal fra Juro Šimić i treći dan gvardijan i župnik u Zagrebu u Kozari Boku o. fra Rozo Brkić. Vjernici su jako dobro popratili i trodnevnicu i 56. obljetnicu. Veliki broj ljudi pristupio je sakramentu sv. ispovijedi.
Slavlje trodnevnice i same 56. obljetnice smrti medijski su popratili Hrvatska televizija (emisija Mir i dobro), Hrvatski katolički radio, Laudato obiteljska televizija (1. i 4. ožujka), Radio Marija, Radio Mir Međugorje i Radio Dubrovnik.
Prvi dan trodnevnice vicepostulator fra Josip u svojoj propovijedi progovorio je o duhovnom usponu mladog magistra bogoslova, istaknuvši kako časnog slugu Božjega oca fra Antu Antića brojni štovatelji najčešće promatraju kao traženog ispovjednika i vrsnog duhovnog vođu. To nije pogrešno, istaknuo je propovjednik, ali u sebi krije opasnost da se zaboravi da njegov duhovni rast i uspon, kako onaj osobni, tako i onaj vrsnog ispovjednika i duhovnog vođe započinje dok je još sam bio bogoslov, da bi se razvio kada je fra Ante postao pomoćnik magistra bogoslova, a potom godinu dana meštar novaka, pa opet pomoćnik magistra bogoslova te 1925. magistar bogoslova. Za svoje bogoslove Antić zapisuje molitvu: Da budu puni ljubavi Očeve, mudrosti Sina, dobrote Duha Svetoga (AS I/2). Već kao mladi magistar bogoslova, u dobi od 33 godine, 16. listopada 1926., fra Ante zapisuje svoju Posvetu života za povjerenu braću klerike (AS II) u kojoj sebe i svoju zadaću brige za braću klerike predaje Presvetom Trojstvu i Bl. Djevici Mariji. On obećava i moli: Obećajem, Bože moj, da ću ih voditi putem naših dužnosti… Bože moj, daj mi veliku jakost… Čuvat ću ih kao zjenicu oka, jer ih ljubiš, jer si ih izabrao. Daj da ovo ispunim. (AS II). Da bi vjerno izvršio svoju magistarsku zadaću fra Ante najprije nastoji sebe duhovno izgraditi. Njegov osobni duhovni rast, kao i trajno napredovanje u odgojiteljskoj zadaći doveli su do toga da se duhovno tako razvio da su najprije brojna subraća franjevci, potom svećenici, redovnici, redovnice, kao i vjernici laici u njemu otkrili izvrsnog ispovjednika i duhovnog vođu. Pjevao je župni zbor.
Drugi dan trodnevnice predvoditelj euharistijskog slavlja mnp. fra Juro Šimić, provincijal franjevaca kapucina, istaknuo je kako je fra Antu vodila misao: Nije dovoljno samo govoriti, već treba i činiti. To je bilo pravilo kojem je fra Ante podredio vlastiti život, a potom život svojih klerika, kojima je pisao i nakon što su zaređeni za svećenike, a potom i onima koje je vodio i ispovijedao. Propovjednik je, pošavši od evanđeoskog odlomka o licemjerju i taštini pismoznanaca i farizeja (usp. Mt 23, 1-12), židovske religiozne elite, istaknuo kako je fra Ante naglašavao u govoru i u pismima svojim gojencima, primjerice fra Petru Čapkunu: Početak i temelj odakle počinješ jest: poniznost, bol, kajanje za grijehe (AP I/11, 5). Propovjednik je posebno naglasio kako je fra Ante polazio od Isusovih riječi kritike koje su bile upućivane farizejima, u kojima je upozoravao da oni koji sami za sebe drže ili ih ljudi takvima smatraju da su duhovna, tj. vjerska elita trebaju biti ponizni i spremni služiti drugima: …najveći među vama neka vam bude poslužitelj (Mt 23, 11). Jedino prihvaćajući i živeći evanđeoski ideal služenja, mogu biti vjerodostojni i dosljedni. Fra Ante je držao za sebe i poučavao druge da čovjek kršćanin jedino u zdravoj i dubokoj poniznosti pred Bogom i ljudima postaje sposoban činiti dobro. Sam fra Ante, istaknuo je propovjednik, jednoj je siromašnoj ženi s brojnom djecom u Makarskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad ga je molila za pomoć, nemajući ništa drugo dao svoj redovnički plašt da djeci sašije kaputiće. Propovjednik je istaknuo fra Antin poseban dar „čitanje srca“ i davanja vrlo konkretnih, jasno formuliranih savjeta, uputa i zahtjeva svojim penitentima. Istaknuo je kako je kao ispovjednik uvijek bio milosrdan potičući penitente da se nakon ispovijedi, kajanja i pokore za grijehe više na njih ne osvrću, već da se predaju u Božje ruke i usmjere na budućnost. Uz fra Juru u koncelebraciji je bio njegov subrat fra Josip Stanković i o. vicepostulator fra Josip Šimić. Pjevao je dječji zbor.
