2. korizmena nedjelja

Na putu s obećanjem
Možda je netko od vas već bio u Izraelu, u Svetoj zemlji. Posjet gori Preobraženja pruža očaravajući pogled. Čovjek ima dojam da mu je Nebo sasvim blizu. To je kao hod prema korijenima naše vjere.
Današnje nas  evanđelje  vodi na to  zemljopisno mjesto. Stoga se uputimo zajedno s Isusom kao onda kada je “Isus uzeo sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu i preobrazi se pred njima.”
Njih dakle očekuje sasvim osobito iskustvo, čije značenje će njima tek puno kasnije, nakon uskrsnuća, postati jasno.
Čuli smo Petra: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.”
Mi bismo htjeli imati takva sretna iskustva i proboraviti u njima neko vrijeme. U isto vrijeme pojavljuje se i strah. “Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše.”
Komu se  istina njegova života pojavi pred očima, toga može obuzeti strah i tjeskoba. Mnogi poznaju iskustvo da im u slobodnom vremenu ili na odmoru ne ide uvijek tako dobro, kad se iznenada suoče sa sobom i sa svojim osjećajima.
Mnogi su radosni da se opet mogu vratiti u svagdašnjicu. Također učenici ponovo silaze s gore zajedno s Isusom. Žele ponovno svladati dnevne stvari. Ohrabreni i ojačani možemo se s pozitivnim iskustvima okrenuti našim zadaćama. Tu se možda nalazi novi pokušaj da se riješi neki konflikt koji već  dugo traje; može se produbiti odnos između bračnih drugova, djece, ili prijatelja i mogu obnoviti moju vjerničku praksu.
Čuli smo u Knjizi Postanka da Gospodin reče Abramu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog.”
To idi moglo bi značiti i kao: promisli svoje putove, pazi na to gdje bi trebao jednom sići, da bi dobio novi pogled za svoj život. Gdje bi trebale slijediti korekture i gdje je upravo potrebna potpuna promjena pravca?! Jesi li uvidio, da kročiš hrabro prema naprijed, jer za sebe i za druge možeš postati blagoslov.
Iako za većinu od nas ovo vrijeme nije vrijeme dopusta, vrijedi poziv da idemo postrance i da se penjemo na goru. Pred nama je još korizmeno vrijeme i to vrijeme trebamo prihvatiti. Ne radi se samo o jednostavnim nakanama da se malo ili nečega odrečemo, da malo smršavimo ili se odrečemo televizije. I to može biti sadržajno.
Više od toga su pitanja što je u mome životu važno i zbog čega se isplati živjeti.
Na taj način moglo bi ovo vrijeme do Uskrsa biti mjesto preobraženja. Uvijek iznova zakoračiti iz onoga čime smo dnevno zaposleni, da ohrabreni prihvatimo i tamne strane i da se odvažimo za novo u svagdašnjici.

fra Jozo Župić