3. korizmena nedjelja

Voda života

Voda. Čovjek je bio kod liječnika. Liječnik mu je rekao da svakoga dana, izjutra kad ustane, popije na prazan želudac jednu do dvije čaše vode, a preko dana neka popije najmanje dvije litre vode. Dakle, voda je vrlo važna. Tko je ljeti bio na izletu u planini, taj zna, što znači ključajući izvor. Svježa, bistra voda, osvježenje je i za tijelo i za dušu. Takva voda ne da se usporediti sa bilo kojim pićem.

Danas smo s Isusom na Jakovljevu zdencu. “Isus je umoran od puta sjedio na zdencu…” Žedan je. Sunce s neba pali. Isus i njegovi prijatelji već su od jutra na putu pod povećanom vrućinom. Na putu po vrućoj, suhoj i prašnjavoj zemlji. Umoran i žedan! On nema problema to i priznati. “Daj mi piti!” Tu ne govori Bog koji stoluje iznad oblaka, nego čovjek, koji moli za nešto.

Ta molba upravljena je ženi, ženi Samarijanki, koja je došla zahvatiti vode. Njezin krčag je prazan. Zalihe potrošene. Žena dolazi, da ispuni svoj krčag. S njom pokušavamo možda i mi ispuniti naše krčage. Jer, što sve ne činimo, da bismo ulovili malo sreće i zadovoljstva? Često se osjećamo istrošeni i prazni. “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Žena zna dnevne muke, svakoga dana nositi vodu i opet ožednjeti. Ona sluti da bi mogla imati vodu koja utažuje čežnju. To je nada, da si s nečim ispunjen i da na koncu nisi više prazan i ostavljen. I, tu je jedan koji kaže: Ja znam gdje ćeš naći taj život!

Stvar ide dalje. Razgovor između Isusa i žene na Jakovljevu zdencu prije svega je pun nesporazuma, krivog shvaćanja. Dok Isus govori o čežnji života i o vodi koja je odgovor na to, žena misli samo kako bi ušparala put do zdenca. Ona je u dnevnoj muci, a Isus nagovještava što uzrokuje smisao. Malo-pomalo razgovor dobiva bistreći karakter. I žena jednim dijelom doprinosi tom bistrenju. Isusova voda ne stvara nikakve ovisnosti. Ona dolazi iz izvora koji se ne iscrpljuje u površnostima. Isus sebe nudi u svoj istini i jasnoći. Tko dopusti da mu on utaži žeđ, taj će biti slobodan od neumjerene težnje: uvijek više i uvijek novo.

To biva jasno u stavu žene. U susretu s Isusom, živom vodom, žena ostavlja sve što je pritišće. “Žena ostavi svoj krčag”. Ona ga više ne treba za vodu, jer je našla ono što nju ispunja. U ravnopravnom, međusobnom razgovoru čovjek i žena znaju da su slika živoga Boga. Stoga žena na Jakovljevu zdencu može kazati: “Nemam muža.” Da je ona žena, kćer Abrahamova, to je dovoljno. I stoga smijemo kao kršteni ići našim vlastitim putom. “Bog te vodi putom, kojim ideš”, glasi naslov knjige duhovnog pisca Johannesa Boursa. Ne moramo mi tražiti put što ga je Bog za nas izmislio, nego Bog ide s nama putom, kojim idemo. “Znam da ima doći Mesija zvani Krist-Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Tako žena s Jakovljeva zdenca sama postaje Isusova navjestiteljica.

Gdje prihvaćam Božji dar, gdje se upustim u susrete s Isusom, tu moj život dobiva novu kvalitetu, novu dubinu. Tu mogu živjeti s nadom, da mi on daje piti u mojoj svakidašnjici, upravo tada kada je ova siva i mračna. Gdje tražim susret s njim u mome životu, tu bivam slobodan od mojih nasukanih predodžbi, tu mogu računati s novošću usred moga života. Žena na Jakovljevu zdencu otkriva u svojoj svakidašnjici Spasitelja svijeta. Tu radosnu vijest morala je kazati dalje. Na njenu riječ i drugi otkrivaju dubinu svoga života. Žena na Jakovljevu zdencu naišla je usred svoje svakidašnjice na izvor života.

Jer se zadržala na izvoru, sama je mogla davati vodu dalje, vodu, koja daruje život. Dobro je jednom razmisliti o tome, koji su ljudi za nas postali izvor, od čije vode živimo. Svaka i svaki pozna takve ljude! Inače, ne bismo mogli živjeti! Možda imamo iskustvo, da smo postali izvor života za druge. Moramo već jednom sjesti na rub bunara, imati vremena za razgovore koji nas i druge vode u svakidašnjicu. Na to nas poziva ovo korizmeno vrijeme prije Uskrsa.