Treći dan trodnevnice predvoditelj euharistijskog slavlja fra Rozo Brkić u propovijedi je istaknuo Antićevu misao da sve treba podnijeti radi Krista raspetog i uskrslog. Svoju propovijed započeo je osvrćući se na evanđeoski izvještaj u kojem Isus naviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće, koju sinovi Zebedejevi u svom častohleplju nisu shvatili, već su poslali svoju majku da ona za njih zatraži da oni u Isusovu kraljevstvu sjede do njega s desne i slijeve strane. Isus ih pita jesu li spremni piti čašu muke i gorčine koju On mora popiti i kad su rekli da jesu, odgovara im da će je i piti, a tko će sjediti na časnim mjestima uz Njega to ne odlučuje On, nego će to odlučiti Njegov Nebeski Otac (usp. Mt 20, 20-23). Podsjetio je na fra Antino pismo kasnijem nadbiskupu i kardinalu Franji Kuhariću 20. travnja 1964.: Čestitam na onom svetom i punom dioništvu muka, patnja, progonstva i križa zajedno sa božanskim Pastirom, jer se u Vama nastavlja život, muka, križ Kristov, ali i njegovo slavno uskrsnuće (AP I/46, 1). Fra Ante u svojim brojnim pismima poziva svećenike, redovnike, redovnice, ali i vjernike laike da se ne boje, nego da se predaju Bogu. Subratu fra Petru Čapkunu piše: Ne treba se ništa bojati. Oružje nek Ti bude: križ Isusov, Njegovo Srce i sv. Pričest, dnevno obavljanje svih vježbi i dužnosti (AP I/11, 48). Dvojicu svećenika potiče: Ne gubite vjere ni pouzdanja… sve je za naše dobro. Samo da se okoristimo ovim kušnjama i pohodom Božjim (AP I/40, 2), i: Smetaju Ti prilike u kojima živiš? Usporedi ih s onima u kojima je živio naš Gospodin Isus …Promisli kako su Ga svagdje neprijatelji uhodili, progonili, ogovarali, mrzili i napadali (AP I/49, 11). U koncelebraciji sudjelovao je i o. vicepostulator fra Josip Šimić. Pjevao je zbor mladih.
Antićevo 2021.
U koncelebraciji uz biskupa Ivicu Petanjka sudjelovali su o. vicepostulator fra Josip Šimić, samostanski vikar fra Ivan Marija Đuzel, biskupov tajnik vlč. Josip Karabajić, provincijal franjevaca kapucina fra Juro Šimić, vicepostulator kauze fra Alekse Benigara o. fra Ratko Radišić i ceremonijar fra Ante Crnčević. Vjernici su jako dobro popratili slavlje koje je animirao zbor O. fra Ante Antić, a snimala Laudato televizija.
Predvoditelj euharistijskog slavlja mons. Ivica Petanjak u nadahnutoj propovijedi naglasak je stavio na četrdesetogodišnju magistarsku službu časnog sluge Božjega (1917. – 1956.) iz koje je proistekla i fra Antina karizma pomiritelja ljudi s Bogom (ispovjednika) i duhovnog vođe, koji se trajno pouzdavao u Božje milosrđe i ljubav i na to poticao i sve druge. Na to u pismu potiče i svog gojenca pok. fra Nikolu Gabrića (23. listopada 1931.): Ne uzdaj se u svoja djela, već sve pouzdanje postavi u Njegovu dobrotu, milosrđe i ljubav (AP I/17, 4), što je ujedno bio tematski okvir slavlja i propovijedi, koji je postavio o. vicepostulator fra Josip, istaknuo je mons. Petanjak.
