17. nedjelja kroz godinu

Što čovjek stvarno treba?

Od čega živi čovjek? Što on stvarno treba? Što daje smisao i ispunjenje njegovom životu?

Ako tako postavimo pitanje, tada već pokazujemo pravac u kojem možemo naći odgovor.
Plitak i primitivan odgovor na način: “Mi trebamo dosta jesti i piti,, i tada imamo sve!” od početka je malo za čovjeka koji misli i traži istinu.

Baš u tome što smo živa bića obdarena razumom, leži razlika između čovjeka i životinje prema shvaćanju Aristotela, filozofa: životinja je postigla cilj, ako je našla ispunjenje za svoje nagone i instinkte. Čovjek pak, makar je tjelesno sit, on gladuje i žeđa za nečim višim. Njegov duh ide iznad zemaljskog. Ako bi se njegov život ograničio na zemaljsko zasićenje, tada bi to bio “umirući duh”. Svi smo čuli za formulu “kruha i igara”. Ipak, to ne može za trajno ispuniti čežnju srca. Može biti, da to djeluje neko vrijeme, i da nitko nema ništa protiv zabave i fer sporta na olimpijskim igrama. A ipak, je li to sve?.

Kad je Isus učinio veliko čudo umnažanja kruha i mnoge ljude nasitio, htjeli su ga zakraljiti – kao da je on došao zbog toga, da ljudima dade zemaljski kruh. Ipak to je bilo radikalno pogrešno shvaćanje Isusova poslanja: Bog nije postao čovjekom, da bi nam omogućio i zagarantirao luksuzno lagodan život na zemlji nego se radi o Božjem kraljevstvu koje je s njim došlo među nas ljude. To je kraljevstvo ljubavi i mira, pravednosti i samilosti. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, jer cijeli svijet ne može biti dovoljan ljudskom srcu

Čovjek je konačno tako velik u svome srce, ukoliko izvršava nalog svoje besmrtne duše za ono istinito, dobro i lijepo, da stvarno vrijedi izjava sv. Terezije Avilske: “Samo je Bog dovoljan”. Samo Bog može ispuniti čežnju čovjekovu. Već je sv. Augustin formulirao: “Nemirno je naše srce, dok ne otpočine u Tebi”.

Isus Krist je pripremao svoje učenike po svojoj riječi i po svojim djelima, da oni mogu primiti istinski kruh, da ga žele primiti u svoja srca, kruh koji dolazi s neba. Taj kruh je on sam; on daruje sve za čim čeznemo u srcima. Tko njega vidi, vidi nebeskoga Oca i prima život vječni. Upravo je to napokon za sve nas odlučujuće; to mi trebamo. Neka nas prati zagovor Majke Božje Marije, da nam pokaže dobar put na kojem nalazimo život u punini.

Fra Jozo Župić

************************

EKONOMIJA I EUHARISTIJA

Iv 6,1-15

Ekonomija je sastavni dio kršćanske vjere zato što je kršćanstvo religija utjelovljenja. Poznato je da sam pojam ekonomija u etimološkom smislu potječe iz grčke riječi oikós (dom, odnosno domaćin) i nómos (zakon, odnosno upravljanje). Ekonomija bi bila upravljanje obiteljskim i državnim dobrima.

Ljudsko biće, kao i svako drugo živo biće, mora zadovoljavati svoje potrebe (za jelom, pićem, odijevanjem, stanovanjem). Kruh (lehem na hebrejskome, otkuda potječe Bet lehem: ‘dom kruha’, u kojemu se rodio Isus) predstavlja proizvod rada i simbol zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba. Isus vidi silan narod, izgladnjeli narod koji treba nahraniti. Zna da gladan čovjek ne može ni slušati, a kamoli usvojiti poruku kraljevstva Božjega.

Treba mu najprije dati jesti, a onda mu možeš govoriti o Bogu. Kruh koji Isus dijeli simbol je svih ljudskih potreba. ‘Gladna nahraniti’ – što to danas znači? Zašto je toliko gladi u svijetu? Razlog tome nije nedostatak hrane, nego neravnomjerna raspodjela. Problem je ljudsko srce koje je sebično i ne želi dijeliti. “Gladan čovjek naša je odgovornost. Kao što gladan čovjek umire bez velikih ideja, bez umjetnosti i tako reći bez Boga, tako s njim u neodgovornosti i sljepoći umire i naša ljudskost.” (H. Vranješ)

Poslanje Crkve ostvaruje se ondje gdje se na nerazdvojiv način spaja slavljenje euharistije i socijalna osjetljivost. Tek kada čovjek prestane brinuti samo za sebe i svoje potrebe, može se reći da je socijalno zreo. Crkva i svećenici ne bi smjeli šutjeti kada je u pitanju kritika izrabljivačke neoliberalne kapitalističke politike, kriminalne privatizacije i kršenja radničkih prava. Jer, kruh ekonomije može biti nepravedno stečen, preotet od siromašnih. “Ubija bližnjega tko mu otima hranu i prolijeva krv tko radniku uskraćuje plaću” (Knjiga Sirahova, 34, 22).

