3. nedjelja došašća

Na Jordanu je sve počelo

(Iz 61,1-2a.10-11 / 1 Sol 5,16-25 / Iv 1,6-8.19-28)

Svake godine treća adventska nedjelja počinje ulaznom pjesmom Gaudete – “Radujte se u Gospodinu uvijek”. Prošlu nedjelju slušali smo poziv iz Markova evanđelja: “Pripravite put Gospodinu!” Istu opomenu susrećemo u Ivana (Iv 1,23), a također i druga dva evanđelja izvještavaju: kratko prije Isusova nastupa (vjerojatno zimi 27/28 poslije Krista) Ivan Krstitelj je isto tako pozivao (usp. Mt 3,3; Lk 3,4).

Sredinom dvadesetoga stoljeća upoznati smo s “Kumranskim spisima” koji su otkriveni između 1947. i 1956. u 11 špilja u okolici Kumrana u blizini drevnog naselja Khirbet Qumran, na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora. Napisani su na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku, većinom na pergamentu, ali neki su napisani i na papirusu. Datiraju većinom između 150. pr. Kr. i 70. posl. Kr. Iz spisa znamo da su se neke religiozne grupe iz protesta protiv lošeg stanja u jeruzalemskom hramu i iz pokore za Izrael povukle tražiti Boga i pripraviti put za Gospodina (1 QS 8.14-15).

Nakon što je Kumranski nalaz o duhovnosti pripreme puta za ovaj kraj dokazan, čini se da je opis Ivana evanđeliste o prvim učenicima da su našli Isusa (usp. Iv 1, 35-50) povijesno ispravniji nego onaj sinoptičkih evanđelja. Njihov opis prema kojemu je Isus tek na Genezaretskom jezeru pozvao ribare kao svoje nasljednike, izvire više iz želje, iz Ezekijelove vizije o ispunjenju po kojemu na kraju vremena ribari izbacuju svoje mreže (usp. Ez 47,10). Kod nastupa Krstitelja očito je nagrnula religiozna elita u onaj kraj na Jordanu, u koji se nekoć uselio Jošua u Svetu zemlju i prorok, otac monaštva Ilija kad je bio uzet na nebo. Oba mjesta, Kumran i mjesto krštenja udaljeni su sat hoda jedno od drugoga. Tamo na Jordanu prvi Ivanovi učenici pođoše za Isusom (usp. Iv 1,35-50). Dolje na Jordanu “sve je počelo” kao što to proizlazi iz Djela apostolskih (usp. Dj 1,22).

Po kumranskim tekstovima nije samo potvrđen opis Ivanova evanđelja o pozivu prvih učenika, nego je također i naša predodžba o tadašnjim očekivanjima Mesije postala jasnija. Vladalo je grozničavo očekivanje posljednjih vremena Pomazanika a ujedno sasvim neodređeno kako će se pojaviti. Pitanja “svećenika i levita” o kojima slušamo u današnjem evanđelju daju naslutiti tu nesigurnost (usp. Iv 1,20 sl.). Sigurno, konkretno i sasvim neočekivano svjedočanstvo Krstitelja u apsolutnoj je suprotnosti: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1,29).

Ipak još jednom pogledajmo kako pobožni u Kumranu pripremaju put za dolazećeg Gospodina koji je njima još sasvim nepoznat. Na jednom kožnom smotku koji je nađen u spilji i koji je kao prvi otkriven 1947. stoji redovničko pravilo njihove zajednice. Tu se kaže:”Kao što stoji napisano: ´u pustinji pripravite put Gospodinu, u stepi stazu za našega Boga.´ To se događa studijem Zakona kojeg je Mojsije zapovjedio (…) i to što su proroci objavili po njegovom Svetom Duhu” (1 QS 8.14-15).

S prorocima koji su po “njegovom Svetom Duhu objavili”, kumranska zajednica prije svega misli na proroka Izaiju jer su u prvim spiljama Kumrana pronađena dva gotovo cjelovita primjerka Izaijine knjige.

