13. nedjelja kroz godinu

Gospodin ih šalje dva po dva

U evanđeljima postoje dva velika slanja apostola: radi se o prvom, privremenom slanju prije Isusove smrti na križu, i drugom, konačnom slanju, koje slijedi nakon njegova uskrsnuća a prije njegova uzašašća. Naravno ima još puno drugih Isusovih riječi i zgoda, gdje on priprema apostole i učenike na slanje ljudima.

U Markovom evanđelju koje slušamo ove nedjelje, Isus šalje apostole da idu ljudima dva po dva. Oni ne dolaze u vlastito ime, nego po dva, i doduše jer ih sam Isus šalje. Ime apostol znači poslanik. Sam Isus je također poslan od Oca nebeskoga. Ako apostoli dolaze k ljudima po dvojica, time pokazuju da su poslani od Boga po njegovom Sinu koji je postao čovjekom. To dakle što oni navješćuju i što trebaju izvršiti, mora da je nešto važno.

Što su apostoli trebali navijestiti? U evanđelju je rečeno jednostavno: “propovijedali su obraćenje” (Mk 6,12). Obraćenje znači promjena mišljenja. Moderno rečeno ide se za zaokretom prema boljemu. Pri tome se ne ide samo, da se promijene vanjski odnosi ili strukture, nego prije svega srce čovjeka. Poruka o obraćenju koju naviještaju Isus i apostoli, uključuje i odbijanje svega onoga što je zlo i što nas dijeli od Boga i od bližnjega. Ujedno se radi o okrenutosti prema svemu dobru, prije svega k Bogu, koji je izvor dobra.

Koja su djela apostoli trebali ostvariti? I ovdje nam evanđelje ove nedjelje daje izvještaj: radi se o liječenju ljudi od njihovih tjelesnih i duševnih poteškoća. Isus im je dao vlast “nad nečistim dusima” (Mk 6,7). “Izgonili su mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.” (Mk 6,13)

Danas tu službu apostola nastavlja Crkva. Ona treba Kristovu riječ navijestiti ljudima svih naroda i vremena, kao što se kaže u drugom, konačnom slanju apostola (usp. Mk 16,15; Mt 28,19-20). Crkva također ima nalog liječenja, koji ona ispunja prije svega po sakramentima. Na taj način ljudi će biti oslobođeni od grijeha po sakramentu pokore i bit će ojačani sakramentom bolesničkog pomazanja u bolesti koja im je dana kao kušnja. Ipak uvijek iznova Krist Gospodin sam djeluje po svome Svetom Duhu u srcima ljudi. Tako se događa ono veliko, iako mi to prema vani ne opažamo!

To su često naoko male stvari, koje mijenjaju svijet. Dovoljna su dvojica apostola, da bi se ljudima donijela radosna vijest o Božjem kraljevstvu. Upravo vrijeme dopusta i vrijeme odmora pruža nam šansu, da ponovno postanemo pažljivi za ono bitno u našemu životu. Dajmo stoga šansu riječi Božjoj, kako je nalazimo u Svetome pismu i kao što nam je naviješta Crkva. Ta će riječ rasti u našemu srcu ako je vjernički prihvatimo i ako nju razmatramo s ljubavlju. Ona je svjetlo za naš put, i naše će srce biti ispunjeno radošću i nadom.

Tako ćemo biti kao apostoli na putu, jer smo po krštenju i krizmi poslani od Gospodina kao glasnici njegove ljubavi ljudima, kojima baš mi možemo objaviti radosnu poruku po našoj riječi i životu!

Fra Jozo Župić

*******************

Bog je prijatelj života

Život je kao takav čudo. Tko ga može opisati, tko ga može ispitati? Usprkos svih naših muka i raspitivanja uvijek ostaje samo čuđenje. Dar života – bilo to kod mikroorganizama i biljaka, kod životinja i konačno kod čovjeka – dolazi od Boga!

O toj hvali Bogu kao Gospodaru života govori nam čitanje iz knjige Mudorsti. Tamo se izričito kaže: “Sve je stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta.” (Mudr 1,14) U svako stvorenje Bog je stavio dobro, i želi svoje stvorenje voditi dovršenju. Iako su živa bića ovoga svijeta smrtna, a to se također odnosi na čovjekovo tijelo, – ipak vrijedi: “Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.” (Mudr 1,13)

Tko će nas otkupiti od vremenite i vječne smrti, koja je po grijehu prvoga čovjeka – i kako čitanje kaže (Mudr 2,24) – “đavlovom je zavišću došla smrt u svijet”? To je Gospodin Isus Krist. Vječni Božji Sin postao je čovjekom kao i mi i samoga sebe podložio smrtnosti tijela, Po svojoj smrti na križu on je pobijedio našu smrt i nama poklonio vječni život u svome uskrsnuću.

