18. nedjelja kroz godinu

z 55, 1-3 / Mt 14,13-21

Jedan od najčešćih životnih strahova jest strah za materijalno, strah da nećemo imati dovoljno, strah od siromaštva. Dok se bojimo materijalnog osiromašenja i oskudice, ne bismo smjeli izgubiti iz vida još jednu vrstu siromaštva: duhovno siromaštvo. Što znači biti duhovno siromašan? Čovjek je duhovno siromašan kada ne shvaća nadnaravnu dimenziju ljudskog života. Duhovna sljepoća. Sužena svijest. Sreća osjetilâ. Zaborav vječnosti. Prizemnost. Ideja da je Boga iluzija, za naivne, neuke. Na zemlji smo slučajno. Malo zdravlja, sreće, užitka, i to je to…

Evangelička teologinja Dorothea Soelle vidi tragičnost našega vremena u tome što mnogi naši suvremenici očekuju ispunjenje života samo od materijalnih stvari, a u zadovoljenju vlastitih potreba vide jedini životni cilj. Posljedicu takvog jednostranoga životnoga usmjerenja formulirala je u natuknici: ‘Čovjek umire ako živi samo od kruha!’ Kada prestane pitati se o smislu i svrsi svega, kada je površan i ne vidi dimenziju dubine života; kada duhovne poticaje potiskuje, a vrijeme i novac troši na stvari koje u konačnici ne ispunjavaju njegovo srce i život; kada dopusti da zakržlja suosjećanje, solidarnost, bratstvo – sve to vodi do ‘duhovne smrti’ jer se živi samo od kruha.

Kako senzibilizirati naše suvremenike za religioznu dimenziju života? Kako razvijati u čovjeku osjetljivost za otvorenost prema transcendenciji u najširem smislu? Kako probuditi u buci diskoteka uništeni sluh za melodiju Neba? Kako proširiti srca sužena od materijalizma i probuditi čežnju za vječnošću?

Sva ta pitanja stavljaju kršćane pred zadaću nove evangelizacije. Prorok Izaija zna da se ono najvažnije i najdragocjenije u životu novcem ne može kupiti. “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu: ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti” (Iz 55,1-3). Uzalud je sititi trbuh ako je srce gladno. Riječ je Božja hranjiva kao kruh, osvježava kao voda.

Dok razmišljamo o duhovnom siromaštvu, nikako ne smijemo zaboraviti i na stvarno, materijalno siromaštvo tolikih ljudi u svijetu. Isus učenicima kaže: ‘Dajte im vi jesti!’ Božje ruke dijele svako dobro preko ljudskih ruku. Pomanjkanje kruha najčešće je znak pomanjkanja čovječnosti. “Možda smo mi ovdje previše zaokupljeni svojim problemima: krizom, skupoćom, padom standarda, pa i ne mislimo da bismo mogli pomoći drugima (nego da drugi moraju pomagati nama?). A možda nam je baš zato tako teško što previše mislimo samo na sebe. Kad bismo mislili šire, možda bismo lakše našli rješenja i za sebe i za druge…”. (B. Duda)

Fra Anđelko Domazet

.

(2)

Mnogim ljudima u ovom životu nije lako: gurnuti su na rub društva i zapostavljeni su. Događa im se možda velika nepravda koju je teško popraviti. Nerijetko se događa da oni koji su pogođeni, uzdišu i kažu: “Gdje još mogu naći pravo i pravednost?” Možda se nakon bolnih iskustava potpuno predaju i kažu: “Na zemlji nema pravednosti, samo se bogati i moćnici probijaju i uspijevaju!”

Ali, je li to završna riječ povijesti? Je li stvarno tako, da na kraju zli pobjeđuju, a oni koji su se trudili oko dobra u svome životu podlegnu? Je li uistinu sve to što svijet i život nude? Treba li dopustiti da nam ljudi koji ne vjeruju u nastavak života poslije smrti i koji ne vjeruju u Boga kao milosrdnog i pravednog suca, uzdrmaju nadu u pravednost. Čini se stvarno često, da  prisvajaju za sebe oni,  koji se probijaju na račun drugih, a mnogi  nedužni  i ranjeni u svojim pravima  trpe štetu.

Sveti Pavao u današnjoj poslanici Rimljanima, u drugom čitanju ove nedjelje ne poziva se na pravednost, koja će konačno pobijediti, nego na ljubav Kristovu. On se pouzdaje u tu ljubav da nadvladava sve zapreke i neugodnosti i da konačno ostaje pobjednička. One koji će primiti poslanicu pita: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” i priznaje, “ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo, ni glad, ni golotinja, ni pogibao, ni mač”, nemaju moć da rastave vjerujuće od zajedništva s Gospodinom Isusom Kristom.

To što se stvarno broji i što ostaje, prema shvaćanju svetoga Pavla nije ni moć, ni sila, ni nepravda, ni izrabljivanje, nego “ljubav Božja koja je u Kristu Isusu, našem Gospodinu”.

Sva moć ljubavi-nije li to svijetu strano? Ne govori li iskustvo protiv toga, tako da čovjek koji je trijezan i misli, mora kazati, da takvo što ne može potvrditi? Nije li Isus Krist koji je sve stavio na ljubav, sam propao, kad je na križu podnio smrt? Nisu li moć grijeha i zloća ljudi dopustili da se sve to izjalovi. Što je preostalo?

Tako može kazati samo netko tko ne vjeruje u Isusovo uskrsnuće.

Ako bi uskrsnuće bilo samo tješenje ili dječja bajka, tada bismo mi kršćani stajali na lošem temelju. Mi bismo vjerovali u nešto što uopće ne stoji i što naš život ne može nositi. Tada stvarno ne bismo imali nade da će Bog na kraju izvesti pravednost i ljubav i da bi mogao uspostaviti pravi red.

Svakako: uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista je na jedinstven način posvjedočeno po ljudima koji su ga susreli i po kojima je on učinio božanski proboj u ovaj svijet. Oni su upravo bili spremni dati svoj život za istinu, kako pokazuje primjer apostola koji su gotovo svi umrli kao mučenici.

Baš u tom jedinstvu smrti i uskrsnuća apostol Pavao vidi pobjedu ljubavi Kristove. Ona je jača od grijeha i smrti i svake nepravde i ostaje pobjednička iako se prije moglo činiti kao da bi ljubav bila bespomoćna i da ništa ne može protiv zloće svijeta.

Na taj način za nas kršćane vrijedi, da našu nadu stavimo jedino na snagu ljubavi Božje koja se nama objavila u Isusu Kristu. Ako mi to činimo, tada gradimo na sigurnom temelju. Tada nas konačno ništa ne može uzdrmati ni obeshrabriti. S apostolom Pavlom smijemo stoga biti svjesni, da nas ni “smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnje, ni buduće, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koji stvor neće moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.

Fra Jozo Župić