‹Kruh naš svagdanji› jest kruh pravednosti. Zato kruh euharistijskoga slavlja uvijek upućuje na zajednicu, na bližnjega, s onu stranu sebičnosti liberalnog kapitalističkoga tržišta. Ljudi su posebno osjetljivi za socijalne znakove Isusove prisutnosti. Gladni treba kruh, beskućnik stan, obespravljeni pravdu, usamljenik zajedništvo. Isusovo umnoživanje kruha pokazuje da materijalno može postati ‹znakom› Božje nazočnosti. Isus je u kruhu koji se zahvalno lomi i dijeli s drugima. Ta je gesta pouka i poruka današnjim učenicima. Ako se odnos prema materijalnom rađa iz zahvalnoga srca, neće biti oskudice ni za koga. Istinsko slavljenje euharistije potiče da se konkretno pomogne ljudima u nevolji. “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti!” (Mt 25,35)

Jesmo li milosrdni? Suosjećamo li s gladnima i siromašnima? Skrbimo li za druge? Pomažemo li potrebnima? Postoji li među vjernicima socijalna osjetljivost i solidarnost ili pak sve ostaje na simboličnim gestama i površnom umirivanju savjesti? Praktična briga za siromašne, bolesne ili nemoćne provjera je autentičnosti kršćanskog života pojedinca i zajednice. Bog je najčešće na mjestima od kojih većina ljudi okreće glavu ili bježi.

Fra Anđelko Domazet

************************

Čudo dnevnoga kruha

Čudo umnažanja kruha mora da je za sobom ostavilo dubok dojam. Sva četiri evanđelista izvještavaju o tome. Nije se čuditi da su ljudi koji su to doživjeli bili svladani. Pet tisuća muškaraca, žene i djeca nisu se brojili, dobili su obilato kruha za jesti a još k tomu i ribe. A stvarno je bilo pet kruhova i dvije ribe. Preostalo je dvanaest košara ulomaka od pet ječmenih kruhova.

To čudo kruha bilo je i uvijek će biti pod sumnjom: “Tako nešto ne događa se u stvarnosti!” Čudesa se ne događaju svaki dan. I kod Isusa se čudo dogodilo točno dva puta. Drugi put je bilo otprilike četiri tisuće svjedoka događanja. Tijekom povijesti Crkve dolazilo je do umnažanja čudesa. Ona su sasvim posvjedočena vjerodostojno.

Evanđelje ove nedjelje uči nas da “prvi pogled” na situaciju ne mora uvijek sadržavati i posljednja riječ o tome. Mi smo možda prebrzi s našim sudom o nekom čovjeku, o njegovom teškom položaju. Mi jednostavno kažemo: “Tu se ne može učiniti ništa; tu nema rješenja.” Isus nam kroz to čudo kroz koje on djeluje, pokazuje, da Bog raspolaže i iznad mogućnosti, gdje mi nemamo izlaza i ne znamo odgovor.

Ako je Bog Bog, čudesa su u njegovoj moći. Ako je Krist Bog, čudesa nisu nevjerojatna. Pitanje je samo: zašto Bog povremeno čini tako nešto neobično? Što nam On kaže s čudom kao što je to umnažanje kruha?

Sam evanđelist Ivan spominje prvi razlog: da stavi našu vjeru na kušnju: Gdje da kupimo kruha za pet tisuća ljudi? Isus tim pitanjem pokazuje kako je nemoguć položaj u kom se nalaze i kako je teško dati odgovor, a znao je što će učiniti. Ako bi svi trebali dobiti nešto malo za pojesti, trebalo bi najmanje dvjesta denara, a to je otprilike godišnja radnička plaća. Odakle novac i ako bi ga bilo, kako je moguće tako brzo naći toliko kruha u jednom zabitnom kraju?

Čudesa su Božji odgovori na situacije, u kojima čovjek nema rješenja. Mi doživljavamo nesavladive granice. I trebamo učiti, vjerovati u to, da je Bog veći. Čudesa pretpostavljaju povjerenje i vjeru. U našoj pripovijesti to se pokazuje u tome, da učenici i ono malo što im je bilo na raspolaganje, pet kruhova i dvije ribice, ne stavljaju na stranu za sebe, nego su pristali dati sve i bez rezerve Isusu u ruke. Oni su mogli kazati: zadržimo nešto malo za nas, kad drugi ništa nemaju za jesti. Isus je nagradio povjerenje i svi su mogli dovoljno jesti. Još bi nešto trebalo spomenuti što možemo vidjeti u tom čudu: ono nas uči da zahvaljujemo za čudo dnevnoga kruha. Čudnovato je i divno da mi od Boga primamo svakidašnji kruh, našu hranu. Mi to primamo kao da se po sebi razumije (i dnevno bacamo velike količine živežnih namirnica!) Današnje evanđelje daje nam misliti da prije svega budemo zahvalni za čudo dnevnoga kruha.

Sasvim je sigurno da ćemo iskusiti: ako Božji blagoslov počiva na nama i prati nas, tada ćemo doslovno sa pet kruhova i dvije ribice nasititi mnoge, više ljudi nego si to možemo sebi predočiti. To znači da Bog može s našim ograničenim mogućnostima, sposobnostima i talentima učiniti puno više, nego mi slutimo u našoj maloj vjeri i u našim bojažljivim proračunima.

Neka nam na zagovor Blažene Djevice i Majke Božje Marije i svetoga Josipa bude darovano, da u stalnoj ljubavi donosimo plod i dobro s radošću – da se dar ljubavi umnoži među ljudima i u srcima mnogih neka odzvanja hvala Bogu!

Fra Jozo Župić