12. nedjelja kroz godinu

Ne bojte se!

Ima puno toga čega se bojimo: životinja, mraka, osamljenosti, ljudi, školskih zadaća, novih zahtjeva…Strah nije racionalan. Jedni se boje velikih pasa a drugi malih pauka. Strah se ne može protumačiti. On je jednostavno tu. U naš život spada i oprez. Taj oprez se brine zato da prije nego prijeđemo cestu pogledamo lijevo i desno. Strah nas koči, on nam smeta u novim iskustvima. Tko ima velik strah taj se ne penje na visoki toranj i ne doživljava prekrasan pogled. Tko se boji mraka ne može spavati i ne može se odmoriti. Najgore je kada se bojimo ljudi. Pred tim strahom opominje nas Isus. Ako imamo strah od naših bližnjih mi ne možemo učvrstiti prijateljske veze, ne možemo doživjeti odnose i ne možemo ući u sudioništvo. Tko se boji ljudi, taj je vrlo osamljen i sam. On nema nikoga s kime bi se smijao i zabavljao. Nikoga kojemu može ispričati svoju bol. Isus također zna da se prijateljstva mogu razbiti, da nas ljudi mogu razočarati i da ima ljudi koji nam žele zlo. Usprkos tome on nam dovikuje: “Ne bojte se!”.

Prvi čitatelji našega današnjeg evanđelja trebali su utjehe da pobijede trostruki strah: osjećali su da se od njih pretjerano zahtjeva. Isus je tražio od svojih apostola i sviju koji njega slijede: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode” (Mt 28,19). Na početku je to napredovalo, ali s vremenom kad je evanđelist sastavljao svoj izvještaj, zaustavljena je misija. Kako oni trebaju, ta relativno mala grupica javno nastupati i upoznati čitav svijet s Isusom? Ta nesigurnost pojačana je strahom pred moćnicima država i religoznim službenicima Židova i pogana jer su se ovi počeli boriti protiv kršćanske vjere; prvi mučenici bili su optuženi. I treći strah je obuzeo prve čitatelje našega evanđelja: oni se nisu osjećali dovoljno sposobni javno nastupati. Tko smo mi da tako sigurno možemo svjedočiti vjeru? Koje značenje priliči nama i našemu svjedočenju? Oni su mogli izvući trostruku utjehu iz Isusovih riječi. On je njima i svima koji su ga nasljedovali i koji će ga nasljedovati triput rekao: “Ne bojte se!” Ta utjeha daje trostruko osiguranje. Budite svjesni: poruka je javna. Vjera u Isusa nije stvar privatne sekte. Svi trebaju upoznati detalje i vjera treba biti oslonac u životu za sve. To također znači: vjera treba utjecati na društvo; vjeru treba učiniti osjetnom za nevolje ljudi; vjera treba pomoći ljudima da pođu pravim putom i vjera treba oblikovati ljudsku kulturu. Kršćanska vjera želi pomoći čovjeku cjelovito i djelovati javno. Ne bojte se, kaže Isus, težiti k tome. Ne budite plašljivi. To što govorite, vrlo je važno. Svi trebaju čuti: Vječni u Isusu Kristu svoj svijet nanovo susreće. Svi trebaju čuti: vama je ponuđena budućnost koja daje novi kvalitet životu. To je riječ utjehe.

I drugi put ponavlja Isus taj poziv kada se radi o napadima sa strane moćnika, u politici, religiji i društvu. Ljudski strah nije prikladan jer Svevišnji i njegova volja su u igri, samo se njega treba bojati. Više vrijedi raditi za Njega nego udovoljiti zahtjevima moćnika. On Svemogući stoji iza vas koji ste se pridružili Isusu. To je treća utjeha. Budite sigurni: on vas ne ostavlja na cjedilu. Smijete znati: vi ste mu dragocjeni. On obuhvaća svemir i poznaje svakog vrapca, da ne kažem svakog mrava. On zna što nitko od nas ne može znati, naime koliko vlasi ima na glavi. Njega naviještate kada pričate o Isusu. Njegove riječi objavite javnosti. Ne bojte se, vi ste s njegovim nalogom na putu, vi ste njegovi nadničari. To znanje neka vam bude snaga: “Ne bojte se dakle!” Možemo se pitati: što to za nas danas znači? Ako u Europi laici puno govore, mi kršćani ne smijemo dopustiti da budemo potisnuti u privatnost. Radi se o vječnome Bogu koji se nagnuo nad nas. Njega vrijedi naviještati jer on svakome i svakoj kaže: “Imenom sam te zazvao: ti si moj” (Iz 43,1).

