18. nedjelja kroz godinu

Iv 6, 24-35

Ima jedna priča o bogatom čovjeku koji je umro i došao pred svetoga Petra. Apostol Petar mu reče: ‹Sada dobro razmisli što želiš jer ovdje svatko dobiva točno ono što sebi zaželi.› Bogati čovjek zaželi sebi veliki zlatni dvorac, svaki dan birana jela i podrum pun zlata. I bude mu tako. Petar ga dovede do raskošnoga dvorca. Svaki je dan dobivao po volji jela i pića, a u podrumu je našao vreće pune zlatnika i biserja. Neko je vrijeme bio sretan, a zatim se počeo dosađivati. Jelo mu više nije prijalo, brojenje zlatnika ga nije zabavljalo. Nakon tisuću godina dolazi sveti Petar natrag i upita ga je li sve u redu. Bogati se čovjek odmah potuži da je život u dvorcu jadan i bezvrijedan. ‹Ništa se ne čuje, ništa se ne vidi, nitko se ne brine ni za koga! Zar je ovo toliko hvaljeno nebo i vječno blaženstvo?! Sve je to samo jedna velika laž i obmana!› Petar sav u čudu upita: ‹Ti stvarno ne znaš gdje se nalaziš? Uvjerio si sebe da si u nebu? U paklu, dragi moj, ti si u paklu! To si sam sebi izabrao. Dvorac pripada paklu!›

Kako to da bogati čovjek nije shvatio da je u paklu? Zašto je umislio da je u nebu? Dobio je upravo ono što je želio. Nije bio svjestan da će možda nešto drugo zatrebati. Izabrao je ono što svijet drži da je najvažnije: bogatstvo, posjed, potrošnja, uspjeh. Što mu još nedostaje? Kako to da mu nisu dovoljna ispunjenja koja nudi ovaj svijet? Zašto mu više ništa ne prija? Zašto nema smisla? Zašto mu je dosadno? I zašto sve samo izgleda kao da je nebo?

Ova priča govori o nedovoljnosti, o traženju smisla, o gladi iznutra, o praznini koja boli. Ljudska duša dnevno prolazi kroz pakao na zemlji koji je stvoren upravo materijalnom opsesijom i dezorijentacijom modernoga čovjeka. Čovjek pogubi dušu jer se dade zavesti lažima modernoga svijeta putem medija, obećanih umjetnih rajeva, bilo da se zovu blagostanje, droga, uživanje u seksu… Čovjek podlegne tomu, tu iluziju uzme zdravo za gotovo. “Pakao je veoma živ u patnjama današnjeg svijeta”, tvrdi Denis de Rougemont.

Ja sam kruh života; tko k meni dolazi, neće ogladnjeti, i tko u mene vjeruje, neće ožednjeti. (6,35) U biti svaki je čovjek u nutrini gladan, žedan. On se želi nasititi. I ako se ne može nahraniti pravom hranom, onda traži druge načine da zavara svoju glad. I ako se glad duše ispuni kojekakvim stvarima, mi u stvari zavaravamo sami sebe i priječimo Boga da uđe u naš život. Kao što fizički želudac zna zaboljeti, tako zna oboljeti duša, duhovni želudac, ako se u njega stavlja štošta, a ne pravi sadržaji. Srce nije ispunjeno i onda čovjek kupuje i ovo i ono. U toj praznini koja je u čovjeku po naravi, prilika je da se rodi čežnja za Bogom, za nečim što će trajno ispuniti čovjeka! Samo Bog može ispuniti veliku prazninu.

Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni… (6, 27) Kako bismo prihvatili Isusa kao hranu vječnoga života, moramo prije toga osjetiti glad za takvim životom, otvorenost za onu drugu stvarnost, stvarnost Boga. Najvažnija životna namirnica za dušu jest ljubav. Stoga vrlo ranom oznakom za zajedničku spomen gozbu kršćana pripada riječ ‘agape’, grčka riječ za ljubav. Ona povezuje bogoslužje i služenje čovjeku. Nebeski kruh ljubavi hrani dušu i tijelo.

Fra Anđelko Domazet