2. nedjelja po Božiću

Djeca smo Božja

Snažno i dojmljivo govori Ivan u Proslovu svoga evanđelja o vječnoj Božjoj riječi, koja je tijelom postala. Time nam predstavlja tajnu Božjega utjelovljenja, po kojoj smo u milosti primljeni u zajedništvo djece Božje.

Sasvim jasno izlazi na vidjelo božanstvo Isusa Krista: “Riječ bijaše Bog.” To je vječna riječ ljubavi, u kojoj nebeski Otac “rađa” Sina, i to izlaženje Sina od Oca je vječni izvorni odnos. Sin je jednako vječan kao i Otac: on je istobitan s Ocem; oni su jedno po zajedništvu Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i Sina. Hebrejska riječ “ruach” za “Duha” znači prvobitno “dah”, “vjetar”, “povjetarac”, i Duh Sveti je dah ljubavi između Boga Oca i Boga Sina. Sin je opet riječ Očeva, koja (s njim) “puše” ljubav, kako su izrazili Toma Akvinski i drugi veliki teolozi.

Dakako da je ovdje ljudski govor uskraćen: Bog je apsolutno savršeno i najviše duhovno biće. On nadilazi sve što mi možemo predočiti ili možemo zamisliti, i on bi nam ostao vječno nepoznat, da se nije objavio u vremenu. A to se dogodilo baš po utjelovljenju Božje riječi, dakle po tajni Utjelovljenja.

Upravo time nam Bog saopćava svoj život i svoje svjetlo: mi nismo izgubljeni u beskonačnosti svemira, nego nas sam Bog prihvaća. Njemu puno znači čovjek na ovoj maloj zemlji, da je On sam postao jedan od nas. Koja uzvišena tajna božanskog spuštanja u ljubavi!

Ipak “njegovi ga ne primiše”, kaže se u Evanđelju. Isus Krist, bijaše znak protivljenja. Mnogi ga odbaciše, jer su oni – kako Ivan reče, više ljubili tamu nego svjetlo.

Istina je i to, da su ga mnogi prihvatili u vjeri: “A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo Ime.

U vjeri i u krštenju postali smo djeca Božja; imamo udjela u božanskoj naravi. Sam Bog stanuje u našemu srcu; postali smo svetište trojstvenoga Boga. Bog, koji je uzeo naše i postao čovjek, dao nam je udjela u svome i pobožanstvenio nas, a da ne prestajemo biti ljudi. Objavila se tajna ljubavi; ispunila se “čudesna razmjena”!

Tako uistinu “vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine”. Ako se toga držimo, naše srce zrači svjetlošću koja obasjava tamu. U mjeri kako ljubimo našu braću i sestre, to svjetlo širimo dalje, na druge. Odatle crpimo nadu u dovršenje u vječnoj Božjoj slavi.

Fra Jozo Župić

***********

Boga nitko nikada ne vidje

Dobro smo čuli u današnjem Evanđelju: Boga nitko nikada ne vidje. Dakle, to stoji u Bibliji koja od prve do posljednje stranice radi o Bogu.

Kako govoriti o nekome koga se ne vidi? Kako vjerovati u nekoga kojega nikada ni jedan čovjek nije vidio? Možemo li govoriti o Bogu? Ili bismo morali o njemu šutjeti? Istočna Crkva kaže u svojoj liturgiji: “Ti si neizrecivi, neshvatljivi, nevidljivi i nedokučivi Bog.”

Možda stvarno nepromišljeno govorimo o Bogu. Mnogi su mišljenja, da niti se može kazati ili nijekati, kao da Boga uopće nema. To je stav takozvanih agnostika. Budući da se o Bogu ništa ne zna, također je uzaludno o tome mudrovati, ima li Boga ili ne, tako oni misle.

Drukčije vidi današnje Evanđelje. Ono jasno kaže, da Boga nitko nikada ne vidje. Osim jednoga! Postoji iznimka! Tu je jedan koji posebno poznaje Boga, i stoga kao jedini može nešto kazati o njemu. Taj jedini “donio je vijest”, vijest o Bogu. Današnje evanđelje je jedinstven himan, oduševljena pjesma o tom Jedinorođencu koji je s Bogom u prisnom odnosu, tako da on može s puno znanja govoriti o njemu.

Ivan, pisac Evanđelja, naziva toga jednoga “Riječ”. On kaže, da je Riječ s Bogom jedno, da je od početka bila kod Boga, i da je ona sam Bog. Ta Riječ je život i svjetlo. Ona isprepliće sve, obasjava sve, djeluje u svemu i u svima. Bog je po Riječi sve stvorio. Bez nje nije ništa postalo.

Ona je prisutna u svim ljudima kao razum, duša, koja oživljava svaki život, omogućava svako razumijevanje. Ona je kao duh u ljudima, koji nam daje da spoznamo istinu i otklonimo zabludu. Iako ne može vidjeti Boga, u položaju smo spoznati, da svijet nije slučajno nastao. U početku bijaše Riječ, Smisao, a ne besmisao. Prirodni red pokazuje, da je ona željena od Stvoritelja, vođena od Razuma.

Ipak slijedi snažna izjava koja rasvjetljava, zašto je ovo tekst Božićnog evanđelja: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.” Taj jedini koji poznaje Boga “iznutra”, je Isus Krist. Njegovo rođenje slavimo na Božić. Nije rođeno samo ljudsko dijete, nego “Riječ tijelom postade”, Božja Riječ je postala čovjek. Isus donosi vijest o Bogu, iz svoga najnutarnijeg srca. Točno je: Boga nitko ne vidje. Ali Isus je Božji glasnik. Tko njega vidi, vidi Božje ljudsko lice. Tko njega čuje, čuje Božju vlastitu riječ. Bog ostaje neshvatljiva tajna. Ali Isus, Božji Sin, Betlehemsko Dijete, približava nam Boga da ga dohvatimo.

Fra Jozo Župić