25. nedjelja kroz godinu

Bog računa drukčije

1 + 3 = 6 i 4 – 2 = 0. Vi ćete s pravom reći: Pa,kako ti to računaš? To je sasvim krivo… Uostalom, škola je doduše počela ali mi smo sada kod svete mise u kojoj nemamo što raditi s matematikom….To je točno ali mi smo danas čuli priču u kojoj se na neki način spominje računanje. To je priča koja nam se čini nepravednom. Razmislite jednom koliko ste puta rekli: “To je nepravedno?” “Nepravedno je da moram uvijek sam pospremati svoju sobu…” “Nepravedno je da svi imaju pametni mobitel a ja ga nemam…” Nepravedno je da uvijek samo mene grdite…”

Ali ako smo pošteni: vi djeco uvijek direktno kažete  ono što nalazite da je nepravedno. To je dobro i važno. Mi odrasli smo suzdržani i to čuvamo za sebe. Nepravedno je da ja ne zarađujem kao i moj muž…Nepravedno je da su moja djeca uvijek zapostavljena…Nepravedno je da…

Mi živimo u vremenu u kojem u pojedinim zemljama uistinu je dobro. Nema rata, mnogi ljudi imaju posao, imaju dovoljno za jelo i piće. U isto vrijeme mislimo kako bi moglo biti bolje i više i zavidni smo onima koji tobože imaju više.

Makar bi kod Boga trebalo  biti pravedno ili? Ali ne: prispodoba o radnicima u vinogradu čini se kao da pokazuje da su svijet i Bog nepravedni!!!  Međutim, mnogi egzegete kažu da prispodoba spada u svetopisamsku predaju koja nas sasvim približava povijesnom Isusu. Taj Isus želi ljudima svoga vremena sa svojim prispodobama o kraljevstvu nebeskom učiniti iskustvenim kakvo je nebo i kako je ljudima koji  su blizu Bogu. U našoj prispodobi radi se ne samo o pitanju socijalne pravednosti nego još više o odnosima zajedničkoga zemaljskoga života.  Ide se za pojašnjenjem  da tamo gdje je čovjek pozvan od Boga i taj poziv stvarno živi, može dobro ophoditi  u odnosima oko sebe i sam biti zadovoljan.

Tako je ta prispodoba za naš svijet visoko politička. Jer tu se kaže da je svaki čovjek ravnopravan i na kraju prima istu plaću od Boga iako zemaljski gledano to je često nepravedno. Stoga će sveti Augustin reći: “Onaj denar jest život vječni. U vječnom životu svi će biti jednaki…Taj život neće jednomu biti duži, drugomu kraći jer će svima biti jednako vječan. Ondje će drukčije biti nagrađene bračna čistoća, drukčije djevičanska neporočnost; drukčiji će biti plod djelatnosti, a drukčiji strpljiva trpljenja. No, što se tiče vječnosti, neće jedan živjeti duže od drugoga: svi će živjeti bez kraja, svatko u svom stupnju slave, a denar je život vječni.”

Bog gleda drugim očima na nas ljude. U Božjem kraljevstvu koje je došlo s Isusom vrijede druge vrijednosti nego su to u našemu  radničkom društvu. Tu vlada druga pravednost. “Ja ću vas primjereno platiti”, kaže gospodar vinograda. Nije “primjerena” plaća koja odgovara jednom satu  radnog učinka. Primjereno je to što radnici trebaju da mogu prehraniti svoju obitelj. Tada je jedan srebreni novčić bio uobičajena dnevna plaća. To je ono što je jedan čovjek u najmanju ruku morao donijeti kući da bi obitelj od toga mogla živjeti i hraniti se. Jedno pravedno društvo je ono u kojem svi ljudi imaju dovoljno za život, kaže Isus. Jedan pravedan svijet je onaj u kojem nitko ne mora gladovati.
Pravednost koja vrijedi u Božjem vinogradu ne pita: što je netko radio? Što je stvorio?  Tu se točno gleda kako je ljudima, kako žive, što im nedostaje i zašto je to tako. “Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?”, pita gospodar vinograda radnike posljednjeg sata. “Jer nas nitko ne najmi”, tuže se oni. Zašto ih nitko nije najmio? Zašto i danas ljudi ne dobivaju posao? Ili samo posao od kojega jedva mogu živjeti? Ima puno razloga. Ne mogu svi ljudi isto raditi. Nemaju svi ljudi iste startne uvjete i iste šanse. Bilo da se radi o našoj zemlji i zemljama širom svijeta. Što je pravedno društvo? Što je pravedni svijet?

