27. nedjelja kroz godinu

Zahvaljivati za darovano

U evanđelju ove nedjelje učenici najprije mole Gospodina da im umnoži vjeru. Koliko smo puta i sami uputili molbu Bogu: “Ojačaj moju vjeru!” Sigurno je da imamo respekt pred ljudima koji imaju jaku vjeru. Nama se često događa da nam je vjera mala i slaba. Tješi nas ipak, da su i apostoli očito imali taj osjećaj, jer inače ne bi molili Isusa: “Umnoži nam vjeru!” Isusov odgovor na tu molbu je iznenađujući. On misli, da ne trebamo veliku, jaku vjeru. Dovoljna je vjera koja bi bila teko velika (točnije: tako sićušno mala) kao gorušičino zrno. Već i mala vjera može izvršiti velike stvari. Da imamo takvu vjeru mogli bismo i “brda premještati”. Vjera, pa makar mala, ima veliku snagu. Isus danas upotrebljava drugu sliku: ta vjera može iščupati dud s korijenom i presaditi ga u more. To pak znači: vjera stvara nemoguće!

Sada nam se nameće pitanje: što je to vjera? Ona je prije svega povjerenje. Vjera je najprije povjerenje u Boga. “Darovati vjeru” kažemo, ako imamo povjerenje jedni u druge. To je naravno rizik. Mogu li se drugome povjeriti? Mnogi kažu: povjerenje je dobro, kontrola je bolja. Ako je nepovjerenje veće nego povjerenje, tada je već razbijeno zajedništvo.

Bogu se povjeriti, znači na tome graditi, da je On dobro razmišljao. Vjera je na ispitu kada nas pogode teške kušnje. Imam li povjerenje u Boga i tada kad se svađam s njim: Zašto mi dopuštaš tu patnju? Zašto ta bolest, taj smrtni slučaj? To su trenuci u kojima kažem: “Ojačaj moju vjeru!” Pomozi mi, da ti povjerujem, iako je to neshvatljivo!

Bio je pokop mladoga čovjeka. Mnogi su bili uzdrmani, duboko potreseni. Najsabraniji su bili njegovi roditelji. Vjera im je pomogla. S povjerenjem u Boga mogli su izdržati u tom času. Čovjek se divi njihovoj vjeri.

Drugi dio današnjeg evanđelja pokazuje put, kako naša vjera može biti jaka. Tko se povjerava Bogu, ne pravi se tako važan. Vjera nas često puta smeta u našemu stavu, da sami budemo u središtu. Mi zauzimamo stav kao da bismo u svemu bili u pravu: trebamo biti zdravi do visoke starosti, imamo pravo na sreću u svim životnim položajima.

Isus nas podsjeća s pripoviješću o robu koji jednostavno mora vršiti svoju dužnost, da i mi u svemu tome nemamo automatsko pravo na ono što naš život čini sretnim i zadovoljnim. Život jest i ostaje dar, na kojem trebamo biti zahvalni. Tko tako živi, već ima pravu vjeru, dobro povjerenje u Boga. Ništa ne jača našu vjeru kao dnevno zahvaljivanje Bogu. Sve je njegov dar.

Moramo priznati da nam je strano da ima robova koji obavljaju određene poslove. Utjecajem kršćanstva tijekom stoljeća učinjen je stvarni napredak, tako da u našim “civiliziranim” zemljama nema više robova (ipak promislimo malo na koje sve načine danas ljudi bivaju iskorištavani kao robovi).

Nije nam jasno, zašto se gospodar ne bi trebao zahvaliti svome robu što je ovaj dobro učinio. Tadašnji način gledanja glasio je: rob praktično nema nikakva prava, samo dužnosti. Dakle, hvala prema njemu bila bi suvišna, ne bi bila poželjna, jer rob ionako mora činiti što je njegova zadaća i dužnost. Upravo danas, na dan zahvalnosti za plodove, pitamo se: gdje ostaje zahvalnost? Važno je za naš zajednički društveni život, da jedni drugima zahvaljujemo. Mi trebamo priznanje, hvalu i poštovanje, a to trebaju i naši bližnji. Zahvaliti nekome za ono što su ona ili on učinili za nas, na žalost u našim danima ni na koji način se više ne očituje.

Teško nam je naše stanje usporediti prema Bogu u nebu sa stanjem roba prema svome gospodaru. Evanđelje kao riječ Gospodnja kaže: “Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!” Kako to razumjeti?

Samo trenutak: smijemo li mi strani tekst jednostavno potisnuti, samo zato jer ga ne razumijemo, i još ko tome, ako se kaže, da nam je u evanđelju ponuđena radosna vijest, riječ života vječnoga?

