2. nedjelja došašća

Početak evanđelja

(Iz 40,1-5.9-11/ 2 Pet 3,8-14/ Mk 1,1-8)

“Početak” (arché), tako glasi prva riječ u današnjem evanđelju. Ta je riječ isto tako prva kao u cijeloj bibliji – “U početku stvori Bog nebo i zemlju…” (Post 1,1) i kao u Ivanovu proslovu: “U početku bijaše Riječ…” (Iv 1,1).

Ipak s tom istom riječju arché označava Marko nešto drugo, on ne gleda na početak stvaranja, kao sastavljač Ivanova proslova ili kao prvi izvještaj o stvaranju. O kakvom se početku radi kod Marka? O sadašnjem početku evanđeliste i njegovih čitatelja. Pri tome se ne radi o početku Isusova zemaljskoga života ili o početku povijesti Crkve poslije Isusova uskrsnuća u godini 30. poslije Krista. Od toga vremena apostoli su naviještali što ih je Isus učio i prije svega svjedočili o smrti na križu i o uskrsnuću. Ipak sada, možda već prije smrti cara Kaligule u godini 41. poslije Krista (malo nakon toga mogao je Mk 13,14 nagovijestiti zabrinutost zbog toga što će kip cara Kaligule biti postavljen na sveto mjesto, u hramu), dolazi Marko, učenik apostola, prvi put koliko znamo na pomisao napisati knjigu na temelju usmene predaje.

Kako bi trebao početi? Mi bismo otprilike napisali:”Život Isusa iz Nazareta”. Ipak Marko ne počinje bilo kakav životopis i ne slijedi povijest djetinjstva. On puno više unosi nevjerojatnu vijest pobjede u naš svijet, jednu u pravom smislu riječi “radosnu poruku”, na grčkom euangélion. “Početak” ovoga evanđelja u prvom našem odlomku jest početak jedne poruke čiji je sadržaj Isus koji je bio od početka i po kojemu je sve stvoreno (usp. Iv 1,1-4). Koji put se može čuti prigovor da Marko nije tako filozofski kao Ivan, ali to nije ispravno. Marko sasvim izričito naglašava: ovdje vječnost ulazi u naše vrijeme i već sada s velikom moću, jer ovaj Isus Krist je “Sin Božji” kojega nečisti duhovi prepoznaju (Mk 1,24). Stvarnost Božja koja je neograničena i bezvremenska dobiva po naviještenju, po ovom evanđelju “početak” i to najprije u svakom čovjeku koji prihvaća poruku a time i u našemu prostorno-vremenskom svijetu. Od te dodirne točke vječnosti s vremenom, brojimo godine “prije Krista” i “poslije Krista”.

Tada citira: “Pripravite put Gospodinu!” (Iz 40,3; Mk 1,3). Evanđelist je svjestan provale božanskoga tako da se od nas ljudi traži da u svom srcu pripravimo put. Ako se Marko poziva na Krstitelja koji zove da pripravimo put Gospodinu onda on očito želi pojasniti: radi se o triput svetom “Gospodinu nad vojskama” , Bogu Svevišnjemu o kojemu također govori Izaija u svojoj knjizi (usp. Iz 6,3).

Ta riječ “Gospodin” sada će se u svezi početka Markova evanđelja odnositi na Isusa. S pravom se divimo Marku koji svoju knjigu o Isusu počinje tako fulminantno. Prvobitna završna rečenica ove radosne vijesti o Bogu koji je došao u svijet a sada ga je opet napustio govori o anđelu koji kaže: “Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti kako vam reče!” I tada Marko doslovno zaključuje: “One iziđu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu” (Mk 16,8).

Taj provocirajući iskreni svršetak vodio je k tomu, da su u prvoj Crkvi nastala tri različita završna odlomka koja su se pridodala događajima nakon Uskrsa. Jedan od njih kasnije je prihvaćen u kanonu, premda taj takozvani “Kanonski Markov završetak” (Mk 16,9-20) sigurno nije bio sastavljen od Marka.