Prvo čitanje treće adventske nedjelje također je izabrano iz knjige ovoga proroka i iz kumranskih spisa znamo: već davno prije Utjelovljenja Gospodinova ovi tražitelji Boga u judejskoj pustinji čitali su svetopisamske tekstove i pripremali put Gospodinu: “Radošću silnom u Gospodinu se radujem” (Iz 61,10). Za tu zajednicu bila je velika vrijednost čista, bijela odjeća i mi nakon dvije tisuće godina još uvijek slušamo: “Jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi il´ nevjesta kad se uresi nakitom. Kao što zemlja tjera svoje klice, kao što u vrtu niče sjemenje, učinit će Gospodin da iznikne pravda i hvala pred svim narodima” (Iz 61,10b-11).
Mi vjerujemo da se to proročanstvo ispunilo: dobrota Božja u govoru biblije: njegova “pravednost” bila je u neuglednom liku Isusa čovjeka. U današnjem evanđelju slušamo kako je Ivan Krstitelj, Gospodinov preteča, po prvi put jedan čovjek svjedočio za njega.

Za nedjelju Gaudete-na hrvatskom “Radujte se” – izabran je odlomak iz Izaije i već citirana hvala: “Radošću silnom u Gospodinu se radujem” (Iz 61,10).

Za tražitelje Boga u kumranskoj pustinji takva radost za dolazećeg Gospodina bila je moguća jer su bili osvjedočeni: u tom Izaijinom tekstu Sveti Božji Duh govori nama.

I naša adventska radost u čitanju Izaijina teksta rasti će u mjeri u kojoj nam uspije dopustiti Svetom Božjem Duhu da nam govori. U Vjerovanju obnovimo našu vjeru u toga Duha koji je govorio po prorocima”.

Fra Jozo Župić

*****************

Vodič za sretan život

1 Sol 5, 16-24

Psihoterapeut Paul Watzlawick na pristupačan način opisuje kako ljudi sami sebi otežavaju život, sami sebi oduzimaju životnu radost, kako su nerijetko pravi majstori u tome da sami sebe unesreće. On to naziva ‘vodič kako postati nesretan’. Spomenut ćemo samo neka najčešća pravila po kojima se ljudi ponašaju u životu. Prvo pravilo glasi: Što se više baviš svojom prošlošću, to će tužnija i jadnija izgledati tvoja sadašnjost! Drugo pravilo: Što više misliš o drugima da su loši, sebični i zli, to će ti biti teže živjeti s njima i osjećat ćeš se neugodno i preplašeno! Treće pravilo: Što se više pribojavaš da bi te mogla zadesiti kakva nesreća, to je izvjesnije da će te stvarno i pogoditi!

Treća nedjelja došašća podsjeća nas da je radost temeljna značajka cijelog došašća, a osobito ove treće adventske nedjelje koja se od davnine zove ‹nedjelja Gaudete – Radujte se›. U završnom odlomku iz prve poslanice Solunjanima Pavao piše: “Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!” (r. 16-18)

Radost je mjesto iskustva Božje blizine. U svakidašnjemu vjerničkomu životu vidljiv je nedostatak osjećaja za to da se Bog susretne u radosti. Najčešće vežemo Boga uz ono što je teško, bolno i ozbiljno, a ne prepoznajemo ga ondje gdje nam srce zaigra od radosti. Max Scheler je govorio o ‘izdaji radosti’. O duhovnosti koja je neprijateljski raspoložena prema životu. Kao da je životna zadaća kršćana biti tužno lice Velikoga petka.

Današnja nedjelja podsjeća na važnost radosti u kršćanskom životu. Kako do radosti? Dobro se prisjetiti dva jednostavna pravila: Radost ne možemo stvoriti, ali se ona može izabrati! U prvi mah, izjava nam se čini proturječna. Međutim, ona želi reći da se može učiti radosti! Ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onome što nam se događa. Ljudima se događaju slične stvari (npr. gubitak posla, bolest, smrt), ali je reakcija drukčija. Pesimist će reći: ‘Čaša je napola prazna!’ Optimist kaže: ‘Čaša je napola puna!’ O nama ovisi što ćemo vidjeti. Može se proklinjati tamu ili upaliti svjetlo!

Drugo pravilo glasi: Radost ne možemo narediti, ali se ona može probuditi! Kršćanska radost je radost koja proizlazi iz triju kršćanskih krjeposti: vjere, nade i ljubavi. Ona je plod povjerenja da je život unatoč svim poteškoćama usmjeren na dobar ishod; ona je nada koja vjeruje da iza svega vremenitoga i prolaznoga postoji vječni život u Bogu. Drukčije kazano: Onaj tko zna zašto živi, podnijet će svaki kako živi.

