23. nedjelja kroz godinu

Neka ti Gospodin otvori uši i usta

Dolaskom Otkupitelja u ovaj svijet započelo je novo doba. Božje kraljevstvo je blizu; Bog sam otkupljuje narod svoj. On daruje ljudima spasenje.

Gospodin naš Isus Krist čini znakove i čudesa i time javno pokazuje da ga je nebeski Otac poslao nama. Budući da je on jedno s Bogom, Ocem, on ima moć, liječiti bolesne, opraštati grješnicima i istjerivati zloduhe.

U današnjem evanđelju Isus se okreće jednome gluhom mucavcu. Jedan takav čovjek grubo je ograničen u opažanju svoje okoline i svijeta. Danas postoje Bogu hvala posebni programi, tako da ti ljudi mogu uspostaviti kontakt s drugim ljudima: u najmanju ruku preko znakova je moguće sporazumijevanje, mnogi uče stvarno govoriti, jer u stvarnosti nisu nijemi, nego mogu samo čuti. Ranije se te ljude prepuštalo njihovoj sudbini, i bili su stvarno isključeni. Tako je došlo do njihova tjelesnog ograničenja i bolnog iskustva, da ne smiju pripadati drugim ljudima.

Isus čini čudo ozdravljenja ovoga gluhog mucavca. On to čini tako da se svojim prstima dotiče njegovih ušiju i njegova jezika, uprtim pogledom u nebo govori: “Effata” – to će reći: “Otvori se!” I odmah mu se otvoriše uši i razriješi spona jezika te stade razgovijetno govoriti. Kako je morao biti zahvalan taj čovjek, kad se njemu iznenada otvorio novi svijet.

To čudo upućuje na nešto više: Isus Krist donosi nam u Duhu Svetom vijest o ljubavi Boga Oca. On nam otvara pristup nebeskom kraljevstvu, u koje smijemo stupiti po vjeri. Na taj način će nam biti otvorena nova dimenzija stvarnosti. Također ćemo i mi koji smo slijepci, po spasavajućoj moći Božjoj biti oni koji vide, a kao nijemi bit ćemo oni koji govore. Vjera nam otvara oči srca, tako da prepoznamo Božju moć, mudrost i dobrotu. Mi bivamo pokrenuti i osposobljeni od Duha Svetoga, da ispovijedimo radosnu vijest o Božjoj ljubavi i da je navijestimo ljudima.

Nije uzalud takozvani obred-Effata kod našega krštenja. Pritom svećenik palcem dotakne djetetu uši i usta govoreći: “Gospodin Isus, koji je dao gluhim sluh, a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.”

Tako možemo reći: i nama su kod svetoga krštenja slikovito rečeno otvorene uši i usta za vjerno slušanje i neustrašivo-ponizno ispovijedanje Božje ljubavi, koja nam je u Isusu Kristu postala vidljiva.

Slavimo stoga Gospodina Boga za njegove velike darove, za sve njegove milosti! Marija, majka Božja, neka nas vodi k svome Sinu Isusu Kristu, jer u njemu primamo spasenje i vječni život.

Fra Jozo Župić

*********************

Mk 7,31-37

Tema ‹zdravlje› sveprisutna je. Svakodnevno slušamo razne zdravstvene savjete. I političari u predizborno vrijeme obećavaju da će posebnu pozornost posvetiti zdravstvenoj politici. Farmaceutska industrija nastoji zadovoljiti ljudsku potrebu za zdravljem i ubire basnoslovne zarade. Na svakom koraku susrećemo ponude kojekakvih iscjelitelja. Što reći o svemu tome? Je li naše zdravlje najviše dobro kojemu sve treba podrediti? Je li spasenje koje je Isus donio samo “spas duše”? Evanđelist Marko ne piše Isusov životopis u modernom smislu riječi. On opisuje razne prizore iz Isusova života. Takav jedna prizor donosi u današnjem evanđeoskom odlomku. Isus ozdravlja gluhoga mucavca. Isus je liječio bolesne. I njegovi učenici. I danas se događaju ozdravljenja. Postoje čudesa, neobjašnjiva iscjeljenja. Ali Isus nije sve ozdravio! To treba jasno reći. Mnogi koji su došli Isusu i slušali njegove propovijedi vratili su se kući sa svojim bolestima. Isus nije bio tek karizmatski iscjelitelj. Barem ne u smislu nekog ‹čudotvorca› koji redovito prima pacijente u svojoj ordinaciju. Ako je ozdravljao, tada to bijahu znakovi. Tjelesno zdravlje nije preduvjet vjere u Božji spas. Niti je bolest dokaz da je netko od Boga odbačen ili kažnjen. Unatoč bolesti, vjera može ostati neuzdrmana. Nije Isus bez razloga nazvao blaženima upravo one koji osjećaju Božju nazočnost usred patnje, usred bolesti, usred progonstva i raznoraznih životnih protivština.

Naravno, ljudski je sebi i drugima zaželjeti tjelesno i duševno zdravlje. Zdravlje je veliko dobro. Razlog za zahvalnost. Toliki bi dali sve da mogu ozdraviti. ‹Zdrav prosjeka sretniji je od bolesna kralja!› – kaže se. Što će čovjeku sve, ako nema zdravlje?! No, zdravlje u evanđeoskom smislu više je od odsutnosti bolesti ili od toga da tijelo ‹dobro funkcionira› i da smo ‹u formi›. Zdravlje u evanđeoskom smislu znači ponajprije da je moj duh zdrav. Jer, postoje i ‹bolesti srca›: hladnoća, neosjetljivost, pobuna, sebična ljubav, volja za nadmoću, i slično. Ne obolijevaju samo tjelesni organi, već i misli, osjećaji, međuljudski odnosi.

I današnji je čovjek gluh i nijem, poput čovjeka o kojemu govori evanđelje. Gluh je! Zato što ne sluša Božji govor, Božju istinu, Božji glas. A ne čuje ni govor svoga bližnjega. Effata – Otvori se! Kaže nam Isus. U duhovnom smislu mnogi su kršćani ne samo gluhi, nego i nijemi. Ne govore ni s Bogom (molitva) ni s bližnjima (ljudski odnosi). Otvori se! – misli se na duhovno otvaranje ušiju i na otvaranje srca bližnjima.

Bolest je uvijek raskrižje. U bolesti tijelo postaje slabo i tada shvaćamo kako je slab oslonac u materiji. Mijenjamo način razmišljanja i stavljamo se u drugačiji odnos prema našem duhu. Bolest je prilika za duhovno buđenje i samilost. Ozdravljenje dolazi iznutra prema van, snagom Božjeg duha u nama. Čovjek koji je u Bogu, on je uvijek zdrav.