21. Utjelovljenje Evanđelja u život

Kad je jednom prilikom sveti Franjo posjetio kardinala Hugolina, kako je već bilo vrijeme ručka, pošao je u prošnju. Kad se vratio, poredao je komadiće crna kruha po kardinalovu stolu. Kad je to kardinal opazio, bilo mu je malo neugodno, napose zbog novopozvanih gostiju. Ono što je isprosrio, Franjo je vedra lica razdijelio vitezovima i kapelanima koj bijahu za stolom. Svi su ovi to s neobičnom ljubaznošću primili; jedni su pojeli, a drugi iz poštovanja sačuvali. Kad je blagovanje dovršeno, kardinal je ustao i čovjeka Božjeg poveo nasamo. Raširio je ruke i zagrlio ga. Zatim mu reče: „Zašto si mi, brate u kući, koja pripada tebi i braći, načinio neugodnost te si pošao u prošnju?“ Nato će njemu svetac: „Mnogo veću čast sam vam iskazao, kad sam počastio većega gospodina. Gospodinu se sviđa siromaštvo, a naročito ono prosjačko, koje je dragovoljno. Ja posjedujem kraljevsko dostojanstvo i izvanredno plemstvo, što slijedim onoga Gospodina, koji „premda bijaše bogat, poradi nas postade siromašan“. I nadodao je: „Više uživam za siromašnim stolom na kojem je bijedna milostinja nego za bogatim na kojem se redaju jela da im se jedva zna broj.“ To je biskupu poslužilo za veliku duhovnu izgradnju pa je zato rekao svecu: „Sinko, što je u tvojim očima dobro, to čini, jer je Gospodin s tobom.“

Ovdje možemo vidjeti poniznost kardinala koji je kasnije postao papa. Sigurno nije shvatio u početku što je Franjo učinio. On je mislio da je svečeva gesta njega osramotila. Ipak, on je bio spreman učiti od siromaška iz Asiza.

Što mi možemo naučiti od siromaška iz Asiza? Možemo naučiti da je Bog zadovoljan jedino dobrovoljnim siromaštvom. On odgovara i zašto. Isus je sigurno bio „bogat“ zbog svoga božanstva. Ipak, on je postao „siromašan“ da postane jedan od nas i otkupi nas. Kad preuzimamo na sebe siromaštvo mi imitiramo njega. Možda je sv. Franjo čuo ili čitao dio iz poslanice sv. Pavla Filipljanima: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2,5-8).

Franjo je učinio je istu stvar i drugom prilikom. Kada su ga upitali zašto je to učinio, odgovorio je: „Siromaštvo nas čini nasljednicima i kraljevima kraljevstva nebeskoga, a ne lažno bogatstvo“. To je razlog zašto Franju nije bio stid ići u prošnju. Franjo je rekao: „Koliko se braća udalje od siromaštva, toliko će se svijet udaljiti od njih, tražit će – reče – i neće ništa naći. A ako prigrle moju gospođu siromaštinu, svijet će ih hraniti, jer su svijetu dani na spasenje.“

Dok je pravilo iz 1221. za braću zahtjevalo da sami sebe uzdržavaju radom, oni su isto tako često ovisili o sućuti svoje subraće. Pravilo kaže: „(Braća) trebaju biti radosna živeći među odbačenima, među siromašnima i bespomoćnima, među bolesnima i gubavcima, među onima koji prose uz put. Ako su u potrebi, neka braća idu u prošnju. I neka se ne stide, nego neka se radije sjete da je Gospodin naš Isus Krist, Sin Boga živoga i svemogućega, učinio svoj obraz ko kremen (Iz 50,7) i nije se stidio. I bio je siromah i došljak te je živio od milostinje on sam i njegovi učenici.“

Ako ih ljudi uvrijede i odbiju im dati milostinju, trebaju biti zahvalni Bogu za to jer će ih naš Gospodin Isus Krist nagraditi na sudnji dan za primljene uvrede. Sramota će biti pripisana onima koji je uzrokuju, ne onima koji pate zbog nje. Milostinja je naslijeđe i pravo koje dugujemo siromasima jer je naš Gospodin Isus Krist stekao to naslijeđe za nas.

Ako želimo vidjeti kako Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista preokreće vrednote svijeta, samo trebamo pogledati život sv. Franje. On je uistinu upio Evanđelje i tada ga reflektirao u svom životu. Ne bismo li i mi trebali učiniti isto?