Propovjednik je istaknuo kako smo svi prožeti svojim precima, zavičajem, prostorom i vremenom u kojem živimo i kako to oblikuje naš identitet te kako upravo kroz to moramo promatrati svece kako bismo ih mogli ispravno razumjeti i vrednovati. To vrijedi i za Božje ugodnike i ugodnice poput fra Ante Antića. Spomenuo je kako je u Antićevu životopisu pročitao o zavjetu njegovih roditelja kad su se našli u oluji na moru, dok ga je njegova majka još nosila pod srcem. Zavjetovali su se sv. Anti Padovanskom da će se dijete zvati Ante ako bude sin, a otac je dodao i da će se moliti i nastojati da sin bude fratar. Oluja je iznenada prestala, a dječak koji se kasnije rodio dobio je ime Ante. U sedmoj godini Antina života njegov otac je na smrtnoj postelji tri puta upozorio fra Antinu majku da ne zaboravi zavjet izrečen u oluji. Kako pomiriti zavjet učinjen Bogu uime drugoga i slobodu osobe u čije je ime učinjen zavjet, zapitao se propovjednik i zaključio da je tu najvažnija molitva, što je fra Antina majka činila na zemlji, a otac na nebu. Naše kršćanske majke, bake i prabake mole i čine zavjete.
Fra Ante je četrdeset godina bio odgojitelj. Biti odgojitelj znači biti i otac. Tko god ima imalo iskustva u tome, zna da svake godine dolazi novi naraštaj gojenaca i da sa sobom nosi nove izazove. Zato odgojitelj ne može živjeti na staroj slavi, jer je na udaru svakoga novog naraštaja. Toga je bio svjestan i fra Ante. On koji je još u djetinjstvu izgubio svog oca, uspio je razviti očinske osjećaje u vjeri, surađujući s Božjom milošću i ostajući trajno ponizan. Na to u već navedenom pismu potiče i fra Nikolu Gabrića: Budi ponizan, strpljiv i velikodušan! Sve Bogu, sve Njegovoj svetoj ljubavi, ma sve! Eto što Gospodin hoće od Tebe! Ti si mu sve dao i poklonio velikodušno, ali On uvijek hoće još više, još potpunije, još savršenije. (…) Ne oslanjaj se ni na jedno svoje djelo, pa bilo ono ne znam kako dobro ili sveto. (…) Ne uzdaj se u svoja djela, već sve pouzdanje postavi u Njegovu dobrotu, milosrđe i ljubav. (…) Uz odricanje sebe, rado ljubi križ i trpljenje, jer Te ono čini sličnim Isusu, Tvome Kralju, jer to On hoće. (AP I/17, 4). Ovo je fra Ante napisao u 38. godini života i 14. godini odgojiteljske službe. Dok mnogi danas u tim godinama još ne znaju što bi sa sobom, fra Ante jasno vidi ne samo svoj cilj, nego i cilj života svojih gojenaca.
Osvrćući se na evanđeoski odlomak u euharistijskom slavlju koji govori o bogatašu i Lazaru, mons. Petanjak je istaknuo kako bogataša u pakao nije odvelo njegovo bogatstvo, nego njegovo ja u kojem je sebe poistovjetio i izjednačio s onim što posjeduje, pa u svojoj oholosti nikoga drugog pored sebe nije vidio.
Kako snažno i istinito odjekuju ove fra Antine riječi nama danas godinu dana nakon ovoga nesretnog virusa i razornog potresa u Zagrebu i na Banovini. Na koje se to svoje djelo možemo osloniti i biti sigurni? Što je naše? U čemu je naša sigurnost? zapitao se mons Petanjak. Ni u stvarima ni u ljudima. Točno onako kako čusmo večeras iz usta Jeremije: ‘Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka’ (Jer 17,5). Postavljajući Jeremijino pitanje, propovjednik se zapitao zašto bi čovjek bio proklet i odgovorio zato jer je svaki čovjek ograničen svojom ljudskom naravi i ne može dati više nego što može, a osim toga čovjek je samo čovjek. Zato fra Ante piše fra Nikoli: Sve Bogu, sve njegovoj svetoj ljubavi, ma sve (…). On traži – da budeš dijete posluha (AP I/17, 4).
Svoj rukopis propovijedi mons. Petanjak zaključuje riječima: Svatko od nas je obilježen svojim prostorom i vremenom, obitelji i zavičajem, svatko ima svoju povijest u kojoj su mnogi ostavili traga, ali svatko od nas svom životu daje svoje obilježje i tu ne može biti uzmaka niti može biti izgovora i opravdanja. O svakome od nas ovisi hoće li biti svetac ili zločinac. Milost Božja je uvijek prisutna i uvijek je na djelu, a sve ostalo je pitanje nas i naše vjere. Amen.
fra Josip Šimić