Kristova pobjeda nad smrću već je postala vidljiva za vrijeme njegova zemaljskog života na zemlji: ozdravljao je bolesne i uvijek iznova budio mrtve na život. U evanđelju ove nedjelje riječ je o dvanaest godišnjoj kćerki nadstojnika sinagoge Jaira, koja je bila teško bolesna i tada umire. Svi su se nadali da samo Isus može nju ohrabriti u Božjem povjerenju. On dođe, primi dijete za ruku govoreći: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” (Mk 5,41) I kaže se “i u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku.” Taj trenutni strah i jedinstveno događanje mora da su bili tako veliki, da ljudi zbog svoje radosti i ponovno zadobivenog života prije svega nisu mogli napustiti prostor.

Također u ovom čudu, Isus ide za tim, da pokaže blizinu kraljevstva Božjega. Bog je u svojoj svemogućnosti i ljubavi jači od smrti: on pobjeđuje pravi uzrok smrti, naime grijeh.

U otkupiteljskom djelu Isusa Krista bit će okajana čovjekova krivnja, i Bog nam svima pruža spasavajuću ruku oproštenja. Tako smrt gubi svoju strahotu, i mi se ne trebamo više bojati vječne smrti – naime pakla kao Božje udaljenosti, nego smijemo puni nade očekivati vječni i blaženi život u promatranju Boga u nebu.

Tako dugo dok živimo na ovome svijetu, želimo biti u ljubavi uz naše bližnje i njima na taj način omogućiti “život u punini”. Pažnja pred ostalim stvorenjima prirode spada isto tako u našu kršćansku vjeru, o čemu nas prije kratkog vremena podsjeća i papa Franjo u svojoj enciklici “Laudato si”.

U čitanju Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, apostol Pavao piše: “Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.” (2 Kor 8,9) Da, mi smo bogato obdareni božanskim životom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Mi se želimo sasvim povjeriti Gospodinu Bogu na zagovor Djevice i Majke Božje Marije, tada nećemo propasti, nego ćemo primiti život vječni.

Fra Jozo Župić

*******************

Gdje se dotiču nebo i zemlja – ili: o nježnosti Božjoj

Nebeski čin ljubavi

Jeste li bili u Rimu i jeste li posjetili Sikstinsku kapelu? Ako jeste, onda ste sigurno pogled bacili na Michelangelovo umjetničko djelo Stvaranje Adama. Bog ne samo da udahnjuje svoj duh nego se čovjek i Bog dotiču. Čovjek i Bog dotiču se svojim najosjetljivijim mjestima – vrhovima prstiju. Taj prizor je uistinu nježan i doživljen umjetnikov izraz. Michelangelova poruka je čin ljubavi.

Bog se daje dodirnuti

Ta slika nalazi se u današnjem Evanđelju dva puta. U stisci koja se odigrava oko Isusa, jedna žena dotiče se njegovih haljina. To po mišljenju učenika nije ništa neobično. Ali žena doživljava u tom doticanju ozdravljenje od patnje koja je već dugo vremena opterećivala njezin život. Od Isusa izlazi ozdraviteljska snaga koja mijenja život. Žena ne traži više utočište u snazi medicinskih autoriteta, najrazličitijih lijekova i terapija, nego samo kod onoga čije jednostavno doticanje obećaje život.

Bog dotiče

Na nešto drugačiji način stavljen je naglasak na uskršavanje Jairove kćeri. Da, slika buđenja mrtvoga djeluje puno dramatičnije i uvjerljivije, i mi taj događaj povezujemo brzo s odlučujućom točkom naše vjere: s uskrsnućem Isusovim od mrtvih. Ovaj put aktivnost polazi od samoga Isusa na očigled mrtve djevojke i drugačije nije moguće: na njemu počivaju nade. Isus ispunja tu nadu, spašava od smrti za novi život.

A mi?

Radosna vijest dolazi do našega uha: naš Bog je Bog, koji nas dotiče i daje se dotaknuti. I tamo gdje taj Bog susreće naš život, tu dolazi do promjene, s njime oživljava naš život, s njime preskačemo i granice smrti.

