2. vazmena nedjelja

Pokaži mi svoje rane

Danas je u središtu apostol Toma. On je tako nešto kao zaštitnik sumnjivaca. Toma vjeruje samo ono što može vidjeti i dotaknuti. Je li Isus stvarno uskrsnuo, kao što to tvrde kolege, on to ne želi vjerovati, tako dugo dok sam ne preispita. On je kod mnogih ljudi kojima je teško vjerovati, simpatičan, Oni žele imati čvrste dokaze, a ne neispitane tvrdnje.

Komu se nije pojavilo puno puta pitanje: Je li sve to tako? Ima li života poslije smrti? Ima li uskrsnuća? Je li Toma zaštitnik sumnjivaca? Ili je prije zaštitnik onih koji se ne daju hraniti jeftinim odgovorima. Toma, zaštitnik onih koji traže?

Toma je simpatičan po tome što je bio tražitelj. Vjerujem, da nije tražio samo dokaze. Možda je iza njegovih sumnji i pitanja još nešto dublje. Toma je želio samo vjerovati, da je Isus uskrsnuo, ako bi on mogao dotaknuti njegove rane. Zašto je to njemu bilo tako važno? Možda iz jednostavnog razloga: Ako taj uskrsnuli stvarno treba biti Isus, tada se na njemu još moraju vidjeti rane razapinjanja: vidljivi znakovi čavala na rukama i velika rana na njegovom boku. Na tim ranama on želi imati sigurnost a ne pasti u razočaranje.

Vjerujem da postoji još dublji razlog, zašto Toma želi dotaknuti Isusove rane. Ne upoznajemo li mi stvarno jedni druge tek tada, kada počnemo gledati rane drugih, i kada se ne plašimo također naše vlastite rane pokazati. Nitko ne ide bez rana kroz život. Ali ih većinom pokušavamo sakriti pred drugima. Mi se želimo očitovati kao “ja sam ok.” Samo ako je tu povjerenje, možemo se otvoriti i pokazati, gdje su nam životne rane. Prijatelji, i oni koji se vole, povjeravaju se, i jedni drugima pokazuju svoje rane, a ne samo svoju sjajnu stranu, svoje uspjehe i ostvarenja.

Toma želi ne samo vidjeti Isusove rane. On ih želi dotaknuti. On želi sebi da ga Isus dotakne svojom patnjom, svojim bolima. On ne želi naći Isusa koji više nema rana. Samo tako može predočiti sebi prijateljstvo s Isusom. I kad je stvarno mogao vidjeti Isusa i dotaknuti ga, on kaže Isusu čudesnu riječ: “Gospodin moj i Bog moj!”

I time nam sumnjivi i tražeći Toma govori nešto odlučujuće: Ti nalaziš Boga samo, ako se ne okreneš od rana drugih! Ja ne mogu priznavati Boga a bježati pogledom od patnje bližnjega.

Fra Jozo Župić

**********************

Vidjeti očima vjere

Apostol Toma došao je tek kasnije do uskrsne vjere, jer nije bio prisutan kad se Isus očitovao ostalim apostolima. Ovi su ga izvijestili doduše s puno oduševljenja i osvjedočenja. Ipak, Toma je ostao skeptičan. U današnjem evanđelju donesena je njegova sumnja: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” (Iv 20,25)

Kako reagira Isus? Pristaje li on na Tominu želju? Očituje li se on baš njemu? On to čini, jer Toma je ipak član kolegija dvanaestorice koji treba dati svjedočanstvo o raspetomu i uskrslomu Gospodinu. A kad je Toma na željeni način smio susresti uskrsloga Gospodina Isusa Krista, u svojoj nutrini je uzdrhtao i kazao: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28)

“Nevjerni Toma” kako je bio nazvan, došao je od sumnje koja pita do svijesti postojane i nepokolebljive vjere. Za nas sve koji čitamo ili slušamo Ivanovo evanđelje, vrijede Isusove riječi: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29)

Sveti papa Grgur Veliki je formulirao: Nevjera i sumnja Tome apostola nama su više koristili nego vjera ostalih apostola. On je samo težio za osvjedočenjem, a nije načelno odbijao. To mu je po susretu s uskrsnulim Gospodinom dopušteno, i o tome izvještava evanđelje. Isus se dao Tomi prepoznati po jasnim dokazima kao uskrsnuli, koji je ujedno onaj koji je umro na križu. U svojoj vjeri Toma je tada shvatio ne samo Kristovo čovještvo, nego i njegovo božanstvo.