Na kojim izvorima ja pijem? Iz kojih izvora utažujem žeđ za životom? Gospodine, daj mi otvorenost, da nađem bunar iz kojega mogu piti. Daj mi otvorenost za ljude koji mi mogu otvoriti bunar života. Uči me zahvaljivati za ljude, koji su mi izvor života. Uči me zahvaljivati, kada sam smijem biti izvor za druge.

Fra Jozo Župić

********

Vjera kao životna snaga

Može li snaga vjere promijeniti naš život a možda i svijet? Naravno! Ali je važno, da ne vjerujemo samo “u bilo što”, nego da naš život izručimo pravom i jedinom Bogu.

U osobnom susretu s Isusom Kristom žena Samarijanka na Jakovljevu zdencu doživljava dobrotu i milosrđe Božje. A zapravo je došla samo zato da bi zahvatila vode. U razgovoru s Isusom ta žena Samarijanka sve više i više biva svjesna, da tu nije samo običan čovjek s kojim govori, nego da je “veći” nego “naš otac Jakov, koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio”.

Isus naime obećaje ženi “vodu živu”. Ta voda koju on može dati, postat će u srcu čovjeka koji vjeruje “izvorom vode koja struji u život vječni.” Koja dakle poklanja život vječni.

To su zapravo novi pogledi za ženu, koja je dosad samo životarila i čiji je život protekao nesretno. Imala je pet muževa, a ni ovaj koga sada ima nije joj pravi muž. To joj Isus kazuje i time pokazuje da ima savršeno znanje o njenom životu.

Nada u njenom srcu nije ugašena nego je samo pokrivena. Sada je ohrabrena jer ju Isus poziva da vjeruje. Ona spoznaje da je on više od proroka. On joj objašnjava da se Bogu treba klanjati “u duhu i istini”. Nije odlučujuće vanjsko mjesto, nego prisutnost Božja u srcu vjerujućeg čovjeka.
Ta osobita Božja blizina postaje moguća po otkupitelju svijeta, Isusu Kristu. On nam daruje u vjeri i u sakramentima onu vodu, koja struji u vječni život. Tako naše srce biva novo. Mi postajemo promijenjeni i po Duhu Svetom ispunjeni ljubavlju.

Žena Samarijanka tada je pošla žurno u grad i izvijestila je ostale stanovnike o svom susretu s Isusom. Pozvala ih je da se osobno osvjedoče, da nije možda taj čovjek obećani Mesija. I stvarno su mnogi Samarijanci povjerovali u njega – zbog “riječi žene koja je svjedočila”.

Zahvalimo i mi Gospodinu Bogu, da smijemo vjerovati u Isusa Krista, otkupitelja svijeta. Što je življa naša vjera, tim više ona postaje snagom života, koja obnavlja naše srce. Radost spasenja s nas prelazi na ljude koje susrećemo. Tako možemo i druge voditi Bogu.

Neka nas prati zagovor svete Marije majke Božje, svetoga Josipa i svih anđela i svetih! Božje spasenje darovano nam je u Isusu Kristu, “spasitelju svijeta”.

Fra Jozo Župić

****************

Isus, u susretu sa ženom Samarijankom na Jakovljevu zdencu, kaže kako Bog želi da mu se klanjamo u duhu i istini. Isus je to izjavio nakon iskaza žene koja je tvrdila da su se njihovi očevi klanjali na brdu Garizimu, a Židovi su sačuvali praksu klanjanja u Jeruzalemskom hramu, i htjela je znati tko ima pravo.

Isusov odgovor je jasan: Niti će se klanjati na brdu Garizimu, niti u Jeruzalemu, jer dolazi čas-sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjatelje traži Otac.

Kao utemeljenje Isus navodi: Bog je duh, i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.

Isus Krist naučio je nas ljude istinski oblik pobožnosti: jedini Bog koji ne smije biti predočen na način tjelesne stvari, nego koji je stvarni duh – tom Bogu može se klanjati samo u duhu i istini. U duhu, to znači u Duhu Svetome, koji je nama dan u svetome krštenju, trebamo moliti Boga. To činimo u istini, ako slušamo Isusa Krista, koji je put, istina i život.

Da bismo se trojstvenom Bogu ispravno klanjali i njega častili, moramo se pridružiti Isusu Kristu. Jer on je jedini posrednik između Boga i čovjeka. On se u ime svih nas molio Ocu, On se njemu klanjao i slavio ga kroz predanje svoga tijela i krvi na križu. Ta jedina žrtva Novoga saveza dnevno se uprisutnjuje na našim oltarima, kada svećenik u osobi Krista i u jedinstvu s narodom Božjim, Crkvom, smije slaviti svetu misu.