To je na djelu i istini radosna vijest

Ta poruka je za nas s jedne strane najdragocjeniji poklon, a s druge strane i zadaća koja nam je kao kršćanima predana.

Tako kao što je Isus pokazao, tako treba biti i naše djelo, ako želimo živjeti kraljevstvo Božje uzorno: mi trebamo doticati i dopustiti da budemo dotaknuti – doticati s našom snagom i radošću, s istinitošću našega života, s vjerodostojnošću naše poruke. Trebamo dopustiti da nas dotaknu nevolje drugih, mreže odnosa koje drugi bacaju prema nama i da dijele sreću s nama. Baš na način kao što smo slušali u drugom biblijskom čitanju:

“Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu, da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.”

Čini se da apostol Pavao naviješta upravo ekonomiju naklonosti. U mislima apostola biva jasno za čim se ide prije svega: dati svjedočanstvo o naklonosti Božjoj prema nama ljudima a ne nikakva jednosmjeran ulica, nego izmjenična igra snaga. Nitko nije tako slab da ne bi mogao dati, nitko tako jak, da ne bi mogao biti upućen na naklonost Božju.

O svijetu koji se daje dotaknuti

Kraljevstvo Božje koje je Isus svjedočio svojim djelima i govorima, ističe isto tako: oni koji se odlučuju za kraljevstvo, nisu jedni protiv drugih, ne egzistiraju na korist drugih. Kraljevstvo Božje je naklono dotaknuti se, biti slobodno od moći i skromno. Zahtjev da se premjesti u Crkvu i svijet, zahtjeva još puno vremena i strpljivosti. Mi ljudi po prirodi funkcioniramo drukčije. To znamo. Ali Isusovim zahtjevom možemo uvijek iznova biti svjesni krivih putova u Crkvi i svijetu i startati pokušajem obraćenja, korekture.

Fra Jozo Župić

*******************

Ne boj se! Samo vjeruj!

Dvije čudesne pripovijesti: Oživljavanje mrtve djevojke i izliječenje bolesnice! Opisane su živo, zorno. To je Isusovo čudo. Za to postoje mnogi svjedoci. Nisu mogli svi obmanjivati.

Mnogi misle: takozvana “čuda” bila bi jednostavno djelovanje osobite psihičke snage, jednog jakog duševnog utjecaja. Ali se ne može objasniti izliječenje slijepca od rođenja, uskrsavanje mrtvaca ili hranjenje pet tisuća muškaraca s pet kruhova.

Ne, ima čuda, i ona se ne mogu izbrisati iz Isusova života. U čudu se Bog pokazuje kao stvoritelj i gospodar prirode. Ako je on njoj dao svoje zakone, tada je slobodan, izići izvan granica prirodnih zakona. Čuda su znakovi prisutnosti Božje u njegovom stvorenju. Ako se i danas događaju čuda (kao npr. u Lurdu), to je zato, da naša vjera bude ojačana u Božju prisutnost.

Ali čuda imaju i svoj vlastiti govor. Ona nam kazuju poruku. Tako čitamo i oba izvještaja o čudu u današnjem evanđelju. Oba govore o povjerenju, nadi i vjeri. Oba pokazuju ljude u najvećoj nevolji: oca, koji strahuje za život svoga djeteta, i ženu koja kroz svoju tjelesnu patnju ide pravim križnim putom. Oboje se okreću k Isusu tražeći pomoć. Njihova im vjera kaže: Isus može pomoći!

Žena, koja je bolovala od krvarenja, na kraju je snaga i svojih financijskih sredstava. Ona ne može više. U svojoj nevolji jednostavno želi potajno dotaknuti Isusa. Isus to osjeti i želi znati, tko ga se dotaknuo, ne da bi nju grdio, nego utješio, izliječio i otpustio.

Prizor je jaki simbol za svaki osobni doticaj Isusa. Mi ga i danas možemo dotaknuti: u sakramentima, osobito u pričesti, u kruhu koji je njegovo tijelo. Također u molitvi, u Crkvi koja je njegov vidljivi lik, u neku ruku njegovo odijelo, njegova vanjština.

Uskrsavanje mrtve djevojke za sve nas je znak, da susret s Isusom čini živim. Ako živimo bez Boga, životarimo kao da Boga nema, tada smo duševno kao mrtvi. Boga naći je kao uskrsnuće. I ono je moguće iako mnogi to ne mogu sebi predočiti. Dvije čudesne pripovijesti koje se također danas događaju. Među nama.

Fra Jozo Župić