U prvobitnom Markovom evanđelju bilo je doduše najavljeno što će prethoditi Galileji (usp. Mk 14,28; 16,7), ipak u jednom izvještaju o ponovnom viđenju u Galileji Marko nije bio zainteresiran. I uistinu strah i trepet o kojima on piše u svojoj posljednjoj rečenici, prije svega treba razumjeti pozitivno: kao nijemi smo pred Božjom tajnom, pred onim koji je došao u ovaj svijet.

Također je i za nas važno danas na drugu nedjelju došašća pripremiti put Gospodinu koji dolazi.

Fra Jozo Župić

*************

Ljudska i božanska utjeha

Iz 40,1-5.9-11

U svakidašnjemu životu nije lako razlikovati između istinske utjehe i lažne utjehe. Lažna utjeha potiskuje bolnu situaciju. Nakon kratkog vremena, čovjek se osjeća da je prepušten sam sebi, jer nema nikoga tko je s njim, tko s njim dijeli njegovu zbunjenost, bespomoćnost, nitko tko traga za pravim riječima u teškoj situaciji i daruje pogled utjehe. Onomu tko bezutješno plače, nije lako obrisati suze. Nije lako otvoriti oči za novi početak. Nije lako dati umirujući odgovor na nama nedokučiva pitanja. Ne padaju li riječi utjehe u prazno kada čovjeka pogodi neizlječiva bolest kao grom iz vedra neba? Kako prihvatiti ono što je neizbježno? Kako biti na visini vlastiti sudbine?

Žaliti znači postati slab, izgubiti tlo pod nogama, ne imati više uporište. Često riječima želimo na neki način pokriti tuđu patnju. Radije stvaramo teorije o patnji umjesto da s drugima suosjećamo. Tko izgovara riječi utjehe, taj ne pokušava pretrpljenu bol prikazati bezazlenijom nego što ona uistinu jest. Istinska utjeha dotiče ljudsko srce. Bol i patnja bivaju preobraženi. Riječima utjehe i nade izvlači se ‹otrovni trn› iz pretrpljene patnje: a to je osjećaj besmislenosti. Teže je podnijeti osjećaj besmislenosti nego samu bol i gubitak. Utješiti znači biti blizu onom tko je pogođen nevoljom. Zajedno s njim hoditi.

Tješite, tješite narod moj! Tim riječima počinje tzv. Drugi Izaija, njegova ‘Knjiga utjehe’. Bog sam nastupa kao tješitelj svojega naroda. Prorok Izaija silno je razočaran Izraelskim kraljevima. Oni vode narod u propast. Unutarnje svađe i sukobi doveli su naposljetku do raspada kraljevstva i odlaska naroda u sužanjstvo. Prorok pali svijeću utjehe i nade usred tame. Najavljuje povratak iz sužanjstva. Utjeha koju naviješta utemeljena je u Božjoj ljubavi koja se očituje u daru slobode i oproštenju grijeha.

Učitelj Eckhart govori o dvije vrste utjehe: naravna i nadnaravna. Naravna utjeha jest ljudska blizina u teškim trenutcima. Nadnaravna utjeha jest duhovni uvid u Božju istinu i Božje zakone. Bog nije u zlu, ali je uvijek s onima koji su pogođeni zlom. Bol ne sabotira Božje planove, patnja ne proturječi Božjim obećanjima, nego je od Boga uračunata u Božji plan spasenja. Ne može nam se ništa dogoditi, što Božje oči ne vide i njegovo srce ne suosjeća. Nijedan gubitak nije bez utjehe, samo ljudi često ne znaju gdje se nalazi utjeha!

Adventske svijeće podsjećaju nas da iznad tame svijeta u koju smo često uronjeni može svanuti svjetlo kraljevstva Božjega, svjetlo života. Možda tek noć naše žalosti, tame i očajanja, otvara srce za suosjećanje, pali svjetlo nade i potiče na ljudsku toplinu. U svijetu mass-medija koji nas nerijetko pretvaraju u puke promatrače prizora tuđega stradanja i osamljenosti, kršćanska utjeha poziva na istinsko suosjećanje, pomaganje, solidarnost, ljudsku blizinu i odgovornost za ljude koji trpe. Vrijeme došašća poziva nas da se potrudimo pomoći ljudima u svojoj okolini.

