16. nedjelja kroz godinu

Mt 13, 24-30

Fanatična volja da se iskorijeni zlo i sve što je negativno donijela je sa sobom toliko patnje u ljudskoj povijesti: revolucije, svjetski ratovi, duhovni teror, totalitarističke ideologije, etnička čišćenja, zatvaranje i mučenje protivnika. U ime tobožnje ‘čistoće’ (rase, religije, ideologije) činili su se strašni zločini. Nasilne revolucije nisu donijele dobro čovječanstvu. Evolucija, duhovna evolucija čovječanstva, središnji je dio Božje pedagogije. Bog je strpljiv. Jer je milosrdan. Bog zna da postoje ljudi koji su na putu, koji traže, ne znaju, muče se, nisu savršeni, nije im sve jasno, lutaju… Današnje evanđelje snažno poziva na strpljivost koja dopušta rast, na povjerenje u dobro u čovjeku. Isus kaže da je svaki čovjek i pšenica i kukolj. Često smo slični slugi koji hoće odmah iščupati ono što nas smeta i ljuti. Dobar i mudar gospodar ne slijedi savjet sluge. Tko je fiksiran na kukolj, ne vidi pšenicu.

Ako u našemu vrtu često koristimo sredstva za iskorjenjivanje i uništavanje korova, doživjet ćemo da će tlo postati zatrovano kemikalijama i da više neće biti plodno kao nekada. Ako se ide izravno, pravolinijski, ako se hoće nestrpljivo, bezobzirno postići čistoću dobra, mnogo toga se potiskuje i uništava. Neurotik ne poznaje strpljivost, teško prihvaća čekanje, polagano sazrijevanje i prepuštanje Providnosti. Često smo neodlučni kako postupiti: ‘iščupati korov’ ili ‘pustiti da raste’? Kada reagirati, imenovati zlo, ući u sukob, a kada strpljivo dati vremena da nešto dozrijeva, razvija se, poštivati tuđe mišljenje, tražiti razgovor, iskreno sučeljavanje?

Koliko, primjerice, svađa i nesporazuma u braku dolazi otuda jer se hoće po svaku cijenu iskorijeniti loše navike bračnoga partnera, mijenjati na silu, uz prijetnju, ultimatume? Ili, primjer neke požrtvovne majke koja je sve učinila da bi njezin sin imao sretno djetinjstvo i postao odrasla, zrela osoba. I sada se mora suočiti s tim da joj vlastito dijete drsko odgovara, izruguje njezine ‘staromodne’ stavove, okolo skita sa sumnjivim društvom, a prema njoj je još ljubazan samo kada treba od nje izvući novac. Njezini najbliži savjetuju joj da ‘okrene ploču’, da ne dopusti da iskorištava njezinu majčinsku ljubav, da ne udovoljava njegovim zahtjevima, da mu zaprijeti da će ga izbaciti iz kuće, i slično. Ona sve to čuje, ali joj se srce razdire jer je lako govoriti sa strane, a on je ipak njezino dijete; ona vjeruje da u njemu postoji dobro, da treba biti strpljiv, da će njezin sin već doći k sebi…

Nijedan pravi životni problem ne rješava se samo tako da ga se ‘prelomi preko koljena’, i uvijek od nas iziskuje povjerenje i strpljivost. U protivnom, postajemo sudci tuđih života: sudimo druge po našim mjerilima. Bez strpljivosti (koja je uvijek znak ljubavi, jer nedostatak strpljivosti često je nedostatak ljubavi!), preostaje slijepa volja koja sve opustoši u pokušaju da iskorijeni, podijeli, razgraniči, isključi i osudi… Bog dopušta rasti! Zašto bismo mi ljudi drugačije postupali? Ne postoji prispodoba u Novom zavjetu koja ulijeva toliko povjerenja u ljudsko srce, koja tako terapijski djeluje posred naših strahova, nemira, isključivosti, volje za perfekcijom i moraliziranjima.

Pokojni istaknuti katolički laik Željko Mardešić sjajno je to izrazio sljedećim riječima: “U Isusovoj poruci nailazimo na nešto izvorno: nedualističko shvaćanje svijeta. (…) Stoga i može u poznatoj prispodobi o puštanju zajedničkog rasta pšenice i kukolja jasno staviti do znanja da se ne kani upuštati u prijevremene bojovne pothvate istrjebljenja neprijatelja po uzoru na fundamentaliste i revolucionare. Samim napadom na zlo ne raste nikada dobro. Zato je Isus Krist nositelj radosne vijesti, dok su dualisti ljuti ideolozi tužne slutnje o zlu, beznađu, porazu, mraku i svršetku svijeta. (…) Da parafraziramo evanđeoske prispodobe: nije sol da jakošću ubije zemlju, nego da joj zapriječi bljutavost; nije kvasac da kruh splasne, nego da poraste; nije svjetlo na vrhu brda da zamrači svijet, nego da mu pokaže put.”

Fra Anđelko Domazet

.