Pravedno nije da svaki dobije što zasluži. Pravedno je da svi dobiju što trebaju – kaže Isus. Problem nije srebreni novčić koji svi dobivaju, nego da kod isplate ne budu učinjene nikakve razlike.
Ako bi svi samo na sebe gledali ne bi bilo problema. U trenutku gdje  ljudi počnu uspoređivati sebe, svoju plaću, u tom trenutku nastaje zavist. To je zavist odozgor prema dolje. Bogatih prema siromasima, manje siromašnih prema potpunim siromasima, domorodaca prema onima iz drugih zemalja…

“Zašto su oni tako puno nagrađeni? A ja sam podnosio tegobu dana i žegu!” Tako misle radnici prve ure. Tako misle ljudi kod nas. Tako i mi mislimo puno puta.

“Jesi li zavidan što sam ja širokrogudan?” – tako završava prispodoba. Želimo li stvarno uvijek biti zavidni? Što smo u našemu životu radili ili nismo radili: za Boga smo više vrijedni nego svi naši poslovi. U Božjem vinogradu – u Božjem kraljevstvu koje je došlo s Isusom – vrijedi, da svi dobivamo što trebamo. Također i tada ako ništa, gotovo ništa ne možemo raditi.  Bogu hvala!

Fra Jozo Župić

*************

Radnici posljednjeg sata

Mt 20,1-16

Prispodoba nam je bliska. Prizor je veoma svjetovan. Kao da se ništa religioznoga ne pripovijeda. Riječ je o tržištu rada. Tu su radnici i nezaposleni; tu je poduzetnik, upravitelj, plaća po danu. Sve je to veoma jasno. Ono što nije jasno jest mjerilo po kojemu se plaćaju radnici. Kada bi današnji poduzetnici tako postupili, nastao bi pravi urnebes. Jer, nitko pametan ne bi ustajao ranom zorom i dolazio na posao, kada se može na jednostavniji i jeftiniji način isto zaraditi.

Dobro se prisjetiti što prethodi samoj priči: Petrov upit Isusu – Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo zauzvrat dobiti? Drugim riječima: Nalazimo li se na istom stupnju s onima koji cijeli život žive prema vlastitim prohtjevima i onda se u starosti, kada su fizički iznemogli i psihički klonuli, odjednom obrate i postaju pobožni?! Isus odgovara ovom prispodobom i kaže: ‘Točno onako kako vi ne biste htjeli, tako zapravo Bog čini i postupa: plaća punu plaću i onomu koji je došao posljednji u njegov vinograd.’

Isusove prispodobe su kao šifrirana poruka. Ništa se ne može razumjeti ako se ne poznaje kod. Uvijek postoji točka odakle se otvara dublje značenje cijele prispodobe. Koja je to? Cijela prispodoba dobiva smisao samo pod jednim uvjetom: ako shvatimo da se rad događa u vinogradu, tj. da je riječ o služenju Gospodinu u njegovu vinogradu a ne o našim zaslugama. To znači da je sami rad u Božjem vinogradu dar, velika milost i nosi svoju plaću u sebi. Ako nešto činimo za Boga, tada temeljna motivacija ne bi trebala biti – primjerice, da zaradimo vječno blaženstvo – nego je dobro djelo samo po sebi nagrada, samo blaženstvo! Zar tolika muka i nemir u našemu životu ne dolazi upravo od toga da smo zaboravili tu veliku istinu i da smo premalo svjesni da smo Božji suradnici?!

Tko je svjestan da je Božji suradnik, drugačije se postavlja u životu. Takav čovjek vidi svoj svakidašnji život i dužnosti koje mora ispuniti, ljude koje susreće, unutar jednog promišljenog plana u kojemu ništa nije slučajno. Vjeruje da je postavljen od Boga na svoje mjesto, ondje gdje ga Vinogradar upravo treba. Možda sada bolje shvaćamo da oni koji se bune zbog neobičnog postupka vinogradara jesu zapravo početnici u vjeri i ne shvaćaju o čemu je zapravo riječ. Zar Bog nije upravo velik po tome što uvijek poziva i pruža nam priliku preusmjeriti život? Bog nas poziva da ne lutamo besposleni po trgu našega života, nego da se stavimo u njegovu službu i započnemo osobnu povijest s Njim. Istinski obraćenici žale za svakim trenutkom koji su nekorisno proveli daleko od Boga. Oni shvaćaju da njihova besmislena sloboda koju su proveli izvan Božjeg vinograda, nije bilo dobro vrijeme. Onaj tko se iskreno obratio i pokajao nikada neće reći: “Bogu hvala, da sam tako jeftino prošao, da je dovoljno obraćenje u zadnji čas!”

Radnici su bili zadovoljni dok su bili sami. Tek kada su došli drugi, počinje zavist, prepirka “Zar si zavidan što sam ja dobar?” Radnici koji su od jutra na poslu ne bi se pobunili protiv dobrote gospodara da se radilo o njima samima: kao neki doplatak, povišica. Tada bi bili veseli i zahvalni. Ali, čim je riječ o našim dragim bližnjima, to jest da Božja dobrota misli i na njih, tada osjetimo u srcu ‘lagani ubod’. Da moj suparnik, moj kolega na poslu, čak moja prijateljica nešto posebno dobije, e to nam nekako srce steže… Svima su nam poznate ove misli. Neki postanu i neurotični. Božja dobrota je pogrešnog dotakla, jer mene nije dotakla!

