22. nedjelja kroz godinu

Svoj križ nositi

Što očekujemo od života? Čemu se nadamo u životu?   Zdravlju,  blagostanju,  uspjehu, ugledu, moći, sreći, uspješnome zajedništvu?  Što čini život sadržajnim? Na prvi pogled životne želje su vrlo različite. Ali uz točno gledanje otkrivamo da se  iza svega toga i između svega toga skriva čežnja koja je ista za sve ljude bez obzira kojoj rasi i religiji pripadali i da im je ta čežnja zajednička:  čežnja za životom bez patnje, bez granica, bez oproštaja, bez smrti. Časovi intenzivne sreće i duboke radosti su čudesni. Ali oni prolaze brzo iako se trudimo zadržati ih. Ovih dana za vrijeme poplava u državi Teksas izjavi jedan mladić: “Bili smo kao balon na vjetru”. U životu se puno toga događa drukčije nego ljudi mogu sebi predočiti. To je temeljno iskustvo ljudskoga života da nije sve u čovjekovoj moći, da se planovi križaju i da putovi završavaju u slijepoj ulici. Gubitak radnoga mjesta, teška bolest, iznenadna smrt. Svi planovi mogu biti suvišni. I stoga smo često u tim časovima bolno svjesni kako je sve prolazno i slutimo da mora biti sreća koja ostaje i jedno ispunjenje. Ta čežnja, ta slutnja je duboka opruga svih ljudskih traženja i pitanja prema smislu i sreći. Ona je razlog zašto mi ljudi nikada nismo zadovoljni s onim što smo postigli.

Ni Petar nije mogao slušati ono o čemu Isus govori, kako treba poći u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. U pokušaju da Isusa odvrati od toga puta, Isus mu strogo reče: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!”

Isus gleda dublje. On je došao navijestiti ljudima da je kod Boga vječni život, da je ljubav jača od smrti. I on zna: nisu dovoljne samo riječi. One moraju “postati tijelo” (usp. Iv 1,14), koje će časno živjeti do kraja. Želja spasiti svoj život, za Isusa je bila stvarna kušnja kako to pokazuje i njegova molitva u Maslinskom vrtu. I on je ljubio život! A ono što je danas rekao svojim učenicima u evanđelju, prije svega je rekao samome sebi: “Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?” Na prvi pogled mogla bi nas ta Isusova rečenica prestrašiti i izazvati protivljenje:  trebamo li ravnodušno prolaziti pokraj svega lijepoga i dragocjenoga što nam naš svijet nudi?  Zar se mi ne smijemo radovati i zauzimati se za to? Imaju li pravo oni koji odbacuju svoj život, jer ne mogu vidjeti nikakav smisao? Ipak poslušajmo točno: Isus ne kaže da bi zemaljski život bio loš ili besmislen. Ali on ukazuje na to da ima i drugih vrijednosti tako važnih za našu sreću, da je sve ostalo drugorazredno, da ima časova i situacija u kojima smo stavljeni pred odluku kojim vrijednostima u našemu životu trebamo i želimo dati prednost: prolaznim ili neprolaznim. U takvim odlučnim časovima može nas Isusovo pitanje usmjeriti: “Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? i “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.”

Isus nas ne želi prestrašiti nego nam daje da odahnemo, ne da učinimo život crvljivim nego nam daruje mirnoću i orijentaciju.  Isus je sam tu riječ živio, trpio – usprkos poruzi ljudi pod križem, tu je predstavljena posljednja kušnja: “Ako si Sin Božji, siđi s križa, spasi sam sebe” (Mt 27,40).
I vi i ja poznajemo situacije u kojima trpimo u našemu životu, u našemu pozivu, u našemu zvanju kao roditelji ili svećenik, u našoj bespomoćnosti u kojoj više ne doživljavamo Boga. Čitanje nas poziva da naš cijeli život donesemo pred Boga – sa svim visinama i dubinama, oduševljenjem i radošću, ali isto tako s iskustvom patnje, ogorčenja i sumnje. Sve to smijemo i  trebamo reći našemu Bogu i molimo ga za prosvjetljenje da upoznamo njegovu volju, za hrabrost da vršimo njegovu volju, za iskreno srce da ljubimo njegove zapovijedi. I ne zaboravimo da je istinito ono što reče Michel Quoist: “Krist nije prestao umirati. Ljudi oko nas, koji svakoga dana trpe i umiru jesu još uvijek on, koji se po njima i nadalje prinosi svome Ocu za spasenje svijeta”:

Fra Jozo Župić

***************

Pobjednik ili gubitnik

Mt 16,21-27

Živimo u svijetu pobjednika i gubitnika. Nema trećega. Od prvoga dana u školi djeca se susreću s time. Ako se nekoga želi obezvrijediti, najgore je od svega reći da je on ‘luzer’. Bolje da ti kaže da si luđak, idiot. Samo nemoj reći ‘luzer’ (gubitnik). Pogledajmo malo televizijske emisije: ‘Moj tata protiv tvoga tate!’

Kviz znanja tko će pobijediti, natjecanje u kuhanju, natjecanje u plesu, Hrvatska traži zvijezdu, i sl. Više nema zabave radi zabave, plesa radi plesa, pjevanja radi pjevanja… Pobjeda je postala imperativ, a svi pred kamerama lažu kako je važno sudjelovati. Sindrom ‘pobijedi ili umri’ zahvatio je sve slojeve društva. Postali smo opsjednuti da budemo bolji od drugih, moćniji od drugih, bogatiji od drugih, ljepši od drugih… Važno je biti prvi. Nije važno po kojoj cijeni i na čiji račun. Svoja tijela, svoj um, svoje živce u ludom natjecanju dovodimo do krajnjih granica.

Arogancija je često povezana s uspjehom. Želi se svima pokazati kako si uspio, da si bolji od njih. S druge strane, iz gubitništva se rađaju takozvane žrtve. Često se ljudi pomire s tom ulogom. Ostatak života provedu u samosažaljenju, bez ikakve motivacije, uvjereni da je to njihova sudbina za koju su krivi drugi oko njih.

Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Isusov paradoks: izgubiti da zadobiješ. Toliko smo puta čuli ove Isusove riječi. I teško ih shvaćamo i prihvaćamo. Svećenici se trude rastumačiti duboko značenje te Isusove izjave. Zbilja, kako nekome reći da je u biti pobjednik, ako se on osjeća kao gubitnik, iskorišten, prezren, prevaren? Reći nekome tko trpi zbog svoga neispunjenoga života: ‘Ne, ti si ipak na strani pobjednika!’ – zvuči kao lažna utjeha.

Možda imaju pravo oni koji tvrde da za ilustraciju ovih Isusovih riječi ne treba teoretiziranje, već pripovijedanje istinitih životnih priča ljudi koji su te riječi živjeli i po cijenu velike patnje i životne ugroze. A to su kršćanski duhovni velikani, znani i neznani Isusovi nasljedovatelji, ljudi koji su svojim životom posvjedočili što konkretno znači izgubiti život poradi Krista i evanđelja. Spomenimo samo neke: Dietrich Bonhoeffer, kardinal Stepinac, Majka Terezija, biskup Romero, M. L. King, Alfred Delp, Dorothy Day i bezbrojni drugi. Svi oni potvrđuju veliku istinu da nikada nije bilo lako na ovoj zemlji Božjim ljudima. Lik i sudbina proroka Jeremija upravo potresno prikazuje razapetost između onoga na što ga Bog potiče i onoga što bi narod od njega tražio.

Kada Isusove riječi – Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga – promatramo kroz prizmu istinitih životnih priča naših suvremenika, lakše im se prepuštamo, i shvaćamo njihovu istinitost upravo u trenutcima vlastitih padova i životnih udaraca. Nasljedovanje Isusa (cijena učeništva) ne mora uvijek jamčiti život bez boli i problema. Shvaćamo da nema veličine bez služenja, ni nasljedovanja bez žrtve. Isus se okrene i reče Petru: ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’ Tko su u ovom svijetu istinski gubitnici a tko dobitnici? Što je pogled neba, a što je pogled zemlje? Što je razmišljanje zemaljskog čovjeka, a što razmišljanje duhovnog čovjeka? Vrijedi o tome razmisliti.