17. nedjelja kroz godinu

Mt 13, 44-46

Kako izraziti tajnu, bit, narav Kraljevstva nebeskoga? Prispodoba o dragocjenom biseru i skrivenom blagu podsjeća na jezik bajki. Isus kaže: “Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno…”. Bog je, dakle, skriven, nije svima očit, ne stoji na putu. Ta činjenica oduvijek zbunjuje ljude. Zašto se Bog jasno ne pokaže?

‘Kraljevstvo nebesko’ – za mnoge danas teško razumljiva riječ. Neki odmah pomisle na život s onu stranu, na vječnost. Isus, međutim, misli na zbilju koja nije od ovoga svijeta, ali se može već sada i ovdje otkriti i živjeti. ‘Novi Božji svijet’ – možda taj izraz najbolje odgovara onome što je Isus mislio: svijet kakav je Bog zamislio kad ga je stvarao; svijet po Božjim mjerilima dobrote i pravednosti; svijet mira i svijet bez straha; svijet u kojemu se ljudski život poštuje i štiti; svijet u kojemu svatko spoznaje svoju zadaću i životno poslanje. Ono što Isus zove ‘Kraljevstvom nebeskim’ zapravo je bogolika čovječnost što se ostvaruje u svakom pojedincu.

Kako izraziti tajnu, bit, narav Kraljevstva nebeskoga? Prispodoba o dragocjenom biseru i skrivenom blagu podsjeća na jezik bajki. Isus kaže: “Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno…”. Bog je, dakle, skriven, nije svima očit, ne stoji na putu. Ta činjenica oduvijek zbunjuje ljude. Zašto se Bog jasno ne pokaže? Posvjedoči da postoji? Zašto je tako malo vidljiv, tako neprimjetan i skriven ‘svjetskim očima’? Prisjetimo se načas kušnje u pustinji kada je Sotona htio Krista postaviti na svjetske putove, dati mu publicitet, pretvoriti ga u čudotvorca. Isus odbija sotonsku ponudu i polazi drugim putem. Bog ulazi u naš svijet na skrovit način, kao malo dijete, nepoznati Rabi.

Prispodoba zatim opisuje ponašanje dvojice ljudi: čovjeka koji je otkrio skriveno blago na njivi i trgovca koji je pronašao dragocjeni biser. Obojica odmah rasprodaju sve što imaju i kupuju njivu odnosno biser. Možemo zamisliti reakciju njihovih najbližih: ‘To je nerazuman i riskantan potez! Prodati sve za jednu njivu?! Nikada neće uspjeti dragocjeni biser ‘unovčiti’… Obojica su učinila upravo ono što bogati mladić nije mogao učiniti: “Ako hoćeš biti savršen, idi prodaj sve…” (usp. Lk 18,22).

U prispodobi je važan jedan detalj: čovjek ode sav radostan. ‘Veliko otkriće’, to jest spoznaja što je ono ‘jedno potrebno’ (unum necessarium) sve nadmašuje i obasjava sva traganja, uloženi trud, gubitke i poraze; sva ona izrugivanja susjeda, rodbine, ukućana i prijatelja koji kažu da smo ‘čudni’; vraća stostruko za sva ograničenja koja smo sebi nametnuli. Sve se preobrazilo. Sada novim očima promatramo svijet. Uvijek je tako: kada nešto dragocjeno pronađemo – životnog suputnika, iskrena prijatelja ili zanimljiv posao – sve se mjeri prema tome, sve ostalo stupa u drugi plan, biva relativizirano. Dakle, naglasak leži na onome što smo dobili a ne na onome što smo ostavili! Zato je ‘sjaj dragocjenog bisera’ svijetlio u katakombama i obasjavao tamu boli i progonstva prvih kršćana.

I čovjek je sada njivu (vlastiti život) gledao sasvim drugim očima: on zna za tajnu. Njiva svima izgleda posve obična. Ali on zna da u njoj leži blago. Kršćanin koji nasljeduje Krista dobiva ne samo novo srce, već i nove oči. On vidi ‘biser’ u svim stvorenim stvarima. Prepoznaje ‘skriveno blago’ u nekoj boli, gubitku, nepravdi.

