26. Oproštenje – iz ljubavi prema Bogu

Jednom zgodom Franjo je u Collestradi, nedaleko od Perugie, opazio nekog siromaška, kojega je prije, dok je bio svjetovnjak, poznavao pa mu reče: „Kako si, brate?” Taj pak zlovoljno poče proklinjati svoga gospodara koji mu je sve njegovo oteo. Siromašak reče: „Jedino je moj gospodar kriv, što sam, prokleo ga svemogući Bog, stradao.“ Franjo je znao da bi njegova mržnja prema gospodaru mogla biti kobna za njegovu dušu. Više zbog samilosti prema njegovoj duši nego prema njegovu tijelu, Franjo mu reče: „Brate, iz ljubavi prema Bogu, oprosti svom gospodaru, da oslobodiš svoju dušu i da bi se moglo ostvariti da ti on oduzeto povrati. Pa ako si već svoje stvari izgubio, izgubit ćeš i dušu.“

Međutim, čovjek se zaklinjao da mu ne može potpuno oprostiti, ako mu gospodar prije ne vrati što mi je oteo. Budući da ovaj neopraštajući čovjek nije želio poduzeti prvi korak prema pomirenju, prvi korak je učinio Franjo. Franjo je dao čovjeku plašt koji je imao na leđima i rekao čovjeku: „Evo, dajem ti ovaj plašt i molim te da oprostiš svom gospodaru iz ljubavi prema Gospodinu Bogu.“ Čovjek se nije mogao više opirati. Udobrovoljio se i, primivši dar, ganut dobročinstvom, nepravdu oprostio.

Zašto je sv. Franjo išao tako ekstremno dajući svoj osobni plašt da dobije oproštenje za njegova gospodara? Zašto je oproštenje tako važno? Franji je bilo važno da taj čovjek oprosti svome gospodaru jer je to važno Gospodinu. U verziji Gospodnje molitve koju donosi sv. Matej, jedna od molitvi je „Otpusti duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim“ (Mt 6,12). Na kraju molitve Gospodin neprestano ponavlja važnost oproštenja. „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka“ (Mt 6, 14-15).

Gospodin također donosi istu temu u prispodobi o okrutnom dužniku koji nije želio oprostiti. „Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“ (Mt 18, 23-35)

Jasno je zašto je sv. Franjo išao tako daleko, u krajnost, da dobije oproštenje za gospodara. Franjo je osjetio da je njegovo poslanje „živjeti evanđelje“. Znao je da kršćani moraju oprostiti drugima ako oni očekuju da im Otac nebeski oprosti. Vrlo je lako moguće da je Franjo imao u srcu i na umu prispodobu o okrutnom dužniku kad je susreo čovjeka koji nije želio oprostiti svome gospodaru. Budući da je Franjo upio evanđelje u svoje biće, on je odmah znao da je čovjekova duša bila u velikoj opasnosti vječne osude.

Jesmo li mi upili evanđelja do te mjere da, kao sv. Franjo, odmah znamo što evanđelja zahtjevaju?