Fra Jozo Župić

***************

Priznanje Boga u iskrenosti

Naš Gospodin Isus Krist traži od nas u Evanđelju ove nedjelje unutrašnju slobodu i vanjsku iskrenost: ne trebamo se bojati ljudi, nego u radosnoj spremnosti ići našim putem u službi pred Bogom i u ljubavi prema bližnjemu. Pritom se ne trebamo plašiti javne riječi, ako se radi da zastupamo Boga i za njega svjedočimo.
Ipak ne radi li se o tom, da smo uvijek iznova na temelju ljudskih obzira zakočeni, činiti dobro? Katkad smo oprezni, otprilike prema motu: što će ona ili on kazati ili misliti, ako se tako ili drukčije ponašam?

Svi mi poznajemo pritisak društvene sredine, grupe, javnosti, i nije lako i treba sasvim izvjesna jakost, da bismo se na pravi način održali uslijed toga pritiska. Preveć brzo se popušta radi “dragoga mira” ili se skriva iza onoga što “se” kaže ili čini. Strašimo se vlastitoga mišljenja, pred vlastitim stajalištem, također tamo gdje se radi o pitanjima savijesti i uvjerenja vjere. Ne igraju li na kraju i mediji važnu ulogu u tome, što nam je u mišljenju i djelovanju tako reći navedeno…!

Trebamo li biti slobodni?! Upravo ovdje od nas traži riječ Gospodnja, da odbacimo svaki ljudski strah. Ako bismo se našli i u situaciji progonstva, u kojoj bismo se bojali kao kršćani za svoj život, nema razloga, da pred moćnicima ovoga svijeta padnemo na koljena. Ne – “bojati” i klanjati se smijemo samo Bogu! Pritom “Božji strah” ne razumijeti kao strah pred Bogom, nego puno više kao strah dragoga strahopoštovanja, poniznoga i povjerljivoga respekta u odnosu na Boga, našega nebeskog Oca koji se brine za nas i ne dopušta, da nam nešto ne dostaje od onoga što trebamo za naš život.
Unutrašnja sloboda, koju nam daruje Božja riječ, kazuje nam i pojašnjava nam, da ovaj naš zemljaski život nije najviše dobro. Što bi nam koristilo, ako bismo dobili sve blago i sva bogatstva ovoga svijeta, a duši našoj naškodili? Nije li povezanost s Bogom, prijateljstvo s njim, vrijednije od bilo kakve moći i slave ovoga svijeta? Nije li to znak velikoga pouzdanja, ako mi unatoč klevetanja, upravo progonstava priznajemo Isusa Krista i njega častimo? On će jednom, kada ponovno dođe u slavi suditi žive i mrtve, priznati nas pred svojim Ocem nebeskim i anđelima nebeskim.

Evanđelje ove nedjelje sa sigurnošću ne želi jedno: da nam utjera strah i da nas obeshrabri. Netko bi mogao kazati da su njemu zahtjevi vjere previsoki i da ih je nemoguće vlastitom snagom svladati. Da, to je ispravno! Vlastitom snagom sigurno ne. A ipak u tom leži ključ razumijevanja i temelj naše nade: što smo više svjesni vlastite slabosti, i našu nadu temeljimo na Gospodinu, tim sigurnije i moćnije pripada nam Božja pomoć. Tako se ne trebamo bojati, da se od nas pretjerano zahtijeva. Bog nam svakoga dana daje ono potrebno što trebamo. Kao što se brine za biljke i životinje, još više se brine za nas. Nije naša vlastita snaga ono na čemu gradimo, nego pomoć Božja, okrepa i pomazanje njegova Svetoga Duha daju nam snagu i hrabrost.

Neka nam Marija, Majka Božja pokaže pravi put! Ona je sve vrijeme bila ponizna “službenica Gospodnja”, i upravo u svojoj poniznosti nije se bojala moćnika ovoga svijeta, nego je služila Bogu u najvećoj slobodi ljubavi i ljudima činila dobro. Da, mi smo slobodni i otkupljeni; vjera nam daruje slobodu srca i iskrenost naspram naših bližnjih, koji trebaju svjedočanstvo naše vjere i naše ljubavi.
Fra Jozo Župić