22. nedjelja nedjelja kroz godinu

Istinska pravednost pred Bogom

U čemu se sastoji pravo na život jednoga čovjeka? Je li svaki o kojemu ljudi govore da radi dobro, stvarno i u srcu dobar? Što se stvarno broji pred Bogom? O tome nam daju odgovor čitanja današnje nedjelje.

U starozavjetnoj knjizi Ponovljenog zakona radi se o prednostima Božjega zakona. On je nasreću nešto najveće i sa svih strana pravedan, jer to nije ljudsko djelo, nego ima svoj izvor u Božjoj mudrosti, moći i ljubavi. Ujedno je nama ljudima bliz i možemo s našim razumom spoznati bitni sadržaj. Radi se o tome, da se Božji red može odčitati u stvorenju. Upravo ljudi našega vremena sve više shvaćaju, kako je važno biti u skladu s prirodom i živjeti kao Božje stvorenje. Uz to je bitno, kako navodi i papa Franjo u svojoj enciklici “Laudato si”, zaštita života uopće a prije svega ljudskoga života kao i briga za dostojan ljudski način života u braku i obitelji. Papa Franjo je objavio i uvođenje godišnjeg molitvenog dana za stvorenja, počevši od 1. rujna, na kojemu sudjeluje katolička Crkva s drugim kršćanskim crkvama i crkvenim zajednicama.

Poslanica svetoga Jakova pokazuje usku povezanost između čašćenja Boga i djelotvorne pomoći za bližnje, koji se nalaze u nevolji. To ide tako daleko, da se nekome osporava živa vjera, koja prolazi pokraj nevolje bližnjega bez pažnje ili mu uskraćuje pomoć (usp. Jak 2,14-20. Osobita briga pripada najslabijima u društvu; ovdje su spomenute sirote i udovice. Mi možemo nadodati aktualne izbjeglice. Upravo tu zacijelo leži veliki zahtjev za naše bližnje, koje mi trebamo prihvatiti vjerom u Isusa Krista!

Evanđelje po Marku pokazuje nam Gospodina Isusa Krista kao pravog učitelja života koji se Bogu sviđa. Ne broji se vanjština, nego nutrina – dakle radi se o srcu. Jer, što koriste svi mnogi propisi židovskoga zakona, koji se odnose na održavanje čistoće posuđa i predmeta, ako nedostaje čistoća srca? Čovjek može polirati lonce, šalice i tanjure, ali ako je iznutra pun zloće, pohlepe, požude i nečistoće, tada on ništa ne djeljuje pred Bogom svojom brigom prema vani.

Tu se stvarno radi o obnovi srca. To je moguće samo, ako po vjeri, nadi i ljubavi stupimo u živo zajedništvo s Bogom. On može očistiti i preobraziti naše srce; on može izvaditi naše srce od kamena i staviti nam srce od mesa, kako čitamo u knjizi proroka Ezekijela (11,19). Upravo sada, kada u svetoj misi slavimo Kristovu žrtvu, trebamo sami postati darom ljubavi za Boga i bližnjega. Stavimo stoga sve naše nesavršeno na oltar, i nas same, kakvi jesmo: Bog neka na zagovor blažene Djevice Marije to primi i stvori novo, tako da budemo istinski ljudi ljubavi i da to dokažemo našim djelima prema vani!

Mi ljudi trebamo surađivati s milošću Božjom. Ona je nezasluženi Božji dar. Taj dar pripada čovjeku koji gradi na Božjoj ljubavi i njemu se potpuno povjerava. Amen.

Fra Jozo Župić

***********

Propovijed (2)

Mk 7,1-8.14-15.21-23

Danas imamo pravi kult sredstava za čišćenje tijela, rublja, stana, automobila i slično, koji njeguje industrija oglašavanja. Dobiva se dojam kao da čistoća tijela i okoliša može zamijeniti unutrašnju čistoću, moralnu čistoću. Površno shvaćena čistoća i nasilna težnja za apsolutnom čistoćom može nas dovesti do sterilnosti, hladnoće, fanatizma. Tako onda to silno čišćenje u današnjemu društvu proizvodi goleme količine smeća i otpadnih voda koje zagađuju okoliš kao nikada dosada.

U težnji za čistoćom može se očitovati ljudska agresivnost, a često se javljaju fanatici čistoće koji teroriziraju sve oko sebe, kopaju po negativnostima drugih da bi ih optužili. Kada netko silno ističe izvanjsku čistoću, kad se hvali kako se strogo pridržava svakog propisa i običaja, javlja se bojazan da time želi prikriti manjak ljubavi prema ljudima. Također, mnogi su ljudi opterećeni prisilnim pranjem tijela, što upućuje na duhovnu dimenziju potrebe za čišćenjem od krivnje. Isus nam je stoga darovao sakrament ispovijedi u kojemu se oslobađamo od tereta krivnje.

Osobna čistoća i različita sredstva za njezino održavanje pomažu čovjeku da se osjeća dobro. No, bez čistoće srca, čovjek je okupan izvana, ali nečist iznutra. Bog ne želi samo vanjsku higijenu, već i čistu nutrinu. Isus je došao u sukob s farizejima i njihovim uskim propisima o obrednoj čistoći. Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih? – upitaju ga. Isus im odgovara: Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. Isus govoru o čistoći ruku, suprotstavlja čistoću srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog ih vidi. Tu, u srcu, rađaju se zle nakane. Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevare, razularenost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.

Ovu napetost između ljudskih uredbi i čistoće srca susrećemo i danas u Crkvi. Nekim je kršćanima danas, kao nekoć farizejima, stalo do izvanjskoga dojma, do onoga što ljudi vide i što će reći. “Predaje starih” (formalizam, tradicionalizam, ritualizam, legalizam) priječe da vjera dopre do srca i potakne na promjenu. Isus dakle jasno kaže da je zlo u ljudskom srcu, pa je očito da to zlo treba čistiti i postići čisto srce. Zbog toga je potrebno unutarnje čišćenje. Čistoća ili nečistoća stanja su našega duha. To posebno naglašava Luka u Isusovoj polemici s farizejima, kad im predbacuje da čiste samo vanjštinu čaša i zdjela: A nutrina vam je puna grabeža i pakosti. Bezumnici! Nije li onaj koji je načinio vanjštinu, načinio i nutrinu? Nego dajte za milostinju ono iznutra i gle – sve vam je čisto (Lk 11, 39-41).

Dakle, čist je samo onaj kojemu je nutrina čista, a nutrina su naše istinske namjere i motivi koji mogu biti iz ljubavi ili iz sebičnosti. Čovjek se stoga čisti ljubavlju. Onima koji ljube sve je čisto. “Nije više stvar u obredima čišćenja, već u ljubavi kao iskonskoj snazi koja pročišćuje sve i za koju je sve čisto” (A. Grün). Čovjek treba biti čist po evanđelju, a ne po ideologiji na koju se poziva. Kada izostane iskonska kršćanska ljubav, preostaje samo paradno domoljubno katoličanstvo, lišeno duha koji istinski daje život.