Što nam Isus želi kazati s ovom za nas čudnom prispodobom? U Svetom pismu na više mjesta jasno je, da mi po vjeri i primanju krštenja nismo više robovi, nego prijatelji, upravo djeca Božja. Pavao piše: “Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba Oče!” (Rim 8,15)

Ono o čemu se radi u današnjem evanđelju je prije svega to: u odnosu na Boga mi ne možemo pokazati nikakva prava; mi se ne možemo pozivati na vlastite zasluge i djela. Ako bi takve zasluge i postojale, još uvijek bismo mogli pitati: tko nam je darovao život? Tko nam daje fizičku snagu, da djelujemo i činimo dobro? Tko je uz nas svojom milošću, da ispunjamo djela ljubavi? To čini sam Bog! U odnosu na njega mi ne možemo ništa svoga navesti, što nam već prije nije darovano. Od početka smo darovani po Božjoj ljubavi!

Tako danas kada slavimo dan plodova, vidimo, da to naizgled teško evanđelje daje odgovor: sve što imamo i što jesmo, Božji je dar. Možemo samo zahvaljivati i to trebamo činiti. Bog s nama misli dobro i on očekuje, da prihvatimo njegove darove i bogato ih koristimo na dobro i spasenje svih ljudi.

Fra Jozo Župić

********

Gospodine, umnoži nam vjeru!

Vjera ima posebno značenje za naš religiozni život. U uskoj je vezi s povjerenjem i kod religiozne vjere radi se o našem povjerenju u Boga. Mi smo usidreni u Božju stvarnost i vežemo se na njega. U vjeri smo čvrsto utemeljeni i imamo pouzdanje. Prihvaćamo Božju riječ kao istinitu, jer on sam jamči za to.

Dakako: katkad je teško vjerovati. Ako mi nekoj osobi vjerujemo, prije toga imamo očito znanje o toj osobi; ona nam se čini vjerodostojnom. Kako je to kod Boga? Ako stvarno samome Bogu vjerujemo, tada ne idemo u zabludu, jer je on sam istina i život, i on nas ne može i neće razočarati ako ga tražimo. Svakako trebamo dovoljnu sigurnost, znati, da stvarno poklanjamo vjeru riječi Božjoj, a ne bilo kakvom ljudskom pričanju ili bajci. Stoga vjera u Boga pretpostavlja ispit vjerodostojnosti vjerničkoga svjedočenja. To znači, ako netko tvrdi, da mu je Bog govorio, tada mora vjerodostojnost toga čovjeka biti ispitana, inače bismo bili lakovjerni, i morali bismo svakome vjerovati koji za sebe tvrdi da je poslan od Boga.

Upravo stoga Bog je svoju objavu kako u Starom tako i u Novom zavjetu saopćio nama preko vjerodostojnih svjedoka. Da, u utjelovljenju svoga Sina on nam se približio i u znakovima i čudesima svoga Sina Isusa Krista pokazao se kao poslani posrednik spasenja i otkupitelj.

U uskrsnuću se božanstvo Kristovo na jedinstven način objavilo, tako da smijemo stvarno iz svega srca vjerovati i povjeriti se radosnoj vijesti koju nam je Otkupitelj navijestio a Crkva nam nudi da vjerujemo.

U prvom čitanju iz starozavjetne knjige Habakuk izričito kaže: “Propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.” Vjernost u vjeri je potrebna, tada smijemo s punom nadom ići ususret Bogu, koji nas poziva na vječni život.

U drugom čitanju upućena je opomena apostola Pavla Timoteju: “Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od meine čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu.”

Da, također i mi želimo ostati u vjeri i ljubavi, jer ti unutarnji stavovi će zajedno s nadom biti nazvani božanske kreposti.

Bog djeluje po svojoj milosti na našu vjeru, ali je potrebna i naša slobodna privola, naš pristanak. Vjera je dragocjenija od zlata; ona otvara vrata nebeskog kraljevstva.

I u Evanđelju apostoli mole Gospodina: “Umnoži nam vjeru!” Isusov odgovor bi nas trebao ohrabriti: “Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: Iščupaj se s korijenom i presadi se u more! I on bi vas poslušao.” Stvara li vjera nemoguće? Upravo nam to Isus želi kazati. I jer mi s pravom imamo osjećaj, da je nemoguće nemoguće stvoriti, imamo dojam da nam je vjera još slaba. Da, ne osjećam se tako jak, da bih i brda premještao ili stabla u more presadio. Ipak nam je povjerena Isusova poslovična riječ: vjera može i brda premještati.

Kako ona to čini? Što je istinsko vjerovanje? Baš to: da ja ne gradim na svojoj snazi, i da ne gledam samo na svoje sposobnosti. Jasno je: ja neću nikada brda premještati. Vjerovati Bogu znači: ja vjerujem Tebi, da ti to možeš! Nedavno je kod snažnog potresa cijeli jedan otok izronio iz mora!

Stoga, nemojmo se previše uobraziti. Mi smo beskorisne sluge. Učinismo što smo bili dužni učiniti. Vjerujmo Bogu. Njemu zahvaljujmo za sve. I ne zaboravimo, tada je naša vjera jača. Tada raste povjerenje u Boga. Hvala Bogu, da smijemo vjerovati i da dajemo radosno svjedočanstvo nade koja nas ispunja, da i drugi ljudi nađu vjeru u Isusa Krista, Otkupitelja!

Fra Jozo Župić