20. nedjelja kroz godinu

Božje milosrđe za nevoljne

Prijatelji su se našli jedne ljetne večeri u vrtu na grilanju. Okupilo se nekoliko mladih obitelji s djecom. Jedna je obitelj povela i psa ovčara. Za vrijeme blagovanja komad mesa pao je na travu. Pas se poput munje  zaletio prema komadu mesa. Skočio je i dječak i uzviknuo: “To je moj komad. Malo ću ga očistiti i pojesti.” Vlasnik psa je uzviknuo: “Što je na podu pripada njemu i gotovo.”

Sve ima svoj red: čovjek, pas i svakom njegovo. Pas je imao sreću.

Molba Kanaanke u evanđelju odigrala se na sličan način. Ona ne želi prekoračiti crtu razgraničenja, u ovom slučaju crtu između vjernika i nje poganke. “Samo i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara”, tako ona argumentira. “Ja znam da ne pripadam vama koji sebe držite za izabrane, za Božji narod, a ja sam ništa u vašim očima. Ali, i za mene može biti nešto što pada na zemlju kao i psićima. Ja to trebam, jer je ugrožen život moje kćeri.”

Teško je podnijeti kada se ljudi uspoređuju sa psima i netko mora imati debelu kožu da bi izdržao tu sliku, ali na žalost to su stvarnosti od kojih ljudi žive kao psi. Mnogi žive pokraj brda smeća i čeznutljivo iščekuju novi otpad kako bi možda u njemu našli nešto za sebe.

“O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš. I ozdravi joj kći toga časa.” Gdje Isus nalazi takvu vjeru, prepoznaje se djelovanje njegova Oca. Samo Otac može otvoriti srce za njega. U vjeri sa ženom koja probija granice radi se o samome Bogu. I on otvara Isusovo poslanje. Poslanje nije više ograničeno na dom Izraelov. Ono se treba otvoriti za sve ljude u nevolji. Isus treba učiniti djelatnom moć ozdravljenja tamo gdje mu vjera otvara prostor.  Zato odgovor: Neka ti bude kako želiš. I toga časa ozdravi joj kćer.  Time već počinje nešto u vremenu Isusova zemaljskog života što nakon njegova uskrsnuća treba zahvatiti cijeli svijet. Nije bilo lako za prve kršćane koji su bili Židovi, otvoriti Crkvu za pogane. Sam uskrsnuli morao je probiti granice. On je to učinio po svome Duhu  koji je  u ljudima proizveo čudo vjere. To su znali kršćani slično kao i Isus naočigled  vjere majke Kanaanke, da njihov Bog ne želi granice. Ne ide se više za tim da se okupe izgubljene ovce doma Izraelova. Ide se za tim da se Božje milosrđe posvjedoči svim ljudima u nevolji i da se obitelji svih ljudi izmire s Bogom i međusobno. Bog je izabrao Abrahama da bi u njemu blagoslovio sve ljude. Bog je izabrao narod da bi u njemu zasvijetlilo svjetlo za sve narode.

Mi se zovemo “katolička” Crkva. Često puta nismo svjesni toga imena. Pod tim se misli da je Crkva dobila nalog da svim ljudima i narodima saopći ozdraviteljsko, oslobađajuće i pomirujuće Božje milosrđe.

Drugi vatikanski sabor izričito se izjasnio u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes: “Crkva je, naime već od početka svoje povijesti naučila izražavati Kristovu poruku služeći se pojmovima i jezikom različitih naroda, da evanđelje prilagodi shvaćanju sviju.  I taj prilagođeni način naviještanja objavljene riječi mora ostati zakonom svake evangelizacije. Tako se naime u svakom narodu stvara mogućnost da na svoj način izrazi Kristovu poruku i ujedno se promiče životna razmjena između Crkve i različitih kultura narodâ.” (GS 44)

Naše okupljanje u crkvi otvaramo u molitvama i euharistijskoj molitvi ne samo za cijelu Crkvu nego za sve ljude kao kćeri i sinove Božje. Zato smo mi katolička Crkva, Crkva za sve. Stol na kojemu se kruh Božjega milosrđa s nama dijeli, nije samo znak za zajedništvo vjernika, nego znak za Božju volju, da se svi ljudi međusobno ujedine. To je čudo Božje da u Isusovom predanju za nas  prepoznajemo i primamo Božju ljubav. Sa zahvalnošću za to čudo povezujemo nadu da Božja ljubav zna svoje putove prema svim ljudima. Gdje se ljudi otvaraju, Božje milosrđe nadilazi sve moći zla.

