11. nedjelja kroz godinu

Kad Isus ugleda mnoštvo

Isus vidi, Isus gleda, Isus promatra. O tome nam stalno pričaju evanđelja. Način viđenja, gledanja, promatranja očigledno je duboko prodirao u čovjeka. U svome viđenju i gledanju Isus se naginje k njima i susreće ih. On je jačao njihovo životno pouzdanje, oduševljavao njihovu životnu nadu i darivao im je novu životnu kvalitetu. To iskustvo oni su davali dalje. “Kad Isus ugleda mnoštvo…” Čim Isus vidi, ljudi su tada u njegovom pogledu. On zamjećuje sve što njih pokreće. Čim Isus vidi, otvaraju se srca ljudi i oni mu pokazuju što ih pritišće, što ih boli i što ih muči. Oni mu pružaju svoj napušteni i prljavi, svoj izmučeni i umorni, svoj bespomoćni život. Oni upućuju njega na svoj često puta u osnovi nerođeni život. Stoga ljudi dolaze pred Isusa kao ovce koje nemaju pastira. U toj slici Isus izlaže što na sebe preuzima.

To što Isus vidi, pokreće ga, mijenja ga, mijenja njegov životni osjećaj. Tu se kaže: “Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim.” To što Isus vidi, pogađa ga i vodi ga do velike geste sudjelovanja i suosjećajne solidarnosti prema pogođenima. Budući da je Isus čovjek, čovjek kao ni jedan drugi, on se u ovoj priči punoj bola uživljava i dopušta da i njega zahvati bol. Ali ne ostaje na tome. “Samilost” i “žaliti za nekim” za njega znači, tako postupati da on ljudima omogućava drugačiji život za čovjeka.

Stoga se okreće ovim ljudima, da se kod njega osjećaju zaštićeni, da nađu mir i zavičaj. On se naginje k njima i daje im da dožive kako su mu važni, i daruje im novo dostojanstvo i novu vrijednost. Stoga ih oslobađa od svake moći i vlasti koji su zatrpali njihove izvore života. Stoga se zalaže prije svega za njihovu cjelovitu životnu snagu, da ove ljude ispuni životnom hrabrošću i da ozdrave. Isus aktivira svu svoju snagu i daje da zasvijetli temeljna tajna, Bog, ljubitelj života.

Ovdje u evanđelju Isus poziva čovjeka da uđe u njegovu sveobuhvatnu egzistenciju. Dvanaestorica nemaju darove liječenja iz samih sebe. Isus aktivira i umnaža u njima te darove. Ako se dvanaestorica upuste u to, tada počinje po njima služba stvarnosti “nebeskoga kraljevstva”. Ljudi doživljavaju ozdravljenje i spasenje. Oni oblikuju zajednicu koja nikoga ne izlaže opasnosti i ne poznaje nikakvu gubu. Ta se stvarnost očituje kao milje slobode. Sve je pobijeđeno što spriječava život i njegovu budućnost na bilo koji način. Pokazuje se nada punine života koja pobjeđuje smrt. Po Isusu i dvanaestorici koji ga slijede, počinje Božji svijet nade za kojim ljudi čeznu. To je obećanje konačne sigurnosti. Slutnja o domu kojeg nitko više ne može oduzeti. I Isus nas poziva da živimo na taj način.

Prvi korak k tome znači, da učimo gledati. Dakle učiti, samoga sebe, ljude, život i uopće svijet obuhvatiti pogledom. Ne izbjegavati stvarnost makar ona bila deprimirajuća i beznadna. K tomu također pripada da Isusu dopustimo da nas gleda, vidi i promatra. Pod njegovim pogledom najprije se otvaraju naše oči za naš stvarni položaj, za stvarni položaj ljudi s kojima živimo zajedno i uopće za stvarni položaj svijeta.

Drugi korak je da se izložimo oslobađajućoj, ozdraviteljskoj i oživljavajućoj Isusovoj snazi koja nas treba ispuniti. Mi smo često puta “umorni i iscrpljeni kao ovce bez pastira” i često smo “bolesni” i “gubavi”. Upućeni smo na Isusa i njegovu terapeutsku snagu. Ta nas Isusova snaga konkretno sustiže u njegovoj riječi i upravo u slavlju euharistije. Takav život pokazuje učinak. Jer život, koji se mijenja pod ozdraviteljskoj Isusovoj snazi i sam biva zdraviji i ispunjeniji, ima učinak koji je potreban u životu drugih ljudi, u svijetu i uopće životu. To ne treba razumjeti u smislu “misionarskog” naprezanja. Tome se jednostavno predaje. Sve što se planira u dubokoj čežnji za ozdravljenjem i spasenjem, bit će privučeno od ovoga života.

Isus vidi, gleda i promatra. Prepustimo se njegovom pogledu da tako nađemo život! Za nas i za svijet u kojem svaki i svaka ima svoje mjesto i vlastiti poziv.

Fra Jozo Župić