21. nedjelja kroz godinu

Što govore ljudi o meni?

U vrijeme izbora po našim ulicama i trgovima, po zidovima i stablima  stotine plakata sa ženama i muškarcima, političarima koji se natječu za naše glasove. Oni nas žele pridobiti za sebe, za svoju stranku. Drže o sebi da su sposobni, gledaju nas s tih plakata i pitaju: “Što  mislite o meni? Jesam li sposoban biti vaš delegat,ministar, predsjednik ili predsjednica?” I Isus pita svoje učenike: “Što govore ljudi o meni a što vi kažete?” Petar reče: “Ti si Krist – pomazanik, Sin Boga živoga.”

Petar je poznavao Isusa već dulje vrijeme. Bili su zajedno na putu. Postali su prijatelji. Petar je doživio Isusa kao čovjeka koji se zauzimao za ljude na rubu društva. Doživio je kako Isus liječi gubavce. Jedno takvo ozdravljenje značilo je: vraćanje života ovim bolesnicima. Oni više nisu morali biti izvan mjesta i živjeti izvan obitelji. Mogli su se vratiti u život i započeti novi. S obiteljima i prijateljima. Za njih više nema izolacije. Dakle, Petar je doživio Isusa kao onoga koji je okrenut prema ljudima. On k njima ide i brine se za njih. Ljudima oprašta i uvijek im priča o milosrđu svoga Oca. On ne treba zidne plakate niti izbornu strategiju. Petar je to doživio i daje jasno svjedočanstvo:”Ti si Krist, Sin Božji!” A Isus će njemu: “Ti si Petar-Stijena!” Premda je Petar, tako se čini, puno puta prevrtljiv, Isus se oslanja na njega. Njemu povjerava puno toga, ohrabruje ga za mnogo toga, on na njemu gradi i vjeruje u njega.

Isusovo pitanje: “A što vi mislite o meni?”, ne završava s Petrom u vrijeme učenika. Ne, ono ide dalje kroz stoljeća povijesti do nas danas. To pitanje upućeno je svakome i svakoj i ujedno je poruka nama. Ti i ja, mi ćemo biti pitani: “Što vi kažete o meni?”
Svaki od nas je upoznao Isusa. Počevši od našega rođenja i krštenja mi imamo svoju povijest s njime. U našoj župskoj zajednici mogu se čuti osobni odgovori koji nam pričaju o tome što su pojedinci doživjeli s Isusom:

“On mi je dao snagu kad sam bio bolestan. Kad više nisam znao tko mi još može pomoći.”

“Ja sam osjetila da je Isus uza me kad sam se nakon rastave našla u situaciji koja mi je prijetila da ću upasti u duboku jamu.”

“Da nije bilo Isusa, da nisam osjetila njegovu blizinu, ja nikada ne bih mogla podnijeti smrt moga muža.”

“To je bio poseban doživljaj, tako pričaju mladi koji su se vratili iz Taizéa. To je bilo nešto osobito. To pjevanje i molitva duboko su me dirnuli.”

Učenici na putu za Emaus, nakon Isusova uskrsnuća idu s Isusom i opisuju stanje svoje duše: “Zar nije gorjelo srce u nama…?”

Mislimo na minute i časove u kojima smo osjetili: Isus je za mene tu, on je sada tu! On je sa mnom, pokraj mene. Sa mnom je na mome životnom putu.

Tko će na izborima biti izabran?  Mi ne znamo. Mi ne znamo ni hoće li nečiji smiješak sa zidnoga plakata ili govor na mnogim mjestima potaknuti birače da zaokruže dotično ime. Znamo što nam je Isus pokazao: okrenutost prema ljudima, biti za njih tu. Na osobit način za siromašne, progonjene, one koji su na rubu društva i koji nemaju odvjetnika koji bi se zauzeo za njih. U vjerovanju ćemo odgovoriti formalno na Isusovo pitanje: “Što vi mislite o meni?” To pokažimo ne samo ovdje u crkvi nego i u našoj svagdašnjici, da smo doživjeli Isusa kao prijatelja, kao onoga koji s nama ide i kao prijatelja kojega slušamo. Ako to iskustvo uvijek priznajemo u molitvi ili u razgovoru s drugima, tada i za nas vrijedi Isusovo ohrabrujuće obećanje Petru ali i nama danas: na tebi, na svakome pojedinom i pojedinoj, sa svim jakim i slabim stranama, na tebi i na meni želi Isus i dalje graditi svoju Crkvu. Kao i Petar smijemo i mi učiniti pogreške i kao i on vjerovati Bogu, da on sve još jednom okreće na dobro. Molimo za to da mnogi ljudi prihvate tu poruku i nju pokušaju živjeti u svojoj svagdašnjici. Molimo i za to, da naš papa Franjo sa svojom službom i dalje može biti stijena i temelj naše Crkve.

