20. Pristajanje uz ideale Reda

Pravilo sv. Franje iz 1209. godine, koje je sada izgubljeno, utemeljeno je na evanđeoskom propisu: „Ništa ne uzimajte na put“. Oko 1221., kada je jedan od braće pitao što to znači, Franjo je odgovorio da braća ne smiju ništa posjedovati nego samo habit s pascem i donju odjeću. Ako je potrebno, mogu nositi sandale. Ta nakana sv. Franje za Manju braću bila je vrlo jasna. Štoviše, u to vrijeme Franjo se osjećao prisiljenim napisati posebnije i detaljnije pravilo. Osjećao je tu potrebu zbog onoga što je promatrao u ljudskoj naravi.

Do tog trenutka, Red se brojno vrlo proširio. Iako je svatko, tko je stupao u Red, bio upoznat s zahtjevima siromaštva i posebnog provođenja siromaštva u životu braće, bilo je onih koji su željeli promijeniti ili barem ublažiti pravilo tako da bi ono onda bilo daleko od onoga što je Franjo namjeravao. Franjo je svim srcem to želio spriječiti. Međutim, ni njegovo specifično izražavanje pravila nije spriječilo ono čega se on bojao. To mu je prouzrokovalo veliku tjeskobu i patnju sve do kraja njegova života 1226. godine.

To može biti zbunjujuće. Franjo su već poštivali kao sveca i on je jasno izrekao što je želio. Svi koji su ulazili u Red morali su prodati sva svoja posjedovanja i novac dati siromasima. Ako to ne bi mogli učiniti zbog određenih prilika, bilo im je dovoljno da sve jednostano ostave iza sebe. Ipak, bilo je mnogo onih koji su nagovarali Franju da barem dopusti zadržati vlasništvo u zajedništvu braće. Franjo se snažno protivio takvim prijedlozima. Franjo je uistinu bio zaljubljen u „Gospođu siromaštinu“, ali se čini da mnoga braća nisu imali razvijen takav stupanj ljubavi prema siromaštvu kao što je to Franjo imao. Zašto su onda došli u Red? Možda su bili privučeni svetošću Franje i njegovim uskim krugom braće. Možda su vidjeli siromaštvo kao značku časti nošenu samo izvana, ali ne zagrljenu iznutra kao što je to Franjo učinio.

Sv. Franjo sigurno nije doživljavao život u siromaštvu kao „spasenje“. Znao je da spasenje dolazi po Isusu Kristu. Život u siromaštvu jest sredstvo potpunog davanja sebe Gospodinu. On je želio da se sredstva za život zasluže i budu na raspolaganje onima koji su pozvani na to. On se bojao da će se izgubiti način „gospođe siromaštine“. Sv. Franjo nije imao problema otpustiti onu braću koja nisu mogli prihvatiti pravilo koje je on postavio za Red.

Dogodilo se u Ankonskoj Markiji nakon svečeve propovijedi: neki je čovjek došao k njemu i ponizno zamolio da može ući u Red. Franjo mu reče: „Ako se hoćeš pridružiti Božjim siromasima, najprije siromasima svijeta razdijeli svoju imovinu.“ Kad je taj čovjek to čuo, otišao je i, vođen tjelesnom ljubavlju, svoju je imovinu razdijelio svojima, a ništa nije dao siromasima. Kad se vratio, dogodilo se ovo: ispripovijedao je Franji kako je bio darežljiv i velikodušan, a svetac se nasmijao i rekao: „Idi svojim putem, brate „muho“, jer još nisi ostavio svoj dom i rodbinu svoju. Svoj si imetak dao svojim rođacima, a prevario si siromahe, nisi dostojan da budeš među svetim siromasima.

Počeo si s tijelom, a duhovnoj građevini si postavio nepouzdan temelj.“ Tjelesni se čovjek vratio k svojima i zatražio da mu vrate njegovo, što nije htio ostaviti siromasima. Tako je brzo napustio odluku da teži za krepošću.

Sv. Franjo je pokušao oblikovati svoju braću u savršene ljubavnike „Gospođe siromaštine“. Kao i njegov Gospodin, Isus Krist, sv. Franjo je želio da njegovi sljedbenici budu iznad izvanjskog obdržavanja ili članstva. On je želio da njihova praksa i dobra djela dopru do srca njihova bića.

Neka dobre stvari koje prakticiramo izvana također dopru u srce našega bića.