Možda bismo na kraju mogli postaviti samima sebi pitanje: poznajem li svoju vjeru? Upuštam li se u razgovor sa strancima da ih čujem što vjeruju, i čemu se nadaju? Jesam li otvoren otkriti zajedništvo s drugim religijama i kako ujedno stojim u svojoj vjeri? Isus konačno nema straha podijeliti svoju vjeru sa strancima. On je to napisao kršćanstvu  u rodoslovnu knjigu: svaki čovjek je slobodan od Boga, prihvatiti tu vjeru.

Fra Jozo Župić

***************

Kako vlastitu molitvu oživjeti?

Mt 15,21-28

U prvi mah današnji evanđeoski odlomak djeluje zbunjujuće. Stavlja nam pred oči sliku Isusa koji prolazi pokraj žene Kanaanke ne obazirući se na njezin vapaj. Štoviše, Isus uvredljivo odvraća ženi: ‘Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima!’ Jedna uistinu upitna i zbunjujuća pripovijest koja nas provocira na daljnje razmišljanje. Kako objasniti Isusovu reakciju?

Znamo da četiri evanđelja nisu Isusovi životopisi u doslovnom smislu riječi. Iza opisane evanđeoske situacije skrivaju se problemi prve kršćanske zajednice. Prvi su kršćani shvaćali da je Isus ‘poslan najprije k izgubljenim ovcama doma Izraelova’ i da ne trebaju imati kontakta s poganima. I apostol Pavao htio je najprije navijestiti evanđelje Židovima. Kada su oni to odbili, okrenuo se poganima (usp. Rim 11). Kontekst je, dakle, otvaranje i širenje kršćanskog poslanja prema poganima, nežidovima. Bilo je dosta onih koji su se tome protivili. Evanđelisti žele ovom zgodom pokazati da je otvaranje i širenje radosne vijesti poganima u duhu Isusova postupanja. I tako imamo sliku Isusa koji uči, koji postupno širi granice vlastitoga poslanja, mijenja svoju odluku, zaustavlja se, prepoznaje veliku vjeru žene strankinje.

Nadalje, današnji evanđeoski odlomak poučan je za temu molitve. Isus jasno kaže: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7). Možda nitko nije tako dobro shvatio ove Isusove riječi kao žena Kanaanka. Malo je stranica u evanđelju koje se tako često ponavljaju u našemu svakidašnjemu životu. Zato je ova žena simbol svih onih koji vjeruju da ne postoje zatvorena vrata. Nije se umorila, nije pustila Isusa na miru. Bog dakle sluša i onda kada nam se čini da uopće ne sluša. “Neće li Bog – nadoda Isus – obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?” (Lk 18,6)

Kako vlastitu molitvu oživjeti? Kako je ispuniti srčanim i iskrenim predanjem žene Kanaanke? Naše su molitve snažne kada u svakidašnjemu životu ostvarujemo ono za što molimo. Ako se, primjerice, molimo za zdravlje, trudimo se misliti u svojoj svakidašnjici na zdravlje a ne na bolest. Ako se molimo za mir i slogu, moramo nastojati u svom bližnjemu gledati ono što je dobro. Ispravno moliti znači ispravno živjeti. Kako izgleda naša svakidašnjica? O čemu razgovaramo? Ogovaramo li? Jesmo li zavidni? Jesmo li pesimistični? Trošimo li uludo vrijeme na ispraznosti ovoga svijeta ili na duhovni napredak? Ako je tako, tada molitva nema učinka u našoj nutrini. Ona u konačnici ostaje bez plodova. To nije molitva koja se živi!

Netko reče da Bog na molitve odgovara na jedan od tri načina: a) Da. b) Ne još. c) Imam za tebe nešto bolje. Kod istinske vjere ostaje uvijek određena napetost između ljudskih želja i Božje volje. Takva molitva ne pretpostavlja neznanje Boga (jer ‹zna vaš Otac da vam je sve to potrebno!›) ili želju da se izmijeni Božja volja, već čovjekovo neznanje o Njegovoj volji u svojoj konkretnosti, i s druge strane, svijest da je Božja volja dobrohotna prema nama.

Molitva je vjera na djelu. A bezuvjetna vjera uvijek dolazi prije iskustva. Najprije valja probuditi vjeru, pa će čovjek zatim dobiti i dovoljno ‘znakova na putu’. Molitva je najradikalniji oblik vjere, odnosno poniznosti pred Bogom. Takva vjera ima oči koje u svakom događaju života umiju vidjeti mnogo više od onoga što bi čovjek htio odmah i neposredno razumjeti. Prava vjera ima samo jednu brigu: da sve ono što nam se čini da posjedujemo stavimo u Ruke koje su mnogo sigurnije od naših. Ako u svom srcu nosimo takvu vjeru, tada će nam Bog otkriti da je ono što nam svakodnevno prelazi preko ruku dostatno za naš život.