Fra Jozo Župić

**************

Sve religije jednake?

Mt 16,13-20

Ovaj raširen slogan dobro izražava prevladavajuće stavove današnjih ljudi, barem na Zapadu, kada je riječ o odnosu između različitih religija. U susretu sa sljedbenicima drugih religija treba li kršćanin razgovarati o pitanju istine ili se samo smješkati i ljubazno klimati glavom, isticati da je jedino važan mir, tolerancija, nenasilje?

U dijalogu s drugim religijama, od Drugog vatikanskog sabora pa do danas, Crkva je nastojala najprije istaknuti ono što je zajedničko između kršćanstva i nekršćanskih religija, a potom ukazati i na razlikovanje, na ono što je vlastitost i posebnost kršćanske vjere. Uza svu otvorenost za druge religije, kršćanin treba ponajprije čvrsto stajati u vlastitoj vjeri i čitavim svojim bićem u njoj živjeti.

A vi, što vi kažete, tko sam ja? (Mt 16,15) Isusovo pitanje ključno je za kršćansku vjeru i kršćanski identitet. Tko je Isus? Tijekom povijesti kršćanstva razvile su se bezbrojne predodžbe o Isusu. Često se stvarala slika o Isusu u službi vlastitih interesa, uvjerenja i predrasuda. Mnogi su kršćani propagirali ‘svoga Isusa’ kako bi potkrijepili vlastiti ograničeni pogled na svijet i Božju istinu. Zbiljski Isus nadilazi sve te povijesno uvjetovane slike o Njemu.

Čitajući evanđelja uočavamo da je Isus izbjegavao naslove koje su mu ljudi pripisivali i pomoću kojih su ga htjeli definirati. U evanđeljima Isus često postavlja pitanja svojim učenicima i suvremenicima (usp. Lk 10, 36; 15,4; 20, 16; Mt 18, 12; 21, 1; Iv 1, 38). Postavljajući pitanja u čenicima, želi ih potaknuti na razmišljanje. Tko prestaje pitati, iznutra duhovno umire. U Isusovu pitanju osjeća se osobni i dijaloški ton. Nije pitao: ‘Tko sam ja?’ nego: ‘Što vi kažete tko sam ja?’ Isus povezuje svoje pitanje uz cijenu učeništva. Poziva na nasljedovanje. Ako smo odlučili stvarno poslušati Isusovo pitanje i na njega iskreno odgovoriti, mijenja se čitav naš život. Jer, odgovor na Isusovo pitanje o njemu samome nije predmet akademskih diskusija, nego je način života. Prve su učenike nazivali “sljedbenici Puta”.

Prije nego li damo brzi odgovor, kao što je Petar učinio, kada ga je oslovio “Krist – Pomazanik Božji!” (Lk 9,20), trebali bismo zastati u tišini, osluškivati. Biti sigurni da smo pitanje stvarno čuli. Može li se uopće reći, tko je netko, ako nemamo odnos prema njemu? Isusa prepoznajemo u odnosu prema nama, očima srca.

Odgovor jest slušanje. Sve ovisi o tome koliko intenzivno slušamo, koliko vremena i pozornosti posvećujemo Isusovu pitanju. Kakvoća naše pozornosti određuje kakvoću svih pitanja koja postavljamo o njemu. Pozornost utječe na način na koji ga kao osobnu zbilju susrećemo, jer je pozornost mjesto susreta s Isusom sada i ovdje. Isusov identitet ne otkriva se intelektualnom ili povijesnom analizom. Povijesno je istraživanje samo početak, a ne i svršetak otkrivanja Isusova identiteta.

Značenje Isusovog pitanja ovisi o kontekstu u kojemu je postavljeno. U Lukinom evanđelju čitamo: “Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim njegovi učenici. On ih upita: Što govori svijet, tko sam ja?” Isusovo pitanje dolazi iz osame, iz molitve. I odgovor treba doći iz molitvene tišine i kontemplacije. Molitva nam otvara prostor njegove uskrsne Prisutnosti. Duboko intuitivna i duhovna spoznaja Isusa Krista zbiva se u molitvi.