Ova druga vazmena nedjelja također je nedjelja božanskog milosrđa. Bog se u svojoj ljubavi okreće ljudima i daruje nam u krštenju i ostalim sakramentima oproštenje naših grijeha. Cijena za to je predragocjena Kristova krv, koja je prolivena za nas, kad je Isus umro na križu. Tako gledajući nema “jeftinog milosrđa” koje se drugima nameće protiv njihove volje ili se ne osvrće na nepravdu grijeha. Isus Krist omogućava nam obraćenje i oproštenje naših grijeha, on nam pruža u sakramentu milosrđa – u svetoj ispovijedi – šansu novoga početka, koju uvijek iznova trebamo koristiti.

Na to nas poziva i sveti otac papa Franjo, koji je poveljom “Misericordiae vultus” proglasio Svetu godinu milosrđa, koja će trajati od 8. prosinca 2015. do 20. studenoga 2016.

Budimo također milosrdni ljudi; koji su otvoreni za nevolju drugih i to pokažimo pravim sudjelovanjem. Jer, i mi primamo Gospodinovo milosrđe u svoj punini. Neka nam Marija, majka božanskog milosrđa svima pokaže dobri put spasenja i otvori nam izvore milosti u Isusu Kristu, svome Sinu. Amen.

Fra Jozo Župić

**********************

Nedjelja milosrđa

Nedjelja milosrđa dobila je svoj naziv od 2000. godine. Tada je papa Ivan Pavao II. jednu svoju molbu izrazio na ovaj način: Bog je nedokučivo milosrdan! Ali zašto baš na nedjelju poslije Uskrsa treba to posebno slaviti? Što nam govori današnje Evanđelje?

Ono izvještava o dolasku Uskrsnuloga k svojim učenicima. U strahu da ne bi bili uhvaćeni kao i Isus, oni su bili zatvorili vrata u prostoru u kojem su s Isusom slavili Posljednju večeru. Tamo su ostali cijelo vrijeme, a Isusa su ostavili samoga na njegovom Križnom putu, samoga na križu (osim Ivana), nisu se brinuli ni za njegovo tijelo, da bude dostojno pokopano. Uistinu kukavički, ali ljudski razumljivo.

I tu dolazi Isus. Usprkos zatvorenih vrata on je tu, živ, on koji je bio umro i pokopan, sada je posred njih. I sada ono začuđujuće: nikakva riječ predbacivanja! “Gdje ste bili? Zašto ste me napustili?” Sasvim suprotno: “Mir vama!” Isus je milosrdan! On zna iz kakvog su materijala. Umjesto predbacivanja mir! Umjesto da nama predbacuje naše zatajenje, on nas ohrabruje i potiče na pouzdanje.

Papa Ivan Pavao II. htio je da svim ljudima bude upisana u srce poruka o milosrdnom Bogu. Koji put se trebamo prestrašiti kako je u Crkvi prisutna slika o Bogu koji kažnjava. Kako je došlo do toga? To je sigurno duga povijest u kojoj krivnju snose i svećenici. Mnogi su se bojali, da ako bi puno govorili o “dragom” Bogu tada bi “ljudi činili ono što žele”. Stoga su mislili da moraju prijetiti Božjom kaznom, kako bi ljude opominjali pred grijehom.

Sigurno je i to: Isus je također opominjao. On je ukazivao na ozbiljne posljedice grijeha. Ali je s grješnicima bio milosrdan, prije svega da ljudi ne bi bili tvrda srca. Takav je bio i apostol Toma. On je želio vjerovati samo ono što može vidjeti. Želio je vjerovati u Isusovo uskrsnuće, samo ako bi ga mogao dotaknuti. Isus mu je to dopustio. Smio ga je vidjeti i dotaknuti. I tada je izgovorio čudesno i jako priznanje: “Gospodin moj i Bog moj!”

Nedjelja milosrđa! Isus je milosrdan svima koji se kao i Toma teško nose s vjerom. On ne grdi niti prigovara. Dolazi nam ususret. Dopušta da ga dotaknemo. Utješno je da jedan sumnjivac kao što je apostol Toma nalazi Isusa. Ohrabrujuće je vidjeti da od “nevjernog Tome” postaje duboko vjeran čovjek.

Danas je u mnogim župama slavlje Prve svete pričesti. Isusovo milosrđe vrijedi osobito za djecu.On je njih tako ljubio da je rekao: “Pustite djecu neka dolaze k meni. Ne priječite im.” Kako bi bilo lijepo kada bi mnoga djeca koja danas po prvi put primaju euharistijski kruh, i dalje dolazila k Isusu – na nedjeljnu svetu misu (sa svojim roditeljima)!

Fra Jozo Župić