Doista, mi ne poznajemo jedni druge. Možda mislimo za nekoga da je napravio karijeru i zavidni smo mu jer je sigurno sada sretan. Bismo li se željeli s njim zamijeniti? Ali, baš u svemu?! Ne samo da preuzmemo njegova primanja, veliku kuću ili brzo auto, već i njegovu dosadu, životne strahove, prazninu? Možda neki bogati čovjek nosi duboku ranu u sebi? Možda tuđi brak nije tako sjajan kao što se nama čini u prvi mah?! Možda nekome zavidimo na veselom temperamentu a ne znamo za njegove probleme. Ne, mi vidimo samo fasade. Bog vidi noću. I samoću. On vidi tuđe nezadovoljno srce. Blažena sigurnost da je Bog zaista dobar, da je prema meni dobar. Jednom treba prestati s mučnim mislima je li Bog nekome dao više nego meni. Umjesto toga, u zahvalnosti moliti ga da bude blizu i drugima u onim skrivenim potrebama o kojima i ne slutimo.

Fra Anđelko Domazet

.

*************

Ove nedjelje govor je o vinogradu koji pripada jednome vlasniku. Taj rano ujutro zapošljava radnike s kojima dogovara fiksnu plaću od jednoga denara. To čini i o trećoj, šestoj, devetoj i jedanaestoj uri. Ovima svima ne oglašava koliko će im dati, ali on će im dati što bude pravo.

Ova prispodoba potječe iz svijeta seoskoga rada u vremenu kad je živio na zemlji  naš Gospodin Isus Krist. Ljudi su bili upućeni u situaciju. Gotovo sve u prispodobi odgovara stvarnome životu. Ipak ima jedan elemenat koji kao da služi otuđenju i proizvodi prijelaz od slikovite na stvarnu razinu: kako može biti da onaj radnik koji je kao posljednji radio samo malo sati ili samo jedan sat, a primio je isto kao i onaj koji je cijeli dan radio? Taj osjećaj pravednosti opire se protiv takvog načina postupka. Vlasnik evanđelja odgovara jednome radniku prvoga sata koji njega za to kritizira:”Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjem dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?”

S ovim riječima i prije svega pripadajućim utvrđivanjem: “tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji”, pokazuje Isus da se tu ne radi o zemaljskoj stvari, koju on ovdje želi predstaviti ili urediti, nego o tajni kraljevstva Božjega. Tamo uistinu vrijede druge mjere, koje nikako nisu nepravedne, ali našem svakidašnjem mišljenju nisu pristupačne.

Sve u kraljevstvu Božjem koje se dovršava u nebu, a počinje na zemlji, od početka je naime dar. Dar je Božji da mi živimo i egzistiramo. Tko bi za nas pitao da nas nije bilo? Prije svega je dar da smo u Isusu Kristu pozvani na Božje djetinjstvo i na vječni život u nebeskom kraljevstvu. Nitko od nas u pravom smislu ne može “zaslužiti” nebo. Ta zasluga dolazi najprije od Isusa Krista koji je po svojoj muci i smrti oprostio grijeh i nama zaslužio milost koja nas čini svetima. Ljudska “zasluga” sastoji se od vjerno-poniznog prihvaćanja milosti Božje i u slobodnom sudjelovanju s njom po vršenju dobrih djela.

Tako možemo kazati: svi smo mi jednaci u našem zemaljskom životu radnika na trgu, koji čekaju na nekoga da ih unajmi. Bog je nas već pozvao u svoju službu i kod toga moli: mi smo po milosti Božjoj oslovljeni, da djelujemo u vinogradu Gospodnjem kao da je dan, tj. tako dugo dok traje naš zemaljski život. Nitko ne zna koliko je on dug, i mnogi će biti pozvani u prvom satu, a drugi tek u posljednjem. Svatko je pozvan da dade najbolje i da bude vjeran. Tada će primiti dogovorenu “plaću”, koja se sastoji u vječnome životu.

Svatko od spašenih smije kazati: “Gospodine i Bože moj, milost je za mene da ti smijem služiti u tvome vinogradu. Ti si me obdario s denarom vječnoga života.” Radujmo se dakle, da nas je Bog izabrao za službu u svome kraljevstvu. On nam obećaje vječni život, ako vjerno ustrajemo. Naše sudbine i naši talenti mogu također biti različiti, ujedinjuje nas kršćanski temeljni poziv koji nam je darovan u svetome krštenju. Tako nas ne treba i ne smije spriječiti nitko, da kao pojedinci i kao zajednica živimo “kako odgovara evanđelju Kristovu (Fil 1,27 a).

Sveti na nebu čekaju na nas; oni se mole kod Boga za nas, da se jednom nađemo kao dobri sluge, kad nas Gospodin pozove k sebi.

Fra Jozo Župić