Ako se dakle mi ujedinimo sa žrtvom Kristovom na križu-i mi činimo to, ako svetu Euharistiju vršimo sa živom vjerom-tada smo u našoj svakidašnjici povezani s Bogom. Zahvala euharistije ispunit će naše srce, i mi ćemo Bogu neprestano prinositi žrtvu pohvale i zahvaljivanja. Tada se Bogu klanjamo i njega slavimo u duhu i istini.

Primjer unutrašnje povezanosti s Bogom dala nam je sveta Djevica Marija: Ona se klanjala Bogu kad je njega kao malo dijete nosila pod svojim srcem, kada ga je rodila i u jasle položila. On je služila Bogu sve vrijeme svoga svakidašnjega života u povezanosti sa svetim Josipom, svojim djevičanskim zaručnikom, kao i u jedinstvu sa svojim sinom Isusom Kristom. Marija je sasvim u svome srcu rekla da Božjoj volji kad se naš Gospodin Isus Krist na križu predao u ljubavi za spas ljudi. Budući se Marija povezala sa tom žrtvom spasenja, ona je na najdublji način postala naša božanska majka. Konačno je smjela iskusiti radost uskrsnuća i dovršenja, kako je sam Bog u svojoj svemogućnosti i ljubavi i u svojoj vječnoj odluci spasenja zaključio.

Budimo i mi pažljivi za ljubav Božju sada u preduskrsno vrijeme, vrijeme korizme i trudimo se oko toga da budemo tu za naše bližnje. Klanjajmo se Bogu u našemu srcu, gdje je on na tajanstven način prisutan. Tražimo ga u crkvama gdje stanuje u svetohraništu, pod prilikama kruha! Povežimo se sa žrtvom Kristovom u svetoj Euharistiji, i pripremimo se dostojno po sakramentu pokore za primanje svete pričesti! Bog želi biti gost kod nas, on nam daruje vječni život.

**********************

Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo, kaže Isus ženi, dok je umoran od puta sjedio na zdencu, a bila je otprilike šesta ura, za vrijeme podnevne žege. Voda u osušenoj Svetoj zemlji znači život. Bez vode sve je pustinja. Ona živi u pustinji. Njezin život je kaos. Žeđ za ljubavlju koju nisu mogli utažiti mnogi muškarci s kojima je imala odnose.

Nemam muža. Potresan je to odgovor. Koja osamljenost izlazi iz tih riječi! Kako mnogo razočaranja. Odakle Isus zna za njezino stanje? On je direktan: “Pet si muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž”. Da, ti imaš pravo kazati: nemam muža.

Ona se stidi, iako je mnoge svoje odnose živjela javno. Izbjegava susrete s drugim ženama koje dolaze na bunar rano ujutro ili navečer kad nije tako vruće. Na seoskom bunaru se razgovara. Tu se i “ogovara”. Osobito su na udaru oni koji idu iz afere u aferu, i tako se redaju razgovori. U nijednom od svojih odnosa ona nije našla ono što je tražila: muža. Jednoga koji nju ljubi. Za kojeg ona nije samo “predmet za svakodnevnu upotrebu” ili “potrošna roba”.

Čudi se da je Isus oslovljava. Jedan Židov oslovljava ženu, sasvim neuobičajeno! K tomu strankinju, Samarijanku. Isus moli vode. Žedan je. Vruće je. Pješačenje je bilo naporno. Isus nije samo žedan vode. On žeđa za ljubavlju. Ne kao muževi koje je imala. On traži srce. Ljude koji se otvaraju, koji su spremni, da im on daruje “živu vodu”. Koji se upuštaju u avanturu Božje ljubavi.

“Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila”. Žena je otrčala u mjesto i rekla ljudima. Što se osobito dogodilo? Svi znaju što je ona učinila. Svi “rastežu usne”, “mašu glavom” nad njezinim beskonačnim povijestima s muškarcima. Ne, taj čovjek je drukčiji, taj Židov koji je nju oslovio na Jakovljevu zdencu. On je njoj “sve kazao”, ali je nije prezreo. On je znao sve o njoj, ali ne od trača drugih, nego jer on poznaje srca nas ljudi, a ipak nas ne osuđuje.

“Je li on možda Mesija? Tako se upitala žena. Tako je rekla svojim ljudima. I svi su trčali prema zdencu. “Išli su k Isusu”. Ona prezrena postaje “misionarka”. Cijelo selo dovodi k Isusu. Našla je čovjeka za kojim je čeznulo njezino srce. Susret s Isusom: to je smisao Korizme. On zna za sve moje podbačaje. On me poznaje. Njemu mogu sve “ispovjediti”. Da, to bi bilo to: naći put do ispovijedi. Gdje neću biti ogovaran, ni prezren, nego ohrabren. Kako to oslobađa!

Fra Jozo Župić