Mi hoćemo ‘malo’ Boga, ‘malo’ religije posred sivila svakidašnjice i grubosti svijeta, ali Isus u današnjoj prispodobi kaže da Kraljevstvo nebesko osvajaju velikodušni i odvažni, a ne polovični i bojažljivi. Sve na svijetu ima svoju cijenu. I vjera. Ona nije za gotovane.

.

(2)

Što je najvažnije u životu? Je li to zdravlje, moć, bogatstvo, užitak ili ima još nešto drugo, važnije, za što se isplati živjeti i što bi moglo našemu životu na zemlji dati smisao.

Kad je Salomon postao kralj nakon smrti svoga oca Davida, molio je Boga za ono bitno, o čemu ovisi ne samo život jednoga kralja. I premda je Salomon sada imao osobitu službu vlasti koja je njemu uistinu dopuštala sve, što je  želio, prepoznao je da bi bilo ludo i ispod svakog dostojanstva čovjeka i kralja, ako bi se jednostavno ponašao kao mnogi drugi vladari prije njega i oko njega. Ovi su se brinuli manje za dobro povjerenih im ljudi, a puno više za jačanje i učvršćenje vlastite pozicije vlasti a time povezano i osobne zemaljske koristi.

Tako je molio Salomon Boga, da bi mu dao bitno i potrebno, što treba, kako bi svoju službu mogao vršiti s punom odgovornošću. Sadržaj njegove molitve je glasio: “Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvome narodu, razlikovati dobro od zla” (1 Kr 3,9).

Dakle, Salomon u svojoj molitvi moli Gospodina   za “pronicavo srce”, za srce koje je spremno prihvatiti, promisliti i očuvati  Božju riječ i mudrost, da u životu donese plod.

Nije molio Boga za dug život, za bogatstvo ili smrt svojih neprijatelja, kako bi se inače očekivalo od jednoga kralja, nego  mudrost i pronicavost, jer nije želio vladati prema samovolji nego po pravu suditi i činiti dobro.

Stvar je u poniznoj i temeljnoj spoznaji Salomona. Sve drugo može slijediti i biti s time povezano; jer što koristi jednome kralju, što koristi uopće čovjeku, ako ima sve što bi se moglo zamisliti, bogatstvo, moć i užitak, ali bez pronicavosti Istine i Dobra, ako nema uha za ono što Bog u svojoj ljubavi govori nama ljudima i što nam Bog često saopćava u situacijama i po ljudima  od kojih uopće to ne očekujemo.

Učinimo korak dalje od Salomona; pogledajmo početak Novoga saveza, kojeg je Bog želio sklopiti s ljudima u Isusu Kristu. Pogledao je na ženu koja je začela Otkupitelja, pravoga kralja ljudi i njemu darovala život: to je sveta Djevica Marija. Kad joj je anđeo Gabrijel navijestio radosnu vijest, Marija je bila uho za Božju riječ. Ona je razmišljala i mislila o tome. Postavljala je pitanja da bolje shvati, ali nije sumnjala. U Mariji nalazimo na savršen način ostvareno ono što je Salomon za sebe molio: ona je stvarno posjedovala pronicavo srce za Boga.

Marija nam pokazuje, kako mi kao ljudi trebamo biti spremni i otvoreni prema Bogu u povjerenju i ljubavi. Ona je bila u istinskom ženskom angažmanu potpuno raspoloživa za Božji plan spasenja i u ime cijeloga čovječanstva kazala je riječ da Božjem utjelovljenju. Tako je postala naša duhovna majka.

U pogledu na Majku Božju Mariju i u povjerenju na njezin zagovor kod Boga molimo također i mi Gospodina za jedno pronicavo srce, koje razumije ono što je istinsko i dobro i traži ono što ostaje i što je stalno. Tada će i nama pasti u dio blago od Boga koje nam više nikada neće biti oduzeto.

Fra Jozo Župić