Uvijek možemo zastati i nekome uputiti osmjeh, pružiti mu rame za plakanje ili ga uhvatiti za ruku i provesti kroz pustinju. Utješiti klonule, duhovno je djelo milosrđa.

Fra Anđelko Domazet

*************

Tješite, tješite moj narod!

Danas ćemo se umjesto na Evanđelje osvrnuti na starozavjetno čitanje, na čudesno utješne riječi proroka Izaije. Za vrijeme cijeloga Došašća čitaju se riječi ovoga proroka. I adventska pjesma posiže za njegovim riječima “nebesa, odozgor rosite i oblaci pravednog daždite”. Tim riječima zazivao je narod Boga obećanja u tjeskobnim noćima.

Ta prva strofa podsjeća nas na to, da je “narod Staroga saveza”, židovski narod, primio obećanje da će vidjeti Spasitelja, Otkupitelja. Došašće je vrijeme očekivanja, nade u tamnom vremenu. O tom očekivanju govore stari proroci. Zato oni imaju posebno mjesto u Došašću.

Kakva šteta da mi vrlo malo poznajemo Stari zavjet. Ukorijenjene su još mnoge predrasude: Stari zavjet je pun gnjeva i osvete, Bog Staroga saveza je strogi Bog sa zakonima, upravo osvetljivi Bog, dok nam je Isus navijestio dragoga i milosrdnoga Oca. Samo onaj koji ne poznaje Bibliju može tako suditi.

Naravno slažemo se, da je u Starom zavjetu proliveno mnogo krvi, da se puno toga okrutnoga dogodilo. Razlog za to nije osvetljivi Bog, nego suhoparni opis povijesti. Ima li stoljeća s više prolivene krvi kao što je to dvadeseto stoljeće? U usporedbi s njim svi ratovi Staroga zavjeta su bezazleni.

Ne, Stari zavjet je strastvena povijest ljubavi. To je povijest Boga koji vrlo ljubi svoj narod, da ne može gledati i podnijeti, kako narod srlja u propast. Ako Bog kažnjava, to je zbog toga da izliječi, ako je srdit, to je radi naše gluposti koja nas i druge vodi u nesreću. U cijeloj Bibliji Staroga i Novoga zavjeta Bog je na strani života. On brani čovjeka, svoje stvorenje, i ako mora i sa strogom rukom kao dragi otac.

Prije svega on je Bog koji obećaje i daruje život i spasenje. Tako nas susreće On u čudesnim riječima današnjega čitanja. Židovski narod tada je bio na najdubljoj točki svoje duge patnje u svojoj bogatoj povijesti: u babilonskom sužanjstvu. Narod je bio prognan, domovina opljačkana, mnogi ubijeni, hram razrušen, Jeruzalem opustošen.

Tada Bog govori riječi utjehe. Kako su često te riječi hrabrile ljude u sličnim situacijama, davale im nadu u “tjeskobnim noćima”! Taj glas koji zove u pustinji, u pustinjama naših dana nije manji nego tada, naviješta da će se konačno krivudavo izravnati i hrapavo izgladiti. Ne će više posljednju riječ imati izrabljivači, nego će sam Bog biti dobri pastir svoga naroda.

Jesu li to samo lijepe riječi? Snovi, priviđenja? Jeftina utjeha bez realne vrijednosti? Mi poznajemo to predbacivanje! Zašto te riječi ipak dotiču srce? Je li se rado obmanjujemo s njima? Ne, jer te su riječi stvarno postale istinite. Bog tješi svoj narod. Bog šalje Spasitelja. Isus je ta utjeha. Onaj tko se za Božić pravo raduje, zna zašto se raduje.

Fra Jozo Župić