Teolog Eugen Biser smatra da danas u Crkvi treba jedna vrsta egzorcizma koji će istjerati duh težine iz Crkve, to jest demone utučenosti, bezvoljnosti, pesimizma, demone koji kršćanima oduzimaju duh veselja i radost vjere. U današnjem svijetu radost je čudo. Ljudi koji su radosni smatraju se pomalo luckasti. Kazaljka u srcima ljudi okrenuta je na jad, gubitak, smrknutost. Po čemu se prepoznaje čovjeka koji je u Bogu? On je radostan čovjek. Vrijeme došašća poziva da radost bude obilježje kršćanskih zajednica i liturgijskih slavlja.

Fra Anđelko Domazet

**************

Nada je jača

Došašće je vrijeme nade. To nije vrijeme jeftinih obećanja kojih se nitko ne može držati. Nada je jednostavno optimizam. S obzirom na privredni razvoj, klimatske krize, neznatan broj rođenja nema najave optimizma. Dobro ali nada. U čemu je razlika? Optimizam misli: To već nije tako loše! Mi ćemo već uspjeti! Nada je naprotiv realistična. Ona ne bježi od onoga što je teško, niti se bavi uljepšavanjem. Vjeruje u to da Bog također i u najvećoj nevolji daje oslonac. Duboka je bila nevolja pred dvije i pol tisuće godina u kojoj je prorok govorio riječi nade svome siromašnom, potlačenom narodu, a koje danas na treću nedjelju Došašća čitamo u svetoj misi. Moglo bi se kazati da su ove riječi dvije i pol tisuće godina mlade. One pristaju nepromijenjene i danas.

Što čini prorok da ne bi potonuo u jednom vremenu koje je bilo puno nevolje kao i naše? On gleda u Boga i nalazi utjehu u nevolji. Nada znači pouzdati se u Boga protiv svake nade. Tako prorok postaje glasnik nade. On zna da je ovlašten donositi nadu. Bog mu u tome daje snagu: “Duh Gospodnji na meni je!”

On tako može siromasima svoga naroda – a tada je to bila velika većina – “donijeti radosnu poruku”. Koju? On nema novca za dijeljenje, nikakvu moć, ni dobra zemlje da bi ih dijelio. Ono što može saopćiti je radost u Bogu: “Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu.” Kao što je to sa zaručnikom i zaručnicom, kao što je to kod jedne radosne svadbe, tako je to za onoga koji svoje povjerenje stavlja u Boga.

Ali što se to već mijenja u nevolji siromaha? Upravo ovdje je poruka i za naše vrijeme, a vrijedi za sva vremena. Sve se zemaljske sigurnosti mogu “rastopiti”: zdravlje i novac, uspjeh i ugled, vlast i čast. Sve to od danas na sutra može nestati. To nam pokazuju i izbori u Hrvatskoj. “Sve prolazi, samo je Bog dovoljan”, kaže sv. Terezija Avilska. I sada odlučujuće: To povjerenje u Boga mijenja svijet. To ohrabruje čovjeka da ne postane beznadan, očajan. To motivira da usprkos svakoj nevolji počne nanovo. Bez povjerenja u Boga svijet tone u kaos, mi se rušimo u panični egoizam, sve više vidimo samo naše vlastite teškoće. Nada daje novi zamah, ona budi snage solidarnosti, ljubav prema bližnjemu, i ne dopušta da siromasi vise obeshrabreni.

Isus je riječi proroka pročitao u sinagogi svoga zavičajnog grada Nazareta, kad je on, u međuvremenu postao poznat i ponovno je došao kući. Zaključio je čitanje riječima: “Danas se ovo pismo ispunilo među vama.” Isus se dakle odvažio riječi proroka Izaije primijeniti na sebe. On je osvjedočen, da ga je Bog poslao ljudima, da im donese nadu, osobito siromasima, ljudima “čija su srca slomljena”, zatvorenicima i sužnjima.

I Isus je držao riječ. Otkad je on donio poruku nade u svijet, ljudi nisu prestali ostvarivati njegov “program”. Nesebično pomažu tamo gdje nailaze na nevolju. Njeguju neizlječive, prate umiruće, posjećuju zatvorenike, kratko, posvuda donose “svjetlo u tamu”. Bez njihova povjerenja u Boga, oni ne bi imali snage za to. Jednostavno nada je jača.

Fra Jozo Župić