(2)

Danas gotovo svako dijete ima sat na ruci. Po satu se ravnamo glede vremena, na koje nas upozoravaju kazaljke na satu, pa onda govorimo o sekundama, minutama i satu. Drukčije je to kada iskusimo vrijeme kao vrijeme našega života. Vrijeme djetinjstva je jedno drugo vrijeme od vremena mladosti. Vrijeme biti odrastao i vrijeme starosti. Također unutar odsjeka života ima različitih vremena. Vrijeme rada je jedno drugo vrijeme nego vrijeme slavlja. Vrijeme jutra je drugo vrijeme od vremena večeri. Suglasni smo da ne činimo iste stvari u svako vrijeme. Poznajete li ljude koji imaju vrt? Oni se drže kalendara po kojemu se ravnaju što trebaju u određenim vremenima raditi u vrtu. Na taj način približili smo se prispodobi naše nedjelje.

U vrtu kao i u poljodjeljstvu razlikujemo tri vremena: vrijeme sijanja (prije toga priprema zemlje), vrijeme rasta (još prije klijanja) i vrijeme žetve. Tome su usporediva vremena kraljevstva nebeskoga. Prispodoba polazi od toga da je već posijano. To znači: Bog je u svojoj volji dao da sve bude dobro, siromaštvo i bolest i grijeh su nadvladani, svi su se međuosbno pomirili, to je već ušlo u našu povijest. On je počeo djelovati među ljudima sa svojom ozdraviteljskom i pomirujućom vlašću. To se sijanje dogodilo potpuno u predanju njegova Sina. Sjeme njegovih riječi i djela, njegova života i smrti posijano je među ljudima i već je proklijalo. Vrijeme u kojem je prispodoba izrečena i koju mi vidimo kao naše vrijeme, je vrijeme rasta. Mi živimo između sijanja i žetve. To je isto tako duhovna kvaliteta našega vremena.

Što je sluge gospodara naljutilo a što i nama stvara problem, je to, da nije izniklo i da ne raste samo dobro sjeme. Posred žita raste i korov. U našoj povijesti djeluje također tajnoviti neprijatelj života, sjeme mržnje, okrutnosti, neumjerenosti, rivaliteta i sličnog posijanog korova. I to raste snažno. Polje nije čisto. Mi ne živimo u zdravoj povijesti. Dobro i sve ono što je prijateljsko životu raste i djeluje pomiješano sa zlim i neprijateljskim životu. Svaki put kad dobro pogledamo vidjet ćemo oboje. Ne samo oko nas, u Crkvi i u društvu je isto tako; također i u nama samima ne rastu samo dobri poticaji, radost i mir djelujućih riječi Evanđelja, raste puno toga što nas smeta, i donosi nam bol. Polje naše zajedničke povijesti kao i naše vlastite nije čisto.

Ako korov zajedno raste onda vremenu rasta pripada i plijevljenje. Očigledno ni lijeni sluge gospodareve nisu očekivale odgovarajući nalog. Umjesto toga rad im je bio zabranjen. Trebaju imati strpljivosti. Treba pustiti da oboje raste. Važno je obrazloženje. Kod plijevljena bi se mogao oštetiti i uništiti usjev. Još nije vrijeme žetve, nego vrijeme rasta. U tom vremenu treba izdržati u strpljivosti, da oboje raste: žito i kukolj, dorbo i zlo.

To je lako reći ali je teško živjeti. Što ako sjeme neprijatelja raste, spriječava život. Ono prouzrokuje patnju. Dijeli ljude. Pritišće i šteti muci oko solidarnosti i pomirenja među ljudima. Treba dobro razumijeti sluge koji bi radije plijevili nego čekali. Bilo je učenika koji su se ljutili na Isusovu strpljivost. Njima bi bilo draže da je Božje kraljevstvo nastupilo, da se stvarno i konačno u doslovnom smislu riječi počisti stol i da patnja mnogih završi koji u postojećim nečistim odnosima ne mogu doći do svoga života. Isus je mogao sebi ušparati muku da je zapovijedio plijevljenje, to jest izveo sud nad ljudima. Ali to nije bio njegov nalog. Kraljevstvo nebesko koje je u njemu i koje je s njim došlo, poznaje prije vremena žetve, a koje će biti vrijeme suda, vrijeme rasta. Za njih vrijedi: “Ne sudite ništa prije vremena” (1 Kor 4,5). To je kvaliteta našega vremena. U njemu još nije sve kako bi trebalo biti. To izdržati u svijesti je gospodara: dolazi vrijeme žetve. I zbog te žetve ovdje i sada potrebna je strpljivost. Time se ne misli strpljvost kojoj je sve ravnodušno, nego strpljivost koja visi o žetvi dobrih biljaka i ne želi ih ugroziti. Možda pomaže našoj privoli da mislimo na to, koliko je od onih u našoj povijesti uništeno koji su željeli stvarati dobre odnose.

U završnoj molitvi našeg nedjeljnog slavlja molimo da nam je dan kruh s neba kako bi naša duša i naše tijelo ozdravili. Time priznajemo da nismo zdravi ni čisti ljudi. Mi smijemo živjeti od strpljivosti Božje, strpljivosti koja bi htjela da u nama raste ono što pomaže da nam se život razvija. U završnoj molitvi molimo da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Stari čovjek, to je čovjek pod vlašću neprijatelja života. Novi čovjek, to je čovjek koji je u nama posijan po krštenju i koji po Božjem Duhu prima svoj rast. Da taj čovjek raste u nama za žetvu, Bog ima s nama strpljenja.

Fra Jozo Župić